Iduće godine, sredinom kolovoza, na rasporedu će biti sedmo uzdanje utrke, uvjereni smo najbolje i najmasovnije dosad, bez pandemijskih ograda i ponovno s velikim brojem regionalnih trkača na startu. Ipak je riječ o jednom od najatraktivnijih trailova u Poljskoj

Sredinom kolovoza, unatoč pandemiji i potrebnim epidemiološkim mjerama, u poljskoj regiji Podkarpacie održano je šesto izdanje Magurski Ultramaratona. Za razliku od proteklih godina kad je na utrku stizalo dosta trail trkača iz Hrvatske i BiH, ove godine, upravo radi problema uzrokovanih Korona virusom na utrci nije bilo regionalnih trkača. Ove godine na startu tri utrke skupilo se više od 600 ljubitelja traila, a osim domaćina na postolja su se uspinjali i trkači iz Slovačke i Češke. Tradicionalno, trčale su se staze od 100, 65 i 22 kilometra.

Prepoznatljivost Magurski ultramaratona je odlična, gotovo kućna atmosfera te predivna priroda Nacionalnog parka Magura. Staze i time limiti su postavljeni relativno zahtjevno, no daleko od toga da ih prosječni trail trkači ne bi mogli proći.

‘Unatoč izazovnim time limitima ovo je utrka gdje nikoga nisam vidjela ljutog, nervoznog, gdje nitko nije povisio ton, nitko nije bio mrzovoljan, neraspoložen… Sve je tako spontano i za oko lagano. Krajolik je predivan čista nirvana za nas trail trkače. Organizacija je odlična. Utrku svakako preporučujem svima koji žele testirati sebe i svoje granice, ali i na drugačiji način upoznati predivni jug Poljske i pokrajinu’, svjedočila nam je svojedobno Jasmina Sinanović koja je s društvom iz Sarajeva i Zagreba trčala srednje dugu stazu.

Na kraju naglasimo da je magazin Trčanje medijski promotor Magurski ultramaratona i to upravo zato što organizatori inzistiraju na onim temeljnim, istinskim trail vrijednostima te povezivanju čovjeka i prirode.

‘Nama novac i zarada od utrke nikad nisu bili na prvom mjestu. Najvažnije nam je da su trkači zadovoljni, da se dobro osjećaju, uživaju u ljepotama divljih planina na jugu Poljske i da se na kraju vrate kućama puni pozitivnih dojmova. Kroz godine utrka je imala sve više sudionika, pa i danas, kad nas pandemija udaljava od uobičajenih životnih rutina, na Magurskom je trčalo više od 600 trkača. Mi smo svi zaljubljenici u prirodu, ekološki osviješteni trkači koji i promiču takav način života’, kazao nam je direktor utrke Michal Zawadski.

Iduće godine, sredinom kolovoza, na rasporedu će biti sedmo uzdanje utrke, uvjereni smo najbolje i najmasovnije dosad, bez pandemijskih ograda i ponovno s velikim brojem regionalnih trkača na startu.

Neven Miladin
Foto Pan Kowal

Da, upravo tako sam ja sve (is)planirala, ali malo sutra, da ovdje iskoristim neprevodljivu uzrečicu koju smo svi upotrijebili nebrojeno puta u životu. Početkom 2019. godine i to baš u prvom mjesecu, siječnju, istrčim ja 1. Unusual Marathon Sarajevo. Zimski period, možete samo zamisliti maraton uz sve dodatne ukrase i detalje koje trkač može samo poželjeti: smog, zagušljivi zrak, hladnoća, poledica, snijeg, promet se cijelo vrijeme neometano odvijao oko mene (nas), pa su tu bili i dodatni neugodni ispušni plinovi, a i razne druge opasnosti vezane uz istovremeno prisustvo ostalih prometala na cesti. No to nije spriječilo nas trkače da trčimo taj, tada, prvi maraton u Sarajevu, maraton u glavnom gradu moje Bosne i Hercegovine.

Ne kažem ja uzalud da za trkačku ljubav treba biti i malo (ovdje slobodno čitajte puno) luckast u glavi, ali za istrčati ovakav maraton stvarno treba biti veliki zaljubljenik u ovakvu vrstu ‘razonode’. Ta sam i takva sam.

Ubrzo nakon sarajevskog maratona, uslijedila je još jedna utrka, drugom mjesecu 2019. godine, točnije . 9. veljače održan je drugi Zimski noćni polumaraton u jednom od najstarijih bizantskih gradova koji se nalazi na ušću rijeka Save i Dunava, na mjestu gdje graniče jugoistočna i srednja Europa. S obzirom na to da se radi o mojoj prvoj posjeti ‘Biogradu na Dunavu’, kako su ga nekada zvali, ali i o mojoj prvoj utrci u Beogradu, to svakako treba biti popraćeno pričom, koju itekako želim ovjekovječiti, podijeliti i prenijeti na papir.

Iako samohvaljenje nije moj stil (nadam se da nitko ove moje literarne uratke ne doživljava kao takve), ovdje ipak moram spomenuti da upravo s te utrke držim svoj PB u polumaratonu. Istrčala sam ga za točno sat i 43 minute. Nije mi Beograd drag samo po tome, po mom najboljem vremenu, pamtit ću ga po mnogočemu što se nosi unutra u sebi i što ne umire sa završetkom utrke i s vremenom, pamtit ću ga po nečemu mnogo dubljem i čovjeku važnijem od jedne atletske priredbe. Osobne detalje ću svakako ostaviti za sebe, a s vama ću ovdje podijeliti utiske jedne predivne noćne trkačke avanture.

Ono što je zanimljivo spomenuti je podatak da na području grada Beograda postoji oko 1.000 sportskih objekata od kojih većina kapacitetom zadovoljava potrebe održavanja gotovo svih vrsta sportskih događaja i samo taj podatak je dovoljan da kaže koliko je sport važan u ovom dijelu Europe, a atletika je kraljica sportova, znači lijepa utrka, puno trkača, dobra vibra i užitak su bili zagarantirani.

Kada je riječ o ovoj trkačkoj manifestaciji, koja se po prvi put našla u kalendaru ASS. (Atletski Savez Srbije) za atletska natjecanja izvan stadiona, uz sportski imala je i humanitarni karakter. Naime prikupljana su sredstva za Udruženje za borbu protiv dijabetesa Plavi krug, a u okviru manifestacije prikupljane su i donacije za pomoć osobama s poteškoćama, simbolično je bilo i prikupljane plastičnih zatvarača za boce koji će koristiti za pravljenje kolica i drugih medicinskih/ortopedskih pomagala.

Ovaj tekst bi bio nepotpun i bez duše, da ne spomenem ime jednog čovjeka velikog srca, a to je organizator zimskog noćnog polumaratona u Beogradu. Čovjek kojeg sam upoznala kroz prijave za utrku, koristeći današnju suvremenu komunikaciju mailovima, porukama, lajkovima po društvenim mrežama… znate kako to već sve danas diše i funkcionira. No, iako još nisam spomenula ime, prvo moram naglasiti da smo se i ‘normalno’ upoznali – ovdje pod normalno mislim na ono kad smo stali jedno ispred drugog, stisnuli ruke jedno drugome i rekli ‘Nemanja Katanić’, ‘Jasmina Sinanović, drago mi je’. BTW Nemanja je u svijetu trčanja i ovom dijelu svemira poznat kao ‘Katana s Dorćola’. Susret se dogodio 13. listopada, na stazi 28. Zagrebačkog polumaratona. Zamislite samo i lijepe priče i lijepe koincidencije, jedna Bosanka, upoznaje jednog Srbina u Zagrebu ili drugim riječima rečeno, jedna Sarajka, upoznaje Beograđanina u divnom gradu Zagrebu.

Uz dužne isprike svim čitateljima koji narednih nekoliko redaka teksta mogu pogrešno protumačiti, ali mi trkači, sportaši, smo iznad politike, no jugonostalgičarske misli su malčice proradile. Znajući koliki je potencijal u našim sportašima (i ljudima) i koliko velikih sportskih uspjeha su sve zasebne države postigle, neke su i velesile u pojedinim sportovima, a bivša nam država bi definitivno bila sportska velesila… Ovdje ću samo s malom dozom žaljenja i cinizma, i to isključivo vezanim za sport, isto tako cinično napisati ‘Jugoslavijo, što se ikad rascvjeta, pa pusti svoje latice da se od stabljike odvoje’.

Elem, za vrijeme zagrebačke utrke zastala sam na okrepi da se napijem vode, kada me je neko s leđa zagrlio. Bio je to dragi Nemanja. Zaista jedna rijetkost, ali ona velika rijetkost koja ulijeva nadu da ipak postoje ljudi topla srca, da postoje ljudi koji doista zaslužuju titulu prijatelja. Čovjek koji je zaljubljen u trčanje i koji je pokrenuo ovu divnu priču u svome gradu, u lijepom Beogradu, udahnuvši joj dušu, što ju čini posebnom, barem iz moje trkačke perspektive, jedna osoba ipak sama može puno toga napraviti, a Nemanja je pravi dokaz toga.

Eh sada, uz sve spomenuto samo još zamislite kako trčite stazom koju obasjava mjesečeva svjetlost, uz blještavilo naših vodenih ljepotica Save i Dunava, dok se grad ogleda u njima i biva ljepšim svaki puta kada na tren skrenete pogled sa staze i pogledate oko sebe. Dvije utrke, 21 km i 7 km, koje su okupile oko 700 trkačica i trkača iz različitih gradova i iz nekoliko država. Jedina utrka (u mojoj karijeri) čiji start ispraća ogroman vatromet i baklje pored staze, a gdje vas na cilju čeka kuhano vino i topli čaj uz domaće štrudle. Jedna od posebnosti ove utrke je i unikatna medalja, moram vam ovdje priznati da je jedan od razloga mog odlaska i bila upravo ta medalja Zimskog noćnog polumaratona, jednostavno sam si rekla ‘idem ja i po tu medalju’. A uz medalju ide i prigodna šalica na kojoj je otisnut logo s utrke – mislim sve već znate i pretpostavljate (dobra isprika zlata vrijedi)!

Predivna atmosfera, utrka koja ima dušu i koja vas toplo zagrije dok trčite uz dvije poznate rijeke, tijekom večeri hladne veljače, gdje se osjećate dijelom nečega velikog i posebnog. Ja sam zimogrozna osoba i hladnoća mi nije draga, a još manje trčanje po hladnom vremenu, ali imate moju toplu preporuku za ovu divnu trku.

Stoga, bez puno priče, telefone u ručice ili olovčice ispred kalendara okačenog na zidu i prijavite se za ovu utrku. Družimo se svi na 3. Zimskom noćnom polumaratonu u Beogradu, 8. veljače 2020. godine. Želite li se prije toga ‘momački’ zagrijati, pripremiti pluća, grlo i mišiće, onda se prijavite i na 2. Unusual Marathon, 19. siječnja u mom i našem Sarajevu.

Jasmina Sinanović

Planirani polazak iz Sarajeva je osvanuo, 15. kolovoza, ekipa od šest trkača iz PD Skakavac, jedan trkač član PD Željezničar, svi smo tog sunčanog popodneva bili i nasmijani i veseli, toliko da nas predstojeći put od 20+ sati vožnje nije ni najmanje zabrinjavao. Svi odreda strastveni trkači, nabrijani i puni adrenalina, svako sa svojim pričama o radostima i ljepotama trčanja.

Pozdrav predsjedniku!

Putovali smo unajmljenim kombijem, vozilom malčice starijeg godišta, što je već samo po sebi bila avantura, a i obzirom na radio uređaj koji je radio po osobnom nahođenju, novotarije kao što je bluetooth je izlišno i spominjati. A prava zvučna avantura je počela na graničnom prijelazu dva Broda, kada smo se odlučili za kupovinu CD-a! (BIG SMILE). Da, kupili smo CD… kad ste to zadnji puta učinili, možete li se uopće i sjetiti, eto nama se i to desilo!

U Slavonskom Brodu smo pokupili sedmog trkača iz Zagreba, također člana Skakavac trail tima i nastavili našu zanimljivu vožnju za Poljsku. Naravno da se na CD-u nalazila samo narodna (folk) muzika, na sve četiri CD-a koja su došla u paketu, najbolje od najboljeg u trgovini tik pored ceste. Tako vam je kad vam preCjednik renta ‘dobar’ kombi, a onda na dan polaska obavijesti kako ne može sa nama na put. Ovom prilikom ga toplo pozdravljam i želim mu još puno kilometara.

Prvo odredište po planu puta je bio Krakow, taj povijesni grad je bio ‘must see’, a tamo smo stigli u ranim jutarnjim satima, tačnije u 8 ujutro i to nakon 16 sati vožnje kroz Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Mađarsku i Slovačku. Nažalost doznali smo da se sve otvara tek od 10 sati, tako da smo samo prošetali čistim i doista lijepo uređenim ulicama ovog grada, ne popivši čak ni kavu. Nakon kratke šetnjice uputili smo se našim suvremenim prometalom prema konačnom odredištu.

Opaki time limiti

Nakon 22 sata vožnje stigli smo do cilja, Krempna, pitoreskno planinsko mjestašce, okruženo šumovitim planinama i pašnjacima, locirano u poljskom nacionalnom parku Magurski, čije ime nosi i naša trail utrka. Tamo nas je dočekao naš nasmijani domaćin Michal Zawadzki. Kroz priču sa njim i predočenom nam rasporedu skužili smo koliko zagriženi (munjeni – ovaj pridjev mogu slobodno koristiti) svi mi ultra/trail trkači u stvari jesmo. Voziti se 22 sata i odmah sutradan trčati (pre)dugi trail i samo dan poslije utrke voziti se nazad kući, ali unatoč svemu nabrojanome svi smo bili i uzbuđeni i sretni što smo tu gdje jesmo.

Ukratko o našoj Krempni, ovdje najčešće i najviše možete vidjeti šarene krave kako pasu na razbacanim zelenim proplancima, mljekarske kamione koji zuje uskim ulicama malenog i ukusno uređenog mjesta, naleti se i na pokojeg lokalca (njih prepoznamo po civilnoj odjeći), i naravno gomilu ‘munjenih’, prigodno odjevenih trail trkača.

Malo šale u prethodnom pasusu, ali za ultramaraton Magurski mogu reći samo sve najbolje, od lokacije, terena, staze, pa sve do organizacije i ljubaznosti domaćina.

Najvažnije za utrku i za organizatora utrke je zadovoljstvo trkača, a Michal se zaista potrudio oko svega i sve je za svaku pohvalu. Utrka Magurski je jedna od ozbiljnijih i najzahtjevnijih, limiti se striktno poštuju i tko ne stigne samo na jedno prolazno vrijeme, ne može nastaviti utrku. Promašiš li prvi time limit, automatski si diskvalificiran i skidaju te sa staze. Moram naglasiti da su limiti brutalni! Naši domaćini Poljaci su to baš digli na razinu koju ne može baš svako pratiti.

Čista nirvana

Nakon noći gdje smo nas sedmoro prespavali u apartmanu za četiri osobe, ako se to uopće može nazvati spavanje, start utrke je bio u 5 ujutro, no i sve to je dio avanture i nosi svoje draži ovakve vrste druženja, a gore spomenuti pridjev ‘munjeni’ vjerojatno ovime poprima novu dimenziju.

Ja sam trčala ultru od 65+ km. Ukupno smo imali tri okrijepne stanice i limit od 12 sati da dođemo do cilja. Za prvih 17 km imali smo limit od 3 sata, za drugih 17 km samo 2 sata. Treći check time limit je bio na 50 km, za što smo imali 9 sati. Ukratko, da bi uspješno završio trku samo trčiš; trči uzbrdo, trči nizbrdo, trči, trči i trči, ovo trči treba čitati kao brzo trči. Moj (pre)pametni sat je na kraju pokazao nepunih 67 km, koje sam prešla za 9 h i 35 min.

Unatoč svih ozbiljnih i izazovnih time limita, ovo je bila utrka gdje nikoga nisam vidjela ljutog, nervoznog, gdje nitko nije povisio ton, nitko nije bio mrzovoljan, neraspoložen… sve je proteklo tako spontano i za oko lagano. Krajolik je cijelo vrijeme utrke bio predivan i sve, počevši od savršenog sunčanog vremena, je zaista bilo vrhunski, čista nirvana za nas trail trkače. Iza osmijeha na licu svakog od prisutnih sudionika koji su pričali o ovoj trkački nastrojenoj utrci u divljim planinama južne Poljske, mora stajati mnogo uloženog truda, a kroz razgovor sa samim Michalom sam u detalje doznala da nije bilo lako organizirati 4. Ultramaraton Magurski.

Odlična organizacija, izvrstan domaćin, čovjek koji definitivno zna za humor i zna kako podići raspoloženje, čovjek koji ima vremena za svakog gosta ponaosob, koji je osobno dočekao skoro svakog trkača, i pored svega stigne se zabaviti, naliti piva, zezati se, podijeliti nagrade najboljima, organizirati logorsku vatru i okupiti puno trkača oko nje… e to vam je dragi moji, naš Michał Zawadzki! Organizator Ultramaratona Magurski.

Svima koji žele testirati sebe i svoje granice, kao i šansu na drugačiji način upoznati predivni jug Poljske i pokrajinu Podkarpackie koja je bila partner trke, toplo preporučujem Ultramaraton Magurski.

Jasmina Sinanović