Prošlo je samo tjedan dana od epske bitke u Embrunu gdje je Andreju Vištici izmaklo drugo mjesto za samo 20 sekundi. Tjedan je prošao u laganim treninzima, oporavku i sve naznake su pokazivali da je forma na visokoj razini. Sam Kopenhagen vrvio je od svjetske triatlonske elite – Cameron Wurf, rekorder biciklističke staze svjetskog prvenstva, Lionel Sanders, do prije nekoliko tjedana sudionik povijesnog dvoboja s Janom Frodenom za najboljeg svjetskog triatlonca, uz neizbježne Slovence Plešea i Kovačića – svi su u Danskoj prijestolnici tražili svoje mjesto pod suncem.

Naš najbolji triatlonac, Andrej Vištica, došao je na trku neopterećen. Uostalom, očekivati nakon iscrpljujućeg Embrunmana i samo sedam dana oporavka neki značajan rezultat bilo je vrlo optimistično.

No, zato sport i volimo jer se stvari događaju ne uvijek prema našim očekivanjima. Andrej je s plivanja izašao za 52 minute i 59 sekundi – solidno, ali ipak nedovoljno da se priključi u 10 najboljih. Pritiskao je maksimalno i uspio se uz ogromne napore održati u top 20 do 120. kilometra bicikla, no tada mu je ponestalo snage, što je očito bila posljedica iscrpljujućeg Embrunmana, i uz veliki napor upio je završiti biciklističku dionicu i ući u drugu tranziciju. Nakon brže tranzicije i promjene na trčanje, energija se vratila i Andrej je krenuo u fanatičnom ritmu rušiti protivnike jednog za drugim.

Nakon maratona koji je odradio s 4:02 minute po kilometru Andrej Vištica je postigao svoj najbolji rezultat u karijeri od 8 sati, 11 minuta I 40 sekundi s kojim je srušio službeni Ironman rekord Dejana Patrčevića iz 2011. Za 32 sekunde!

‘Ni u snu nisam očekivao da ću ovo postići. Nadao sam se, ali nakon onako krvave borbe u Embrunu nisam vjerovao da je moje tijelo sposobno za još jedan takav podvig. No od plivanja nadalje išlo je sve po planu i uspio sam. Presretan sam primarno jer sam protekle dvije godine, unatoč nedostatku utrka, krvavo radio samo s dva cilja – srušiti nacionalni Ironman rekord i završiti Ironman ispod osam sati. Prvi sam cilj ispunio, drugi me još čeka. Želio bi poručiti svima koji se bore i imaju cilj da ustraju i teško rade – njihovo će vrijeme doći kao što je došlo i moje’, inspirativno je zaključio Andrej.

Andrej Vištica je utrkom u Kopenhagenu uspješno najavio drugi dio sezone. Posljednjih mjesec dana proveo je u Sestriereu u Italiji na visinskim pripremama, spremajući se za vrlo napornu jesen.

Od ukupno 32 natjecatelja koja su se odlučila natjecati u Rogner Bad Blumau, završila je na 25. mjestu u ukupnom poretku te treća u konkurenciji žena iza Nijemice Katrin Burow (122:10:43) i Francuskinje Nadine Zacharias (132:03:52).

Razgovor s Karlom odradili smo tek dan, dva nakon završetka natjecanja, u vrijeme dok su još žuljevi bili svježi, a tijelo je vapilo za masažama i dodatnim odmorom. Srećom, uvijek dobro raspoložena Varaždinka bila je spremna za brzinski razgovor.

Iza vas je nevjerojatno natjecanje, nismo sigurni je li teže psihički ili fizički završiti peterostrukog Ironmana.

Ne znam, čini mi se podjednako teško. Za utrku sam trenirala godinu dana, budila se svaki dan u cik zore i trčala maratonske duljine, pa se vraćala doma i sa svojim vjernim Fumom, psom iz pasmine rodezijskog ridgebacka (kod nas poznatog i kao rodezijski gonič lavova), trčala još dodatnih kilometara. Puno toga sam podredila utrci i na kraju sam ju uz pomoć vjernih suportera i uspjela završiti. Olakotna okolnost mi je bila da sam na istoj stazi već tri puta odradila trostrukog Ironmana, pa sam znala svaki detalj puta koji sam morala prijeći.

Pretpostavljamo da je onda otegotna okolnost bila teška biciklistička nesreća koju ste doživjeli prošle godine na jednom zavoju baš na toj stazi. Kako je bilo vratiti se na mjesto nesreće?

Jako teško. Prošle godine jedan se biciklist zaletio u mene u jednom zavoju. Ozljede su bile ozbiljne, no završila sam utrku. Pa ipak, čini mi se da još uvijek osjećam posljedice jer dok sam na biciklu ne mogu dovoljno dignuti glavu da gledam pred sebe, a tu su i problemi s ramenima. Očito me čeka dodatni oporavak makar je prošlo već godinu dana. Moram priznati da sam sad imala strah od ulaza u taj zavoj, ali moram naglasiti da su ostali natjecatelji na stazi znali za tu nesreću i vrlo kolegijalno me propuštali na tom zavoju.

Kad netko ostvari jedan takav pothvat, ljudi automatski pomisle na specijalan režim prehrane. Dakle zaista, jeste li imali neku posebnu prehranu tijekom priprema?

Iskreno, nikad nemam nikakvu posebnu prehranu, bez obzira za natjecanje na koje se pripremam. Bijelo pohano meso, burek, tost, jede, ono što mi je fino. Posebno volim čokoladu. U jednom danu smažem Milku od 300 grama, ujutro krenem s prvim redovima, a navečer je više nema. Moja dnevna prehrana se odnosi samo na ručak, to je jedino što tijekom dana jedem. Ujutro treniram natašte i ne doručkujem,  a navečer idem spavati već u 21 sat i ne večeram. Tako funkcioniram i na utrkama.

Držite li se još uvijek filozofije da na utrkama ne koristite energetske gelove?

Ja sam vjerojatno jedina na tako velikim utrkama na kojima nikad ne koristim nikakve gelove. Ostali natjecatelji na volanu imaju zalijepljene vrećice s gelovima, a ja labelo i u džepu spremljen sendvič.

Kako ste u Austriji imali riješen suport? Bez logistike je teško i zamisliti da bi se mogao završiti peterostruki Ironman.

Mišljenja sam da se natjecanja do razine Ironmana mogu završiti bez suportera, a za sve veće utrke od toga potrebna je logistika. U Austriji su sa mnom bili moji prijatelji koji me već dugo prate na natjecanjima i točno znaju što treba raditi. Nije tu samo stvar dogovora da mi se nešto pripremu u određenom trenutku, tu je i cijeli niz nepredviđenih situacija koje oni moraju rješavati. Većina su moji hirovi, jer na tako dugom natjecanju vam je i dosadno voziti ili trčati, padate u razna psihička stanja, pa i na neke stvari različito ili neprimjereno reagirate. Jednom me može smetati krivo složeni ručnik, a u nekom drugom slučaju nešto još manje važno. Moji suporteri već su navikli na to, shvaćaju da to nije omalovažavanje, nego jednostavno stanje duha i tijela, kad je teško svako od nas drugačije reagira.

Pričamo li pritom o stresu ili o kemijskim reakcijama tijela u naporima kakve doživljavate na stazi?

Pričamo o jednom i drugom. Samo koji tjedan prije starta imala sam neke privatne probleme koji su me prilično potresli i moram priznati da se nisam oporavila od tog stresa do početka natjecanja. Plakala sam u bazenu, ali sam plivanje baš dobro odradila. Bilo je drugačijih kriza na biciklu i tijekom trčanja. Za tako velike duljine potrebna je stvarno jaka glava, no katkad i ona malo poludi pa zakomplicira život suporterima.

Koliko ste imali ljudi u pratećem timu?

Iz Varaždina nas je krenulo četvero s kombijem i jednim osobnim autom. Ivor Fischer se tradicionalno brinuo za moj bicikl i u kombiju je imao sve što je potrebno da taj dio mog nastupa na utrci funkcionira savršeno. Bila je tu i Tatjana Nemec koja se brinula za hranu i Tomica Blažek koji je fotkao. Kasnije su nam se pridružili Biljana Cmrečki, Jurica Šikić i Tihomir Golner. Njima dugujem veliku zahvalnost, bez njih ideja o završetku peterostrukog Ironmana ne bi bila izvediva. Nije samo riječ o time da su oni vodili računa o mojim logističkim potrebama, nego su me i dizali kad sam bila na izmaku snaga i kad mi se činilo da više ne ide. Recimo, kako sam naviknuta ići rano spavati, tako bih vrlo rado i prekidala trčanje dok se još nije pošteno ni smračilo, no Biljana je trčala sa mnom i gurala me naprijed. Uvjerena sam da mi je konačno vrijeme samo radi toga barem 12 sati kraće.

Za razliku od trkačkih ultramaratona, na peterostrukom Ironmanu je dopušteno da netko trči s uz natjecatelja?

Tako je, to je dopušteno. Natjecanje je toliko iscrpljujuće da na trčanju ljudi već počinju pomalo prolupavati. Umor je ogroman nakon 19 kilometara plivanja i 900 kilometara bicikla, a pred vama je više od 200 kilometara trčanja. Radi te iscrpljenosti dopuštena je pomoć trkačima.

Od početka trčanja imali ste problem sa žuljevima.

Brzo nakon početka trčanja pojavio se prvi žulj. Pretpostavljam da je to zato što ja treniram samo na asfaltu, a u Austriji je podloga i travnata, ima i šljunka. Očito se noga nije dobro priviknula na tu promjenu i krenuli su problemi. Na kraju sam imala 14 vrlo bolnih žuljeva. Bolje da niste vidjeli kako su mi izgledala stopala, nimalo ženstveno.

Zar nije rješenje u promjeni tenisica, makar i modela. U čemu uopće trčite, tko vam je sponzor trkačke opreme?

Nažalost nemam sponzora. Trčim isključivo u Asics tenisicama i sama ih kupujem u slovenskom Intersportu i to kad dođu na popust. Zašto ne u hrvatskom Intersportu, recimo u Varaždinu? Zato što su naše trgovine skuplje. Bez sponzora moram paziti kako i na što od opreme trošim novac. Bicikl sam, recimo dobila od Bike Boxa i bez njihovog suporta bilo bi sve puno, puno teže.

Čekajte, jesmo li dobro shvatili, kadri ste završiti peterostrukog Ironmana, a nemate sponzore koji bi to omogućili? Kako plaćate sve što vam treba za jednu takvu utrku?

Samo startnina za natjecanje u Austriji koštalo je 1.000 eura. Sve plaćam sama, pomogne i otac. Štedim, planiram, pomognu i prijatelji, no uvijek mi nešto nedostaje. Već sam naviknula na takvu situaciju. Grad Varaždin mi od ove godine financijski malo pomaže, tu je i već spomenuti Bike Box, ekipa iz Aromavita masaže mi je zlata vrijedna, a butik Ane Kraš se brine da izgledam lijepo na utrkama, ali kad nisam u bazenu ili na cesti.

Za kraj, jedna zanimljivost; jedina ste natjecateljica koja je 19 kilometara preplivala bez odmora. Duljinu od 25 metara bazena preplivali ste točno 760 puta. Čini nam se nestvarno puno bez stajanja i makar kraćeg psihičkog odmora.

Istina, jedina sam koja je plivala 6 sati i 43 minute bez odmora. Neki dečki su se zaustavili i u bazenu jeli pizzu, a ja sam veslala. Ništa puno teže nije bilo i na biciklu. Mislim da sam krug nešto malo kraći od tri kilometra vozila 333 puta, tako nešto. No ono što je značajnije od toga je činjenica da se ukupna visinska razlika na biciklu bila veća od 6.000 metara. Kad je u pitanju trčanje, tih pet maratona i ne bi možda bilo tako strašno da nije bilo tih žuljeva. S njima je to na trenutke bilo pakleno teško trčanje. Na kraju su mi trebale dva broja veće tenisice radi natečenih nogu i problema sa žuljevima.

Što je slijedeće na listi želja? Koja utrka?

Logičan slijed je deseterostruki Ironman, no to se neće dogoditi tako skoro. Takva natjecanja održavaju se samo u Švicarskoj i Meksiku i logistički su vrlo skupa. Samo kotizacija košta 27 tisuća kuna, a gdje su još troškovi smještaja za mene i ljude iz suporta, hrana i sve ostalo što ide uz jednu takvu utrku. Možda uz puno odricanja i štednju uspijem nešto smisliti za četiri godine. Sad tražim suputnike za odlazak u bazni kamp ispod Everesta, u Nepalu. To putovanje mi je velika želja.

Neven Miladin

Andrej Vištica, nakon odličnog nastupa u Walesu odabrao je ovu utrku kao posljednju trku distance dugog triatlona u sezoni. Dan je započeo sunčano i lijepo vrijeme održalo se kroz cijelu utrku. Nakon značajno boljeg plivanja od Walesa, Andrej izlazi iz vode za 50 minuta i 6 sekundi kao 12-i, 4 i pol minute bolje nego u Walesu i nakon, duljeg nego inače, trčanja do prve tranizicije započinje vožnju bicikla na 4 minute i 55 sekundi za vodećim Nijemcem Andreasom Dreitzom. Tempo se pojačava na maksimum i Andrej vozi svoj najbolji bicikl ove godine i završava 183 km za 4 sata 29 minuta i 49 sekundi. No, i Dreitz je odradio sjajan bicikl i povećao prednost pred Andrejem na 15 minuta i 54 sekunde. Andrej izlazi iz tranzicije sa 12-im vremenom i ulazi u svoju najjaču disciplinu – trčanje. Redom skida protivnike i na prolazu iza 31,5 km probija se na treće mjesto. Sve je izgledalo kao ponavljanje Walesa s velikom šansom da će se ovaj put probiti do samog vrha. No Dreitz i Danac Jens Petersen-Bach, jedine preostale prepreke do tog cilja pojačavaju trčanje i ne dopuštaju Andreju približavanje.

Dreitz na kraju prvi ulazi u cilj sa rezultatom od 08:03:27, drugi je Petersen-Bach sa 08:12:57 dok je naš Andrej zauzeo treće mjesto i mjesto na postolju sa sjajnih 08:17:47.

‘Prezadovoljan sam kako sam danas odradio ovu utrku. Plivao sam značajno bolje nego u Walesu dok sam na biciklu postigao snagu od 274 W što je najbolje ove godine. Za usporedbu maksimalna snaga do sada na Ironman utrkama bila mi je oko 260 W. Na trčanju, sam ipak osjetio posljedice teške utrke u Walesu i samo dva tjedna oporavka od iste. Noge su mi u početku bile jako teške, imao sam osjećaj kao da trčim kroz blato, ali sam svejedno držao zacrtani tempo. Držao sam ga do samog kraja, ali su i Dreitz i Petersen-Bach bilo odlično spremni za današnju utrku. Posebno mi je drago bilo kad sam nakon prolaska ciljne ravnine dobio info da je najbolji dalmatinski triatlonac i moj veliki prijatelj te sportaš Marin Koceić osvojio trail utrku u Veloj Luci i posvetio pobjedu mom trećem mjestu u Italiji. Sve u svemu zadovoljan sam i utrkom i sezonom, nastavljam rad sa novim trenerom Suttonom i spremamo se za proljeće i prikupljanje preostalih bodova za Havaje’, izjavio je Andrej nakon utrke.

Andrej sa ova dva sjajna nastupa trenutno ima 2.240 bodova u ukupnom poretku kvalifikacija za Svjetsko Ironman prvenstvo u listopadu 2018. na Havajima. Kvalifikacijski ciklus za sljedeće svjetsko prvenstvo je još u ranoj fazi pa je teško reći koliko će bodova biti potrebno za osiguravanje kvalifikacije ali za usporedbu prošle je godine to bilo na 2800 bodova u muškoj pro kategoriji. Nastavak kvalifikacija započinje u proljeće 2018.

Andrej Vištica je utrku završio s ukupnim vremenom od 9 sata 47 minuta i 39 sekundi i time je za nešto više od 4 minute zaostao za pobjednikom, Španjolcem Marcelom Zamorom koji je ovom pobjedom postigao zasjeo i na postolje s najviše pobjeda ikada na ovoj utrci, ukupno 6. Treće mjesto sa sjajnim rezultatom od 9 sati 48 minuta i 38 sekundi osvojio je Slovenac Jaroslav Kovačič.

Zamora je iznenadio odličnim plivanjem i vrlo malo zaostao za vodećom skupinom  na čelu s Sébastienom Fraysseom kojeg je slijedio trio sastavljen od Slovenca Jaroslava Kovačića, Francuza Etiennea Diemunscha i Monegažanina Kevina Rundstadlera.

Na biciklu je preuzeo vodstvo i na Col d’Izoard, 2308 m visok prijevoj, dospio je sa tri minute prednosti pred Kevinom Rundstadlerom, Sébastienom  Fraysseom i Andrejem Višticom, no prelaskom na trčanje Andrej je polako počeo sustizati Zamoru i umalo uspio izbiti na prvo mjesto otrčavši izvanredan maraton za 2 sata i 56 minuta.

Andrej Vištica ovom je utrkom započeo uspješno drugi dio sezone. Naime, posljednjih mjesec dana proveo je u Sankt Moritzu na visinskim pripremama, spremajući se za vrlo napornu jesen. Embrunman je samo uvod u dva Ironmana koja slijede u rujnu, Wales i Emilia Romagna (prvenstvo Italije) gdje je plan napasti najviše mjesto na postolju.

‘Ostaje mali žal za prvim mjestom no Zamora je danas uistinu bio sjajan. Noge su još malo teške od teških priprema koje sam prošao u St. Moritzu ali sam iznimno zadovoljan učinjenim i današnja utrka mi je dobra garancija za uspješnu jesen’, Izjavio je Andrej nakon utrke.

Andrejevi planovi do kraja sezone uključuju ostvarivanje prve pobjede na Ironman utrci koju planira ostvariti na Ironman Wales natjecanju 10. rujna 2017. U Tenbyu, Wales. Na istoj utrci Andrej je 2015. ostvario visoko 2. mjesto.  Uz navedenu utrku planira i nastupiti na Ironman Emilia Romagna (prvenstvo Italije) dva tjedna nakon Walesa. Nakon premijernog nastupa na Ironman svjetskom prvenstvu, Kona, Havaji, SAD  2016. primarni cilj sezone je prikupiti što više bodova u Ironman ukupnom poretku kako bi se ostvarilo pravo na nastup na svjetskom Ironman prvenstvu 2018. godine koje će se također održati na Havajima.

Neki, poput profesionalaca i ”profi-amatera” nabijenih tik uz njih, ekipe koja se od profesionalaca razlikuje samo po nedostatku sponzora i mogućnosti zarade, jedva su čekali u sekundi rastrgati omot tog poklona i zabiti glavu u kutiju. Drugi, koji su, poput mene, povučeno stajali na začelju vijugave kolone, ljubomorno su čuvali tu kutiju i gledali uokolo tko ili što bi im ju moglo istrgnuti iz ruke prije nego dobiju priliku da ju otvore. Nemam neoprensko odijelo, vani je 12 stupnjeva, hoću li se smrznuti u vodi? Što ako pukne lanac bicikla negdje u brdima, usred ničega? Neću valjda dobiti grčeve na maratonu…

Probaj sve, makar jednom

Stati na startnu liniju Ironman triatlona velika je privilegija. Na utrku od 226 kilometara ne dolazi se nakon par mjeseci trčkaranja po parku ili oklade u stilu ”drž’ mi pivu i vidi ovo”. Stotine sati treninga i muke samo su dio cijene tog trenutka, cijene koju smo svi bili spremni platiti, ali cijene čiji su dio morali platiti i naši najbliži, oni koji su morali žrtvovati svoje želje (i živce) dok smo mi gomilali račune za opremu, pretvarali cijele stanove u sušione mokrog veša i kuhali jaja u gluho doba noći. I sve to uopće nije bila garancija da ćemo dan D dočekati spremni jer koliko god se trudili i planirali, uvijek nam se može dogoditi ozljeda ili možemo pokupiti neki gadan virus u ključnim fazama treninga zbog kojeg bi morali biti prikovani uz krevet umjesto sjedalo bicikla. Upravo zato svi smo bili sretni jer smo tu, za razliku od mnogih koji nisu uspjeli doći, ali i prestravljeni zbog stvari na koje nismo mogli utjecati, a zbog kojih bi sve što smo radili bilo uzalud.

Sretne i prestravljene bile su i Natalija (ljubav najveća), naša mala Dina (9-godišnja energetska bomba) i Natalijina sestra Tamara (sveprisutna kraljica logistike), spremno nabijene na ogradu koja je dijelila okupljenu masu rodbine, prijatelja i entuzijasta od natjecatelja poredanih na pješčanoj plaži. Najbolji frend Dalibor i njegova sestrična Tajana doputovali su te noći iz Zagreba kako bi također bili tu i dali podršku, a sada su pokušavali naći neku uzvisinu kako bi imali dobar pogled na spektakl koji samo što nije počeo.

Misao je jednostavno došla

Ako imate obitelj i niste vrhunski sportaš, upuštanje u trening za Ironman jako je sebična odluka. Naposljetku, potrošit će te brdo novca i suludu količinu vremena kako bi ste mogli reći da ste, eto, završili Ironman. Moja odluka pala je jednog utorka navečer, tri godine ranije, dok sam sjedio za laptopom i kratio vrijeme na internetu. Nije bilo nikakvog monumentalnog prosvjetljenja, iznenadne katarze ili ushita radi pronalaska ultimativne svrhe svega. Misao je jednostavno došla, ali jednom kada je bila tu nije bilo nikakve sumnje u nju, to je bilo nešto što ću učiniti, na ovaj ili onaj način, i bio sam vrlo sretan zbog toga.

Za Ironman sam čuo puno prije, još kao tinejdžer koji je volio za svoj gušt trčati po Maksimiru  i tada mi se tako nešto činilo kao nešto gotovo nemoguće… gotovo… Naravno da ću to jednog dana probati, kao uostalom i sve drugo što sam vidio na TV-u. Kao netko tko se vodi onom ”probaj sve, makar jednom” okušavao sam se u raznim sportovima, od mačevanja do padobranstva, uvijek na amaterskoj razini, ali trčanje je ostala moja najveća strast, baš zato što sam se tu svaki dan mogao natjecati protiv samoga sebe i nisam ovisio ni o kakvim klubovima, terminima i programima. Samo ja, moje tenisice i šuma.

Kako uštedjeti na kompromisu

Budući da sam u nogama već imao jedan maraton i ekstravagancije poput vožnje bicikla od Zagreba do Crikvenice, a ni podužih plivanja u moru nije nedostajalo, znao sam u što se upuštam. Izazov je bilo dovoljno velik jer ipak trebalo je spojiti sva tri podviga u jedan, ali i dovoljno realan da bi bio ostvariv. Uslijedilo je prikupljanje sve sile opreme, čitanje nebrojenih članaka, blogova, statistika, svjedočanstava… uglavnom detaljno analiziranje baš svake sitnice vezane uz trening i samu utrku. U ovoj fazi možete potrošiti pravo bogatstvo na stvari poput vrhunskog bajka, privatnog trenera, sportskog sata s brojačem otkucaja srca, profesionalnog namještanja položaja na biciklu… triatlon nije jeftin sport i puno je načina na koje novcem možete kupiti udobnost (koja je vrlo važna) ili brzinu (koju bi svi htjeli), ali možete i poprilično uštedjeti uz neke kompromise. Ipak, vjerujte da će te potrošiti puno više nego što ste planirali, kakav god bio vaš budžet.

Muhammad Ali rekao je da te neće izmoriti planine kojima se moraš popeti, već kamenčić u tvojoj cipeli. A kamenčića u treniranju za Ironman ima napretek. Osim što te noge ne prestaju boljeti baš nikad, a konstantan umor nešto je s čime moraš naučiti živjeti, izluđuju te stvari o kojima nisi ni razmišljao kada si sa slušalicama na ušima kretao na prve treninge. Vožnje biciklom traju po 7 sati, sve to vrijeme oči te bole od gledanja kroz znojem zamrljane naočale (bez kojih bi bile krvave od vjetra), u ušima ti zavija vjetar čiji huk nakon toliko vremena postaje gori od zvuka grebanja noktima po ploči, a drvena guzica poseban je krug pakla sam za sebe.

Kad 88. put uđete u bazen odraditi svojih uobičajenih 156 dužina, smrad klora i cika djece pojačana sto puta akustičnim svojstvima takvih prostora nešto je što ne želite više iskusiti do kraja života. Nakon sat i pol plivanja čak vas i lice počinje boljeti od mjehurića koje ispuhujete. Trčanje, koje je nekoć bilo brzo i dinamično, sada je sporo i predstavlja monotonu borbu tijela s izvlačenjem i zadnje kalorije koju ste uspjeli utrpati u sebe još pola dana ranije. U jednom mjesecu tijekom svih treninga popije se i pojede doslovno nekoliko kila šećera u obliku elektrolitskih napitaka, čokoladica i gelova jer su jednostavni ugljikohidrati glavno gorivo bez kojih bi dugotrajni treninzi bili neizvedivi. Okus naranče postaje gorki dušmanin.

Poklon samo za mene

I onda nije čudo da ljudima stoji veliki upitnik iznad glave kada čuju što sve radite. Čemu, pobogu, toliki mazohizam, koji još i plaćaš, a nigdje slave i bogatstva. Odgovor na to pitanje zna svatko tko se bavi sportom, bio vrhunski plaćena zvijezda ili običan smrtnik koji guli svojih 8 sati od ponedjeljka do petka, ali koji vikendom stavlja tenisice na noge i odlazi na svoju stazu, teren, planinu ili jezero.

Mi smo ti kojima je poklonjen vrh brda nakon teškog uspona, prizor zalaska sunca ispod olujnih oblaka nakon dana provedenog na hladnoj kiši, miris inja u potpuno zaleđeno jutro u kojem se ne miče baš ništa osim nas, mi smo ti koji si međusobno namignemo na nekoj cesti pored rijeke, potpuni stranci u potpunom razumijevanju, kojima se koža naježi kada se obrušimo niz padinu, pobjegnemo suncu u hladovinu ljetne šume ili skočimo u ledene valove jer su nas njihovi pjenasti vrhovi dozivali čim smo ih ugledali. Mi gledamo svoj dah i osjećamo svaku stanicu svog tijela, nikad više ispražnjenog i nikad više punog života.

Light show na cilju

Moja prva (vjerojatno i jedina) Ironman utrka bila je užitak, ne samo zato što se sve poklopilo kako treba i jer su uvjeti bili savršeni, jer sam mogao slušati navijanje svoje obitelji i prijatelja, plivati, voziti bicikl i trčati u jednom od najljepših krajolika na planetu, s ljudima iz svih dijelova svijeta, već i zato što je to bio poklon samo za mene, poklon na kojem sam zahvalan i koji ću čuvati u sebi i kada postanem star i nemoćan, svjestan da smo moje tijelo i ja toga dana vodili razgovor koji smo samo mi mogli čuti.

Prije nego skrenete na ciljnu ravninu Ironmana u Klagenfurtu, na kojoj vas čeka stotine razdraganih navijača, light show, cheerleadersice i voditelj koji u mikrofon manijakalno vrišti ”youuuu aaaaareee Ironmaaaaaan”, trčite pored obale jezera u koje ste skočili, čini vam se, prošlog stoljeća i taj je mali dio staze gotovo prazan jer oni koji su navijali iz raznih kafića i punktova su ostali iza vas, a svi ostali nahrupili su na tribine na cilju.

Nakon nevjerojatno bučnog i adrenalinom ispunjenog dana našao sam se na tom dijelu u sumrak, dok se još samo tračak svjetla ocrtavao na tamnom nebu, i tu sam, u tišini i okružen samo sjenama, sreo Nataliju i zagrlio ju, naš intiman trenutak prije urnebesa koji je čekao iza ugla.

Zvonimir Jakšić