Jedan slučajan poziv šefa svih šefova Kvarner Trailsa odredio je da neplanski odradim sve četiri utrke iz te serije, skupljajući medalje poput Pokemona. Skupi ih sve! I skupio sam ih sve, a usput i memorirao neke od najljepših događaja moje kratke, ali slatke trkačke karijere

Cestovni trkači i Trail, zvuči li vam čudno? Naravno da ne. Sve je veći broj cestovnjaka koji se odvažuju na odlazak u prirodu i trčanje kojekakvim singletrackovima po šumama i gorama. Niti s potpisnikom ovih redova nije ništa drugačije. Premda zaljubljen u cestovno trčanje s maksimalnim odmakom pri odlasku u Maksimir i treniranja njegovim šumskim stazama, prošle godine odvažio sam se na prvih 20 kilometara Traila organiziranog na brdu iznad Zagreba. Bez puno izmotavanja i dramatiziranja, ta utrka bila je nešto najgore što sam trčao u svojoj kratkoj trkačkoj karijeri. Posljednjih pet kilometara do cilja bila je opaka uzbrdica, a psovke u mojoj glavi sa svakim metrom uspona bile su sve sočnije. Dakako, nisam krivio organizatore, nego sebe i svoju nepripremljenost.

Nakon te utrke razmišljao sam odustati od daljnjih trail avantura, no nekako sve u životu probam barem dvaput, pa sam ipak odlučio da ću i Trailu dati još jednu šansu. Ta druga prilika ukazala se već na proljeće ove godine, kad je moj dragi prijatelj – vjerojatno najbolji avanturist među novinarima i nesumnjivo najbolji novinar među avanturistima – preuzeo organizaciju Pakoštane Traila. Pomislih, zna čovjek što radi, usput ću se malo odmoriti od Zagreba i provesti vikend buljeći poput Jacka Sparrowa u morski horizont, to je idealna prilika za drugi i možda posljednji Trail u životu.

Kako je bilo? Odlično, super! Staza fenomenalna, organizacija vrhunska, volonteri savršeni, jedino sam umjesto zadanih 25 kilometara istrčao – 19. Ni manje, ni više. Gdje je bio problem? Policajac me na jednom križanju krivo usmjerio, a ja neiskusan i samozatajan, nisam ništa pitao nego se uputio putem koji mi je pokazan. No premda i ta trail avantura nije završila kako spada, ipak nisam bio previše razočaran. Zimu sam proveo u ludom treniranju, rušeći svoje rekorde u mjesečnoj kilometraži na treninzima i to se u Pakoštanima itekako osjetilo.

Ovce na usponu

Dakle, iza mene su bila dva traila, oba ne baš uspješna, ali ipak nisam odustao. Razmišljao sam kako bih mogao tu i tamo prijaviti neku lakšu trail utrku, ako ništa drugo onda će mi to biti super trening snage za neki od nadolazećih polumaratona. Stoga sam odlučio do kraja godine istrčati još tri traila, pomno odabrana prema organizatoru, vremenu održavanja i težini staze. Kako se već neko vrijeme novinarski bavim trčanjem, tako sam i upoznao prilično velik broj organizatora i znao sam tko kako radi i kakve utrke priprema. Tako sam zamislio da otrčim jedan trail iz serije Trail i treking lige koju organizira Šimun Cimerman, druga utrka je trebala biti Risnjak Trail o kojem sam čuo toliko dobroga da ga jednostavno nisam htio propustiti i treći trial trebao sam trčati na jesen, vjerojatno na Žumberku.

E sad, iako sam dobro krenuo sa zamišljenim, i odradio Cimermanov B2Trail na Krku (kakva staza, kakva povijest, kakvih 2 kilometra muke na zadnjem usponu, činilo mi se da mi se i ovce smiju na tom ludom i za mene tehnički opakom usponu), tako me poziv Elvira Sulića da mu na Hahliće Trail pošaljem nekog novinara da napravi reportažu posve izbacio iz takta. Nemojte me krivo shvatiti, Elvir je super, njegov tim za utrke je možda i najbolji u državi, obožavam i njegove avanture i avanture njegove bolje polovice Darije Bostjančić, no u tom trenutku bilo je premalo vremena za organizaciju njegove ideje. A opet, šteta je propustiti priliku. I tako sam ja krenuo prema Grobničkim Alpama, u avanturu radi koje i pišem ovaj tekst.

Dakle, na putu od Zagreba do Grobnika nisam mogao odabrati boljeg suputnika od Dragana Jankovića. Ako netko nešto zna o tom ludom trčanju cestama, planinama, gore, dolje, lijevo, desno, onda je to on. Na putu od 2 sata dobio sam super savjete i bio sam uvjeren da sam spreman za sve što me čeka. Iza mene su bila dva odrađena traila i puno, puno treninga. Što može krenuti po zlu? Mda…

Prvi kiks bio je jer sam vjerovao Elviru kako Hahlići Trail nisu ništa posebno. Da, u odnosu na uspon na Mont Blanc sigurno i nisu. Drugi kiks bio je start bez zagrijavanja. U jednom trenutku kava u kafiću 7,5 metara od startne linije mi se učinila boljim odabirom, no nisam uračunao komponentu laprdanja s ljudima koje nisam vidio 100 godina, pa sam jednostavno zaboravio na start. Uskočio sam među ljude u zadnji čas i patio se naredna 2, 3 kilometra dok tijelo nije došlo na radnu temperaturu. Nisam siguran, ali mislim da su ljudi oko mene čuli i kako mi zglobovi krckaju. Ne znam, čudno su me gledali.

Kiša, led, vjetar, sunce…

No dobro, ta prva muka je prošla, krenuo je prvi uspon, nema problema. Držim se grupe, laganim korakom nižem metar za metom, kad eto kiše. Opet, ništa čudno, još na autoputu vidio sam crne oblake iznad Grobnika i bio svjestan mogućnosti kiše. No kako smo se mi uspinjali tako je kiša odjednom postala led, a vjetar je stao šibati kao da nas želi otpuhati s ruba planine. Opet odjednom, sve je stalo. Ni leda, ni kiše, ni vjetra. Štoviše, granulo je Sunce i počelo sušiti posve natopljenu odjeću na meni. Nažalost, trajalo je to tek 10-tak minuta. Navukli su se novi oblaci, stigla je i magla, pa ponovno led, vjetar, negdje ne baš tako daleko grunula je i jedna munja. Kaos, a preda mnom tek dovršetak prvog od tri uspona. Cijela ta priča oko lijepog-ružnog vremena izmijenila se još jednom u narednih pola sata, a moje disanje postajalo je sve teže.

Ipak, nekako sam se domogao trećeg vrha i premda već napola mrtav umoran razveselio nizbrdici. Konačno trčanje, pomislih. No kiša i trkači ispred mene posve su uništili stazu, bila je skliska, blatna i izrovana, a kad su stigle nizbrdice s opakim nagibom, katkad sam minutu, dvije stajao i dumao kako se uopće spustiti.

Kako bilo, četverosatno ubijanje završio sam bez pada, no bio sam umoran k’o pas. Janković nije baš blagonaklono gledao na moj rezultat, no bio sam toliko iscrpljen da ga, iskreno, nisam baš ni slušao kako treba. Pa ipak, držao sam se klasičnog trkačkog pravila, psuj na stazi, pitaj kad je iduća utrka kad prođeš ciljem, i odlučio otrčati sve četiri utrke Kvarner Trailsa. Od onih sam rekreativaca koje na utrku privuku medalje, a Elvir je osmislio četiri super medalje za svoje četiri utrke i nekako spontano krenula je priča o Pokemonima – skupi ih sve.

Nova dva izazova

Idući izazov bio je Rijeka Trail. Iskreno, da su svi trailovi kao taj, ne bih više nikad ni pomislio na cestovnu utrku. Start na bajkovitom Trsatu, staza valovita, ali tehnički zaista nezahtjevna, singletrackovi sigurni i uređeni, bio je baš gušt trčati tu utrku. Na žalost, čini se da je 2019. održan zadnji Rijeka Trail, a tim više sam oduševljen što sam sudjelovao. Ako sam dobro shvatio, neki mostovi više neće biti tamo gdje su dosad bili i održavanje utrke više neće biti moguće iz sigurnosnih razloga. Razumljivo ako znamo da je i ovogodišnja utrka prolongirana za dva tjedna u odnosu na originalni termin jer se radi ogromne količine padalina podigla neka lokalna rijeka i poplavila stazu kojom se trči.

Druga od četiri medalje bila je već obješena na istaknutom mjestu u dnevnom boravku. Slijedio je Risnjak Trail na koji sam u svakom slučaju želio ići. Spojio sam ugodno s korisnim i na utrku krenuo dan ranije, u Delnicama posjetio dragog prijatelja iz nekih davnih dana rada u nekim drugim redakcijama, a u subotu startao treću utrku iz serije. Dakle, početničkim rječnikom rečeno, to je utrka koju bi svaki rekreativac morao istrčati. Nije važna duljina staze, još manje je važno istrčano vrijeme, važno je da nije lako, ali je priroda takva da izgubiš dah radi njezine ljepote, a ne (samo) radi teškog uspona. Trči se najvećim dijelom po šumi, nema vrućine premda je sredina ljeta, a podloga je mekana. Treću medalju imao sam u džepu čak i brže nego sam se nadao. Negdje na sredini staze, kad je prošao prvi veliki uspon, uhvatio sam neki dobar ritam i samo tabanao. Misli su otišle tko zna gdje i začas sam se našao pred 300 metara asfaltirane završnice.

700 stepenica za sigurnu smrt

Posljednja utrka bila je Učka Trail. Start iz Mošćeničke Drage, malog obalnog turističkog bisera u kojem možete stvarno popiti super kavu, a i hrana u lokalnim restoranima je izgledala i mirisala primamljivo. Baš čovjek ogladni od tih mirisa. No vratimo se na utrku. Kako sam započeo na Grobiku, gotovo identično sam završio u Mošćeničkoj Dragi. Razlika je bila u tome da ne samo da se nisam zagrijao kako treba, nego sam stigao u zadnji čas i startao iz prvog reda. Halo! Prvi red! Oko mene nabrijani Slovenci, toliko brzi da sam nakon označenog starta već u prvom koraku zaostajao par metara. Ludo pa živi!

Koji je najvažniji detalj Učka Traila? Stepenice! Dovraga i s njima, ali nakon 500-tinjak metara od starta kreću stepenice, njih mali milijun različitih veličina. Kasnije sam saznao da ih je nešto malo više od 700, no veći problem od količine je nemogućnost hvatanja ritma. Jednostavno, siguran sam da ne postoje dvije iste visine, širine i dubine. Kako je taj dio staze blizu starta, tako je i gužva bila velika. Oni najbrži već su bili daleko, no mi ostali smo tabanali jednu po jednu stepenicu, puhali poput lokomotive i čekali neki mali zastoj da bi došli do zraka. Srećom, bilo je dosta onih koji su tražili mini odmor pa jednostavno stali kao ukopani, zaustavljajući pritom masu iza sebe.

Kad se prođe ta stepeničasta muka staza je uglavnom OK. Nije baš tehnički potpuno nezahtjevna, no daleko je od one na kojoj sam uživao na Rijeka Trailu. Pa ipak, na Učka Trailu mi se dogodilo nešto o čemu nikad nisam ozbiljno razmišljao. Na početku dugačkog spuštanja mini serpentinama kroz šumu uhvatio sam se kako pratim ritam trčanja čovjeka ispred sebe, a on se svako malo osvrtao, kao da provjerava stižem li ga. Da stvar bude još luđa, i ja sam nešto slično radio s trkačem iza sebe. Shvatio sam da se već kilometar, dva ganjamo po šumi, kao da imamo svoju mini utrku. Nije to još dugo trajalo, no bio je gušt. Stigao je jedan nadmorskom visinom mali uspon, no bio je dug parsto metara i tu su dečki posustali. Prilično samozadovoljno sam u sebi ustvrdio kako se isplatilo treniranje po Maksimiru i jednostavno sam dečke ostavio iza sebe.

Do cilja je još trebalo istrčati štogod šumskih stazica i dugu, zavojitu asfaltiranu cestu koja vodi do središta grada. Zgodan je to detalj utrke, jer toliko asfalta nije bilo na sve tri prethodne utrke zajedno. Ulazak u cilj bio je pravo malo zadovoljstvo, ne samo radi završene utrke i sasvim solidnog vremena, nego i zato što je skupljen i zadnji Pokemon.

Idemo ispočetka

Što reći na kraju, kako ocijeniti i procijeniti spomenute četiri utrke Kvarner Trailsa? Organizacijski gledano, sve je štimalo savršeno. Oznake na stazi su tako česte da ih je bez problema pratila i muška plavuša poput mene. Volonteri su vrh, uvijek nasmiješeni, spremni za savjet, pitanja i kuknjavu trkača. Na startu i cilju umjesto Severine i sličnih zavijala trešti Rock’N’Roll, voće i voda su ohlađeni, hrana spremna. Elvir, Darija, svi ostali, u pravilu nasmješeni. Podigne takav pozitivan duh čovjeka, nekako je lakše nakon svih uspona i padova, kiša, sunca i vjetrova.

Kad bolje razmislim, ne mogu pronaći niti jednu zamjerku na organizaciju bilo koje utrke. Kvarner Trailsi su zaista utrke koje valja od srca preporučiti ljubiteljima trčanja. S obzirom na to da je, barem zasad, s organizacijske karte nestao Rijeka Trail, za pretpostaviti je da će ga jednako uspješno zamijeniti Malinska Trail. To jednostavno ne može biti loša staza.

Ako se pitate bih li sve to ponovio, opet prolazio lude promjene vremena na Grobniku, uspinjao se mrskim milijunom stepenica iznad Mošćeničke Drage, patio se na usponima Risnjaka i Učke, odgovor je savršeno jasan – DA! Toliko je jasan da već čekam otvaranje prijava za narednu godinu. A onda od proljeća krećem u lov na nova četiri Pokemona. Eto, toliko su Kvarner Trailsi dobri!

Neven Miladin

Foto Jan Maštrović, Ivan Vranjić, Davor Pavlović, Paulo Dukić

Drugu godinu uzastopno ukupnu pobjedu odnijeli su slovenski trkači. Marjan Zupančič obranio je prošlogodišnju titulu najboljeg i najspremnijeg te uvjerljivo slavio s više od 130 bodova u odnosu na drugoplasiranog Enrica Pausina. U ženskoj konkurenciji Mojca Koligar pobijedila je unatoč činjenici da je bodove skupljala na samo tri utrke. Na kraju je skupila 65 bodova više od drugoplasirane Zorane Težak.

Marjan i Mojca krenut će u obranu naslova u proljeće 2019. godine. Prva utrka nove sezone Kvarner Trailsa bit će 27. travnja kad će se trčati Hahlići Trail, prvog dana mjeseca lipnja slijedit će Rijeka Trail, 6. srpnja na rasporedu je Risnjak Trail, a serija tradicionalno završava Učka Trailom koja će se u 2019. godini trčati 7. rujna.

U prve dvije sezone Kvarner Trails serije ukupni pobjednici bili su slovenski trkači, i to prilično uvjerljivo. S obzirom na viđeno, pitanje je ima li tko dovoljno snage i znanja prekinuti tu dominaciju ili ćemo i u rujnu 2019. godine ponovno pisati hvalospjeve odličnim Slovencima.

Kompletne rezultate Kvarner Trailsa 2018. pronađite na OVOM linku.

Neven Miladin

‘Zadovoljan sam rezultatom. Vrijeme je bilo hladno i vjetrovito, a staza kraća u odnosu na prošlu godinu, ali po mom ukusu; teža i zahtjevnija. Sigurno dolazim na Hahliće Trail i iduće godine’, kazao nam je pobjednik Marjan Zupančič.

U preostale dvije utrke pobjede su ostvarili Talijan Enrico Pausin i Slovenka Mojca Koligar na stazi od 18 kilometara, a Slovenac Mark Bogataj i Iva Tomić Smojver, članica Atletskog kluba Kvarner slavili su na stazi od 12 kilometara. Dominacija domaćih atletičarki bila je vidljiva upravo na toj najkraćoj stazi, jer su prvih pet mjesta osvojile dame uz čije ime je bila upisana hrvatska zastavica.

Na Hahlići Trailu ove je godine sudjelovalo više od 300 natjecatelja, što je 10 posto više u odnosu na prošlu godinu. Već tradicionalno odlična organizacija, fantastične staze koje se protežu preko travnatih i otvorenih padina okrunjenih predivnim pogledom na Kvarnerski zaljev i otoke te izazovno promijenjivo proljetno vrijeme iz godine u godinu privlače sve više trkača i avanturista na utrke u seriji Kvarner Trailsa. Iduća utrka na rasporedu je Rijeka Trail, 9. lipnja.

Rezultati – 32 km (M):

1. Marjan Zupančič (Slo) 3:46:58
2. Tilen Potočnik (Slo) 3:51:18
3. Marin Mandekić (Hrv) 3:58:53
4. Mitja Volčanšek (Slo) 4:11:18
5. Stephan Tassani-Prell (Njem) 4:11:18

Rezultati – 32 km (Ž):

1. Ajda Radinja (Slo) 4:20:06
2. Zorana Težak (Hrv) 4:42:12
3. Vana Čargonja (Hrv) 5:14:09
4. Natalia Haczyk (Polj) 5:51:27
5. Ivana Hrenek (Hrv) 5:54:12

Rezultati – 18 km (M):

1. Enrico Pausin (Ita) 1:52:35
2. Vedran Mohorovičić (Hrv) 1:55:37
3. Heinz Rucker (Aut) 1:55:52
4. David Marot (Hrv) 2:02:37
5. Samo Knafelj (Slo) 2:02:51

Rezultati – 18 km (Ž):

1. Mojca Koligar (Slo) 1:53:44
2. Tajda Bogataj (Slo) 2:16:10
3. Barbara Tassani-Prell (Njem) 2:32:23
4. Ana Ružić (Hrv) 2:32:57
5. Ursa Mrzel (Slo) 2:33:59

Rezultati – 12 km (M):

1. Mark Bogataj (Slo) 56:44
2. Milan Budinski (Hrv) 1:05:50
3. Miroslav Maršanić (Hrv) 1:06:15
4. Aljoša Žnidaršič (Slo) 1:09:44
5. Matko Lukežić (Hrv) 1:10:02

Rezultati – 12 km (Ž):

1. Iva Tomić Smojver (Hrv) 1:13:20
2. Suzana Alberini (Hrv) 1:17:41
3. Sara Velčić (Hrv) 1:24:05
4. Petra Ljutić (Hrv) 1:27:36
5. Sanja Gizdulić (Hrv) 1:33:27

Neven Miladin

Kvarner Trails jedan je od serijala koji sudionicima četiri utrke na četiri različite lokacije nudi sudionicima fantastičan doživljaj slobode kretanja uz dobru zabavu. Hahlići, Rijeka, Učka i Risnjak Trail održavaju se na mjestima koje mnogi rekreativci dosad nisu posjetili. Prirodne ljepote i odlične staze motiviraju ih da se pridruže stotinama tisuća ljudi u cijelom svijetu koji svakog vikenda prolaze desetke (pa i stotine) kilometara po netaknutoj prirodi.

Hahlići, također poznati kao Grobničke Alpe, predivan su dio zapadne ploče Gorskog kotara sastavljeni od mnogobrojnih različitih vrhova od kojih svaki kazuje posebnu priču svojim izgledom i atraktivnošću. Uspon na Hahliće je poseban jer vodi preko travnatih i otvorenih padina okrunjenih predivnim pogledom na Kvarnerski zaljev i otoke te duboko usječeni kanjon Mudna Dol. Istodobno, riječko zaleđe nudi cijeli labirint skrivenih staza savršenih za Trail trčanje i hiking. Upravo to je glavni motiv organizacije i sudjelovanja na Rijeka Trailu. Staza povezuje najljepše predjele Nacionalnog parka Risnjak, natjecatelje vodi Horvatovom stazom preko Risnjaka u dolinu Lazac odakle se ponovo penje na predivni otvoreni greben Međuvrha i Snježnika. Krug se zatvara preko Cajtiga i Risnjaka, a povratak, zapravo silazak u Crni Lug započinje na Medvjeđim vratima. Na kraju, Učka Trail je jedinstven spoj planine i mora, mediteranske klime, raznolike šumske flore, zelenog i plavog, s prekrasnim pogledom na Kvarnerski zaljev, otoke i Istru na zapadu. Učka Trail nije samo utrka, već jedinstveno iskustvo i putovanje kroz očuvani krajolik Parka prirode Učka.

Da su organizatori savršeno odradili svoj posao, od promocije do postavljanja staza, svjedoči da je ove godine na te četiri utrke sudjelovalo više od 1.400 natjecatelja i 27 zamalja svijeta.

‘Organizacija je na svim utrkama bila prva liga, Organizatori su odradili jako dobar posao i na svim utrkama sam se osjećala kao kod kuće. Jako zadovoljna sezonom i da sam motivirana da se sljedeće godine još bolje pripremim i oborim još koji rekord. I da, svakako se veselim povratku na predivne trailove na Kvarneru’, kazala nam je ovogodišnja pobjednica Kvarner Trailsa, Slovenka Ula Kupec, a njezin sunarodnjak Marjan Zupančič, pobjednik u muškoj konkurenciji dodao:

‘Vrlo sam zadovoljan organizacijom Kvarner Trailsa. Zbog rasporeda, najteže mi je bilo na prvoj utrci, Rijeka Trailu, jer je bila samo tjedan dana nakon Ultra Traila Vipava Valey od 110 kilometara, a teško je bilo i na Učka Trailu jer sam dva tjedna prije trčao 42 kilometra na Pohorje Trailu. Najdraža mi je Risnjak Trail. Organizacija Kvarner Trailsa je bila izvrsna, staze odlično pripremljene i lijepe za trčanje. Na Kvarner Trails se sigurno vraćam naredne godine’.

Za organizatore bilo koje vrste eventa nema boljeg od pohvale izravnih sudionika. Kad se tome pridoda da su oboje pobjednika vrlo iskusni Trail trkači, koji su istrčali brojne staze ne samo u regiji, nego i u Europi, tad te pohvale definitivno imaju svoju težinu.

‘Iduće godine nastojat ćemo biti još bolji i opravdati povjerenje koje nam daju naši dragi trkači. Pohvale svakako gode, no one su i obaveza da uložimo dodatne napore i podignemo kvalitetu organizacije na još višu razinu. Što se nas tiče, pripreme za novu sezonu počele su onog trenutka kad je posljednji natjecatelj prošao ciljem na zadnjoj utrci u seriji. To je posao koji ispunjava, ali i obavezuje’, kazao nam je Evir Sulić koji sa svojim timom vrlo uspješno organizira Kvarner Trails.

Dakako, bez dobrog plana i unaprijed definiranog kalendara događaja, nema niti kvalitetne organizacije. Tako se već sad zna raspored utrke: Hahlići Trail su prvi na redu i trčat će se 5. svibnja, zatim mjesec dana kasnije slijedi Rijeka Trail (9. lipnja), a Risnjak Trail je na rasporedu 7. srpnja. Za završnu utrku – Učka Trail, zaokružite datum 8. rujna. Prijave su otvorene, a dodatni info može se pronaći na www.kvarnertrails.com.

Neven Miladin

Marjan Zupančič rušio je rekorde i marljivo skupljao bodove te na kraju slavio s 579 bodova. Koliko je bio uvjerljiv pokazuje konačna tablica i 55 bodova više od Pavla Kruljca, te 84 boda više od sunarodnjaka Boruta Zupeta.

‘Vrlo sam zadovoljan organizacijom Kvarner Trailsa. Zbog rasporeda, najteže mi je bilo na prvoj utrci, Rijeka Trailu, jer je bila samo tjedan dana nakon Ultra Traila Vipava Valey od 110 kilometara, a teško je bilo i na Učka Trailu jer sam dva tjedna prije trčao 42 kilometra na Pohorje Trailu. Najdraža mi je Risnjak Trail. Organizacija Kvarner Trailsa je bila izvrsna, staze odlično pripremljene i lijepe za trčanje. Na Kvarner Trails se sigurno vraćam naredne godine’, kazao nam je Marjan.

U ženskoj konkurenciji uvjerljiva je bila Ula Kupec koja je skupila gotovo 100 bodova više od Suzane Alberini i Diane Vitković.

‘Ukupnu pobjedu nisam očekivala, ali mi je bio to cilj prije početka serije Kvarner Trails. S dečkom sam planirala sezonu baš oko utrka u Kvarneru, Maratonu četiri općine i Grossglockner traila. Sve utrke su bile odlične, iznenadila sam se i lijepom prirodom, posebno u nacionalnom parku Risnjak, gdje sam i pobijedila na Risnjak Trailu. Najteže mi je bilo na Hahliću gdje sam završila druga, iza domaće trkačice i od ove godine dobre prijateljice Darije Bostjančić. Bilo je jako vruće i vlažno, imala sam i probleme s hidracijom. Organizacija je na svim utrkama bila prva liga, Elvir i društvo su odradili jako dobar posao i na svim utrkama sam se osjećala kao kod kuće. Za kraj mogu reći da sam jako zadovoljna sezonom i da sam motivirana da se sljedeće godine još bolje pripremim i oborim još koji rekord. I da, svakako se veselim povratku na predivne trailove na Kvarneru’, prokomentirala nam je Ula svoju ukupnu pobjedu.

Tako je, dakle, završen Kvarner Trails 2017. Natjecatelji su puni hvale za organizaciju, a organizatori vjerojatno na sto muka kako iduće godine pripremiti još bolje Trailove i opravdati očekivanja rekreativaca i iskusnih trkača. Srećom, Elvir Sulić i njegov tim očito znaju svoj posao, pa uz malo mašte i puno vremena provedenih na pripremama utrke i osmišljavanjima staza, ne sumnjamo u novi uspjeh.

Ukupni rezultati Kvarner Trailsa (M):

1. Marjan Zupančič (Slo) 579 (Rijeka 119, Hahlići 164, Risnjak 145, Učka 151)
2. Pavle Kruljac (Hrv) 524 (Rijeka 126, Hahlići 144, Risnjak 121, Učka 133)
3. Borut Zupet (Slo) 495 (Rijeka 136, Hahlići 154, Risnjak 113, Učka 92)
4. Blaž Brečko (Slo) 475 (Rijeka 137, Hahlići 116, Risnjak 117, Učka 105)
5. Miha Škulj (Slo) 431 (Rijeka 127, Hahlići 124, Risnjak 85, Učka 95)

Ukupni rezultati Kvarner Trailsa (Ž):

1. Ula Kupec (Slo) 322 (Rijeka 96, Hahlići 104, Risnjak 79, Učka 43)
2. Suzana Alberini (Hrv) 224 (Rijeka 71, Hahlići 73, Risnjak 33, Učka 47)
3. Diana Vitković (Hrv) 217 (Rijeka 47, Hahlići 64, Risnjak 45, Učka 61)
4. Ivana Hrenek (Hrv) 193 (Rijeka 59, Hahlići 28, Risnjak 45, Učka 61)
5. Sonja Kreč (Hrv) 170 (Hahlići 64, Risnjak 45, Učka 61)

Neven Miladin
Foto Paulo Dukić, Jan Mastrović, Davor Pavlović