Jesen je u trkačkim kalendarima uobičajeno ispunjena velikim brojem događaja, jesen je definitivno doba utrka pa se samim time postavljaju i mnoga pitanja vezana uz trčanje u doba pandemije. Iako je trčanje po mnogo čemu specifično i drugačije od ostalih sportova mnogi se trkači pitaju hoće li nam i za nastup na utrkama uskoro trebati COVID-potvrdu odnosno potvrda o provedenom cijepljenju.

Trčati je zdravo

Trkači rekreativci koji redovito treniraju imaju puno više kondicije i jači imunitet pa su definitivno otporniji na sve vrste infekcija u odnosu na neaktivne članove društva koji nerijetko uz manjak kondicije imaju i višak tjelesne težine. A upravo je pretilost kod mlađih osoba najveći čimbenik rizika za razvoj teškog oblika COVID-19 bolesti.

Za razliku od kontaktnih i ekipnih, pogotovo dvoranskih sportova, trčanjem na otvorenom smanjujemo šansu da se tijekom sportske aktivnosti zarazimo virusom. Međutim, problem nastaje kod trčanja u većoj skupini trkača, a tu se prvenstveno misli na masovnije cestovne utrke poput vrlo popularnih polumaratona ili maratona.

COVID potvrde i trčanje

Iako trčanje nije kontaktni sport i ne odvija se u zatvorenim prostorima ipak postoji nekoliko problema s kojima se organizatori cestovnih utrka neizbježno moraju susresti.

Popularizacijom trčanja sve je više trkačica i trkača na utrkama svih dužina, od onih kraćih na pet i deset kilometara, pa sve do polumaratona i maratona. Samim time prvi i najveći problem nastaje već na startu utrke gdje je nemoguće ostvariti adekvatnu fizičku distancu u skladu s epidemiološkim mjerama. Ponekad se na početak utrke čeka i po desetak minuta, na većim i masovnijim utrkama i puno duže, pa postoji velika mogućnost od prenošenja zaraze ako se među trkačicama i trkačima nalazi i netko tko je zaražen koronavirusom.

Dodatni su problem okrepne stanice na kojima isto dolazi do bliskog fizičkog kontakta. Mnogi će trkači na okrepne stanice doći u isto vrijeme, usporiti i zadržati se ispijajući sokove, energetske napitke ili vodu. Nemoguće je organizirati dužu utrku bez adekvatne okrepe, pa su osim na startu organizatori suočeni s još jednim epidemiološkim problemom.

Mnogi se trkači osim toga nakon istrčane utrke zadržavaju na zajedničkim ručkovima i druženjima po kojima su mnoge tradicionalne utrke upravo i prepoznatljive.

Sve to upućuje na mogućnost uvjetovanja nastupa važećim COVID potvrdama čime će organizatori pokušati izbjeći otkazivanja i odgode utrka.

COVID potvrde ili virtualne utrke

Jedina je alternativa trčanju s COVID potvrdama organizacija virtualnih utrka u kojima trkači samostalno u svojim sredinama odrađuju određenu virtualnu utrku ili ligu, ali u tom se slučaju gube mnoge karakteristike koje su dio trčanja.

Nema zanimljivih putovanja, atraktivnih staza i trkačkih dionica, natjecateljske atmosfere i pravog trkačkog rivaliteta na stazi. Vidjet ćemo što nam donosi jesen.

Dragan Maloševac

Da vas podsjetimo, odgađale su se redom sve najveće utrke u Hrvatskoj, od 100 milja Istre koja je prvo s proljeća prebačena na jesen, a onda i odgođena za 2021., do Zagreb maratona koji je unatoč ideji kako provoditi aktualne epidemiološke mjere i održati utrku na kraju ipak slijedio primjer ostalih najvećih nacionalnih utrka u regiji, pa i svijetu. New York, Ljubljana, Beč, London… svi su redom otkazali ovogodišnji start.

Optimizam i virtualke

Zanimljivo, Splitski maraton je ove godine održan baš u vrijeme kad se epidemija u Hrvatskoj tek sramežljivo nazirala, no zato su organizatori odgodili start utrke 2021. godine za – rujan. Očito je njihova procjena da se do kraja veljače još neće riješiti problem korona virusa, pa čak i da u slučaju pronalaska cjepiva većina ljudi neće biti imuna na virus. Možda ste tužni jer zadnje zimske dane nećete provesti na utrci u najčešće sunčanom Splitu, no treba istaknuti da je odluka organizatora – odgovorna.

Dakako, to ne znači da ostale utrke koje su najavljene za isti termin (ili nešto prije ili kasnije) neodgovorne. Stvar je svakog organizatora i njegove procjene hoće li ili neće biti utrke, baš kao što i trkači samostalno odlučuju hoće li nastupiti na nekoj utrci ili ne. Zasad se zna da je u ranom terminu 2021. među ostalima previđen start tradicionalnih trailova na Cresu i Lošinju (veljača), Proljetnog cenera, Zagreba 21 i Minus Zwei cenera (ožujak) te Osječkog polumaratona i 100 milja Istre (travanj). Za očekivati je da će se uskoro otvoriti i prijave za Holjevku (ožujak) i Hendrix (travanj). Riječ je o utrkama različitih organizatora, što svakako svjedoči određenom optimizmu kad su u pitanju trkački eventi na početku iduće godine. Splitski maraton je u tom smislu tek izuzetak. Zasad!

S druge strane, sva gungula oko pandemije otvorila je jedno posve novo poglavlje u organizaciji utrka. Virtualne utrke uzele su maha i ako je suditi po brojnosti, dojam je da su sasvim solidno prihvaćene. Da, postoje ljudi koji virtualnu utrku ne mogu odvojiti od svog treninga i čini im se da je to posve isto, no ipak je dojam da je više onih koji su virtualke prihvatili kad dio nove stvarnosti. Zato možda organizatori ne bi pogriješili kad bi i ubuduće, kad će pandemija biti stvar prošlosti, ponudili opciju virtualne utrke za ljude koji iz raznih razloga ne mogu doći na start „prave“ utrke. Svi mi volimo medalje, dobre startne pakete, na kraju i natjecati se s nekim, pa makar taj netko bili i mi sami, a sad vidimo da taj princip natjecanja funkcionira (premda nam je jednim dijelom i Wings for Life World Run to dokazao proteklih godina).

Samo nam još nedostaju zombiji

Za kraj jedna zanimljivost: jeste li primijetili da na utrkama održanim 2020. godine ni u jednoj prilici te utrke nisu bile izvor zaraze. Svadbe, krštenja, rođendani, legalni i ilegalni partiji, turističke ture, vjerske i političke hodnje, skupovi na gradskim trgovima na kojima su određeni ljudi prosvjedovali kontra određenih odluka, sve to bili su izvori zaraze unazad pola godine, no utrke – ne. A bilo ih je, od Splita krajem veljače, Osječkog polumaratona i našeg Proljetnog cenera u lipnju, do jesenjih polumaratona i utrka s više od tisuću sudionika. Razne utrke koje su održavane u okviru brojnih liga svakog tjedna nećemo ni spominjati.

Istina, bilo je primjera zaraze pojedinaca, no Stožer i druge nadležne institucije nisu te trkače povezali s nijednom utrkom. Je li sve stvar sreće ili zaista odličnih organizacijskih priprema, vjerojatno nikad nećemo saznati.

Kako god bilo, čekamo završetak 2020. i start nove trkačke sezone najkasnije na proljeće. Što se trčanja i utrka tiče, goru godinu od 2020. ne možemo niti zamisliti. Čak i da zombiji počnu hodati Zemljom…

Neven Miladin

Kako je zakoniti rođeni Kustošijanac, zna nekoliko prelijepih, šumskih staza koje vode prema planinarskim domovima Risnjak i Grafičar na Medvednici. Otprilike zna. Odlučili smo istražiti te staze, provjeriti ima li ljudi, pa shodno tome odlučiti gdje i kako ćemo se kretati. I tako smo uključili svoje Garmine, na mobitelu skinuli karte svih staza Medvednice i krenuli. Izabrali smo prvi dan izvida, dan nakon obilne kiše, kako bi izbjegli moguć susret s ostalim ‘istraživačima’.

Mahanje u trku

U 13 kilometara istraživanja šumskih staza nismo uspjeli naći Risnjak niti smo sreli jednog čovjeka. Drugi dan smo shvatili da se trebamo još uspeti samo 500 metara, da smo dan ranije samo malo omašili stazu i na Risnjaku smo. Taj dan, prilikom uspona sreli smo čak jednog čovjeka koji je već silazio i to kolegu sa Samoborske zimske lige. Pozdravili smo se u trku, mahanjem. Ispred planinarskog doma Risnjak bila su dva para, koja su sjedila na popriličnoj udaljenosti jedni od drugih. Nakon silaska, u nogama smo imali nešto više od 15 kilometara.

Nakon par dana, odlučili smo odmoriti na Risnjaku, pa produžiti dalje do Grafičara. Tamo je bilo nešto više ljudi, ali svi na više od 2 metra razmaka, veselih, zadovoljnih što postoji mjesto gdje se može uživati u šumi, suncu, tišini. Nakon što smo se počeli spuštati naišli smo na ekipu s oznakama civilne zaštite koji su nam mahnuli jer su vidjeli da nismo u grupi i da je sve pod kontrolom. U stvari nam je bilo drago da je i ovdje sve pod kontrolom i da ima netko tko brine o tome da je i ekipa po brdima disciplinirana. I tako smo mi dva tjedna, po skrivenim šumskim stazama hodočastili po Medvednici, uživali u suncu i mirisu, jurili preko korijenja drveća i neobičnim makadamima i veselili se svakom sljedećem usponu i silasku, a da nismo ugrozili baš nikoga.

Ekipa, odakle’n vi?

A onda je došao i dan kada smo se okuražili uspeti na sam vrh. Večer prije smo proučili staze, izračunali da ćemo otprilike proći 21,5 kilometar i veselili se našem prvom brdskom polumaratonu. Ujutro smo svaki u svoj ruksak ubacili vodu, pivu za popiti na vrhu, repelent za komarce, energetske čokoladice, rezervne majice i krenuli. Lagano smo trčakarali i penjali se već poznatim stazama do Risnjaka, tamo odmorili 3 minute, pa na Grafičar.

Napunili svoje bočice vodom ispred doma i krenuli prateći oznake prema vrhu. Kada smo već bili otprilike 500 metara od tornja došli smo do prelijepe livade gdje je dječji park i gdje se staza odvaja u dva smjera. Odlučili smo krenuti lijevo i naravno, pogriješili. Da smo krenuli desno izbili bi ravno na cestu koja vodi još 100 metara do tornja. No mi smo došli do stražnje strane Tomislavca, pa se stepenicama spustili do prednjeg dijela, gdje nas je dočekala policijska traka i smrknuti pogled policajca. Da smo ga gađali, vjerojatno ga ne bi pogodili. A tako smo bili blizu…

• Ekipa, odakle’n vi?
• Iz šume!
• Kako iz šume, kada ste sišli stepenicama iz Doma?
• Došli smo odozada?
• A šta ima iza?
• Pa šuma?
• A šta ste radili iza u šumi?
• Trčali. Pokušavamo doći do tornja.
• Ne možete gore, Bandić nešto dela.
• Znamo, mi trčimo za BM365 team! (stišćem fige lagalice iza leđa)
• Aha (diže obrvu nepovjeljivo). A jel’ znate što znači ova traka.
• Znamo!
• E ne bi rek’a! Ona znači da se iza nje ne smije.
• Ali mi smo prvo bili iza nje i sad smo tek izašli ispred nje.
• ??? Pametnjakovići neki, ha? Ajde briši dalje i nemoj da vas više vidim da mi se motate ovuda.

Dok smo odlazili čuli smo ga kako mumlja: ‘Hebem vas blesave, dobro da niste u Dom na kavu sjeli’.

I tako smo ipak popili pivu na vrhu, ispod tornja i u širokom luku zaobišli Tomislavov dom prilikom silaska. Savršeno dobre volje otprašili nazad do auta, sjeli na Kustošijansku branu, otvorili još jednu pivu koja se hladila u gepeku i ponosno poslali frendovima Garmin status sa napomenom – JESMO GA!

Jedina (hvala Bogu) posljedica ovog veselog izleta je jedan žulj na lijevom stopalu mojeg zakonitog. I da, sutra idemo opet. Desno, naravno!

Tihana Kunštek
Foto MUP