Čestitamo ekipa, nagrade stižu poštom na vaše adrese.

———————————————–

Ponavljamo najvažniji dio pravilnika (cijeli pravilnik možete pronaći u linku na kraju ovog teksta):

Teme za nagradnjaču (birajte koju želite):

• Zašto volim trčanje
• Moja prva utrka
• Kako sam započeo/započela s trčanjem
• Moja škola trčanja
• Razno (ali tema MORA biti vezana uz trčanje)

Minimalan broj slovnih znakova (s proredom): 2.500

Maksimalan broj slovnih znakova (s proredom): 8.000

E-mail za slanje tekstova: [email protected]

Nagrade:

1. nagrada: Saucony tenisice
2. nagrada: Poklon paket Henkel (vodeći brand za njegu sportske opreme)
3. nagrada: Poklon paket Olival (prirodni proizvodi za čišćenje i njegu svakog tipa kože)

Termini za slanje tekstova: Do 20. dana aktualnog mjeseca

Sudjelovati mogu sve osobe koje imaju adresu na području Republike Hrvatske

Žiri:

• Neven Miladin (glavni urednik magazina Trčanje)
• Valentina Đureković (najbolja hrvatska trkačka blogerica)
• Sandra Bortek (direktorica marketinga SightRun aplikacije za trčanje)

U skladu s GDPR uredbom, slanjem tekstova prihvaćate mogućnost da će neki od vaših podataka biti objavljeni u nekom od naših tiskanih i/ili online medija. Pažljivo pročitajte pravilnik nagradnjače, jer pridržavanjem njegovih odredbi ostvarujete mogućnost dobivanja nagrada. Pravilnik pročitajte – OVDJE!

Moja prva utrka bila je Wings for Life i poprilično sam sigurna da nije bila ta da ne bih nastavila s trčanjem. Cijeli život sam u sportu i oduvijek podupirem humanitarne akcije na bilo koji način, pa mi se činila odličnom ideja da fizičkom aktivnošću pomognem zajednici. Da stvar bude bolja, trčala sam u ime jednog tetraplegičara koji nažalost nije mogao sudjelovati tako da je motivacija bila još veća.

U Zadar sam krenula busom na dan utrke bez ijednog dana priprema jer sam prvenstveno išla iz humanitarnih razloga. Ubrzo nakon dolaska, iznenađena količinom dobro raspoloženih ljudi, bezglavo sam počela lutati Zadrom i imitirati iskusnije trkače pri zagrijavanju. Strah, trema, empatija, tuga, sreća, izbezumljenost, zahvalnost, samo su neki od osjećaja koji su se komešali u meni. Što je start bio bliže to je i adrenalin bio veći. Upijala sam svaki detalj iz okoline jer sam došla s potpuno drugačijim očekivanjima koji su bili nadmašeni u prvih petnaest minuta.

Utrka je startala, a s njom i moja životna promjena. Nije to bila novogodišnja, nametnuta, prisilna promjena. To je bila promjena koja se dogodila neočekivano, koja je ostavila duboki trag, koja me između ostalog učinila boljom osobom. Trčala sam kao da mi je zadnje u životu, rasplakala sam se tri puta, popila jednu čašu vode. Pet puta sam prešla u hod jer bi mi se vidokrug počeo smanjivati od crnila. Otrčala sam 10 kilometara. Skoro 11. Sama sebi sam to jutro rekla, hajde Dora izdrži do 5. Tijekom trase htjela sam odustati barem deset puta u minuti. Ali onda bih primijetila ljude oko sebe. Kada bih počela hodati tata i sin bi protrčali pored mene. A kada bih počela psovati sve od reda u glavi, netko na štakama ili u kolicima bi projurio pored mene. I oni mi jednostavno nisu dali da stanem. Svi ti ljudi svak s nekim svojim problemima različitih oblika, ali svi s istim ciljem. Jednostavno, naboj tih emocija, povezanost, zajedništvo, nevjerojatno koliko snage za dalje daje.

Noge su mi otpale, daha nisam imala, cijelo tijelo mi se treslo. Ali unatoč svemu tome postojao je neki žal što nisam otrčala više. Koliko god da sam istrčala više nego sam i mogla zamisliti, toliko mi je u glavi bilo ‘a mogla sam još malo’. I iz svega toga se izrodila ta paradoksalna ljubav prema trčanju. Zapravo, prema svemu što ono donosi.

Nakon povratka, puna dojmova od Zadra, prijavila sam se na sve utrke 5 km koje su se održavale u Zagrebu. Bilo je tu svega i svemu sam se veselila. Međutim, ne dovoljno da bih se možda koji put i pripremila. Gledala sam na te utrke kao na treninge i shvatila sam da ću se natjerati na trčanje jedino ako se prijavim. Odlazila bih sama na te utrke i kada bih došla na start uvijek bih se zapitala što je meni to u životu trebalo. Ali onda utrka krene i krenu kilometri, kao da svi moji problemi, iako su u trenutku uvećani, iz te perspektive izgledaju savladivi.

Uvijek sam mislila da je samo meni teško na tim utrkama, ali sam onda shvatila da je i drugima tako, jer da nije, bili bi ispred mene, a ne iza ili usporedno. I to mi je pomoglo. Shvatila sam i da svatko vodi neku borbu sa sobom. Je li to možda borba zbog fizičke ozljede ili je to borba zbog kasnog povratka ili kao kod mene obična borba s unutarnjim demonima, svejedno. Kakva god, borba je. I uvijek je svaka individua pobjednik za sebe.

Kakva je danas situacija? Pa, prilično slična. I dalje mi treba veliki poticaj da odradim bilo kakav trening trčanja i dalje se prijavljujem na sve žive i nežive petice po Zagrebu, i dalje trčim od utrke do utrke. Nemam tenisice za trčanje nego nekakve obične Nikeice na kojima mi se redovno žniranci odvežu, ali mi inat ne da da stanem i zavežem ih (ovim putem zahvaljujem svi trkačima koji me uvijek upozore na to tijekom utrke, ali nema smisla truditi se). Kad stavim slušalice i pustim bilo koji radio jer nemam dovoljno memorije na mobitelu da bih imala spremljene pjesme (što čak i nije loše jer uvijek čujem neke vijesti ili nešto zanimljivo što mi smetne misli s činjenice da trčim pa mi uvijek bude lakše i brže mi prođe vrijeme). Nemam ni pametni sat ili bilo koji gadget koji bi mi rekao koliko trčim i na kojem sam kilometru tako da se i dalje vodim svojom subjektivnom procjenom. S obzirom na to da nisam dobra u tome, uvijek procijenim da sam otrčala više nego što jesam pa kad vidim okrepnu stanicu za koju znam na kojem je kilometru krenu salve psovki u glavi. I tako u krug. Uvijek ista priča, uvijek ista borba.

Ali uvijek onaj osjećaj na cilju. Osjećaj da sam opet pobijedila, osjećaj da koliko god mi je bilo teško i koliko god to mrzila sam uspjela. Nisam otrčala kilometar za 4 minute, ali sam ga otrčala. I možda se to u budućnosti promjeni, možda čak i uspijem postići neki značajan rezultat (that’s one small step for man, one giant leap for Dora), ali zasad mi je to dovoljno i zasad me to ispunjava. I to je ono što mrzim/volim kod trčanja.

Dora Domaćinović

Za početak najbolje je odmah istresti cijelu priču. Zove se Ljubljana i poznajemo se već 23 godine. Srećemo se rijetko. Prerijetko. I uvijek kratko. Na dan-dva, nekad tek i na pokoji sat. Ponekad i krišom, ali uvijek rado i uvijek strastveno. Barem s moje strane.

Započelo je i prije nego smo se upoznali. I odmah je bilo veliko. Ogromno. Veće od života. I bolno. Tako valjda i mora biti, jer sve prave su ljubavi tužne, zar ne? Propuštena i nikad prežaljena Nirvana u Tivoliju.

Prvi susret uživo bio je sudbonosan. Bezočni pokušaj preostalih Sex Pistolsa da izvuku zadnje novčiće na ime stare slave zapakiran u autoironiju. Nešto tih novčića bilo je u mom džepu i više nisam mogao riskirati. A ni čekati. Neće me u tome spriječiti nekakva sitnica kao što je prijemni za faks, zar ne? I nije. Konflikt termina riješen je izborom geodezije i sjedanjem na vlak. Ljubljana me odmah osvojila. Ljubav na prvi pogled.

S vremenom mi je otkrivala svoje čari zavodljivo ih dozirajući. Zelene obale Ljubljanice malo van centra. Tivoli koji je s vremenom prestao biti samo dvorana za koncerte i posudivši Pepeljuginu supermoć transformacije pretvorio se u ogroman, predivan i dijelom ugodno divlji park. Otkrio mi se i Ljubljanski dvorac koji se okružen šumom strmo uzdizao iznad starih ulica popločanih kaldrmom i načičkanih slatkim i cool restorančićima i kafićima…volim Ljubljanu.

I zato nije bilo nikakve dvojbe. Prvi maraton bit će njezin.

Tek godinu i pol ranije, spoznavši da ću morati pronaći zamjensku ovisnost da s pijedestala izgura onu nikotinsku, počeo sam trčati. I nije bilo teško. Uopće. Prvi krug po nasipu, onaj mali preko mosta Slobode, prošao je bez krvi i suza, tek s ponešto znoja. Zamjenska ovisnost odmah je samouvjereno sjela u sedlo i preuzela uzde.

Nekoliko polumaratona kasnije pojavio se zametak ideje. Maraton. San od kojeg sam odustao još u dječačkoj dobi smatrajući to dostignuće rezerviranim tek za malobrojna olimpijska polubožanstva. Ipak, centrifugalne sile pokrenute u mojoj glavi rastućim kilometražama i užitkom koji se pritom javljao (ili možda samo izborom glazbe za samotna introspektivna trčanja) počele su gurati rastopljene ideje kroz sitne rupice i sve se više niti šećerne vune hvatalo za onaj zametak. Trčat ću maraton! Ljubljanski maraton!

Izbor lokacije definirao je i termin. Idealno smješten nekih 5-6 mjeseci u budućnosti. Odabrani plan treninga garantirao je uspjeh sa samo tri trčanja tjedno i pokojim cross treningom. Izvrsno! Triput tjedno sam već trčao, a dvaput igrao hokej. Za 18 tjedana bit ću spreman. Opremio sam se tenisicama i slušalicama, običnim satom sa štopericom i tablicom duljina između pojedinih skulptura na nasipu koje sam očitao s google mapsa za intervalne i tempo treninge, zažmirio i uskočio.

Start. Uzbuđen i nervozan, ali nekako uvjeren da sam spreman. Uvjeren onako čvrsto kako to može biti samo netko dovoljno naivan da vjeruje da ga je onih 40-50 tjednih kilometara raspodijeljenih u tri doze pripremilo na ono što dolazi. Osim toga, razmišljao sam, ispucani su svi pehovi. Problem isteka osobne iskaznice klinca riješen je u sudačkoj nadoknadi, žurnim postupkom. Auto se pokvario još u Zagrebu pa smo lako posudili zamjenski. Sve sjeda na svoje mjesto. Montažstroj s platforme iznad starta udara ritam, mašem navijačkom timu dovikujući zadnje upute gdje i kad trebaju biti na stazi. I krećem.

Osjećam se izvrsno. Stvarno dobro. Svi su mi nekako prespori. U daljini vidim zastavicu s oznakom 3:45 koju sam potajno namjeravao pratiti. Javno sam se, naravno, izjasnio da mi je cilj završiti. Uskoro je sustižem. I ona je prespora. Strogi glas zdravog razuma me upozorava da usporim, ali odbijam. Zašto bih? Sjajno se osjećam. ‘Zato, konju’, odgovara mi zdrav razum ‘što je ovo navala adrenalina. Halo? Kuc kuc? Čitali smo o tome i obećao si da se nećeš zaletjeti’. Gasim frekvenciju razuma. Kombinirani pogled na sat i kilometarske oznake otkriva mi da se vrtim oko 5 minuta po kilometru. Koju sekundu više. Mogu ja to.

Prepuštam se Ljubljani. Milujem je koracima. Ona odgovara slatkim prizorom. Djevojčici od kojih 6-7 godina starci su pred kućom složili mini set bubnjeva i curica roka da bi čovjek stao i u nevjerici je slušao i gledao. Nešto niže netko je složio zvučnike na prozor i raspalio sjajnu muziku. Čujem neko lupkanje iza leđa kao da netko udara loptom u pod. I udara. Dva lika obučeni od glave do pete u dres slovenske košarkaške repke s perikama i ogromnim sunčanim naočalama trče maraton vodeći loptu. Totalno ludilo!

Bujica trkača nosi me kroz Tivoli. Bliži se polovica. Sve je dobro. Osim zdravog razuma. On se nekako probio kroz nametnuti embargo i rezignirano mi skreće pozornost na činjenicu da maraton počinje poslije 30. kilometra. Ili je bio 35.? Pročitali smo negdje, znam.

Kod razdvajanja od polumaratonaca čeka me moje ekipica. Viču da dobro izgledam, da samo tako nastavim i da se vidimo na sljedećoj postaji. Mahnem, zahvaljujem, nasmiješim se i skrećem desno na Groharjevu cestu. Šok. Nigdje nikog. Nema više veselih Ljubljančana, nema muzike, ne čujem ni ritmične udarce košarkaške lopte. Tu smo, dakle. Ostajemo nasamo. Ljubljana i ja. Dobro, tu je ovih nekoliko voajera u kričavim kostimima sa zapuhanim licima, ali kao da smo sami.

Nakon nekoliko kilometara intimnosti atmosfera sramežljivo najavljuje povratak. Na 28. kilometru grupa veseljaka postavila je stol uz prugu i mami mrzlom pivom. Odbijam. Kilometar dalje vidim da moja vjerna pratnja u zadnji tren stiže na dogovoreni punkt. Zapuhani kao da i oni trče. Bodre, ali ne govore previše. Valjda više ne izgledam dobro? Savladavam blagu uzbrdicu i spuštam se prema rijeci. Znam da je iza stabala i preko rijeke Kodeljevo gdje sam jednom gledao NOFX-e prije negoli sam se smrznuo na željezničkom kolodvoru usred ljeta. Imam snage za nostalgični osmijeh. Još sam dobro, ali postaje teže.

Maraton je točan kao švicarski sat. Od 35. kilometra stvari postaju gadne. Osluškujem očekujući slavodobitno šepurenje zdravog razuma. Ne javlja se. Odustao je, valjda, od mene. Tišinu prekida tek tupo odzvanjanje rijetkih koraka po asfaltu i povremeni jauci začinjeni psovkama suboraca koje je pokosio grč.

Prije podvožnjaka oko 39. kilometra javlja se lagani vjetar u prsa i dok proklinjem sudbinu jedna volonterka viče: ‘Maš dobar tempo! Še mal! Šeee maaaal’. Svašta sam joj htio izgovoriti. Srećom nisam bio u stanju. Sada kažem: ‘Hvala’. U daljini se čuje žamor mase i kao da nazirem Kongresni trg. Kako me zdrav razum odavno napustio borim se shvatiti kako je cilj već tu kad sam maloprije tek prošao 39. Gubim li nakon razuma i svijest? Ipak ne. To moja Ljubljana čuva šećer za kraj. Okrutno skretanje za posljednja 2 kilometra kad se kraj činio već tako bliskim i izvjesnim. Začudo, ova spoznaja me ne lomi nego daje neku novu snagu. Čini mi se da jurim ulicama starog grada. Na Tromostovju znam da sam tu, još je kilometar do cilja. Pozdravljam Prešerna i izbijam na Slovensku. Tamo je totalni kaos. Milijuni na ulicama. Konfeti. Buka. Kongresni trg. Cilj. Ime na semaforu. Vrijeme. 3:34:12!

Primam medalju, grabim finišersku majicu, voće i vodu. Bezglavo teturam i ponavljam u sebi rezultat. Provjeravam sat i semafor. Točno je. Čujem negdje kroz buku da me moji dozivaju, ali ne vidim ih. Eno ih, iza ograde. Došepam tamo. Grlimo se, ljubimo, slikamo.

Nekoliko minuta kasnije nepomično ležim na travi, dok mi grč drži nogu u punoj dužini. Klinci me zabrinuto gledaju i pitaju jesam li dobro. Kroz stisnute zube gotovo sikčem da jesam i da će sve biti dobro. Sad će to proći. Ljubljana mi nježno šapće isto to. Kako grčevi popuštaju malo me i grize savjest zbog toga. Jer već znam da joj neću biti vjeran. Trčat ću i drugim gradovima. Ali vratit ću joj se. Sigurno ću se vratiti.

Ante Lakoš

———————————————–

Ponavljamo najvažniji dio pravilnika (cijeli pravilnik možete pronaći u linku na kraju ovog teksta):

Teme za nagradnjaču (birajte koju želite):

• Zašto volim trčanje
• Moja prva utrka
• Kako sam započeo/započela s trčanjem
• Moja škola trčanja
• Razno (ali tema MORA biti vezana uz trčanje)

Minimalan broj slovnih znakova (s proredom): 2.500

Maksimalan broj slovnih znakova (s proredom): 8.000

E-mail za slanje tekstova: [email protected]

Nagrade:

1. nagrada: Saucony tenisice
2. nagrada: Poklon paket Henkel (vodeći brand za njegu sportske opreme)
3. nagrada: Poklon paket Olival (prirodni proizvodi za čišćenje i njegu svakog tipa kože)

Termini za slanje tekstova: Do 20. dana aktualnog mjeseca

Sudjelovati mogu sve osobe koje imaju adresu na području Republike Hrvatske

Žiri:

• Neven Miladin (glavni urednik magazina Trčanje)
• Valentina Đureković (najbolja hrvatska trkačka blogerica)
• Sandra Bortek (direktorica marketinga SightRun aplikacije za trčanje)

U skladu s GDPR uredbom, slanjem tekstova prihvaćate mogućnost da će neki od vaših podataka biti objavljeni u nekom od naših tiskanih i/ili online medija. Pažljivo pročitajte pravilnik nagradnjače, jer pridržavanjem njegovih odredbi ostvarujete mogućnost dobivanja nagrada. Pravilnik pročitajte – OVDJE!

———————————————–

Ponavljamo najvažniji dio pravilnika (cijeli pravilnik možete pronaći u linku na kraju ovog teksta):

Teme za nagradnjaču (birajte koju želite):

• Zašto volim trčanje
• Moja prva utrka
• Kako sam započeo/započela s trčanjem
• Moja škola trčanja
• Razno (ali tema MORA biti vezana uz trčanje)

Minimalan broj slovnih znakova (s proredom): 2.500

Maksimalan broj slovnih znakova (s proredom): 8.000

E-mail za slanje tekstova: [email protected]

Nagrade:

1. nagrada: Saucony tenisice
2. nagrada: Poklon paket Henkel (vodeći brand za njegu sportske opreme)
3. nagrada: Poklon paket Olival (prirodni proizvodi za čišćenje i njegu svakog tipa kože)

Termini za slanje tekstova: Do 20. dana aktualnog mjeseca

Sudjelovati mogu sve osobe koje imaju adresu na području Republike Hrvatske

Žiri:

• Neven Miladin (glavni urednik magazina Trčanje)
• Valentina Đureković (najbolja hrvatska trkačka blogerica)
• Sandra Bortek (direktorica marketinga SightRun aplikacije za trčanje)

U skladu s GDPR uredbom, slanjem tekstova prihvaćate mogućnost da će neki od vaših podataka biti objavljeni u nekom od naših tiskanih i/ili online medija. Pažljivo pročitajte pravilnik nagradnjače, jer pridržavanjem njegovih odredbi ostvarujete mogućnost dobivanja nagrada. Pravilnik pročitajte – OVDJE!

Na moju prvu utrku dospjela sam slučajno, kao zamjena. Moja sestra i njezina prijateljica, iskusne trkačice, prijavile su se na humanitarnu utrku. Prijateljica je u zadnjem trenutku odustala zbog neodgodivih obaveza, a zamjenu nisu mogle pronaći među poznanicima jer nitko taj vikend nije htio ili mogao pretrčati 4,2 kilometra. Konačno su nagovorile mene ‘astmatičnu netrkačicu’. Nisam mogla odbiti uslugu pratnje starijoj sestri.  Uz to, prihvatila sam izazov i odlučila iskoračiti iz svoje zone komfora.

Zbog mog očito prenapuhanog ega i nepopravljivog optimizma mislila sam da mi pripreme za utrku od pišljivih 4,2 kilometra nisu potrebne. Pomislila sam da ako netko može otrčati 42 kilometra onda ja, ovako mlada i jaka, sigurno mogu desetinu toga.

Mama i seka su mi rekle da za uspješno trčanje moram dan prije utrke jesti ugljikohidrate i izbjegavati vlakna pa sam poslušno pojela veliku zdjelu tjestenine. Na dan utrke sam zaboravila na savjete i samo sat vremena prije utrke pojela jabuku koja mi nije dobro sjela.

Shvatila sam da nemam tenisice za trčanje i obula sestrine stare tenisice za teretanu. Bile su mi broj prevelike i preširoke iako sam ih najjače zavezala. Ostatak sportske opreme, hlačice i top, bio je pomno odabrani i sigurno bih izgledala kao prava trkačica da tenisice nisu kvarile dojam i odavale moj amaterizam.

Upozorili su me da moram trčati lagano i u vlastitom tempu, ali sam krenula prebrzo, kao da trčim sprint na 200 metara, a ne dugu utrku. Prva dva kilometra sam ipak uspjela otrčati bez većih problema, ali onda odjednom više nisam mogla dalje jer se dogodilo sve što se nije smjelo dogoditi. Zabolio me trbuh, svakim korakom mi je ona jabuka kao kamen poskakivala po želucu, nisam mogla disati jer me peklo u plućima, noge su postale trome i neposlušne, stopala su trnula, a listovi gorjeli. Bilo mi je vruće kao nikada do tada, znojila sam se na mjestima za koja nisam znala da se mogu oznojiti. Ipak, nisam odustala. Dahtala sam i dijelom hodala, pomalo se oporavljala u naredna dva kilometra utrke. U cilj sam utrčala kao uvjerljivo zadnja, ali u sprintu. Na stolu iza cilja uzela sam plastičnu čašu vode i polila se po licu, udahnula zrak četiri puta, duboko kao nikada do tada i osjetila veliko olakšanje i zadovoljstvo. Nije bilo ni traga astmi. Činilo mi se da mogu ponovno otrčati utrku jer je adrenalin nadvladao svu bol, (ne)uspjeh i zavist jer je seka mnogo ranije stigla do cilja. Preplavio me ponos jer sam izdržala, nisam odustala iako mi je bilo jako teško. Nije mi bilo bitno što sam stigla zadnja jer sam se osjećala kao pobjednica. Pobijedila sam svoja ograničenja!

Nakon utrke shvatila sam koliko je truda, volje i rada potrebno da bi se postao pravi sportaš, trkač na duge staze. Osjetila samo iznimno poštovanje prema tim ljudima i poželjela postati jedna od njih. Zadovoljstvo nakon utrke podiglo mi je samopouzdanje. Shvatila sam da treninzi trčanja čine čovjeka izdržljivijim, hrabrijim, staloženijim, koncentriranijim  i uspješnijim. Odlučila sam redovito trčati i trenirati, prijavljivati se na utrke i svaki put sebi potvrditi da čovjek može sve ako se usudi i potrudi.

Prošla su tri mjeseca, a ja još uvijek u starim tenisicama koje me podsjećaju na posebne trenutke, lagano treniram za drugu utrku. Zarazila sam se trčanjem i sljedeći korak će biti trčanje u novim prikladnim tenisicama, po asfaltu bez napora za zglobove, po zemlji bez straha da ću krivo stati i ozlijediti stopalo. Mnoge utrke slijede, treba krenuti i hrabro ih dovršiti!

Amalija Danjek

———————————————–

Ponavljamo najvažniji dio pravilnika (cijeli pravilnik možete pronaći u linku na kraju ovog teksta):

Teme za nagradnjaču (birajte koju želite):

• Zašto volim trčanje
• Moja prva utrka
• Kako sam započeo/započela s trčanjem
• Moja škola trčanja
• Razno (ali tema MORA biti vezana uz trčanje)

Minimalan broj slovnih znakova (s proredom): 2.500

Maksimalan broj slovnih znakova (s proredom): 8.000

E-mail za slanje tekstova: [email protected]

Nagrade:

1. nagrada: Saucony tenisice
2. nagrada: Poklon paket Henkel (vodeći brand za njegu sportske opreme)
3. nagrada: Poklon paket Olival (prirodni proizvodi za čišćenje i njegu svakog tipa kože)

Termini za slanje tekstova: Do 20. dana aktualnog mjeseca

Sudjelovati mogu sve osobe koje imaju adresu na području Republike Hrvatske

Žiri:

• Neven Miladin (glavni urednik magazina Trčanje)
• Valentina Đureković (najbolja hrvatska trkačka blogerica)
• Sandra Bortek (direktorica marketinga SightRun aplikacije za trčanje)

U skladu s GDPR uredbom, slanjem tekstova prihvaćate mogućnost da će neki od vaših podataka biti objavljeni u nekom od naših tiskanih i/ili online medija. Pažljivo pročitajte pravilnik nagradnjače, jer pridržavanjem njegovih odredbi ostvarujete mogućnost dobivanja nagrada. Pravilnik pročitajte – OVDJE!

‘Nikola, pa ovdje svi trče’, rekla sam. ‘Pa da’, rekao je brat i pogledao me iznenađeno.

Znala sam da on i Leona također trče, da sudjeluju u utrkama, slali su mi fotke, donosili i ponosno pokazivali medalje, slali su mi svoje treninge iznad 15-20 km na nekoj stravi i Endomondu (aplikacije za koje nikad nisam čula). Znala sam i da je moja sestrična ozbiljna trkačica s nekoliko maratona u nogama  i s vrlo dobrim rezultatima. Ali svi ti podaci su prolazili mimo mene onako usput. Dobro ljudi, drago mi je zbog vas i to je to.

Dani u New Yorku su letjeli. Svatko tko je bio zna o čemu pričam. Dvadeset i četiri sata dnevno tamo nije dovoljno. Ali 30. rujna 2018. po nečemu ostaje posebno značajan za mene. Naime, tog dana su buraz i Leona imali utrku u Bronxu, 10 milja (16 km). Ja sam naravno trebala biti podrška i pratnja. No dogodilo  se da je Leona zbog obiteljskih razloga morala otputovati i tada je buraz došao na suludu ideju: ‘Seko trčat ćeš umjesto nje’.

‘Ma ti nisi normalan’, rekla sam. ‘Dvije godine nebavljenja ikakvim sportom, 15 kg viška i još k tome pušač. Nema šanse, 16 km, ti si poludio! Osim toga nije u redu da trčim umjesto Leone’.

Uvjeravao me da moram probati, da otrčim 2-3 km i onda se vratim, govorio mi da postoji autobus koji pokupi trkače koji odustanu, ne mogu dalje ili trče izvan vremenskog limita. Da će mi to biti super uspomena i kako ću žaliti ako ne probam. I tako je to trajalo danima dok nisam pristala, više popustila da me prestane gnjaviti.

Dan, dva prije utrke kreće, meni tada potpuno suludo i nerazumljivo šopanje ugljikohidratima, proteinskim shakeovima i onim maca prahom užasnog okusa. Trema, nespavanje… Iz moje današnje perspektive sve ono što pred utrku ne treba. A onda 30. rujna, nešto prije 8 sati ujutro, stižemo u Bronx i ja postajem Leona. Imam njezin broj, stojim u njezinoj skupini, koja ima pace 5:00. Kakva ironija! Kilometar za 5 minuta! Imam čak i njezine tenisice i kapicu i mislim si ovo mi zaista nije trebalo. Ispred, iza i oko mene 15 tisuća trkača. Srce udara kao ludo. I shvatim da sam krenula, da trčim…

Nemam pametan sat, nemam mobitel, ništa. Samo oznake milja na putu. Prešla sam prvu, pa drugu, još uvijek sam bila živa i trčala. Tada kreću emocije. U meni se istovremeno izmjenjuju uzbuđenje, sreća, pa sam na rubu suza, pa me opet lovi panika. Trče svi kao jedno. Sve nacije, rase, kulture, stari, mladi, djeca, trče invalidi, smiju se, brbljaju, neki kostimirani, neki nose balone s oznakama svojeg pacea. Gomile navijača na ulicama koji nas bodre, puštaju muziku, drže transparente. Tako sam potpuno nesvjesna svog trčanja prešla pola puta i shvatila da se vraćamo.

U jednom trenutku me spazio Nikola i povikao ‘Ajmo seko, možeš ti to!’. Odluka je pala. Trčim do kraja, makar puzala kroz cilj. I istrčala sam to. Svaka od 10 okrepnih stanica bila je moja. Pojela sam sve ponuđeno voće, sve kocke šećera, popila vode i energetskih napitaka. Dobro da i gel za opuštanje mišića nisam stavila u usta. Ali stigla sam do cilja. Nakon 1:50 dobila sam svoju medalju. Tijelo više nije moje, noge su otkazale poslušnost, ali glava je bila savršeno moja i sretna. I zaljubila sam se. Ne na prvi pogled, već na prvih 100 metara.

Ta ljubav traje već 10 mjeseci. Iza mene su dva polumaratona, zadarski Wingsi, nekoliko cenera i ostalih utrka. Nadam se da ću im uskoro pridružiti i maraton. Kile su se istopile, što je manje važno. Ma lažem, važno mi je jer sam postala brža i time još motiviranija. Ali najvažniji je osjećaj koji obožavam. Obožavam adrenalin, natjecanja, treninge od kojih na neke odem ljuta, bijesna ili tužna, a vraćam se potpuno opuštena i sretna.

Obožavam humanitarne utrke kad se osjećam još bolje jer sam nečemu pridonijela. Super mi je i što sam zimus prvi puta bila živčana, ne zato što sam bolesna i prehlađena, nego zato što ne mogu trčati. I obožavam tu emociju koja je u meni cijeli dan nakon utrke. Ponekad i drugi dan. Nadam se da ću trčati ostatak života. Želim. To je vrijeme samo moje i samo za mene. Tih pola sata, sat ili par puta tjedno. To je vrijeme koje svatko bez izgovora može izdvojiti za sebe. Ne mora to biti trčanje. Bilo što, što nas veseli i čini sretnima. Ja sam sigurna da me trčanje čini boljom osobom. I sigurna sam da je najbolja stvar koja mi se dogodila u New Yorku.

Ova priča je posvećena mojem bratu i Leoni jer su mi promijenili život. I još samo nešto za kraj. Već 10 mjeseci nisam zapalila ni jednu cigaretu.

Jelena Mikuš

Prijatelji, obitelj, dobra knjiga, a ponekad i poduži posjet birtiji i tamošnja degustacija pokojeg piva pomognu, ali prečesto je sve to nemoćno nad nagomilanim stresom i općom napetošću. Nikad nisam bio religiozan niti se mogu pohvaliti nekom spiritualnošću ili new age vjerovanjima; nisam na ‘ti’ ni s kristalima, čakrama niti zakonom privlačenja. U svjetlu toga, kao lijek za svakodnevno nagrizanje mojih živaca su automatski diskvalificirane molitve, meditacija, akupunktura, tai chi, a ni superhrana ni antioksidansi nisu polučili nikakve mjerljive benefite. I sad, kako si pomoći? Činilo se da je bitka unaprijed izgubljena…

I onda sam otkrio trčanje.

Iako sam ispod oka gledao na sport (kako na pasivno praćenje istog, tako i na aktivno sudjelovanje), prije kojih osam godina mi je ‘iz vedra neba’ na pamet pala ideja da odem malo trčati i tako prisiliti svoje sjedalačko, lijeno, tjestasto tijelo na nekakvu tjelovježbu. Potiskivao sam tu ideju, rugajući se sam sebi i glupostima što mi padaju na pamet. No, kako se i nekakav pjesmuljak zavuče u glavu i ne izlazi, tako se i ta ideja zadržala u mom umu, danima se pojavljujući, istiskujući pritom ideje o višesatnim posjetima krčmi.

Popustio sam i izašao trčati. Kako je i bilo za očekivati, precijenio sam se i ispustio dušu, vrativši se s kraćeg trčanja izgledajući kao žrtva srčanog udara; s plućima koja su htjela iskočiti iz tijela, bolnom slezenom i drvenim nogama. Bilo je to uvjerljivo najgorih tri kilometra posrtanja, lovljenja zraka, pretjeranog znojenja i guranja krvožilnog sustava do granice kolapsa. Fast forward tih osam godina: moje se tijelo, unatoč obeshrabrujućem početku, s vremenom adaptiralo na trčanje i više ne izgledam kao netko kome je prekasno za hitnu medicinsku pomoć. Dapače, nakon inicijalnog poraza nisam odustao, već nastavio i ustrajao, što je dovelo do toga da sam do sad pretrčao više od 3.500 kilometara što uključuje jedan maraton, skoro 30 polumaratona i hrpu raznih kraćih dionica. Nije to povijest odricanja i sustavnog treniranja (moji rezultati su prosječni za jednog rekreativca), već više nuspojava moje ustrajnosti; ono što je William Blake opisao u izreci ‘kad bi luda bila uporna u svojoj ludosti, postala bi mudra’.

Upravo su nuspojave presudna stvar za moje višegodišnje trčanje i za buduće pretrčane kilometre, kao i za ovaj tekst. Naime, odmah s mojim prvim, gorespomenutim trkaćim debaklom, kroz patnju mojih mišića i vezivnog tkiva, izdigle su se i pozitivne ‘nuspojave’ – glava mi je bila čista, misli jasne, a stres, napetost i mrzovolja su netragom nestale. Otkrio sam vid meditacije.

Dok trčim, ne pomičem svoje granice, niti se borim sam sa sobom ili s drugim natjecateljima, ne trijumfiram nad uzbrdicom ili teškom dionicom; jednostavno trčim i uživam u tome. Uživam u samoći, u (naoko) stupidnom, beskonačnom ponavljanju jednih te istih pokreta. Uživam u sporosti kojom se krećem (u usporedbi s autima, biciklima i glupavim električnim romobilima), u samonametnutoj izoliranosti od okoline. Ponekad sam izoliran s glazbom, obično rockom ili metalom koji mi daje ritam; drugi put sam bez muzike, uz zvuk vlastitog disanja, škripanja kamena zaglavljenog u tenisici ili povremenog krckanja u lijevom koljenu. Katkad pogledam na sat, no u pravilu gledam u daljinu, u neku zamišljenu točku na obzoru (u stilu kakvog Weltschmerz romantičarskog pjesnika). Ponekad gledam rijeku, drvo, rubni kamen, travu pored koje trčim, gledam u oblake koji su uvijek daleko, koliko god brzo trčao. Trčim sam sa svojim mislima, ili češće, nedostatkom misli, prateći samo svoje disanje. Upravo ta praznina, izostanak događanja mi donosi mir i opuštenost, omogućuje mi fokusiranost na trenutak, na sadašnjost, na vlastiti dah, znoj i suha usta te zamjenjuje kortizol s endorfinom. Ta praznina me opušta, provodi neurodetoksikaciju, brišući sav nagomilani stres i nervozu.

Ponekad odem na organizirane utrke i, iako mi ne treba društvo za trčanje, ne slikam selfieje, ne šeram sudioničke medalje po fejsu, ipak mi se sviđa osjećaj stotina ili tisuća ljudi koji zaista uživaju u utrci, u fotografiranju, u svojim dostignućima. Ne volim gužvu, guranje na startu i nabrijanu, kompetitivnu ekipu u full opremi kompresijske odjeće i kinezio-traka, no svaki put se nasmiješim na ozarena lica koja utrčavaju u cilj, na ekipu koja se iskreno veseli svojim postignućima, svojim osobnim rekordima koji su popravljeni za par sekundi, uživanjem što sudjeluju u utrci. Uživam i ja; uživam što sam dio svega toga, što sam trčao sa svim tim ljudima.

Ne ide uvijek se po planu. Dok je trčanje u vlastitom aranžmanu i pod vlastitim uvjetima lako za kontrolirati, tijekom utrke se mnoge stvari otmu kontroli: tetive se upale, noge postanu drvene, zatim olovne, stražnjica pojede rublje, žuljevi iskoče, a glikogen se potroši, ali ipak tvrdoglavo završim utrku (dopustite da se ispravim: u tim nekim slučajevima ipak pobijedim samog sebe i pomaknem granice), nekad čak i hodajući, podvijena repa. Kako Haruki Murakami reče ‘bol je neizbježna, patnja je opcija’. No, nikad me takav debakl nije obeshrabrio niti mi uklonio terapeutski učinak trčanja. Završim utrku, ponovno uhvatim dah, popijem pivo da se nagradim, nasmijem se svojoj gluposti i tome kako sam se precijenio, udario prejak tempo i svisnuo, te na kraju opet budem zadovoljan svojim bijednim rezultatom, smiren i opušten. Utrka, tj. trčanje je učinilo svoju čaroliju i ponovno pokazalo pozitivno djelovanje, a ja sam ponovno skupio snagu za svakodnevne borbe. Vidimo se na idućoj utrci, gdje ću biti jednako loš (ili tek neznatno bolji), no i dalje zadovoljan.

Iako mi je, kao i većini ljudi koji nikad nisu probali trčati, trčanje djelovalo kao dosadna i besmislena aktivnost, otkrio sam da to ne može biti dalje od istine. Otkrio sam meditaciju u pokretu, lijek za stres i svakodnevne frustracije. Recept je jednostavan: obuci tenisice i kreni, bez obzira na brzinu i udaljenost; osjeti prazninu, isključenost i ljekovitost trčanja.

Ninoslav Vitorac

Čestitamo!

———————————————–

Ponavljamo najvažniji dio pravilnika (cijeli pravilnik možete pronaći u linku na kraju ovog teksta):

Teme za nagradnjaču (birajte koju želite):

• Zašto volim trčanje
• Moja prva utrka
• Kako sam započeo/započela s trčanjem
• Moja škola trčanja
• Razno (ali tema MORA biti vezana uz trčanje)

Minimalan broj slovnih znakova (s proredom): 2.500

Maksimalan broj slovnih znakova (s proredom): 8.000

E-mail za slanje tekstova: [email protected]

Nagrade:

1. nagrada: Saucony tenisice
2. nagrada: Poklon paket Henkel (vodeći brand za njegu sportske opreme)
3. nagrada: Poklon paket Olival (prirodni proizvodi za čišćenje i njegu svakog tipa kože)

Termini za slanje tekstova: Do 20. dana aktualnog mjeseca

Sudjelovati mogu sve osobe koje imaju adresu na području Republike Hrvatske

Žiri:

• Neven Miladin (glavni urednik magazina Trčanje)
• Valentina Đureković (najbolja hrvatska trkačka blogerica)
• Sandra Bortek (direktorica marketinga SightRun aplikacije za trčanje)

U skladu s GDPR uredbom, slanjem tekstova prihvaćate mogućnost da će neki od vaših podataka biti objavljeni u nekom od naših tiskanih i/ili online medija. Pažljivo pročitajte pravilnik nagradnjače, jer pridržavanjem njegovih odredbi ostvarujete mogućnost dobivanja nagrada. Pravilnik pročitajte – OVDJE!