Idealan maratonski dan u Italiji izgleda ovako: ujutro popiješ autentični cappuccino ili caffè macchiato, otrčiš 42 kilometra i nešto sitno, sjedneš u prčvarnicu u kutu recimo Piazza della Repubblica, naručiš kebab i zalijevaš ga Birrom Moretti dok blejiš u neku srednjovjekovnu bogomolju

Maratoni u Italiji su zagarantirano dobar provod. U pravilu lijepi gradovi, domaćinska atmosfera, organizacija relativno traljava, taman po mom ukusu. Ne volim tvrdu germansku strukturu lišenu improvizacija bilo kakvog tipa. S Talijanima je uvijek bilo va bene, čak i doći jutro pred trku i prijaviti se.

Osim toga, vožnjom od 3-4 sata mogao si pokriti skoro cijeli sjeverni dio Italije koji je u trkačkom smislu najrazvijeniji, skoro svako selo ima svoju dobru trku, ako ne maraton, half sigurno. Tako sam u ovih 37 godina skupio 36 talijanskih maratona, 22 polumaratona i par trailova u 23 različita grada. Ukratko ću ih opisati. Sortirano po abecedi:

Albinea, malo mjesto, 30-tak kilometara od Modene. Ujedno i moj najneobičniji maraton, a bogami i trka. Moj prijatelj William Govi, inače teški maratonski ovisnik koji je za života pretrčao 750 maratona, je 12. srpnja 1998. napunio točno 42 godine i 195 dana pa je u svojoj ulici organizirao maraton na kojeg je pozvao svoje najbolje trkačke frendove. Ulica je dugačka 300 metara, tako da smo kružili po njoj gore/dole, ali sve ostalo je bilo kao na svakom drugom maratonu: učesnička majica, finišerska medalja, okrepa svakih 300 metara, razglas, zatvoren promet, hitna pomoć, a umjesto Toi Toija, koristili smo njegov kućni toalet. Šlag na torti je bio pasta party noć prije maratona u njegovoj kući, gdje smo svi gledali utakmicu za treće mjesto svjetskog nogometnog prvenstva, kad smo pobijedili Nizozemsku 2:1. Ukratko, bio sam jedini netalijan u trci pa sam osvojio veliki pehar za najboljeg stranog sudionika.

Medalje s likom Ferrarija

Brescia, 540 kilometara od Zagreba. Nije me se dojmila, ni grad ni trka. Ali išli smo klupski s double decker busom, nas 100-tinjak, pa je ispao lijep izlet u neatraktivnom gradu i trci. Teško da će me vidjeti opet.

Carpi, malo mjesto s manje od 100 tisuća stanovnika, 560 kilometara od Zagreba i 20 kilometara od Modene. Jedan od najstarijih talijanskih maratona, s tradicijom dugom više od 60 godina. Starta se u mjestu Maranello, točno ispred tvornice Ferrari, zbog čega trka ima naziv Memorial Enzo Ferrari, prolazi kroz Modenu i završava u Carpiu. Jako volim taj njihov gradski tip maratona na kojima provedeš u gradu sve skupa 3-4 kilometra, sve ostalo je provincija. Staza je ravna i brza, skupio sam 3 finišerske medalje s likom Ferrarija, uglavnom krajem 90-tih.

Egna, gradić u Južnom Tirolu dolomitskih Alpa. Najmanje talijansko mjesto u kojem sam trčao, jedva 5000 stanovnika, manje nego kvart u kojem živim. S obzirom na to da je u tom dijelu sve dvojezično zbog strukture stanovništva, trka se zvala Egna ili Neumarkt marathon, ali i Alto Adige maraton po pokrajini u kojoj se trči jer si u mjestu doslovno samo dvije minute, sve ostalo je u Alpama. Tu sam trčao u travnju 2000. sa svojim najdražim neprijateljem Antom koji je dobar uzbrdo, a ja nizbrdo, pa smo se tijekom trke prestizali desetak puta. Na moju sreću finiš je bio nizbrdo pa sam ga dernuo za par sekundi. Mislim da danas više nema tog maratona jer su svi u tom dijelu Italije sad opsjednuti trailom.

Leonardo da Vinci, Boccaccio, Alighieri, Michelangelo…

Ferrara, glavni grad istoimene pokrajine, 470 kilometara od Zagreba. Ovdje sam najčešće gostovao, čak 14 puta, od čega 6 maratona, ostalo su halfovi. Dobar termin sredinom ožujka sam najviše volio jer maraton treba trčati direktno iz zimske baze, prije nego se razvališ po ostalim trkama. Prekrasna centralna gradska jezgra, ustvari renesansni dio ovog gradića je na popisu UNESCO-ove svjetske baštine, okružena s 9 kilometara starih zidina izgrađenih u 15. stoljeću. Grad je inače poznat i kao grad bicikla s obzirom na to da se njime služi najviši postotak stanovnika u Italiji. Iz Ferrare je i poznati trener/liječnik Michelle Ferrari, moglo bi se reći otac EPO-a. Trenirao je puno velikih biciklista svog doba, poput Cipollinija, Vinokourova, Olana, a najpoznatiji je njegov slučaj s Lance Armstrongom, kad je i sve izašlo na vidjelo. Prvo je 2004. odležao godinu dana u zatvoru, da bi 2012. dobio doživotnu suspenziju u sportu. EPO je davao i maratoncima kad su ga potjerali s bajka, s istim uspjesima i intrigama Uglavnom, da ne razvodnjavam, maraton je super, trči se od Ferrare do Vigarana i nazad, lijepa tradicija i dobra atmosfera. Nažalost, prije par godina utrka se ugasila.

Firenza, glavni grad njihove najljepše pokrajine Toskane, možda i najatraktivnija talijanska trka, 620 kilometara od Zagreba. Strogi centar ovog grada je također na popisu UNESCO-a. Prepun povijesti, mjesto u kojem su živjeli i djelovali Leonardo da Vinci, Boccaccio, Alighieri, Michelangelo, Botticelli i ostavili svoj trag. Maraton je čisto gradski, non stop ste praktički u centralnom dijelu, nikakve prigradske vukojebine, rijeku Arno prelazite par puta, jednom i preko čuvenog Ponte Vecchio (stari most). Svako malo se nađete pored Firentinske katedrale, na trgovima Santa Croce, Santa Maria Novella i della Signoria, ispod spomenika Davidu… Dva maratona i dva halfa, lijepi izleti uz obavezan obilazak galerije Uffizi (neizostavna Botticellijeva Primavera, dva sa tri metra). Zadnjih godina su toliko porasli da nemaju potrebe za halfom, znači samo za one koji mogu 42 i basta.

7 eura za pogled na toranj

Padova, jedan od bližih gradova na samo 400 kilometara od Zagreba. U vrijeme dok sam ga trčao (3 puta), imao je vjersku pozadinu i zvao se San Antonio Maratona po svetom Anti Padovanskom. Staza je išla kroz 7 malih gradića povezujući Castelfranco i Padovu stazom njegovog zadnjeg putovanja. Cilj je na možda i najljepšem talijanskom trgu Prato della Valle, na rubu kojeg je naravno i bazilika Svetog Ante. Trka je u dosta kasnom terminu sredinom svibnja, vrućine su zagarantirane, samim time rezultat možete zaboraviti u startu, ali užitak je vrhunski, preko 25,000 sudionika u raznim kategorijama i stazama.

Pisa, znameniti grad na onom kraju Toskane, čak 700 kilometara od Zagreba. I tu sam završio dva puta jer je lijep izlet po završetku sezone (prosinac) kad su rezultatske ambicije posve u drugom planu. Pisa je naravno razvikana kosim tornjem, no osim njega ništa drugo nije posebno. Međutim, samo 20 kilometara od Pise je prekrasan gradić Lucca koji ima puno više za ponuditi. Zidine oko starog grada su netaknute tijekom modernizacije i širenja grada, pa se unutar njih osjećate kao u jednoj vremenskoj rupi, idealno za pizza carboloading noć prije. Pisa maraton je zanimljiv po tome što staza ide ka obali Ligurskog mora do mjesta Marina di Pisa, malo se promuvate po Lungomare skoro do Livorna i nazad. Pored cilja, 50 metara od nakrivljenog tornja ja kafana u kojoj je pivo 5 eura, ali ako ga želite popiti na terasi dok mjerkate nagib tornja onda je 7. Naravno da sam platio.

Starter Ivan Pavao II.

Roma, gotovo soma kilometara do vječnog grada, ali se isplati. Svoja prva dva maratona u životu sam trčao u Rimu (1988. i 1989.), a vraćao sam se svako malo jer sam uvijek u fontanu Di Trevi bacio novčić, pa se skupilo sedam nastupa, od čega 6 maratona i lani 5K fun run. Najzanimljivije je bilo na prelasku iz stoljeća u stoljeće. Tradicionalni maraton iz druge polovice ožujka je tom prilikom specijalno održan prvog dana novog tisućljeća. Na trgu Svetog Petra nas je iz starog mileniuma svečanim govorom ispratio Papa Wojtyla i uveo u novi, da bi nam samo par sati kasnije ujutro na istom mjestu dao znak za start. Tko je ikad imao boljeg startera od nas tog dana? Sva ostala svoja putovanja u Rim nisam vidio Papu, ali tada jesam čak dva puta unutar par sati ali zato u dva tisućljeća. Staza naborana, što je logično s obzirom na to da je Rim grad na sedam brežuljaka, ali su je nekako ukrotili tako da se većinom vrti uz rijeku Tiber. Premalo je reći da je staza atraktivna, jer spaja sve najveće rimske znamenitosti – Colosseum, Španjolske stepenice, Fontanu di Trevi, Piazze Venezia, Navona i del Popolo, Campo de Fiori, Forum, Panteon, Konstantinov slavoluk i naravno, središte katoličke vjere – baziliku Sv. Petra u Vatikanu.

Venezia, svega 375 kilometara od Zagreba. Jako poznato mjesto i jako traljava organizacija, a i ostalo. Od Venezije skoro pa ni V. Praktički ste samo zadnji, 42. kilometar u tom gradu, a sve ostalo je put od predgrađa Padove preko Mestre do cilja u koji se ulazi preko pontonskog mosta. Onda malo žešći rusvaj oko ruksaka, turista za popizditi, transport tamo/vamo problematičan, sve u svemu izlog puno ljepši od onoga u dućanu.

Osim opisanih, našlo se tu još lijepih trka s uglavnom sjevernog dijela Italije, proljetni maratoni u Torinu i Milanu, zimski u Reggio Emiliji i Salsomaggioreu (Verdi!), opasni u Palermu, partizanski u Susi, umjetnički u Ravenni i Veroni, skoro pa naši u Trevisu i Trstu (6 puta!). Kako me u zadnje vrijeme pere planinarenje, posebno Julijske Alpe, Durmitor i Dolomiti, sve sam češće i na njihovim trailovima pa se i tu skupilo par nastupa u Cortini i Sextenu, te jedan bezvezni u Bazovici, ali s fora imenom – Kokoš Trail.

Da zaključim, idealan maratonski dan izgleda ovako: ujutro popiješ autentični cappuccino ili caffè macchiato, otrčiš 42 kilometra i nešto sitno, sjedneš u prčvarnicu u kutu recimo Piazza della Repubblica, naručiš kebab i zalijevaš ga Birrom Moretti dok blejiš u neku srednjovjekovnu bogomolju.

Dragan Janković

Dakle, da se vratimo nekih 33 godina unazad, u proljeće 1991. Kroz Hrvatsku je prolazila baklja mira, tzv. Sri Chinmoy Peace Run. U ime svjetskog mira baklja se pronosila kroz sve zemlje svijeta trčeći od mjesta do mjesta po već unaprijed dogovorenoj ruti, uz opasku da se ne smije ugasiti ali ni voziti, jer onda mir pada u vodu. Baklja navodno ima simboličnu, ali i fatalnu moć. Nešto slično kao Titova štafeta koja se ugasila 4 godine ranije, što ima dodirnih, ali ne i presudnih točaka s pričom.

Uglavnom, trodnevna akcija trčanja od Bregane do Zagreba (prvi dan), zatim od Zagreba do Varaždina (drugi dan), te od Varaždina do Virovitice (treći dan), povjerena je tadašnjem Atletskom društvu Veteran (danas AK Maksimir). U ekipi je pet dobro spremnih prekaljenih trkača, a osim mene, danas su aktivni još uvijek Robert Mašić i Ante Blažanin, tadašnji, sadašnji i vrlo vjerojatno doživotni predsjednik kluba, koji bi za par godina mogao popraviti Titov rekord vladavine.

Marija Bistrica, velečasni i blagoslov plamena

Prvi dan mačji kašalj, nekih 25 kilometara od Bregane, gdje smo preuzeli baklju od Slovenaca, koji su, naknadnim razmišljanjem mi je došlo do vijuga, očigledno isto tako nešto sfušali s tom bakljom pronoseći je kroz Deželu, ali ne puno, njihov rat je trajao kraće od nekih trka. U Zagreb smo dotrčali za manje od dva sata, svečani doček bio je na Trgu Francuske revolucije. Kratka zdravica i hajdemo doma na spavanje, sutra je ipak ultramaratonski dio.

Pokazalo se da je sljedeći dan bio ključan za historiografiju naroda i narodnosti Jugoslavije. Na rasporedu je dionica od Zagreba (sa Zrinjevca) do Varaždina u dužini od nekih 80-tak kilometara. S obzirom na to da je u Varaždinu bio organiziran svečani doček u točno određeno vrijeme na centralnom trgu, govorancije gradonačelnika, kulturno umjetnički programčić, zagorske popevke, ijuju kola i ostale fore tog vremena, imali smo na raspolaganju komotnih 7 sati (prosječni tempo cca 5:15/km),. No, zaplet je počeo odmah u startu. Policijsko vozilo, koje je trebalo biti u pratnji i bez kojeg ne možemo krenuti, kasnilo je u polasku punih sat vremena i skratilo nam ukupno vrijeme trke na 6 sati pa matematika smanjuje prosječni tempo na 4:30, što još uvijek nije neki nepremostivi problem, skoro svi iz ekspedicije smo u to vrijeme trčali halfove debelo ispod 1:30, što znači mogli smo prat 4:00 bez problema. Međutim, putem smo saznali da moramo proći kroz Mariju Bistricu, da nas tamo primi velečasni i blagoslovi plamen, jer kakav je to mir bez božje ruke. Ukratko, ode još jedan sat i sad smo već na prosječnom tempu 3:45, ukratko – malo žešći knapić.

‘Ovi nisu normalni’

Ali kud svi Turci tu i mali Mujo, prvo je velečasni odužio procesiju, pa onda još red zakuske, pa red fotkanja ispred crkve Majke Božje Bistričke i tek onda dalje put pod noge. U trku pada dogovor da ćemo imati češće, kraće i brže izmjene, praktički dionice (u to vrijeme smo Ante i ja hiljadarke mazali na 3:30, Robert nije bio ništa lošiji, znao nas je čak i iznenaditi na kros ligi). Uglavnom, odjednom se iz kurtoaznog svečarskog jogginga nošenja štafete i razdraganih atmosfera po usputnim selima, gdje nas dočekuje lokalna administracija a mladež trči neko vrijeme uz nas, sve pretvorilo u bespoštednu trku na život i smrt. Da stvar bude složenija, sunce je upeklo, baklja plamtjela na par centimetara od glave, dim je išao u oči, što je dodatno zatoplilo priču i tih prosječnih 3:45 nakon nekih sat vremena i 20-tak promjena postaje mission impossible. Krenuli smo s letećim izmjenama izravno iz kombija, doslovno na svaki puni kilometar (plan je da jedan dereš koliko ide pa četiri odmaraš), dječurlija po selima nije mogla doći’ sebi, uspijevali su nas pratiti stotinjak metara i odustajali razočarano vičući za nama „ovi nisu normalni“.

I tako, stigli smo na nekih desetak kilometara ispred Varaždina, imali još samo 15 minuta na raspolaganju za taj segment, teško da bi i s biciklom to ulovili. Cajtnot situacije ubrzo postaje svjesna i policijska ophodnja u našoj pratnji, zadužena za regulaciju prometa i pravovremeni dolazak na organizirani skup u Varaždinu. Kratko vijećaju i donose povijesnu, a vrijeme će pokazati i krvavu odluku da se svi trkači potrpaju u kombi i prevezu s bakljom mira do predgrađa Varaždina. Rečeno – učinjeno. Negdje na osami, daleko od očiju javnosti, izašli smo iz kombija i zadnja 2 kilometra slavodobitno utrčavali u grad kao da se u međuvremenu ništa sporno nije dogodilo, jer tamo je već sve spremno, gradonačelnik krajičkom oka pogledava na sat… Ostalo je povijest koju vjerojatno znate.

Dragan Janković