Moj prvi trening je bio u apsolutno pogrešnoj opremi, naravno sve 100 posto pamuk. Te prve minute sam preživjela i mislila Tko su ovi ljudi? Što ja radim ovdje. Ali po povratku kući, u naletu endorfina jer sam ipak izdržala cijelih 6-7 minuta trčanja sa šetnjama, pala je odluka da se posvetim trčanju. Bolju odluku za sebe, ali i za svoju obitelj, nisam mogla donijeti. Organizirajući obaveze prema obitelji, ali najviše boreći se protiv same sebe sa svim mogućim izgovorima (‘Past će kiša, nema trčanja’,’Ja i kilometri, jedino autom’), izdržala sam prvih par treninga. Nakon mjesec dana, kada shvatite sve beneficije trčanja, nema više izgovora. Ne može vas ni najveća kiša zaustaviti u namjeri da izađete i trčite.

Treneri koji su me vodili davali su savjete koje zapamtite i primjenjujete odmah, od ishrane, odgovarajuće opreme, zagrijavanja, načina kupovanja tenisica, kako izbjeći ozljede… Posebnu čar koju sam otkrila tijekom treninga je trčanje u grupi. Trčati samo po sebi na početku može biti teško, ali dok trčite s grupom ljudi koje apsolutno ne poznajete, boreći se zajedno na početku s minutama, a kasnije s kilometrima, stječete prijateljstva i poznanstva koja teško da ćete pronaći bilo gdje i u bilo kojoj drugoj situaciji. U trenucima kada počinjete sumnjati u sebe, uvijek je tu neko uz vas da vam pomogne, ako ništa s nekim kratkim vicem ili anegdotom koji će pomoći da istrčite posljednji kilometar. Ti ljudi oko vas u tim trenucima ne pitaju tko ste, čime se bavite, jeste li skuhali ručak, je li zadaća napisana.

Tada ste, na asfaltu Sarajeva, svi jednaki i sa zajedničkim ciljem – uspješno završiti trening i dokazati sami sebi kako ipak možete, pa čak i istrčati i polumaraton. Tijekom posljednjih mjeseci Škole trčanja, obitelj se već i navikla da je to vrijeme moje i samo moje, nakon kojeg sam se vraćala spremnija za izazove koje postavlja današnja svakodnevica.

Meliha Bošnjak

Sportski i društveno odgovorni projekt ‘Djevojke na trčanju’ je organiziran kao promocija zdravog i aktivnog života, ali i kao sredstvo u borbi protiv diskriminacije i predrasuda u društvu. Ovom prilikom organizatori žele doprinijeti građenju zdravijeg i modernijeg okruženja, a sportske manifestacije poput ove su duga praksa u svim modernim zemljama, te okupljaju i do 30 tisuća sudionica. U isto vrijeme kao lideri zajednice trkačica u Bosni u i Hercegovini organizatori ističu da će ova trka poslužiti i kao posebna proba pred Sarajevo Coca-Cola polumaraton svim trkačicama a posebno polaznicama popularne škole trčanja Klix.

U lijepom i mirnom Vilsonovom šetalištu u nedjelju 10. rujna s početkom u 10 sati će se održati trka i šetnja koja će startati ispred hotela Novotel Sarajevo Bristol. Na toj kratkoj i zabavnoj trci očekuje se od više od 400 pripadnica ljepšeg spola, a sudionice mogu šetati ili trčati. Od posebne važnosti je i rast značaja društvenog odgovornog dijela ove manifestacije.

Zahvaljujući podršci kompanije AVON, dio sredstava bit će usmjeren na podizanje svijesti o raku dojke, koristeći trčanje i promociju zdravog i aktivnog životnog stila kao sredstva za prevenciju istog te poboljšanje cjelokupnog zdravlja BiH građanki.

‘Trka Avon Djevojke na trčanju je dovoljno kratka da se dionica može brzo prijeći i šetnjom, stoga je učešće dostupno i osobama koje ne treniraju redovno, jer je cilj da što više djevojaka, žena i djevojčica bude prisutno na ovoj tradicionalnoj sportskoj aktivnosti na kojoj ih čekaju brojni pokloni u cilju. Na ovoj trci su dobrodošle sve dame – od profesionalnih atletičarki i rekreativki do onih koje su došle samo da prošetaju sa svojim majkama, kćerkama i prijateljicama’, najavila je utrku Nadija Hadžijamaković, projektna menadžerica  iz Udruženja Marathon Sarajevo.

Registracije i uplate kotizacije za trku u iznosu od 10 KM moguće su na službenoj web stranici NGO Marathon, a više informacija potražite i na Facebook stranici Djevojke na trčanju.

Značajnu podršku cijelom projektu pružaju sljedeći vrijedni partneri udruženja Marathon Sarajevo: Avon, Lactalis, Helen Harper, Carlsberg, Biona, Tosama, Novotel Sarajevo Bristol, Garmin, Cedevita, Ekopak, Ladies Night, SCC, BBI, Cinema City, Hyundai, Druga kuća, Zlatara Sofić, Metaphysika, portal Fashion.Beauty.Love, Ljepota&Zdravlje i Ladies In magazin. Posebnu podršku pružili su medijski pokrovitelji portal Klix.ba i radio Antena.

Sinonim za dobru formu

S namjerom da poboljšaju statistike, ali i pokrenu pozitivne promjene u svom okruženju, prije pet godina osnivači udruženja Marathon Sarajevo pokrenuli su i prvu školu za rekreativne trkače u Bosni i Hercegovini. Željeli su da među svojim sugrađanima stvore ovisnike o trčanju i da dugogodišnju ljubav koju gaje prema ovom sportu podijele u zajednici.

Na prvom treningu Škole trčanja Klix u travnju 2013. bilo je 15 trkača koji su nakon šestomjesečnih priprema prolaskom kroz cilj Sarajevskog polumaratona postali polumaratonci. Drugu generaciju školaraca obilježio je dvostruko veći broj polaznika koji su sada trčali u dvije grupe u skladu sa svojom tjelesnom spremom i ambicijama, a nakon šest mjeseci treninga rezultat je pratio uspjeh prethodnika. Sarajevo je dobilo još 30 polumaratonaca koji otkrili sve čari trkačkog života: od žetve medalja na trkama u regiji, preko redovnih grupnih treninga u zimskoj školi trčanja, a uskoro je formirana i grupa od 20-tak trkača koji su se po programu Udruženja Marathon spremali istrčali i svoj prvi maraton. Istovremeno je nekoliko bivših školaraca počelo ozbiljno koketirati s triatlonom, a onda se upustili i u pripreme za Half i Full Ironman natjecanje. Tako je Škola trčanja Klix od male grupe trkača na Vilsonovom šetalištu polako postajala sinonim za dobru formu, trčanje i druženje u gradu Sarajevu i šire, a broj trkača iz tog grada je rastao iz trke u trku.

Koraci novih školaraca

U naredne dvije godine broj školaraca je nastavio rasti za 100 posto svake godine te je tijekom 2015. i 2016. kroz Školu trčanja Klix protrčalo više od 350 polaznika. Tome je svakako doprinijela popularnost dugoprugaškog trčanja u cijeloj regiji kao odjek pokreta koji mnogo ranije počeo u Europi i SAD-u. Međutim, Škola trčanja Klix je kroz pet godina postojanja postala ne samo zajednica u kojoj se trči i trenira bez izgovora, nego i povod i prilika za zajedničke doručke, planinarenja, putovanja i brojna druženja. Škola je jednima predstavljala poseban osobni izazov i priliku za promjenu životnih navika, drugima zajednički obiteljski poduhvat kao na primjer bratu i sestri Almi i Nedimu koji zajednički pretrčane kilometre smatraju najvećim obiteljskim sportskim rezultatom u povijesti.

Neki i nakon sedam mjeseci redovnih treninga kažu da i dalje ne vole trčati, ali da vole atmosferu i ljude u Školi trčanja, pa da zato i trče, a neki su pronašli ljubav i životne partnere savladavajući trkačke zidove, dijeleći gelove i medalje. Svima njima je zajedničko da su si priuštili upoznati nove granice svojih mogućnosti i to još podijelili s drugima, a to je rijetka dragocjenost. Primjerice, u školi trčanja je nastao i prvi bračni par u BiH koji je zajedno istrčao maraton (Budimpešta 2015, Sabina i Haris Jordamović).

Prvih proljetnih dana Vilsonovo šetalište i ulica Franje Račkog već petu godinu preplavljuju koraci novih školaraca (251 trkač na prvom treningu) koji su se otisnuli na svoje polumaratonsko putovanje. Započinju nove priče, slične pričama prethodnika, istovremeno drugačije i svoje.

Selma Mameledžija

Kratka priča s Vilsonovog šetališta

Mnogi su 2016. prokleli kao izrazito lošu godinu. Ja ću je pamtiti po nekim dobrim stvarima, a jedna od njih je da sam postao trkač. Da, i to ozbiljan trkač rekreativac kojemu ni istrčavanje maratona više ne izgleda kao znanstvena fantastika. A na samom početku je i onih 21 kilometar izgledalo kao nešto suludo i nedostižno, kao kapric nekih nadobudnih trenera koji te pokušavaju uvjeriti da je crno zapravo bijelo, da je nemoguće moguće, da je 2+2=5… Ali, ne lezi vraže, dostižno je, itekako je dostižno.

Pošto je ovdje riječ o trčanju, a ne o dodjeli Oskara, neću se nikom ponaosob zahvaljivati. Vjerujem da mi obitelj, prijatelji, Svevišnji i ostali prigodničari neće zamjeriti. U biti sam najzahvalniji osobama s kojima sam ostvario vrlo ugodnu i prijateljsku konverzaciju znojeći se na Vilsu. Iako sam individualac u sportu i generalno u životu, moram priznati da mi je grupni aspekt trčanja posebno dobro legao. Važno je znati da nisi sam u kriznim situacijama. A krizne situacije se javljaju s dužinskim treninzima, s povećanjem kilometraže. Spomenutu krizu trkači kolokvijalno nazivaju ‘’zidom’’, mentalnom barijerom s kojom se nije lako nositi ako si sam. Zid. Trenutak je to kada se užitak trčanja pretvara u čisti mazohizam i borbu sa samim sobom.

Kažu da ne treba glavom kroz zid. I ne treba. Ali treba osmisliti neki malj kojim ćemo ga razbiti, mentalnu predodžbu kojom ćemo ga otpuhati i razbucati k’o onu betonsku nakaradu u Berlinu te slavne ’89. I zakoračiti prema cilju. Razbijanje Zida rijetko je dobar osjećaj. Eksplozija endorfina i osjećaj bliskosti s ljudima oko sebe samo su jedan od trenutnih pozitivnih efekata nakon što uđete u cilj. Onaj trajniji je dobra kondicija, i fizička i mentalna.

S obzirom na to da sam na početku rekao da se neću nikome pojedinačno zahvaljivati, evo prilike da to prekršim. Hvala Selmi koja me dvije godine bezuspješno nagovarala da se uključim u Školu trčanja. Ali izgleda da gore spomenuti Svevišnji zaista treći put pomaže. Hvala Maji koja me “natjerala” da napišem ovih nekoliko redaka, super osobi koju rado zovem prijateljicom. Hvala, zapravo, svima koji su na ovaj ili onaj način dio ove trkačke priče. Dobra je to priča. Štoviše, odlična!

Neven Šimić

Priča počinje na Vrelu Bosne, poznatom sarajevskom izletištu i prelijepom parku koji je sarajevskim trkačima i trkačicama omiljena destinacija za obavljanje najdužeg i najtežeg tjednog treninga. Prije četiri godine članovi udruženja Marathon Sarajevo pokrenuli su besplatne grupne treninge koji se sada već tradicionalno održavaju na nedjeljna jutra. Od skromne brojke od pet trkača po treningu na samim početcima, grupa je narasla i na pojedinim treninzima dosegla i do stotinu trkača koji se redovno okupljaju tijekom cijele godine da zajedno trče, druže se, ispraćaju jedni druge na maratone i polumaratone i dijele jedni s drugima strast prema trčanju.

Park Run treninzi na Vrelu Bosne su vremenom postali i prilika za različite dobrotvorne inicijative i projekte koje su nailazile na veliki odziv kod trkača. Promoviralo se darivanje krvi, prikupljala sredstva za poplavljena područja, donosili novogodišnji paketi za djecu bez roditelja, pomagalo se da djeca oboljela od raka mogu imati stalnu podršku svojih roditelja kroz boravak u roditeljskoj kući, a prvi nedjeljni trening u travnju vesela sarajevska ekipa obojila je u plavo i obilježila Svjetski dan svjesnosti o autizmu.

Pod motom Trčim za nekoga s autizmom trening je okupio 110 trkača koji su u znak podrške istrčali svoje nedjeljne kilometre u plavim majicama. Inicijativa za okupljanje plavih trkača je došla od Udruženja EDUS – Edukacija za sve koja radi s djecom u autističnom spektru kroz programe rane intervencije, predškolski i školski program. Iako su po svojim rezultatima jedna od najpoznatijih organizacija u regiji, EDUS je trebao podršku kako bi dalje nastavio uspješno raditi s djecom starom od 16 mjeseci do 14 godina.

Trkači u plavom nisu bili samo „the usual suspects“ koji redovno trče nedjeljom na Vrelu Bosne, nego i obitelji djece s autizmom, njihovi prijatelji i brojni građani koji su željeli dati svoju podršku trčeći na taj dan. Podrška i solidarnost kojima su trkači ispunili drugoaprilsko jutro, bili su poticaj da se podrška nastavi na Deksalgin Spring Runu koji je održan krajem travnja.

Naime, čak 75 trkača je odlučilo prodavati svoje kilometre, metre, a naposljetku i korake. Prijatelji, rodbina, kolege na poslu podržavali su svoje trkače i pomogli edukaciju i rad s djecom u autističnom spektru. Neki su prodajom 5 kilometara prikupili 1.300 KM kako bi pomogli rad EDUS-a i djecu s autizmom, a na posljetku je akcija rezultirala sa 16.000 KM kojih je prikupilo 75 Plavih trkača. Ono što je vrlo vrijedno spomenuti je da su Plavi trkači uključili 576 ljudi u Sarajevu u ovaj plemeniti pothvat.

Deksalgin Spring Run 5K je trčao maksimalni broj od 450 trkača, a bio je obojen koracima plavih trkača od kojih su mnogi prvi put istrčali ovu dužinu. Središtem Sarajeva defilirali su transparenti podrške za sve s autizmom, a trčanje nam je još jednom pokazalo kako je odličan alat za pokretanje i povezivanje zajednice, upravo na mjestima gdje je linija najtanja i gdje potrebno da pridržimo jedni druge, baš kao na 19., 39. ili tko zna kojem kilometru na kojem nas čeka taj famozni zid. Ovo je priča o jednom koji smo zajedno preskočili i ohrabrili se za savladavanje sljedeće prepreke na stazi.

Proljetnu peticu u aprilu, naslijedila je prva noćna desetka u svibnju. Trka Merkur Run 4 Lifestile je okupila 700 trkača koji su zadovoljno protrčali centrom Sarajeva, a ako se pitate gdje trčati jesenji polumaraton, Sarajevo polumaraton, 17. rujna je nezaobilazna utrka. Nestrpljivo čekamo ponude novih kilometara i jedva čekamo da vidimo na koji način će trkači još jednom pokazati da su tu jedni za druge, na stazi i izvan nje. U međuvremenu plavi trkači, obojeni katkad i u neke druge vedre boje, čekaju na Vrelu Bosne na jednom od šarenih nedjeljnih treninga.

Selma Mameledžija