Iduće godine, sredinom kolovoza, na rasporedu će biti sedmo uzdanje utrke, uvjereni smo najbolje i najmasovnije dosad, bez pandemijskih ograda i ponovno s velikim brojem regionalnih trkača na startu. Ipak je riječ o jednom od najatraktivnijih trailova u Poljskoj

Sredinom kolovoza, unatoč pandemiji i potrebnim epidemiološkim mjerama, u poljskoj regiji Podkarpacie održano je šesto izdanje Magurski Ultramaratona. Za razliku od proteklih godina kad je na utrku stizalo dosta trail trkača iz Hrvatske i BiH, ove godine, upravo radi problema uzrokovanih Korona virusom na utrci nije bilo regionalnih trkača. Ove godine na startu tri utrke skupilo se više od 600 ljubitelja traila, a osim domaćina na postolja su se uspinjali i trkači iz Slovačke i Češke. Tradicionalno, trčale su se staze od 100, 65 i 22 kilometra.

Prepoznatljivost Magurski ultramaratona je odlična, gotovo kućna atmosfera te predivna priroda Nacionalnog parka Magura. Staze i time limiti su postavljeni relativno zahtjevno, no daleko od toga da ih prosječni trail trkači ne bi mogli proći.

‘Unatoč izazovnim time limitima ovo je utrka gdje nikoga nisam vidjela ljutog, nervoznog, gdje nitko nije povisio ton, nitko nije bio mrzovoljan, neraspoložen… Sve je tako spontano i za oko lagano. Krajolik je predivan čista nirvana za nas trail trkače. Organizacija je odlična. Utrku svakako preporučujem svima koji žele testirati sebe i svoje granice, ali i na drugačiji način upoznati predivni jug Poljske i pokrajinu’, svjedočila nam je svojedobno Jasmina Sinanović koja je s društvom iz Sarajeva i Zagreba trčala srednje dugu stazu.

Na kraju naglasimo da je magazin Trčanje medijski promotor Magurski ultramaratona i to upravo zato što organizatori inzistiraju na onim temeljnim, istinskim trail vrijednostima te povezivanju čovjeka i prirode.

‘Nama novac i zarada od utrke nikad nisu bili na prvom mjestu. Najvažnije nam je da su trkači zadovoljni, da se dobro osjećaju, uživaju u ljepotama divljih planina na jugu Poljske i da se na kraju vrate kućama puni pozitivnih dojmova. Kroz godine utrka je imala sve više sudionika, pa i danas, kad nas pandemija udaljava od uobičajenih životnih rutina, na Magurskom je trčalo više od 600 trkača. Mi smo svi zaljubljenici u prirodu, ekološki osviješteni trkači koji i promiču takav način života’, kazao nam je direktor utrke Michal Zawadski.

Iduće godine, sredinom kolovoza, na rasporedu će biti sedmo uzdanje utrke, uvjereni smo najbolje i najmasovnije dosad, bez pandemijskih ograda i ponovno s velikim brojem regionalnih trkača na startu.

Neven Miladin
Foto Pan Kowal

Prošle godine za odmor smo odabrali srednju Dalmaciju i imao sam sreću. Preko Facebooka sam kontaktirao ekipu iz magazina Trčanje i raspitao se postoji li u to vrijeme koja dobra utrka u okolici Splita. U ta dva tjedna našeg godišnjeg odmora nudio se Omiški polumaraton koji mi se činio vrlo zanimljivim. Naime, godinama ranije prolazio sam pored Omiša, ne samo autom nego i jedrilicom i čim sam čuo ime Omiša sjetio sam se onih predivnih stijena iznad rijeke Cetine i jake bure koja je puhala uvijek kad sam prolazio pored grada.

Prvo sam pomislio da je riječ o teškom planinskom polumaratonu, ali kad sam dobio poruku da je cijela staza asfaltirana, nikako nisam mogao shvatiti kako je to moguće. Znao sam da postoji magistrala uz obalu i da je uvijek otvorena za automobile, no one vrleti iznad Omiša nisu odavale dojam lake utrke s uređenom stazom za trčanje.

Sve je postalo jasno kada sam početkom listopada ujutro stigao do Omiša. Nisam znao da duž rijeke Cetine vodi odličan put koji se proteže između strmih stijena. Trka je bila jedna od najboljih na kojoj sam bio. Nevjerojatna atmosfera, prijateljski ljudi i odlična organizacija. Što se mene tiče, to je sve što jedan trkač treba na utrci. Vrlo brzo ćemo zaboraviti postignuto vrijeme na polumaratonu ili nekoj drugoj stazi, no dobra vibra ostaje zauvijek u glavama nas trkača. Uostalom, sudjelovanjem na Omiškom polumaratonu potvrdio sam svoju teoriju da se aktivni odmor dulje i bolje pamti. Zaista sam uživao!

Omiški polumaraton ima vrlo slične pretpostavke kao i moj Ultramaraton Magurski. Najvažnije je za utrku je da su na kraju svi trkači zadovoljni. Upravo radi toga, kad sam organizirao prvo izdanje Ultramaratona Magurski, nisam pazio na zaradu, nego na zadovoljstvo trkača. Poslije tri godine uvjeren sam da to je bila moja najbolja odluka. Sad, bez velike promocije, pet mjeseci prije utrke imamo samo oko pet posto slobodnih startnih paketa, a ljudi sami pričaju o tome kako duboko u niskim, ali divljim planinama na jugu Poljske postoji jedna od najboljih i najprijateljskijih utrka u regiji.

Michał Zawadzki