Idealan maratonski dan u Italiji izgleda ovako: ujutro popiješ autentični cappuccino ili caffè macchiato, otrčiš 42 kilometra i nešto sitno, sjedneš u prčvarnicu u kutu recimo Piazza della Repubblica, naručiš kebab i zalijevaš ga Birrom Moretti dok blejiš u neku srednjovjekovnu bogomolju

Maratoni u Italiji su zagarantirano dobar provod. U pravilu lijepi gradovi, domaćinska atmosfera, organizacija relativno traljava, taman po mom ukusu. Ne volim tvrdu germansku strukturu lišenu improvizacija bilo kakvog tipa. S Talijanima je uvijek bilo va bene, čak i doći jutro pred trku i prijaviti se.

Osim toga, vožnjom od 3-4 sata mogao si pokriti skoro cijeli sjeverni dio Italije koji je u trkačkom smislu najrazvijeniji, skoro svako selo ima svoju dobru trku, ako ne maraton, half sigurno. Tako sam u ovih 37 godina skupio 36 talijanskih maratona, 22 polumaratona i par trailova u 23 različita grada. Ukratko ću ih opisati. Sortirano po abecedi:

Albinea, malo mjesto, 30-tak kilometara od Modene. Ujedno i moj najneobičniji maraton, a bogami i trka. Moj prijatelj William Govi, inače teški maratonski ovisnik koji je za života pretrčao 750 maratona, je 12. srpnja 1998. napunio točno 42 godine i 195 dana pa je u svojoj ulici organizirao maraton na kojeg je pozvao svoje najbolje trkačke frendove. Ulica je dugačka 300 metara, tako da smo kružili po njoj gore/dole, ali sve ostalo je bilo kao na svakom drugom maratonu: učesnička majica, finišerska medalja, okrepa svakih 300 metara, razglas, zatvoren promet, hitna pomoć, a umjesto Toi Toija, koristili smo njegov kućni toalet. Šlag na torti je bio pasta party noć prije maratona u njegovoj kući, gdje smo svi gledali utakmicu za treće mjesto svjetskog nogometnog prvenstva, kad smo pobijedili Nizozemsku 2:1. Ukratko, bio sam jedini netalijan u trci pa sam osvojio veliki pehar za najboljeg stranog sudionika.

Medalje s likom Ferrarija

Brescia, 540 kilometara od Zagreba. Nije me se dojmila, ni grad ni trka. Ali išli smo klupski s double decker busom, nas 100-tinjak, pa je ispao lijep izlet u neatraktivnom gradu i trci. Teško da će me vidjeti opet.

Carpi, malo mjesto s manje od 100 tisuća stanovnika, 560 kilometara od Zagreba i 20 kilometara od Modene. Jedan od najstarijih talijanskih maratona, s tradicijom dugom više od 60 godina. Starta se u mjestu Maranello, točno ispred tvornice Ferrari, zbog čega trka ima naziv Memorial Enzo Ferrari, prolazi kroz Modenu i završava u Carpiu. Jako volim taj njihov gradski tip maratona na kojima provedeš u gradu sve skupa 3-4 kilometra, sve ostalo je provincija. Staza je ravna i brza, skupio sam 3 finišerske medalje s likom Ferrarija, uglavnom krajem 90-tih.

Egna, gradić u Južnom Tirolu dolomitskih Alpa. Najmanje talijansko mjesto u kojem sam trčao, jedva 5000 stanovnika, manje nego kvart u kojem živim. S obzirom na to da je u tom dijelu sve dvojezično zbog strukture stanovništva, trka se zvala Egna ili Neumarkt marathon, ali i Alto Adige maraton po pokrajini u kojoj se trči jer si u mjestu doslovno samo dvije minute, sve ostalo je u Alpama. Tu sam trčao u travnju 2000. sa svojim najdražim neprijateljem Antom koji je dobar uzbrdo, a ja nizbrdo, pa smo se tijekom trke prestizali desetak puta. Na moju sreću finiš je bio nizbrdo pa sam ga dernuo za par sekundi. Mislim da danas više nema tog maratona jer su svi u tom dijelu Italije sad opsjednuti trailom.

Leonardo da Vinci, Boccaccio, Alighieri, Michelangelo…

Ferrara, glavni grad istoimene pokrajine, 470 kilometara od Zagreba. Ovdje sam najčešće gostovao, čak 14 puta, od čega 6 maratona, ostalo su halfovi. Dobar termin sredinom ožujka sam najviše volio jer maraton treba trčati direktno iz zimske baze, prije nego se razvališ po ostalim trkama. Prekrasna centralna gradska jezgra, ustvari renesansni dio ovog gradića je na popisu UNESCO-ove svjetske baštine, okružena s 9 kilometara starih zidina izgrađenih u 15. stoljeću. Grad je inače poznat i kao grad bicikla s obzirom na to da se njime služi najviši postotak stanovnika u Italiji. Iz Ferrare je i poznati trener/liječnik Michelle Ferrari, moglo bi se reći otac EPO-a. Trenirao je puno velikih biciklista svog doba, poput Cipollinija, Vinokourova, Olana, a najpoznatiji je njegov slučaj s Lance Armstrongom, kad je i sve izašlo na vidjelo. Prvo je 2004. odležao godinu dana u zatvoru, da bi 2012. dobio doživotnu suspenziju u sportu. EPO je davao i maratoncima kad su ga potjerali s bajka, s istim uspjesima i intrigama Uglavnom, da ne razvodnjavam, maraton je super, trči se od Ferrare do Vigarana i nazad, lijepa tradicija i dobra atmosfera. Nažalost, prije par godina utrka se ugasila.

Firenza, glavni grad njihove najljepše pokrajine Toskane, možda i najatraktivnija talijanska trka, 620 kilometara od Zagreba. Strogi centar ovog grada je također na popisu UNESCO-a. Prepun povijesti, mjesto u kojem su živjeli i djelovali Leonardo da Vinci, Boccaccio, Alighieri, Michelangelo, Botticelli i ostavili svoj trag. Maraton je čisto gradski, non stop ste praktički u centralnom dijelu, nikakve prigradske vukojebine, rijeku Arno prelazite par puta, jednom i preko čuvenog Ponte Vecchio (stari most). Svako malo se nađete pored Firentinske katedrale, na trgovima Santa Croce, Santa Maria Novella i della Signoria, ispod spomenika Davidu… Dva maratona i dva halfa, lijepi izleti uz obavezan obilazak galerije Uffizi (neizostavna Botticellijeva Primavera, dva sa tri metra). Zadnjih godina su toliko porasli da nemaju potrebe za halfom, znači samo za one koji mogu 42 i basta.

7 eura za pogled na toranj

Padova, jedan od bližih gradova na samo 400 kilometara od Zagreba. U vrijeme dok sam ga trčao (3 puta), imao je vjersku pozadinu i zvao se San Antonio Maratona po svetom Anti Padovanskom. Staza je išla kroz 7 malih gradića povezujući Castelfranco i Padovu stazom njegovog zadnjeg putovanja. Cilj je na možda i najljepšem talijanskom trgu Prato della Valle, na rubu kojeg je naravno i bazilika Svetog Ante. Trka je u dosta kasnom terminu sredinom svibnja, vrućine su zagarantirane, samim time rezultat možete zaboraviti u startu, ali užitak je vrhunski, preko 25,000 sudionika u raznim kategorijama i stazama.

Pisa, znameniti grad na onom kraju Toskane, čak 700 kilometara od Zagreba. I tu sam završio dva puta jer je lijep izlet po završetku sezone (prosinac) kad su rezultatske ambicije posve u drugom planu. Pisa je naravno razvikana kosim tornjem, no osim njega ništa drugo nije posebno. Međutim, samo 20 kilometara od Pise je prekrasan gradić Lucca koji ima puno više za ponuditi. Zidine oko starog grada su netaknute tijekom modernizacije i širenja grada, pa se unutar njih osjećate kao u jednoj vremenskoj rupi, idealno za pizza carboloading noć prije. Pisa maraton je zanimljiv po tome što staza ide ka obali Ligurskog mora do mjesta Marina di Pisa, malo se promuvate po Lungomare skoro do Livorna i nazad. Pored cilja, 50 metara od nakrivljenog tornja ja kafana u kojoj je pivo 5 eura, ali ako ga želite popiti na terasi dok mjerkate nagib tornja onda je 7. Naravno da sam platio.

Starter Ivan Pavao II.

Roma, gotovo soma kilometara do vječnog grada, ali se isplati. Svoja prva dva maratona u životu sam trčao u Rimu (1988. i 1989.), a vraćao sam se svako malo jer sam uvijek u fontanu Di Trevi bacio novčić, pa se skupilo sedam nastupa, od čega 6 maratona i lani 5K fun run. Najzanimljivije je bilo na prelasku iz stoljeća u stoljeće. Tradicionalni maraton iz druge polovice ožujka je tom prilikom specijalno održan prvog dana novog tisućljeća. Na trgu Svetog Petra nas je iz starog mileniuma svečanim govorom ispratio Papa Wojtyla i uveo u novi, da bi nam samo par sati kasnije ujutro na istom mjestu dao znak za start. Tko je ikad imao boljeg startera od nas tog dana? Sva ostala svoja putovanja u Rim nisam vidio Papu, ali tada jesam čak dva puta unutar par sati ali zato u dva tisućljeća. Staza naborana, što je logično s obzirom na to da je Rim grad na sedam brežuljaka, ali su je nekako ukrotili tako da se većinom vrti uz rijeku Tiber. Premalo je reći da je staza atraktivna, jer spaja sve najveće rimske znamenitosti – Colosseum, Španjolske stepenice, Fontanu di Trevi, Piazze Venezia, Navona i del Popolo, Campo de Fiori, Forum, Panteon, Konstantinov slavoluk i naravno, središte katoličke vjere – baziliku Sv. Petra u Vatikanu.

Venezia, svega 375 kilometara od Zagreba. Jako poznato mjesto i jako traljava organizacija, a i ostalo. Od Venezije skoro pa ni V. Praktički ste samo zadnji, 42. kilometar u tom gradu, a sve ostalo je put od predgrađa Padove preko Mestre do cilja u koji se ulazi preko pontonskog mosta. Onda malo žešći rusvaj oko ruksaka, turista za popizditi, transport tamo/vamo problematičan, sve u svemu izlog puno ljepši od onoga u dućanu.

Osim opisanih, našlo se tu još lijepih trka s uglavnom sjevernog dijela Italije, proljetni maratoni u Torinu i Milanu, zimski u Reggio Emiliji i Salsomaggioreu (Verdi!), opasni u Palermu, partizanski u Susi, umjetnički u Ravenni i Veroni, skoro pa naši u Trevisu i Trstu (6 puta!). Kako me u zadnje vrijeme pere planinarenje, posebno Julijske Alpe, Durmitor i Dolomiti, sve sam češće i na njihovim trailovima pa se i tu skupilo par nastupa u Cortini i Sextenu, te jedan bezvezni u Bazovici, ali s fora imenom – Kokoš Trail.

Da zaključim, idealan maratonski dan izgleda ovako: ujutro popiješ autentični cappuccino ili caffè macchiato, otrčiš 42 kilometra i nešto sitno, sjedneš u prčvarnicu u kutu recimo Piazza della Repubblica, naručiš kebab i zalijevaš ga Birrom Moretti dok blejiš u neku srednjovjekovnu bogomolju.

Dragan Janković

Hladno vrijeme s neugodnim vjetrom obilježilo je ovogodišnju utrku na sjeveru Italije, no s obzirom na doba godine, tako nešto je bilo i očekivano.

‘Već treću godinu trčim u Novari, pa mi je staza dobro poznata. Vrijeme je kao i svake godine bilo hladno i s vjetrom, na startu je temperatura bila 1 stupanj, no barem nije bilo padalina. Da je bilo koji stupanj toplije, bilo bi puno ugodnije trčati. Moj rezultat je dvije minute sporiji u odnosu na prošlu godinu, ali s obzirom na okolnosti, zadovoljan sam rezultatom i plasmanom’, kazao nam je Ante nedugo nakon proglašenja pobjednika.

Na utrci s 1343 sudionika na polumaratonskoj stazi, jako se dobro snašla Maja. Osmo mjesto na startu sezone doima se kao sasvim solidan uspjeh.

‘Organizacija utrke je bila vrlo dobra, no ja nisam zahtjevna trkačica, najvažnije mi je da je promet zatvoren za automobile, pa mi je utrka opuštenija. Na okrijepe gotovo da ni ne stanem. Vrijeme je bilo malo prohladno, što je i očekivano za ovo doba godine, ali sunčano pa je bilo baš lijepo. Konkurencija je bila prilično jaka, Talijanke su dosta brze, ali nisam puno gledala na to. Važno mi je bilo vidjeti svoje inicijalno stanje jer sam imala dugu pauzu. Pratila sam svoj tempo i izgurala do kraja vrlo dobro. Jako sam zadovoljna rezultatom i samom utrkom’, naglasila je Maja.

Na kraju, i Helena je kratko prokomentirala svoje trčanje:

‘Utrka mi je bila u sklopu treninga tempa, tako da ovaj put rezultat nije bio cilj, no uživala sam u prekrasnoj stazi Novare koja je baš po mom ukusu, ravna s kombinacijom laganih uspona u drugom dijelu trke. Iduće godine svakako opet dolazim’.

Rezultati (M):

1.  Roberto Dimiccoli 01:11:07

2.  Matteo Pezzana 01:12:54

3.  Ernest Johnson Nti 01:13:11

4.  Alessandro Brustia 01:13:31

5.  Bruno Pasqualini 01:13:42

…

10.  Ante Živković 01:15:26

…

710. Jakov Perišić 01:46:11

Rezultati (Ž):

1. Chiara Milanesi 01:24:13

2. Giulia Sommi 01:24:19

3. Monica Pilla 01:24:48

4. Cecilia Curti 01:26:21

5. Antonella Rivoltella 01:26:24

…

8. Maja Perišić  01:30:30

…

27. Helena Gleđa 01:37:52

…

45. Made Žeravica 01:41:44

‘I ja sam iznenađena rezultatom. Staza je bila ravna, vrijeme malo hladno, ali nije mi smetalo. Prošli tjedan nisam previše trenirala, a i odlazak u Pisu smo Marija i ja dogovorile tek u petak, tako da nije bilo vremena za pripreme. Rezultat je odličan, jako sam sretna i zadovoljna’, kazala nam je Nikolina nedugo nakon prolaska ciljem.

Marija Vrajić bila je treća, s desetak minuta kašnjenja za drugoplasiranom mađarskom dugoprugašicom Tunde Szabo.

‘Lijepa utrka, ovo mi je drugi put da sam u Pisi. U jednom trenutku sam shvatila da je ritam koji su postavile Nikolina i Tunde Szabo prejak za mene, pa sam trčala svoju trku i držala treće mjesto. No danas nije dan za priču o mojoj utrci, treba se koncentrirati na Nikolinu koja je otrčala nevjerojatnu utrku. Zaista je bila fantastična’, naglasila je Marija.

Prije tri godine Nikolina je s vremenom 2:58:23 osvojila peto mjesto, a danas poboljšala svoj rezultat na istoj stazi za čak 16 minuta. Prema službenim statistikama, dosadašnji najbolji rezultat u maratonu bio joj je 2:46:01, ostvaren ove godine u Berlinu.

‘U posljednjih pet tjedana trčala sam četiri maratona, tri u posljednja tri vikenda. Zato sam i iznenađena tako dobrim rezultatom danas u Pisi. Baš sam jako sretna’, dodala je Nikolina u trenucima kad je s Marijom Vrajić već sjedila u autu Tunde Szabo i kad su već sve tri krenule prema Zagrebu.

Rezultati – maraton (Ž):

1. Nikolina Šustić (Hrv) 2:42:51
2. Tunde Szabo (Mađ) 2:46:35 +3:44
3. Marija Vrajić (Hrv) 2:56:03 +13:12
4. Tomomi Nakajima (Jap) 2:58:37 +15:46
5. Giulia Madella (Ita) 2:59:46 +16:55

Rezultati – maraton (M):

1. Antonino Lollo (Ita) 2:24:18
2. Dario Rognoni (Ita) 2:25:08 +50
3. Corrado Pronzati (Ita) 2:26:15 +1:57
4. Stefano Velatta (Ita) 2:32:23 +8:05
5. Mohamed Rity (Ita) 2:32:54 +8:36

Neven Miladin
Foto Pisa Marathon

Nakon Adria Advent Maratona održanog prije tjedan dana u Crikvenici, kad je Vrajić bila 10 sekundi brža od Šustić, i u Italiji se nastavio njihov mali trkački dvoboj. Ovog puta Nikolina je bila uvjerljivija i za više od pet minuta nadvisila Mariju.

‘Bilo je jako hladno, no željela sam trčati dobru trku unatoč umoru od prošlotjednog maratona u Crikvenici i putovanja do Reggio Emilije. Ja sam ipak dite s juga i nekih toplijih krajeva, pa mi ta jaka hladnoća nikako ne paše. Činilo mi se da trčim sa zaleđenim štapovima umjesto nogu, ali na kraju je sve završilo dobro. Jako sam zadovoljna rezultatom’, kazala nam je Nikolina kojoj je to bio treći nastup na Reggio Emilia maratonu. Završila ga je za 2:46:28.

Za razliku od nje, Marija Vrajić je na toj utrci nastupila već deset puta. Nikad nije pobijedila, no istrčala je prije dvije godine vrlo dobrih  2:43:55.

‘Jako volim trčati u Reggio Emiliji. Ove godine mi se činilo da je staza teža nego proteklih godina, no organizatori su mi rekli da nisu ništa mijenjali. Veći dio utrke sam trčala sama, što mi baš ne odgovara. Srećom, premda je zaista bilo jako hladno, ja nemam problema s time. Ne smeta mi hladnoća. Pet kilometara prije cilja, kad smo trčali kroz neki park, prestigao me slijepi trkač sa svojom pratnjom i to me oduševilo. Takva stvar zaista nevjerojatno motivira čovjeka da ustraje i da sve od sebe’, naglasila je Marija koja je ove i prošle godine ostvarila gotovo identično vrijeme. Prošle godine maraton je završila za 2:52:30, a ove godine za 2:52:15.

Na kraju naglasimo i odličan plasman odličnog 25-godišnjeg slovenskog dugoprugaša Roka Puhara koji je s vremenom 2:17:49 stigao do trećeg mjesta. Do druge stepenice na pobjedničkom postolju nedostajalo mu je tek 40-tak sekundi.

Rezultati – maraton (Ž):

1. Maru Tsehai Alemu (Eti) 2:33:41
2. Laura Gotti (Ita) 2:38:22
3. Nikolina Šustić (Hrv) 2:46:28
4. Silvia Tamburi (Ita) 2:47:23
5. Marija Vrajić (Hrv) 2:52:15

Rezultati – maraton (M):

1. Jean Baptiste Simukeka (Rua) 2:16:30
2. Youness Zitouni (Mar) 2:17:06
3. Rok Puhar (Slo) 2:17:49
4. Yassine El Fathaoui(Ita) 2:19:18
5. Ahmed Nasef (Ita) 2:21:32

Neven Miladin
Foto Ivica Drusany

Marija Vrajić pobijedila je u ženskoj konkurenciji. Bio je to njezin drugi nastup u Ravenni, a prvi trijumf. Prije dvije godine bila je jedina naša predstavnica na utrci na 42,2 kilometra i s vremenom 3:07:39 zauzela je 11. mjesto. Ove godine ne samo da nije bila jedina Hrvatica na stazi, nego je i ostvarila puno bolje vrijeme nego na svom premijernom nastupu. Slavila je s 2:48:29.

‘U Ravenni je lijepo trčati, staza jednim dijelom ide i uz more, no ove godine spustila se vrlo gusta magla, pa je i doživljaj bio puno slabiji nego inače. Trasa maratona nije previše teška, oko četiri kilometra trči se po makadamu, a u središtu grada treba biti malo oprezniji jer se trči po kockama koje baš nisu savršeno ravno posložene. Osjećala sam se jako dobro i trčala svoj ritam koliko god je to bilo moguće. Ipak, u zadnjim kilometrima već sam osjetila pad snage, ali opet ne toliko da bi i pomislila na odustajanje’, rekla nam je Marija po povratku iz Italije.

Deset i pol minuta nakon nje ciljem je prošla poljska dugoprugašica Adnieszka Kuzyk, a zatim i niz od pet domaćih trkačica. Do osmog mjesta dotrčala je Jelena Culej, članica zagrebačke Force, kojoj je sat na kraju pokazivao 3:25:52, što predstavlja i novi klupski rekord u maratonu.

Atletski klub Forca bio je vrlo brojan u Ravenni, ukupno je na stazama od 42,2 i 21 kilometar trčalo 30-tak članova kluba. Najbolji od Forcaša u muškoj konkurenciji na maratonu bio je, očekivano, Goran Murić s 2:47:23, što je bilo dovoljno za vrlo solidno 17. mjesto.

‘Utrka u Ravenni bila je naša posljednja utrka na koju smo išli organizirano, kao klub. Za dva tjedna startamo s novim treninzima, a što smo radili i kako smo se pripremili tijekom zime provjerit ćemo na maratonu u Bresciji početkom ožujka iduće godine. U nedjelju nam je u Italiji bilo jako lijepo, 10-tak članova kluba trčalo je maraton, a ostali polumaraton, palo je puno osobnih rekorda i zaista zadovoljni možemo okončati sezonu’, kazao nam je Goran Murić, prvi čovjek Force.

Neven Miladin