Ana, možete li nam reći kako je izgledao vaš put od povremenih trčanja do trenutka kada je trčanje postalo svakodnevna rutina, unatoč svim poslovnim i osobnim obvezama?

‘Kod mene je to išlo zaista postepeno, od povećanja kilometraže s 30 do 100 kilometara tjedno, kao i tempo treninga te rezultati, sve se odvijalo kroz par godina i zbog toga sam izrazito sretna jer sam uživala u svakom od tih perioda i nije bilo nikakvih ozljeda. Uz takav pristup, uklapanje sve više treninga u svakodnevni život, prošlo je praktički neprimjetno’.

S obzirom na vaše iskustvo u kliničkim ispitivanjima i biotehnologiji, koliko vam znanje iz te struke pomaže u razumijevanju fizioloških procesa tijekom trčanja i općenito u vođenju treninga za adidas Runners?

‘Predznanje o fiziološkim procesima ljudskog tijela uvelike utječe na razumijevanje fizioloških procesa tijekom trčanja, dok za samo vođenje treninga u sklopu adidas Runners Zagreb nema velikog značaja. Znanje potrebno za to sam ipak ostvarila završetkom potrebne edukacije za vođenje treninga’.

Nikola, kao kineziolog i osnivač Kinex.hr, možete li podijeliti kako pomažete klijentima da pronađu pravu motivaciju za cjeloživotnu aktivnost? Koje su ključne poruke koje prenosite onima koji žele započeti aktivniji način života?

‘Svojim klijentima na prvom mjestu želim usaditi ljubav prema trčanju i tjelesnoj aktivnosti, te da na najzdraviji način gledaju na te dvije stvari. Unutarnja motivacija mora doći iz samoga klijenta i ona je pokretač njegovih promjena i dugoročna je. Ključna poruka koju uvijek ponavljam je da trkači postave realne ciljeve s obzirom na svoje inicijalno stanje treniranosti, stil života, poslovne i privatne obaveze zbog toga što postavljanje nerealnih ciljeva u većini slučajeva dovodi do pretreniranosti, ozljede, gubitka motivacije i samim time i prestankom aktivnosti. Razvoj sportske forme mora biti poput maratona – strpljiv, mukotrpan i sa puno užitka’.

Oboje imate bogato iskustvo u trčanju na lokalnim i međunarodnim utrkama. Možete li nam ispričati koju utrku posebno pamtite i zašto vam je ostala u posebnom sjećanju?

Ana: ‘Svaka utrka ima nešto posebno, pa je nekako teško izdvojiti baš jednu. U sjećanju su svakako one na kojima smo bili s velikim brojem naših trkača, kao što je Bečki maraton ove godine, a za mene osobno prošlogodišnji Zagrebački maraton na kojem sam postigla svoj najbolji rezultat na polumaratonu, mojoj omiljenom distanci’.

Nikola: ‘Trenutno najdraža utrka koja mi je ostala u posebnom sjećanju je Berlinski maraton, jedna od trenutno 7 velikih svjetskih maratona. Proces priprema, putovanje u Berlin, aktivnosti prije, atmosfera tijekom i druženja nakon maratona sigurno će ostati dugo u mom sjećanju. Također, Berlinski maraton me je motivirao da pokušam skupiti svih 7 velikih svjetskih maratona, te se nadam da ću u tome i uspjeti’.

Ana, trenutno ste u osmom mjesecu trudnoće i još uvijek trčite uz odobrenje liječnice. Kako se osjećate dok trčite u ovom razdoblju, i koje biste savjete dali trudnicama koje razmišljaju o nastavku fizičke aktivnosti?

‘Kako sam sve bliže velikom terminu, sve je teže opisati osjećaj koji osjećam tijekom treninga kako vrijeme napreduje. Jako sam sretna što i dalje uživam u kilometrima, iako je njih sve manje i sve su sporiji, ali cijenim sve što mi tijelo i dalje dopušta, makar je možda trening koji sam danas odradila upravo onaj zadnji prije poroda. Svakako bih savjetovala svaku trudnicu da prije bilo kakve aktivnosti, razgovara sa svojim doktorom i da se nikako ne uspoređuje s onim što druge trudnice rade. Svaka od nas je drugačija i svaka od nas ima drugačiju povijest tjelesne aktivnosti te to uvelike utječe na količinu tjelesne aktivnosti tijekom trudnoće’.

Nikola, trčali ste na Bečkom i Berlinskom maratonu ove godine. Što vas najviše motivira i privlači u sudjelovanju na velikim maratonima, te kako se pripremate za takve izazove, fizički i mentalno?

‘Najveća motivacija za pripremu maratona je želja za aktivnim načinom života, uživancija u svakom pretrčanom koraku i osjećaj zajedništva svih trkača i navijača tijekom priprema i tijekom same utrke. Nezaobilazni dio koji je također veliki motiv su putovanja koja mi je poveznica za trčanje, putovanje, upoznavanje novih ljudi i kultura’.

Kako je iskustvo rada s adidas Runners Zagreb oblikovalo vaš pristup trčanju i zajednici? Što za vas znači biti dio te zajednice, i na koji način potičete druge na aktivan život?

Nikola: ‘Dugotrajno iskustvo rada u adidas Runners Zagreb oblikuje moj pristup trčanju svakim danom, raditi sa više od 1000 trkača u proteklih 7 godina meni ostavlja neprocjenjivo znanje i iskustvo, kako u vođenju treninga, razvoja sportske forme, tako i u međuljudskim odnosima. Biti dio ove zajednice je čast, a najveća nagrada je dobiti toliko pozitivnih komentara i emocija od strane ljudi koji pomiču svoje granice i unaprijeđuju svoje zdravlje’.

Koji su vaši planovi za budućnost, kako u osobnom trkačkom razvoju, tako i u ulozi trenera i ambasadora aktivnog života? Možemo li očekivati još veće izazove, možda na drugim kontinentima?

Ana: ‘Obzirom da nam stiže prinova, to će za početak svakako biti jedan poseban izazov za naš život jer smo oboje izrazito aktivni i uključeni u brojne aktivnosti. Osobno se veselim svemu što nam to donosi, iako smo svjesni da će se nas život značajno promjeniti, želimo i dalje ostati aktivni i naše dijete uključiti u takav način života. Osim naših zajedničkih planova, vjerujem da ću uspjeti ostvariti i svoje osobne ciljeve u trkačkom svijetu i želja za tim je samo još veća jer znam da će u tom procesu biti još jedno ljudsko biće. Od samih početaka imam veliku potporu bližnjih ljudi u svom trkačkom razvoju, a posebno potporu Nikole i ne sumnjam da će se to nastaviti i s obiteljskim promjenama koje nas očekuju’.

Nikola: ‘Nemam velike ambicije u razvoju osobnog trkačkog rezultata. Osnovni cilj trčanja i ostalih tjelesnih aktivnosti mi je cjeloživotno bavljenje tim aktivnostima, te unaprjeđenje kvalitete života na taj način. Naravno, rezultat dolazi uz veliki broj kilometara, treninga, ali zahtjeva jako puno slobodnog vremena za te aktivnosti. Također, u ulozi trenera cilj mi je edukativno djelovati na svakog svog klijenta, kako profesionalnog sportaša, tako i rekreativca. Vrlo često se susrećem sa rekreativcima koji zanemaruju mnoge zakonitosti fizičke pripreme, ne gledaju na razvoj vlastite forme kroz dugoročno planiranje i programiranje treninga, nego im je primaran brzi sportski rezultat, te tu vodim beskonačne bitke. Ulaganje u edukaciju i kvalitetne, planirane i programirane sustave treninga nazivam investicijom, a ne troškom, budući da nam dugoročno daju puno važnije rezultate od samog sportskog rezultata. Odlazak na utrke na druge kontinente je svakako u planu, ali trenutno ovisi o obiteljskim obavezama – nadam se da će se u bliskoj budućnosti ukazati prilika’.

Kao ambasadori Zagreb Advent Runa, što za vas osobno predstavlja ova utrka i kako, po vašem mišljenju, sport može doprinijeti stvaranju zajedništva i blagdanskog duha?

‘Zagreb Advent Run je jedna od najatraktivnijih utrka u Hrvatskoj, što pokazuje i broj prijavljenih trkača, atmosfera tijekom cijele utrke, te atmosfera nakon utrke. Često je jedna od završnih utrka u godini, te trkačima postaje motiv za iduću godinu i nove treninge i utrke. Iako su uvjeti za trčanje u nekim trenucima ograničeni, zabavni karakter i kostimirani trkači na stazi Zagreb Advent Runa veliki su motiv koji potiče zajedništvo i samim time blagdanski duh’.

Foto Tomislav Može

Zanimalo nas je što ga pokreće, koja je tajna njegovih odličnih rezultata, kako to da se vratio iz Švicarske u Hrvatsku u vrijeme kada većina putuje s kartom u jednom smjeru? Koje su mu ambicije sa Školom trčanja Sisak i tamošnjim triatlonskim klubom gdje je odnedavna trener? Vladimir Žic cilja visoko, s pravom. Ima što ponuditi i u njegove buduće uspjehe ne sumnjamo.

Jedan ste od najboljih hrvatskih triatlonskih trenera i trenera trčanja, Vaši puleni Vas izuzetno cijene, imate sjajne rezultate iza sebe. U čemu je tajna?

Najvažnija misao koja me pokreće je ta da se želim kao osoba i kao trener stalno razvijati. To naravno zahtijeva odlučnost u situacijama kada se ukaže prilika ili stvore uvjeti za takav napredak. Često ljudi i treneri žele nešto, no ne pokazuju dovoljno odlučnosti za napraviti određene korake. Meni je to lagano jer sam cijeli život u sportu, dosta toga sam prošao kao sportaš, a sada već mogu reći i kao trener. Što se tiče mojih pulena i rezultata uvijek nastojim na prvom mjestu ljudski pristupiti svim sportašima bez obzira koje su dobne skupine, uvjerenja, spola i slično. Svakako, jako puno sam naučio iz grešaka i loših rezultata, jer bilo je i takvih te sam davno odlučio da neću takve situacije brisati iz memorije već pokušati nešto izvući iz tih iskustava. Ono što, pak, moju trenersku filozofiju najviše karakterizira je praktičnost i jednostavnost. Takvim pristupom postiže se mnogo, pogotovo u današnjem svijetu dezinformacija, gadgeta i znanosti koja rijetko prihvaća rezultate, odnosno praksu kao temeljnu osnovicu treninga. Ne može se trenirati prema predikcijama iz laboratorija.

Tajne nema, kod mene je sve uvijek otvoreno i moji sportaši mogu komunicirati gotovo svakodnevno sa mnom. Poštovanjem prema sportašima uvažavajući njihove situacije, strahove, želje i volju dobivam puno, a najviše povratno poštovanje, što smatram krucijalnim. Uz takav odnos rezultat dolazi prije ili kasnije.

Proveli ste tri godine u Švicarskoj gdje ste radili kao voditelj sportskog programa u jednom ekskluzivnom hotelu. Kako to da ste se odlučili vratiti u Hrvatsku? Naši ljudi uglavnom idu u suprotnom smjeru bez planova za povratak. Jeste li u startu znali da se vraćate kući?

Proveo sam tri lijepe godine u Švicarskoj i ispočetka nisam mislio da ću se vratiti tako brzo, ali uvijek je postojala ta opcija u mojoj glavi. Činjenica je da sam radio u svojoj struci, no na potpuno drukčijem mjestu i u drukčijim uvjetima. Hotelska grupa za koju sam radio je uistinu ekskluzivna i svakako sam naučio mnogo o vrhunskoj usluzi i ophođenju. No, svakako to nije bio posao iz snova, barem za mene, jer ipak nisam radio s kvalitetnim sportašima i mladima, nego s gostima hotelima. Ta činjenica i činjenica da sam bio odvojen od svog sina u Hrvatskoj, presudila je da se vratim kući. Iskustvo rada u Švicarskoj donijelo mi je mnogo toga dobrog u životu, shvatio sam da se kvaliteta rada ipak može cijeniti na pravi način te smatram da se to isto može ostvariti i u Hrvatskoj. Također, jako mi je važno bilo da usavršim znanje njemačkog i talijanskog te počnem učiti još par stranih jezika. Imam veliki afinitet za učenjem jezika pa mi je s te strane boravak u Švicarskoj bio idealan.

Na kraju, u te tri godine sam shvatio koliko volim trenerski posao, pogotovo u triatlonu i trčanju te sam zapravo bio sretan što se mogu vratiti u Hrvatsku i pokušati ponovo stvoriti nove kvalitetne sportaše i pokazati da se ipak može svašta napraviti u Hrvatskoj. U Švicarsku ću se uvijek povremeno vraćati jer osjećam da je to moja druga domovina i imam nekolicinu divnih prijatelja tamo. Ono što je sigurno je to da ću svake godine u ljeti organizirati kamp za triatlonce i trkače te ću tako održavati kontakt sa Švicarskom.

Možete li nam usporediti život u Švicarskoj i Hrvatskoj, mentalitet Švicaraca i Hrvata, odnos prema rekreaciji? S kakvim iskustvom ste se vratili, što Vas je najviše dojmilo kod Švicaraca?

Život je vrlo sličan u Hrvatskoj i Švicarskoj, no postoje određene razlike. Smatram da Švicarci imaju pošteniji odnos prema rekreaciji i sportu te su definitivno aktivniji od Hrvata. Mislim da imaju veće poštovanje prema sportu i trudu koji se ulaže u njega te bolje cijene rad u sportu. Također, ako se bave određenim sportom ne zamaraju se pretjerano izvedbom i rezultatom, svjesni su da je za uspjeh potrebno dosta rada i vremena, manje se oslanjaju na talent, a više na rad. Dojmilo me se najviše što su izuzetni radnici pa makar im nešto i smeta na poslu. Rekao bih da su odani i više disciplinirani u poslu, bez obzira na to što rade. No, isto tako nemaju straha od promjene posla, sto je u Hrvatskoj prilično izraženo. Posao sam u Švicarskoj našao relativno lako i to staromodnom metodom. Dakle, došao sam do poslodavca i pitao imaju li posla za mene. Na razgovor sam pozvan u roku jednog dana te sam nakon intervjua dobio informaciju da postoje šanse da me zaposle. Nakon par mjeseci i odrađenih procedura oko provjere moje edukacije i dobivanja dozvole za rad, dobio sam posao i potpisao ugovor na neodređeno.

Danas ste trener u Školi trčanja Sisak i Triatlon klubu Sisak. Koje su ambicije, koji su ciljevi postavljeni?

Stalno govorim kako mi je vrijeme u Švicarskoj pomoglo da saberem misli i ponovno otkrijem što zapravo želim raditi u životu. Ponovo sam osjetio veliku želju raditi kao trener u triatlonu. Nakon par tjedana traženja posla u Hrvatskoj otvorila se mogućnost da probam ponovo stvarati triatlonski klub po isključivo mojim uvjetima. Upoznajući triatlonce iz Siska mogu slobodno reći da imam ogromnu podršku u stvaranju istog. Škola trčanja Sisak je dio triatlon kluba Sisak i uvijek će biti integralni dio kluba. To je idealna platforma za razvoj rekreacije u ovoj sredini.

Ambicije s triatlon klubom su visoke i tome ćemo svi zajedno težiti. Smatram da mogu opet (prije TK Swibir) stvoriti vrlo uspješan klub praktički od početka te jednog dana pozicionirati TK Sisak među tri najuspješnija kluba u Hrvatskoj. Također, postoji ogromna želja za dokazivanjem sportskim rezultatima te stvaranjem kvalitetnih triatlonaca na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Iz današnje perspektive to zvuči prilično zahtjevno i pomalo nerealno, no kad pogledam unazad desetak godina i plodove mojeg rada, naravno s ostalim kolegama, motivacija raste te se ciljevi ne čine nemogućima.

Otac ste malenog djeteta. Vjerujemo da mu nastojite usaditi ljubav prema sportu. Na koje to načine činite? Imate li kakav savjet za roditelje?

Da roditelj sam izuzetnog djeteta (tko to ne misli o svojem djetetu). Liam je od početka vezan uz sport gledajući majku kako svakodnevno radi treninge s klijentima i kako otac radi s triatloncima i trkačima. Uz treninge, pripreme i natjecanja na koja smo ga vodili imao je priliku gledati sportaše kako treniraju svakodnevno po dva ili tri puta na dan. Također, svaki dan gleda mene kako treniram i to mu je normalan način života. Mislim da roditelji mogu najbolje svojim primjerom pokazati djeci sto zapravo znači biti sportaš. Meni je sport uvijek bio život i kad sam bio profesionalni sportaš i sada kad sam profesionalni trener te će Liam uvijek imati uvid u ono što je sport i rekreacija.

Je li u Školi trčanja u Sisku cilj privući djecu, kako to uopće funkcionira? Kako motivirati klince u vrijeme kada se igra preselila na društvene mreže i malo tko se odvaja od pametnih telefona i računala?

Cilj Škole trčanja je pokazati svima bez obzira na dob da je trčanje prekrasna i vrlo jednostavna aktivnost. Trčanje je esencija gotovo svakog sporta, a pogotovo triatlona. Svakako da želimo privući i djecu kako u Školu trčanja tako i u Triatlon klub, no moramo i roditelje aktivirati kako bi djeca imala uzore. Ne možete djecu motivirati ako stalno ležite na kauču i niste sportski aktivni. Svima nama treba odmak od društvenih mreža. Smatram da ipak više odrasli provode sate udubljeni u ekrane, djeca samo ponavljaju viđeno. Ako želite djecu maknuti od ekrana, počnite od sebe. To si i ja stalno govorim. Sportovi kao triatlon i trčanje su idealni za skretanje fokusa na kvalitetne stvari u našim životima.

Kao uzora ističete Bretta Suttona. Što ste od njega naučili?

Brett Sutton je najuspješniji triatlon trener na svijetu, stoga nije mi bilo teško pronaći trenerskog uzora. Od njega sam u vrlo kratko vrijeme naučio mnogo o sportovima izdržljivosti. U odnosu na prethodno naučeno na fakultetu, Brett je trener koji nudi izuzetan pristup treniranju koji se zasniva na praktičnim činjenicama i isprobanim metodama treninga. Ono što fascinira je sposobnost individualnog pristupa svakom sportašu i prepoznavanju sportaševih mogućnosti. U vrlo kratkom roku naučio sam kako jednostavnijim pristupom dobiti željeno od sportaša. Također, tu je i mnoštvo konkretnih informacija o treningu, utrkama i opremi koje sam dobio od njega.

Koje su kvalitete dobrog trenera, a koje dobrog sportaša? Što smatrate svojim najvećim uspjehom u trenerskoj karijeri?

Kvalitete dobrog trenera su stav i mogućnost prilagodbe sportašu te raznim uvjetima kako bi trener dobio od sportaša točno ono što želi. Gledam većinu trenera koji neprestano inzistiraju na tome da sportaši daju stalno više od sebe, a sami nisu spremni to učiniti na trenerskoj razini. Dobar trener je onaj koji razumije potrebu da mora više uložiti sebe u proces. Odlike dobrog sportaša su strpljenje, sposobnost prilagodbe te sposobnost fokusiranja na rad, a ne na talent. Talent nema veze s uspjehom, a pogotovo u ovim sportovima. Najveći uspjeh je to što sam trenirao izuzetne ljude u prvom redu, koji su bili i odlični sportaši. Mnogi od njih su danas odrasli ljudi koji uspijevaju na svim razinama života. Uz sportski rezultat važno je da su postali izuzetni ljudi, a ako sam ih ja nešto naučio pritom, zadovoljan sam i to smatram uspjehom.

Završili ste jednu od najtežih triatlonskih disciplina – Ironman distancu. Što ste otkrio o sebi kroz to iskustvo i je li ono pomoglo u trenerskom poslu? Gdje pronaći motivaciju kada je najteže?

Ironman je disciplina koja traži previše od čovjeka, u svakom smislu. To je ono što sam naučio. Isto tako tu leži i ta ogromna privlačnost prema toj disciplini. Stremljenje prema velikom, pomalo nemogućem. Smatram da u triatlonu ima puno disciplina kojima treba posvetiti pozornost, ne samo Ironmanu. Kroz moje iskustvo naučio sam da Ironman ne može i ne smije biti jedini cilj bavljenja triatlonom. Triatlon je mnogo više od Ironmana iako mnogi koji sjede po cijele dan u uredima razmišljaju samo o Ironmanu. Motivacija ne ovisi o Ironmanu, motivacija dolazi od svakodnevnog treninga. Uspjeh svakodnevnog treninga je mnogo veći uspjeh od završavanja tamo nekog Ironmana. Upornost se razvija treningom i to je ono što te može izvući u težim trenucima Ironmana. No, nedostatak redovitosti i nedovoljnog treninga te nikad neće moći izvući iz rupe u Ironmanu. Pa ni velika motivacija. Kad je gotovo onda si gotov. No, kad si spreman onda si spreman, bez iznimke.

Koja je razlika između rekreativaca i profesionalaca koji idu na half Ironman?

Vjerojatno na opće veliko iznenađenje, razlika jako malo. Ljudsko tijelo je ljudsko tijelo, bilo ono rekreativaca ili profesionalaca. Vidio sam mnogo rekreativaca koji se ozbiljniji u pristupu od profesionalaca. Razlika je uvijek bila i uvijek će biti u brzini kretanja. Sve ostalo je promjenjivo.

Što bi savjetovali rekreativcima koji se odlučuju na ovako zahtjevne podvige? Koja je najčešća greška koju rade?

Rekreativcima bih savjetovao strpljenje. Mnogi se prerano odlučuju na duge utrke, potrebno je vrijeme da organizam i mozak apsorbiraju kilometražu te ojačaju tjelesno i mentalno za duge distance. Ironmani, maratoni i trailovi iznad 50 kilometara su prezahtjevne utrke za ljude koji se dvije – tri godine bave ovim sportovima. Prije ili kasnije se to manifestira ozljedama ili zasićenjem. Ono što ja i dalje ne mogu razumjeti je to što mene traže za savjete i treninge i onda kad im to kažem oni nastave dalje po svom. Dakle, najčešća greška je prerano i preintenzivno krenuti na duge utrke ili na previše utrka odjednom. Čemu žurba? Ističem činjenicu da su rekreativci došli u ove sportove kako bi se osjećali bolje, podigli zdravlje i kvalitetu života na višu razinu. Zar nije dovoljno što svakodnevno trenirate? Čemu onda navala? Mislim da nije svejedno jesi li završio maraton s 50 (jer je to okrugli rođendan) pokidan, ozlijeđen i mentalno prazan ili s 52 godine spreman, mentalno jak i zadovoljan…

Hrvatska trkačka scena u proteklih je 20-ak godina doživjela procvat, a time se populariziralo trčanje kao vid rekreacije. Koje su prve lekcije kojima učite svoje polaznike u školi trčanja, odnosno što nama, rekreativnim trkačima, možete savjetovati?

Prva lekcija je da zavole tu aktivnost i doživljavaju je kao zabavu i druženje s istomišljenicima. Činjenica da su se na par sati maknuli od ekrana je već ogromno postignuće. Lako je za rezultat. Sljedeće lekcije su da polako i strpljivo grade svoj organizam te ne žure.

I dok će se mnogi u slobodno vrijeme baviti rekreacijom i sportom, kako ga provodi onaj kojemu je sport poziv? Kako se opuštate i bistrite glavu?

Meni je sport oduvijek bio prva opcija u životu. Sport mi je također služio kao odmak od svih onih obaveza koje sam smatrao nepotrebnima. Uz sport imam veliki afinitet prema jezicima te prirodi. Stoga je idealan odmor i opuštanje za moju glavu, boravak u trenažnom kampu u stranoj zemlji okružen prirodnim ljepotama. Ponekad pogledam i film, a ponekad i pročitam nešto.

I za kraj, vratimo se samim počecima. Odakle ljubav prema trčanju i triatlonu?

Ljubav prema triatlonu je došla negdje na fakultetu kad sam tražio aktivnost koja je raznovrsna te u kojoj sam odgovoran za rezultat. Prije, dok sam igrao nogomet, ponekad me smetalo okruženje gdje rezultat pati zato što se netko ne trudi dovoljno. Triatlon mi je pružio ogroman izazov s jedne strane, dok sam se s druge strane osjećao mirnije i staloženije. Ponekad ga shvaćam i kao svojevrsnu meditaciju. Triatlon spaja tri fantastična sporta u cjelinu. To se mora doživjeti. Trčanje je oduvijek bilo u mom životu te sam ga uvijek shvaćao kao nešto što svatko mora raditi. Ono je baza svih sportova. Boksači trče, jedriličari trče, tenisači trče, skijaši trče, dakle gotovo svi sportaši trče. Trčanje je za mene normalna radnja, kao disanje. Kasnije sam naučio koliko god je trčanje jednostavno, jako brzo se stvari mogu pošteno zakomplicirati. Shvatio sam da jako malo znam o toj aktivnosti. Tu raste moja fascinacija i ljubav prema trčanju. Koliko volim trčati, toliko volim i druge gledati kako trče. Odoh ja na trčanje!

Marijana Markelić

Polako prolaze tri puna desetljeća od prvog izdanja Zagrebačkog maratona i Vaše pobjede.

Puno je vremena prošlo od tog prvog, povijesnog Zagrebačkog maratona. Sjećam se da sam ga trčala nedugo nakon poroda, pa nisam baš bila u savršenoj formi. I pobjedničko vrijeme je bilo daleko od mojih najboljih rezultata, i općenito na maratonima i na Zagrebačkom maratonu. Bilo je baš lijepo biti dijelom tako važnog događaja. I narednih godina sam s užitkom trčala u Zagrebu. Tada je bilo neko drugo vrijeme, sjećam se da je HTV redovito pratio utrku, njihovi novinari su pripremali reportaže o hrvatskim trkačima.

Organizacija i trasa Zagrebačkog maratona bili su puno drugačiji nego je to danas slučaj.

Ruta kojom smo trčali bila je drugačija od ove današnje. Ako se dobro sjećam, prvi maraton je startao kod Doma sportova i staza je jednim dijelom išla Starom Samoborskom. Bila je to neravna cesta, puna rupa, čak je bilo i onih kockica koje su nekad bile popularne na cesti. Kasnije se trčalo prema Mihaljevcu, što je fini, dugi uspon, pa po hladnoći i gustoj magli na Jarunu… Danas je ipak druga priča, i organizacijski i s obzirom na trasu. Oduševljena sam kad vidim koliko ljudi danas trči Zagrebački maraton. Baš divno! Jako mi je drago da i nakon 30 godina Zagrebački maraton još postoji, da je sve veći, masovniji i bolji.

I dalje ste jedina domaća trkačica koja je pobijedila na Zagrebačkom maratonu.

Istina, ali to nije čudno. U godinama nakon mojih pobjeda u Zagrebu su trčale izvrsne Ruskinje, u zadnje vrijeme stižu Kenijke i Etiopljanke, pa našim djevojkama unatoč sasvim solidnim postignutim vremenima nije bilo nimalo lako doći do pobjede. S popularnošću raste i kvaliteta natjecatelja, pa je i sve teže popeti se na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja.

Trčite li još uvijek, barem rekreativno?

Treniram za svoju dušu, u trčanju nalazim onaj unutarnji mir koji nam svima treba. Volim svoj Maksimir i tamo sam često jer blizu stanujem. Čak i treniram onako kako sam nekad trenirala, samo, naravno, u drugačijem tempu. Godine ipak čine svoje. Ne idem više na utrke, ali od treninga ne odustajem.

Neven Miladin
Foto Ivica Drusany

Magazin Trčanje već dulje vrijeme surađuje s riječkom udrugom Nu3Sport objavljujući članke upravo na temu zdrave prehrane. Želeći i dodatno pojasniti vrijednost rada nutricionista te rekreativcima približiti značaj nutricionizma kao ključne znanstvene grane o kojoj izravno ovisi ne samo naše zdravlje, nego i naša tjelesna sprema, odlučili smo pripremiti kratki intervju upravo s voditeljem spomenute udruge, Darkom Mršnikom.

Općenito se smatra da je nutricionizam znanstvena kategorija budućnosti. Ima li ta tvrdnja uporište u nezdravoj prehrani modernog doba ili je jednostavno razvojem znanosti stiglo vrijeme i za popularizaciju nutricionizma?

Nutricionizam je relativno mlada znanost ali je njezina veza s razvojem kemije i biologije neraskidiva. Pored toga, medicina je primjenjivi nutricionizam donekle odvojila od teorijskog utjecaja kemije i biologije te ga učinila znanošću kakvu danas poznajemo. Znanost koja je jednostavna isto onoliko koliko je kompleksna, koliko je kompleksan svatko od nas. Nutricionizam je znanost, nije proizvoljno i interpretativno šarlatanstvo kakvim ga čini zloupotreba modernih tehnologija. Te tehnologije danas svakog od nas čine npr. odličnim meteorologom, ali kiša ipak padne kad ona to hoće, a ne kad aplikacija to predvidi. Isto je s prehranom, na stotine savjeta se provlači modernim, digitalnim eterom. Ti savjeti ne moraju nužno biti loši, ali nas njihova primjena ne čini nutricionistima koji mogu dijeliti savjete ikome osim sebi samome. U tom kontekstu popularizacija nutricionizma nije hir već potreba, tim više što je sve češće na tanjuru proizvod, a ne namirnica, što moramo znati čitati deklaraciju da bi znali što unosimo u sebe jer nažalost to nije više očigledno. Pile više nije pile već su to njegove sastavnice iz ‘tvornice’ koja u imenu sadrži Eko, Bio, OPG…! Uglavnom, industrija i trgovina ne pomažu u zdravom izboru. Tu samo donekle nutricionizam pomaže, jer se nešto pita i naš novčanik kao i naše okruženje.

U radu nutricionista najčešće se spominje fraza pravilna prehrana. Što je zapravo pravilna prehrana, kako biste ju definirali i odnosi li se ona na sve ljude ili je to stvar individualnih potreba/želja?

Prvo što bi vam svaki nutricionist trebao pojasniti je činjenica da ne postoji zdrava ili nezdrava hrana već isključivo pravilna i nepravilna prehrana. Svaka namirnica može biti dobra i loša ako ju stavimo u okvir prehrane. To znači da je njezina funkcija u organizmu pozitivna ili negativna ovisno o količini, potrebi i učinku koji treba proizvesti ili potaknuti. Pravilnom ju čini zadovoljenje nutritivnih raznovrsnosti jer se omjer nutritivnog sastava treba donekle mijenjati pod utjecajem razlike u fizičkoj aktivnosti ili potpunim izostankom iste. Pošto se najviše unosa sastoji od energetskih elemenata tu je i najviše prostora za pogreške. Zatim unosimo i gradive elemente hrane te sve ostale potom u manjem obimu, ali nezaobilazne. Pri tome s misli na elemente koji pomažu tijelu da ispuni svoju energetsku i gradivu funkciju bez negativnih efekata po zdravlje. Ne može se odvojiti količina od sastava hrane u tanjuru, samo se može manipulirati omjerima ovisno o individualnim potrebama. Želje tu imaju obrnutu funkciju. Možete željeti nešto postići prehranom, ali ne možete željeti hraniti se nekontrolirano, a da to nema nikakve efekte po zdravlje ili funkciju organizma.

Surađujete li s trenerima? Sportašima – profesionalnim i rekreativnim – potrebno je vodstvo trenera, ali i nutricionista, zar ne. Kako izgleda jedna takva suradnja?

Suradnja je razlog zašto postoji Nu3sport. Kao udruga koja se bavi edukacijom i rehabilitacijom na drugačiji, nekomercijalan način, potpuno smo novi u okruženju u kojem djelujemo. Udruga čiji su članovi s jedne strane profesionalci različitih vokacija, poput doktora medicine različitih specijalnosti, zatim kineziolozi, fizioterapeuti i kineziterapeuti, psiholozi i slično te s druge strane sportaši i rekreativci koji imaju povremene ili stalne potrebe za uslugama koje članovi udruge mogu pružiti. Nu3sport nije sportsko ili rekreativno društvo već udruga koja okuplja stručnjake kako bi svi imali koristi od takve zajednice. Trener u nekom klubu može ujedno biti član naše udruge i samim time ima na raspolaganju svu intelektualnu podršku koja se okupila u udruzi. To je u primjeru tako da jedan od ortopeda koji trči treba savjet kineziologa i taj savjet mu je udaljen samo jedan poziv u bilo koje doba. Tako i navedeni kineziolog-trener za svoje natjecatelje može dobiti momentalno savjet oko neke stvari te biti pravovremeno upućen na pravi put k rješenju predmetne situacije. Svi ostali članovi imaju svaku korist od takvog, stručnog članstva u udruzi. Ja kao voditelj udruge, osim svojih preferencija i specijalnosti, brinem da svi dobiju ono što traže i ono što udruga može pružiti. Velika većina članova su ujedno članovi u sportskim klubovima ili udrugama te im je članstvo u Nu3sportu samo dodatni benefit, potpora napretku odnosno osiguranje u trenutcima kad stvari ne idu onako kako bi to željeli. Multidisciplinarni pristup je jedini ispravan i samo tako ne dolazi do smetnji u komunikaciji između želja trenera, fizia ili nutricionista, a sve na štetu onoga tko takve usluge koristi. To je nit vodilja razloga postojanja Nu3sporta.

Jedan od raširenih modernih problema vezanih uz zdravlje odnosi se na alergije. Koliko je teško prilagođavati prehranu s obzirom na problem alergije, pogotovo kod sportaša/rekreativaca?

Alergije su samo jedna od posljedica načina života koji je distanciran od okoline, od prirode. Tu su još pretilost koja je sve raširenija u mlađim uzrastima, konformizam življenja u sterilnom okruženju i poglavito fizička neaktivnost. Dakle, alergije su u stalnom porastu i razlog je u većini slučajeva jednostavan. Odvojenost življenja od prirodnog okruženja, u sterilnim uvjetima uvelike je spriječila našu izloženost patogenim elementima. Tako je smanjena mogućnost da steknemo imunitet, da naš organizam pravilno reagira na vanjske utjecaje. Kad se tome doda i neaktivnost koja među ostalim ima za posljedicu ne jačanje otpornosti na stres već samo stvaranje uvjeta za razvoj bolesti povezanih s pretilošću, postaje jasan uzrok razvoja alergija. Prehranom se tome može problemu može doskočiti i pomoći u ostvarenju zadanih ciljeva. Postoje mnogi protokoli i smjernice za ublažavanje tegoba uzrokovanih alergijom, ali je to samo jedna trećina savladavanja prepreka. Ostale dvije su adekvatan odmor te disciplina i doziranje treninga na ispravan način. Samo tom sinergijom se ostvaruju željeni rezultati i progresija na ciljanim područjima.

U kojoj mjeri je potreba za nutricionistima povećana u ovo vrijeme kad svijetom hara korona? Koliko se uopće ljudi mogu pridržavati savjeta stručnjaka u vrijeme lockdowna ili smanjene mogućnosti kupovine (primjerice, zatvorene tržnice)?

Gdje postoji volja, naći će se način, moglo bi se odgovoriti. Gledajući isključivo s nutricionističkog stanovišta, lokalno bazirana prehrana uvijek će imati prednost nad globalnim super namirnicama. Najčešće običan kupac nije ni svjestan koliko superiornih namirnica se nalazi na njegovoj trpezi svakodnevno i kako su lako dostupne. Možda ih omalovažava samo zato što ih ne prati egzotičnost i mistika super-hrane. Ni jedan oblik izolacije ili smanjene mogućnosti kupovine nije razlog za zanemarivanje potrebe za kvalitetnom i uravnoteženom prehranom. Čak nije ni potrebno previše komplicirati s namirnicama kako bi se zadovoljile sve nutritivne i energetske potrebe dokle god se hranimo po sezonskim i lokalnim principima raspoloživosti namirnica. Planiranje kupnje i nabave namirnica je i bez trenutnih okolnosti preporučljivo ako se želimo kvalitetno i primjereno hraniti stoga i sada vrijedi pravilo da unaprijed možemo planirati namirnice za obroke koje ćemo spravljati i konzumirati u narednih 5 do 7 dana. Zato ne bi trebalo biti razlike u prehrani, lockdown nije izgovor za svaštarenje u prehrani.

Postoji li neki univerzalni savjet koji bi kao nutricionist mogli dati svima – i mladima i starima, aktivnim ljudima i onima manje aktivnima, zdravima i bolesnima…?

Ako bih savjete sveo na nekolicinu bitnih prvi bi bio ovakav: radije nakon obroka ostati pomalo gladan ili bolje rečeno ne sit kako bi održali budnost i lucidnost nego biti prežderan, letargičan i trom. To se odnosi na svaki obrok, ali i na povremeni post. Drugi bi savjet bio da ne vjerujete pretjerano svome tijelu kad je prehrana u pitanju. Ono je loš nutricionist, možda dobar gurman, gastronom, ali definitivno ne dobar nutricionist. Sklono je niskim strastima i povodljivo. Treći savjet odnosi se na davanje prednosti lokalnim i sezonskim namirnicama, pogotovo onima koje nemaju deklaraciju nutritivnih vrijednosti jer već na pogled znate što kupujete. Isto tako te namirnice pripremajte jednostavno bez pretjerane i nepotrebne obrade. Četvrti savjet ide u smjeru nutritivnog sastava hrane koju planirate konzumirati. Upoznajte se s njezinim učinkom i prilagodite ju svojim potrebama. Tako će prehrana biti vaša pomoć, a ne vaš problem. Peti savjet govori da hrana i hranjenje ne može biti isključivo u funkciji zadovoljenja potrebe za suzbijanjem gladi. To je društvena i sociološka aktivnost te jelo treba biti doživljaj, ali isto tako doživljaj treba biti i njegova nabavka, priprema, konzumacija… u obitelji, u društvu, u paru ili kako god vam se svidjelo, ali ponekad treba malo olabaviti i izaći iz kolotečine. Ako ćete se prisjetiti nabrojanih savjeta i ponekad ih primijeniti, napravit ćete napredak u drugačijem doživljaju prehrane.

S obzirom na to da ste rekreativac i već godinama, u vrijeme godišnjih odmora lunjate svijetom s još nekoliko sličnih lutalica, kako izgledaju vaši idealni objedi u jednom danu?

Idealni objedi su vrlo često oprečni lunjanju svijetom. Kod lunjanja se prehrana vrlo često svodi na raspoloživost nabave, volumen i težinu koju smiješ ili možeš nositi. Naša lunjanja često ne uključuju civilizaciju tako da se prioriteti kod nabavke hrane u tom slučaju premještaju na visoku kalorijsku vrijednost u malom volumenu. Tad je važnija energetska gustoća od nutritivne vrijednosti i raznolikosti. Kvaliteta nije narušena, ali je izvor te kvalitete premješten s hrane na pripravke, s prirodnih izvora na industrijske i tehnološki obrađene. Nasuprot tome, kad nije lunjanje u điru i kad sam u poznatom okruženju hranjenje je vrlo jednostavno, ali podložno adaptaciji ovisno aktivnostima koje su planirane ili neplanirane. Tri obroka u danu gdje je doručak ujedno najbogatiji ugljikohidratima premda ih je i tada malo. Ručak se sastoji pretežno od povrća s malo bjelančevina i nešto više masnoća. Večera je najčešće bogata bjelančevinama dok masti i ugljikohidrata gotovo da ni nema, ali opet ovisi o aktivnosti tijekom prethodnog dana. I ne manje važno, dva dana u tjednu jedem samo doručak taj dan i to je sve. Jednostavno.

Neven Miladin

Od ukupno 32 natjecatelja koja su se odlučila natjecati u Rogner Bad Blumau, završila je na 25. mjestu u ukupnom poretku te treća u konkurenciji žena iza Nijemice Katrin Burow (122:10:43) i Francuskinje Nadine Zacharias (132:03:52).

Razgovor s Karlom odradili smo tek dan, dva nakon završetka natjecanja, u vrijeme dok su još žuljevi bili svježi, a tijelo je vapilo za masažama i dodatnim odmorom. Srećom, uvijek dobro raspoložena Varaždinka bila je spremna za brzinski razgovor.

Iza vas je nevjerojatno natjecanje, nismo sigurni je li teže psihički ili fizički završiti peterostrukog Ironmana.

Ne znam, čini mi se podjednako teško. Za utrku sam trenirala godinu dana, budila se svaki dan u cik zore i trčala maratonske duljine, pa se vraćala doma i sa svojim vjernim Fumom, psom iz pasmine rodezijskog ridgebacka (kod nas poznatog i kao rodezijski gonič lavova), trčala još dodatnih kilometara. Puno toga sam podredila utrci i na kraju sam ju uz pomoć vjernih suportera i uspjela završiti. Olakotna okolnost mi je bila da sam na istoj stazi već tri puta odradila trostrukog Ironmana, pa sam znala svaki detalj puta koji sam morala prijeći.

Pretpostavljamo da je onda otegotna okolnost bila teška biciklistička nesreća koju ste doživjeli prošle godine na jednom zavoju baš na toj stazi. Kako je bilo vratiti se na mjesto nesreće?

Jako teško. Prošle godine jedan se biciklist zaletio u mene u jednom zavoju. Ozljede su bile ozbiljne, no završila sam utrku. Pa ipak, čini mi se da još uvijek osjećam posljedice jer dok sam na biciklu ne mogu dovoljno dignuti glavu da gledam pred sebe, a tu su i problemi s ramenima. Očito me čeka dodatni oporavak makar je prošlo već godinu dana. Moram priznati da sam sad imala strah od ulaza u taj zavoj, ali moram naglasiti da su ostali natjecatelji na stazi znali za tu nesreću i vrlo kolegijalno me propuštali na tom zavoju.

Kad netko ostvari jedan takav pothvat, ljudi automatski pomisle na specijalan režim prehrane. Dakle zaista, jeste li imali neku posebnu prehranu tijekom priprema?

Iskreno, nikad nemam nikakvu posebnu prehranu, bez obzira za natjecanje na koje se pripremam. Bijelo pohano meso, burek, tost, jede, ono što mi je fino. Posebno volim čokoladu. U jednom danu smažem Milku od 300 grama, ujutro krenem s prvim redovima, a navečer je više nema. Moja dnevna prehrana se odnosi samo na ručak, to je jedino što tijekom dana jedem. Ujutro treniram natašte i ne doručkujem,  a navečer idem spavati već u 21 sat i ne večeram. Tako funkcioniram i na utrkama.

Držite li se još uvijek filozofije da na utrkama ne koristite energetske gelove?

Ja sam vjerojatno jedina na tako velikim utrkama na kojima nikad ne koristim nikakve gelove. Ostali natjecatelji na volanu imaju zalijepljene vrećice s gelovima, a ja labelo i u džepu spremljen sendvič.

Kako ste u Austriji imali riješen suport? Bez logistike je teško i zamisliti da bi se mogao završiti peterostruki Ironman.

Mišljenja sam da se natjecanja do razine Ironmana mogu završiti bez suportera, a za sve veće utrke od toga potrebna je logistika. U Austriji su sa mnom bili moji prijatelji koji me već dugo prate na natjecanjima i točno znaju što treba raditi. Nije tu samo stvar dogovora da mi se nešto pripremu u određenom trenutku, tu je i cijeli niz nepredviđenih situacija koje oni moraju rješavati. Većina su moji hirovi, jer na tako dugom natjecanju vam je i dosadno voziti ili trčati, padate u razna psihička stanja, pa i na neke stvari različito ili neprimjereno reagirate. Jednom me može smetati krivo složeni ručnik, a u nekom drugom slučaju nešto još manje važno. Moji suporteri već su navikli na to, shvaćaju da to nije omalovažavanje, nego jednostavno stanje duha i tijela, kad je teško svako od nas drugačije reagira.

Pričamo li pritom o stresu ili o kemijskim reakcijama tijela u naporima kakve doživljavate na stazi?

Pričamo o jednom i drugom. Samo koji tjedan prije starta imala sam neke privatne probleme koji su me prilično potresli i moram priznati da se nisam oporavila od tog stresa do početka natjecanja. Plakala sam u bazenu, ali sam plivanje baš dobro odradila. Bilo je drugačijih kriza na biciklu i tijekom trčanja. Za tako velike duljine potrebna je stvarno jaka glava, no katkad i ona malo poludi pa zakomplicira život suporterima.

Koliko ste imali ljudi u pratećem timu?

Iz Varaždina nas je krenulo četvero s kombijem i jednim osobnim autom. Ivor Fischer se tradicionalno brinuo za moj bicikl i u kombiju je imao sve što je potrebno da taj dio mog nastupa na utrci funkcionira savršeno. Bila je tu i Tatjana Nemec koja se brinula za hranu i Tomica Blažek koji je fotkao. Kasnije su nam se pridružili Biljana Cmrečki, Jurica Šikić i Tihomir Golner. Njima dugujem veliku zahvalnost, bez njih ideja o završetku peterostrukog Ironmana ne bi bila izvediva. Nije samo riječ o time da su oni vodili računa o mojim logističkim potrebama, nego su me i dizali kad sam bila na izmaku snaga i kad mi se činilo da više ne ide. Recimo, kako sam naviknuta ići rano spavati, tako bih vrlo rado i prekidala trčanje dok se još nije pošteno ni smračilo, no Biljana je trčala sa mnom i gurala me naprijed. Uvjerena sam da mi je konačno vrijeme samo radi toga barem 12 sati kraće.

Za razliku od trkačkih ultramaratona, na peterostrukom Ironmanu je dopušteno da netko trči s uz natjecatelja?

Tako je, to je dopušteno. Natjecanje je toliko iscrpljujuće da na trčanju ljudi već počinju pomalo prolupavati. Umor je ogroman nakon 19 kilometara plivanja i 900 kilometara bicikla, a pred vama je više od 200 kilometara trčanja. Radi te iscrpljenosti dopuštena je pomoć trkačima.

Od početka trčanja imali ste problem sa žuljevima.

Brzo nakon početka trčanja pojavio se prvi žulj. Pretpostavljam da je to zato što ja treniram samo na asfaltu, a u Austriji je podloga i travnata, ima i šljunka. Očito se noga nije dobro priviknula na tu promjenu i krenuli su problemi. Na kraju sam imala 14 vrlo bolnih žuljeva. Bolje da niste vidjeli kako su mi izgledala stopala, nimalo ženstveno.

Zar nije rješenje u promjeni tenisica, makar i modela. U čemu uopće trčite, tko vam je sponzor trkačke opreme?

Nažalost nemam sponzora. Trčim isključivo u Asics tenisicama i sama ih kupujem u slovenskom Intersportu i to kad dođu na popust. Zašto ne u hrvatskom Intersportu, recimo u Varaždinu? Zato što su naše trgovine skuplje. Bez sponzora moram paziti kako i na što od opreme trošim novac. Bicikl sam, recimo dobila od Bike Boxa i bez njihovog suporta bilo bi sve puno, puno teže.

Čekajte, jesmo li dobro shvatili, kadri ste završiti peterostrukog Ironmana, a nemate sponzore koji bi to omogućili? Kako plaćate sve što vam treba za jednu takvu utrku?

Samo startnina za natjecanje u Austriji koštalo je 1.000 eura. Sve plaćam sama, pomogne i otac. Štedim, planiram, pomognu i prijatelji, no uvijek mi nešto nedostaje. Već sam naviknula na takvu situaciju. Grad Varaždin mi od ove godine financijski malo pomaže, tu je i već spomenuti Bike Box, ekipa iz Aromavita masaže mi je zlata vrijedna, a butik Ane Kraš se brine da izgledam lijepo na utrkama, ali kad nisam u bazenu ili na cesti.

Za kraj, jedna zanimljivost; jedina ste natjecateljica koja je 19 kilometara preplivala bez odmora. Duljinu od 25 metara bazena preplivali ste točno 760 puta. Čini nam se nestvarno puno bez stajanja i makar kraćeg psihičkog odmora.

Istina, jedina sam koja je plivala 6 sati i 43 minute bez odmora. Neki dečki su se zaustavili i u bazenu jeli pizzu, a ja sam veslala. Ništa puno teže nije bilo i na biciklu. Mislim da sam krug nešto malo kraći od tri kilometra vozila 333 puta, tako nešto. No ono što je značajnije od toga je činjenica da se ukupna visinska razlika na biciklu bila veća od 6.000 metara. Kad je u pitanju trčanje, tih pet maratona i ne bi možda bilo tako strašno da nije bilo tih žuljeva. S njima je to na trenutke bilo pakleno teško trčanje. Na kraju su mi trebale dva broja veće tenisice radi natečenih nogu i problema sa žuljevima.

Što je slijedeće na listi želja? Koja utrka?

Logičan slijed je deseterostruki Ironman, no to se neće dogoditi tako skoro. Takva natjecanja održavaju se samo u Švicarskoj i Meksiku i logistički su vrlo skupa. Samo kotizacija košta 27 tisuća kuna, a gdje su još troškovi smještaja za mene i ljude iz suporta, hrana i sve ostalo što ide uz jednu takvu utrku. Možda uz puno odricanja i štednju uspijem nešto smisliti za četiri godine. Sad tražim suputnike za odlazak u bazni kamp ispod Everesta, u Nepalu. To putovanje mi je velika želja.

Neven Miladin

Najviše me se dojmio njegov spoj izuzetne organiziranosti i ležernosti, jasan stav o stvarima, ali istovremeno i velika doza znatiželje i otvorenost za nove ideje. Pažljivo bira riječi, ne voli generaliziranje. Sugovornika sluša s pažnjom, što je vrlo rijetka osobina u današnje vrijeme.

Koji su Vam najdraži rezultati?

Evo gotovo telegrafski. Maraton 2:44:34 u Zagrebu 2016, Ultramaraton CRO100 2016 na 50 km 03:34:58, polumaraton u Varaždinu prije dvije godine 1:18:47, Utrka na 24 sata Brussels Circadian race 2018: 211km. I naravno 13 puta sam se popeo na Sljeme u 24 sata (24h SljeMana op.a.). S reprezentacijom sam 2016. i 2017. sudjelovao na Svjetskim prvenstvima u trailu.

Od prošle godine živite u Nizozemskoj, u Utrechtu. Zanimljivo je kako ste tamo završili i kako neki neplanirani slijed događaja može promijeniti puno toga.

Pripremao sam se za proljetni maraton u Italiji s AK Sljeme. Međutim, htio sam ostati još koji dan poslije trke, ali je cijela organizacija išla preko agencije, pa nije bilo moguće mijenjati plan. Tu nedjelju nije bilo niti jedne druge utrke u blizini tako da nisam na kraju nigdje otišao ali sam trebao u kratkom roku pronaći neki drugi maraton. Ispalo je da je u Nizozemskoj, u Utrechtu. Iskreno, nikad nisam čuo za to mjesto, ali sam malo pogledao na internetu i dopao mi se na prvi pogled. Kasnije sam slučajno otkrio da se radi o jednom od najsretnijih gradova na svijetu. Maraton sam završio za 2:46 i bio sam zadovoljan rezultatom s obzirom na jak vjetar koji je specifičan za Nizozemsku i koji je taj dan puhao i preko 30 km/h. Kad sam ušao u cilj upitali su me kako je bilo i ja sam rekao kako je predivno i da bi bih tu mogao bez problema živjeti. Par dana kasnije jedna tvrtka me pronašla na LinkedInu, kontaktirali su me preko Skypea i baš su inzistirali da prihvatim ponudu da radim s njima. U Zagrebu sam bio jako zadovoljan s poslom i nisam tražio drugi, ali sam i bio znatiželjan, pa smo dogovorili razgovor i neophodan test. Bio je Uskrs, a ja sam taj dan proveo radeći im novu aplikaciju koju su na kraju svi u firmi počeli koristiti. Moram priznati, iako sam po prirodi vrlo skeptičan, kad su me pozvali da provedem jedan dan s njima, da je sve prošlo savršeno. Premašili su sva moja očekivanja što se tiče uvjeta i odlučio sam se prihvatiti ponudu. Sad sam jako zadovoljan, cijeli sustav je genijalan. Znanje se dijeli, aktivno se djeluje u momentu, ljudi su izravni, konstruktivni, sustavni i aktivno žude za znanjem, inovacijama te zrače entuzijazmom. Primjerice, već sam drugi put s njima sudjelovao u humanitarnoj utrci Stelvio Challenge čiji je cilj pomoći invalidnoj i ozbiljno bolesnoj djeci. Neki su odlučili trčati, a neki voziti bajk. Ja se nisam mogao odlučiti pa sam nakon trčanja sjeo na bajk i s vrha (2.757 metara) se spustio na drugu stranu te vratio pedalirajući nazad. Zajedno smo u tri mjeseca prikupili svotu od 100 tisuća eura te bih se ovim putem iskreno htio zahvaliti svim mojim prijateljima koji su svojim donacijama pomogli da to ostvarimo. Vrlo sam zahvalan što imam takve prijatelje.

Pričajmo malo o utrci 24 sata u jednom od najljepših Briselskih parkova, na utrci The Brussels Circadian race. Otrčali ste u 24 sata 211 km, tj. 115 krugova. Nakupili ste i 2.500 metara visinske razlike. O čemu čovjek razmišlja u tom vremenu, je li bilo kriza, koliko ste puta stali?

Probao sam se nekako zabaviti, držao sam tempo, brojao sam krugove, preračunavao koliko je to maratona. Po noći je bilo ugodno, oko 10 stupnjeva Celzijusa, po danu je bilo baš vruće, a i park je bio prepun ljudi. Stao sam nekoliko puta tijekom utrke. Logika mi je rekla da bih možda trebao promijeniti tenisice no tada sam počeo trpjeti bolove i vratio sam se u stare tenisice u kojima sam i krenuo. U njima sam i završio.

Na trail i treku na Pagu ste pobijedili, no umjesto na pobjedničkom postolju, bili ste na šivanju u bolnici.

Teren je bio baš težak i na 7 km rasuo sam se po Paškim stijenama koje su oštre poput žileta. Prestrašio sam se da sam razbio vilicu i zube, no na sreću samo sam raskrvario usnicu. Oprao sam se u moru i krenuo loviti zaostatak za dečkima. Pred kraj, na 25. kilometru, već sam počeo odustajati, ponestalo mi je snage. Ne znam od kud mi se vratila snaga, no nakon zadnjeg velikog brda pretrčao sam vodećeg. I da, kad sam prošao kroz cilj kao pobjednik nisu mi htjeli dati ni pivo, već su me prisilno strpali u hitnu i odveli na šivanje usnice.

Imate puno iskustva i kilometara u nogama. Što mislite da je najvažniji ili barem jedan od najvažnijih faktora za dobar rezultat?

Dobar rezultat je samo odraz redovitog treniranja i pomicanja granica svakim treningom malo po malo. Naravno, uvijek se mogu desiti neplanirane situacije. Na zimu 2016. sam pažljivo odradio sve treninge i bio spreman, no pokupio sam virozu dva dana uoči utrke i morao odustati. No, ako ozbiljno želimo uvrstiti trčanje kao fizičku aktivnost u naš život, tada znamo da to nije stvar polusezone nego kontinuiteta. Izdržljivost, brzina, odmor, snaga, psiha, prehrana… puno je faktora. A tempo je stvar matematike. Uvijek se boriš s tempom, a ne s ljudima. Ne želiš rasipati energiju. Treba ostati fokusiran i svjestan da svemu dođe kraj. Pa tako i ovom intervjuu.

Asja Petersen

Mlada Splićanka već neko vrijeme postiže svjetski vrijedne rezultate, osvaja medalje, pobjeđuje na velikim utrkama, no trčanje ima status kakav ima i njezini uspjesi prolaze gotovo nezapaženo. Uz iznimku pokojeg medija, o Nikolininim uspjesima jednostavno ne možete pronaći ništa na internetu. Naravno, na hrvatskom jeziku. Na talijanskom, recimo, možete! Dugoprugaško trčanje, koje iziskuje ne samo strašnu volju i ogromno potrošeno vrijeme za treninge, nego i jaku glavu te motivaciju kakvom se samo rijetki mogu pohvaliti, svedeno je na razinu seoskog natjecanja u bacanju kamenčića u dalj. Taj tretman ne samo da je ponižavajuć za sportaša, nego i kontraproduktivan za razvoj rekreacije na kojoj se temelji zdravlje nas i naše djece.

Unatoč takvom statusu, Hrvatska se može pohvaliti nevjerojatno uspješnom ženskom ultraškom reprezentacijom, pojedinačnim i ekipnim medaljama s najvećih svjetskih natjecanja, a od kolovoza imamo i svjetsku prvakinju na 100 kilometara. Nikolina Šustić je do najvećeg trijumfa u karijeri stigla na domaćoj stazi u Sv. Martinu na Muri, no realno, domaći teren na takvim duljinama ne predstavlja tko zna kakvu prednost. Toliko je prilika da nešto pođe po zlu, ili barem ne onako kako je planirano, da je to nevjerojatno.

Unatoč svemu, Nikolina je prva prošla ciljem i razgalila srca male, ali kompaktne trkačke zajednice. Mi koji volim trčanje, bavimo se njime profesionalno ili rekreativno, jako dobro znamo što se sve mora posložiti da bi se ostvario takav uspjeh. Prvenstveno se mora voljeti taj sport, trošiti svoje slobodno vrijeme i trenirati po najvećim vrućinama ili snježnim mećavama, nerijetko zapostaviti obiteljske obaveze te trošiti vrijedne dane godišnjeg odmora na odlaske na utrke. Sve to odavno je Nikolinina stvarnost. Njezina ljubav prema trčanju toliko je velika da je naslov svjetske prvakinje jedini pravedni ishod života kakvim živi.

Kao što je i red, svjetskoj prvakinji treba pridati pozornost, treba joj dati onih fiktivnih 5 minuta slave, ona to zaslužuje ne samo uspjehom, nego i pristupom svojoj okolini. Primjerice, nikad, ali baš nikad nas nije odbila za izjavu, čak i u trenucima kad pokušavala doći do daha nakon nekog napornog natjecanja pristojno je odgovorila na naša pitanja i zahvalila na tome što se netko zanima za nju. Temperamentna Dalmatinka trebala bi biti uzor kako se sportaši trebaju ponašati na borilištu i izvan njega, kako tretirati dosadne novinare i razgaljene navijače. Nemojte se zavaravati, nije uvijek lako ostati sabran i miran, primati čestitke nakon jurnjave na nekom maratonu ili još duljim stazama, razgovarati sa znatiželjnim novinarima (nažalost, nema nas previše) koji izjavu i komentar žele, eto, baš sad. I mi smo katkad naporni. No ona sve to stoički riješi, uz smiješak i puno razumijevanja.

Evo stoga intervjua s Nikolinom Šustić, mahom na temu osvajanja titule svjetske prvakinje. Ako je netko zaslužio (neograničen) prostor u magazinu Trčanje, onda je to svakako ona.

S malim vremenskim odmakom od cijele priče, jeste li postali svjesni koliko veliku stvar ste napravili u Sv. Martinu na Muri?

Mnogo me ljudi to pita, a stvar je vrlo jednostavna. Samo sam trčala, kao i uvijek dosad, jer trčanje je ono što volim, bez kalkulacija. Naravno da je u ovom nastupu bilo nešto posebnije, sanjala sam pobjedu u svojoj zemlji, znam koliko su se ljudi u organizaciji trudili i nadam se da smo se mi cure, s našom brončanom ekipnom medaljom, i ja s naslovom svjetske prvakinje, ipak uspjele svima zahvaliti.

Sad se sve čini jednostavno i normalno, ali kad se sjetim koliko sam proživjela tužnih trenutaka, padova i dizanja, napravila čak i krivih životnih poteza, nekih usko vezanih i s trčanjem, onda mislim da je ovo nagrada za sve ono što je ostavilo rane na srcu u nekim manje lijepim trenucima, a ja sam sve skrivala iza osmijeha. Opet ću reći, u sve ulazim iskreno, pa se dogode i trenuci razočaranja. Pamtim samo sretne dane, ljubav i toplinu. To je ono što me pokreće. Ono loše zakopaš, zakrpaš. Šaka suza, vrića smija, ča je život vengo fantažija. Svjesna sam da smo svi ipak samo ljudi i da će većina biti uz tebe kad ti ide dobro i dok mogu imati koristi od tebe, a kad brod krene tonuti, ostanu samo oni koji te zaista vole i kojima nije važno što si u životu, svjetski prvak ili zadnji na svijetu, olimpijac, bogataš ili siromah, već im je bitno ono što nosiš u toj maloj škatuli koja se zove srce.

U utrku ste ušli kao jedna od favoritkinja, no na takvoj duljini teško je predvidjeti rasplet. Jeste li imali tremu, kakva je bila taktika?

Istina, bila sam među favoritima, samo što sam uvjerena da favoriti na 100 kilometara ne postoje, baš kao što ne postoje ni gubitnici. Često volim reći, na Stotki je svatko pobjednik, to je vrlo nepredvidiva utrka i nije samo tjelesna sprema važna, nego mnogo više glava i ono najvažnije, barem kad sam ja u pitanju, srce.

Tremu najčešće nemam, ali kao što sam rekla, trka je bila posebnija jer se Svjetsko prvenstvo održavalo u Hrvatskoj, pa i sad me prođu trnci kad razmišljam o tome. Bilo mi je stalo. Taktiku kao i uvijek nisam imala, krenula sam u trku spontano, pa sam pratila situaciju na stazi i tako reagirala.

Ako ćemo baš konkretno i u brojkama, očekivala sam da će Čehinja Radka Churanova, koja je došla na Svjetsko prvenstvo s izvrsnim rezultatom ove godine i jednim od najboljih posljednjih godina, kao možda najveći favorit jurnuti naprijed. Upravo to se i dogodilo. No nisam očekivala da će tako rano popustiti te na kraju i odustati na 80. kilometru. Pribojavala sam se i nekadašnje svjetske prvakinje, Šveđanke Kajse Berg i Amerikanke Torrence Harrison koja ima zaista odlične rezultate u kraćim disciplinama, 2.32 u maratonu i 3.15 na 50 kilometara, sve četiri Japanke jer Japancima su ultramaratoni tradicija i uvijek trče izvrsne trke, te onu koju sam ostavila za kraj i koja je među nama ipak najposebnija – Njemice Nele s kojom sam već trčala prije dvije godine maraton u Bugarskoj i koja je već imala izvrsne rezultate na stotkama, gotovo uvijek ispod 7 sati i 30 minuta. Ona drži svjetski rekord na 6 sati te ima drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu na 50 kilometara iz 2016., gdje je za malo izgubila zlato od Kenijke. Po meni je Nele jedina cura koja je na ovom Svjetskom prvenstvu zaslužila ako ne i više, onda barem jednako ovo zlato. Nas dvije smo se jedine izdvojile, treća Japanka je došla tek 19 minuta iza mene, odnosno 17 minuta iza Nele. Ona je posebna osoba, rođena ranije – imamo i tu nekakvu poveznicu: i sestra blizanka i ja smo rođene 2 mjeseca ranije, s problemima sa sluhom i kratkovidnošću radi čega nosi naočale dok trči. Jako je poštena, pravi sportaš, skromna tiha i nenametljiva, a zaista velika. Inače, sudjelovala je i na mnogo Olimpijskih igara gluhih, osvojila dvije zlatne medalje na 5.000 metara i u maratonu, srebro na 800 metara te srebro i broncu na 10.000 metara. Imam najveći mogući respekt prema njoj i kao trkačici i kao osobi.

U posljednjih 15-tak kilometara Vaša pobjeda gotovo je došla u pitanje. Nele se opasno približila. Je li bilo panike?

Znala sam da je Nele blizu mene, cijelu trku je smanjivala prednost koju sam imala, a znam i da ima jaku glavu, stvarno sam imala respekt prema njoj. Bila sam zadnjih 20 kilometara gotovo sigurna da ću završiti svjetsko prvenstvo, kao i prije dvije godine u Španjolskoj, na drugom mjestu, da će me Nele samo prestići i ‘pojesti’. U predzadnjem krugu sam ju odlučila pustiti da me prestigne, jer nisam psihički više podnosila pritisak. Željela sam vidjeti kako izgleda. U tim trenucima nije izgledala tako dobro kao što mi se činilo, da poput malog robota samo melje kilometre, teško je disala i imala sam osjećaj da će joj ponestati snage. Na okretu u predzadnjem krugu sam ipak prerano krenula u prestizanje i ubrzala, tako da sam u startno ciljni prostor pred ulazak u zadnji krug ušla s prednosti od oko 40-tak sekundi, što se naplatilo u zadnjem krugu. Uhvatila me slabost u prvom dijelu zadnjeg kruga i Nele mi se opet jako približila. Tad sam rekla sama sebi ‘sad ili nikad’, odlučila stisnuti zube i riskirati zadnja 4 kilometra, povući koliko god sam mogla u trenucima kad noge više ne slušaju, a glava je prezasićena. Nele je tu popustila i razlika se samo povećavala. Možda tih dvije i minute prednosti na kraju nisu najrealnije, jer je bilo tijesno, ali i sama sam prije  2 godine izgubila zlato za tek minutu i nešto od Australke. Netko mora pobijediti. To je tako u sportu.

Ulazak u cilj kao svjetska prvakinja vjerojatno je doživljaj koji ćete pamtiti cijeli život? Kako je uopće slaviti tako velik uspjeh nakon istrčanih 100 kilometara brdovite staze i po priličnoj vrućini?

Uh, samo sam pogledala prema nebu, jedino onaj gore zna što sam proživljavala kroz trku. Ući u cilj kao svjetska prvakinja kod kuće, znajući da me sestra blizanka čeka u cilju, da joj srce puca za mene i da ostatak mojih u Splitu sve prati preko linka… I samoj mi je srce skoro puklo tih posljednjih nekoliko metara od uzbuđenja i sreće. Nakon tolike borbe, emocija koje su navirale i koje sam pokušavala potisnuti, biti cool i jaka, usredotočena na trku, napokon sam osjetila olakšanje.

Godinama već razgovaramo o Vašim uspjesima, željama, pa i životnoj filozofiji. Uvijek, ali baš uvijek naglašavate da Vam je trčanje ljubav, a ne posao. Je li to recept Vašeg uspjeha?

Vjerujem da je. U trčanje sam ušla kao najobičniji rekreativac, nakon dugo godina igranja košarke. Posao je posao, za mene je to sjedenje u uredu svaki dan 8 sati, trčanje je na neki način stil života, relaksacija, gušt, veselje… Svatko ima svoju životnu filozofiju i u takvom pristupu životu se najbolje osjeća. Ja osjećam da sam na pravom putu.

Druga stvar koju naglašavate je tim koji vas prati s reprezentacijom. Kakva je uloga ljudi iz tog pratećeg tima u organizaciji taktike i ostvarivanja završnog uspjeha?

Ne bih htjela nikoga iz reprezentacije preskočiti, ali neću ići u širinu. Nas nekoliko je već neko vrijeme svojevrsna konstanta. Već dulje vremena smo zajedno, cure Veca i Tonka, te Janko, Zoran Kos i doktor Pavao Vlahek, koji je mislim dao zadnje atome snage za organizaciju Svjetskog prvenstva. Mi smo i ona ekipa koja je prije dvije godine osvojila ekipno srebro na SP-u u Španjolskoj, kad sam osvojila srebrnu medalju u pojedinačnoj konkurenciji. Jako mi je drago da su sad u Sv. Martinu bile s nama Paola i Adrijana, dvije toliko vedre i drage osobe. Marija je nažalost odustala u prvom dijelu trke.

Janko je specifičan, ali stvarno veliki entuzijast za trčanje, i mislim da me on i Kos (koji je naš najvrjedniji mali mrav) najbolje razumiju, shvaćaju da sam malo ‘na svoju ruku’, ali su me u tih nekoliko godina ipak uspjeli pročitati. Kad prođem pored okrepe pitaju me što želim, a ja onako stihijski neorganizirano i neodlučno kažem ‘ajme ne znam, bilo što’. Nekog bi to uzrujalo, ali oni ostanu smireni, kao da je sve normalno. Jednostavno ne znam biti organizirana niti ikad imam neke posebne planove, to mi stvori presing. Uđem u trku kako bude – bude. Nije lako tada slijediti i shvaćati takvog atletičara, pogotovo jer znaš da mu moraš pomoći na stazi od 100 kilometara najbolje što možeš. Hvala puno i svim ostalim ljudima koji su se priključili repki (Drago i Nikola), kao i navijačima na stazi i našim ljudima na okrjepama. Ono što me beskrajno oduševilo i svaki prolazak pored njega izmamilo osmijeh na licu je plakat sa slonicom i natpisom Forza Slonica. Za svakog od nas su pripremili iznenađenje. Jako je lijepo što smo ovaj put imali i mušku ekipu (Dejan, Goran, Matija, Zdravko, Neven), sve su to redom pozitivni, dragi ljudi, baš je bio lijepi štimung i atmosfera oko repke.

Split Vas je dočekao vrlo toplo. Bilo je baš lijepo vidjeti da osvajanje svjetskog naslova nije prošlo nezapaženo u Vašem gradu.

Zaista lijepo iznenađenje, toliko topline i radosti na mom najdražem Marjanu. Stvarno svima jedno veliko hvala. Obitelj i najbolji prijatelj Ola su sve pokrenuli, Kristijan iz MK Marjan se angažirao i baš su pripremili lijepi doček. Sa mnom je kroz špalir protrčao i Zdravko Jadrijev, koji je bio dio muške reprezentacije, i drago mi je da ima još netko iz Splita u našoj ultra repki. Bila sam presretna kad sam vidjela i svoju staru košarkašku ekipu, profesore iz škole…

Jeste li svjesni da ste se osvajanjem zlata pridružili kratkom nizu velikih hrvatskih sportašica kojima je uspio takav podvig. Janica Kostelić, Sandra Perković, Blanka Vlašić i tek još nekoliko djevojaka osvojilo je naslov svjetskih prvakinja u pojedinačnoj konkurenciji. Sad ste i Vi na tom popisu. Kakav je to osjećaj?

Lijepo je to znati, mada sam ja ista kao i prije, ne mijenja ovaj uspjeh ni mene ni moj život. Ipak, jednog dana ću, nadam se, svojoj djeci i unucima moći reći da je mama/baka bila svjetska prvakinja.

Ekipno, Hrvatska je u Sv. Martinu na Muri bila treća. I ta svjetska bronca ima svoju težinu. Gotovo da ste nas razmazile ekipnim medaljama, pa već takve uspjehe doživljavamo kao ‘normalne’. Hrvatska ženska ultraška reprezentacija je kvaliteta koja traje godinama.

Da, ja sam nažalost na svoja prva dva svjetska prvenstva odustala, prvi put zbog nedovoljno iskustva, nezrelosti i preemotivnog ulaska u trku, drugi put zbog nekih neočekivanih životnih okolnosti, tako da su ona dva prava lijepa svjetska prvenstva na 100 kilometara za mene – ovo sada u Sv. Martinu, te ono održano prije dvije godine u Španjolskoj kad smo Veronika, Antonija i ja osvojile ekipno srebro, a ja još i individualnu srebrnu medalju. Mislim da smo dobra klapa, sve bolje ‘sjedamo’ jedna drugoj. Ovaj smo put kod kuće stigle do svjetske bronce, ali opet kao najbolja europska ženska ekipa, ispred nas su na svijetu samo Japanke i Južnoafrička Republika. Jako se dobro poznajemo, pozdravljale smo se na stazi, bodrile jedna drugu… Paola je, kad sam se vratila u igru za zlato, počela pjevušiti ‘vratia se Šime, di je bija’, a Veca je vikala mojoj Nati da mi kaže nešto lijepo i da je i srebro super ako ne uspijem doći do zlata. Dejan Radanac je pak pravi kapetan ekipe, toliko je vikao, u trenucima krize baš mi je značila njegova podrška. Nije dozvolio da potonem kad sam par metara ispred njega počela hodati na jednoj od uzbrdica, njegov glas ohrabrenja mi je puno značio.

Iduće godine branite naslov svjetske prvakinje. Općenito je prihvaćeno mišljenje da je teže obraniti nego osvojiti bilo koji naslov. Razmišljate li o tome ili mislite da Vam to neće biti breme na stazi?

Zapravo ne smatram da će mi biti breme. Trčat ću kao i uvijek svoju trku, bez neke posebne pompe.

Smeta li Vas što domaći mediji nisu bili baš zainteresirani za sve što se događalo u Sv. Martinu na Muri? Tek pokoje regionalne novine i nekoliko portala objavili su vijest da je Nikolina Šustić svjetska prvakinja.

Ma dobro, mediji, TV, novine, sve je to jedno lažno blještavilo, i kratko traje. Ono što nosim u sebi mi nitko ne može uzeti i trajat će zauvijek. Naravno da smatram da je puno previše prostora u medijima okupirano totalno nebitnim stvarima, da se promoviraju potpuno krive vrijednosti života i sporta. To zovem ispiranjem mozga. Koga zanima je li supruga nekog nogometaša uskladila štikle s bojom haljine ili kad je išla na WC, što znači koja od njegovih 15 tetovaža i slično. Žao mi je naravno da se sportovi kao trčanje ne promoviraju više, zbog budućnosti, zbog nekih drugih sportaša koji će doći nakon nas. Žao mi je što su nogometaši, radi kojih sam se mjesec dana nervirala, skakala, vikala, pjevala, nakon svjetskog srebra doslovce iskakali iz paštete, a onda su niti dva mjeseca nakon osvojenog srebra izgubili 0:6. Ne treba odmah osuđivati taj poraz, ali iskreno, ne smatram sportašem onoga koji ne voli ono što radi, tko se opija, banči i mjesecima živi na staroj slavi. Oko nogometa se vrte preveliki novci i to je pokvarilo taj sport. Smatram pravim sportašem pokojnog Dražena Petrovića koji je nakon dobivene utakmice, ujutro u 6 sati u mračnoj dvorani sam driblao između stolica koje je stavljao kao prepreke, šutirao beskonačno puta na koš, znojio se daleko od očiju javnosti.

Mislite li da će išta u Vašem trkačkom životu promijeniti činjenicom da ste svjetska prvakinja? Ili ćemo i na Vašem primjeru svjedočiti tradicionalnom hrvatskom tapšanju po ramenu i eventualnim obećanjima koja se na kraju gotovo nikad ne ostvare?

Rekla bih da će ostati sve na tom tapšanju. Uvijek će se naći i oni koji će podcjenjivati atletiku, trčanje, a pogotovo ultramaraton. Najčešće su to oni ljudi koji po cijele dane sjede u fotelji i pritišću gumbiće na daljinskom upravljaču, jer TV je vrlo korisna igračka.

Kad smo već kod tradicionalnog hrvatskog, možda nije mjesto, ni vrijeme, ali ipak ću imati hrabrosti i javno kazati da živimo u totalno nepoštenom sustavu s potpuno krivim vrijednostima, u sustavu u kojem isplivaju samo oni posebni, rekla bih podobni. Nisam od onih koji su se ikada ikome ulizivali radi svoje koristi. Moja obitelj nije takva i odgajanja sam s puno ljubavi, a malo novca, završila školu i fakultet s odličnim ocjenama, zaposlila se ne potežući nikoga za rukav. Čisto kao suza. Zato, nemojte nikoga podcjenjivati, odbacivati ni umanjivati ičije vrijednosti i uspjehe. Svatko je vrijedan na svoj način. Prije dvije godine postala sam svjetska viceprvakinja, sad sam svjetska prvakinja na 100 kilometara, u međuvremenu sam nekoliko puta istrčala i olimpijsku maratonsku normu, a mislim da sam u sasvim dobrom svijetlu predstavila svoju zemlju i na Europskom prvenstvu u atletici u Berlinu, i uvijek se nađu neki pametnjakovići koju se izruguju s ultramaratonom. Sve sam ostvarila na svoj način, bez programa, plana i priprema, jedino s ljubavlju prema sportu. Nisam samo ‘ona mala dole iz Splita što sama trenira i sve radi čudno’ i ‘lako ćemo mi s njom’. Iz ovog malog grada punog pozitivnog dišpeta proizašli su najveći sportaši ikad. Zapadna obala je puna pločica splitskih osvajača olimpijskih medalja.

Kao svjetskoj viceprvakinji, sad i prvakinji, te prvokategoriziranoj sportašici, već treću godinu ne isplaćuje mi se stipendija koja je prilično konkretna, gotovo kao nečija prosječna mjesečna plaća, a na koju imam pravo. Mijenjan je pravilnik. Ta sam. Ona što živi i radi u Splitu, a klub joj je u Zagrebu, klub u kojem sam stekla lijepa prijateljstva i u kojem sam već godinama. Nekakva kontradiktornost? Neću upirati prstom u nikoga, sustav je kriv. Trčanje mi nije posao, svoj posao imam. Trčati mogu s jednakim i još većim žarom i cijeli život koliko god me volja. Ne treba puno za navući tenisice i izaći na stazu. Nisu potrebna ni natjecanja, ni svjetska prvenstva ni olimpijske igre. Ali ipak volim ići na utrke i biti dio jedne lijepe atmosfere.

Za kraj, znamo da su Vam sestre najveći navijači i najveća potpora, pa je logično pretpostaviti da ste po povratku kući upravo vas tri imale veliki slavljenički party.

Sa sestrama sam stvarno povezana. One su mi najveća podrška, ali su i najveći kritičari, pogotovo blizanka Nate. Starija Sandra je uvijek bila naša vodilja. Osim sestara, tu je i moj suprug Rade, stvarno je dobrica. On se ne razumije u trčanje, ali ima beskrajno strpljenje za sve moje izostanke iz kuće, za putovanja… Znam da imam nekog tko me uvijek čeka, na kraju puta, na kraju dana, na kraju svega. Osim obitelji, Oliver je stvarno pravi prijatelj, u dobru i zlu, on je onaj koji će ti pružiti ruku kad ju najviše trebaš, koji će stajati nenametljivo po strani kad si sretan i kad ti ide. Još se nije zasitio svakodnevno me pratiti biciklom po Marjanu, uvijek je pozitivan, vedar i nasmijan. To je moj đir lipoga svita.

Neven Miladin
Foto Bryon Powell

Sto utrka je odrađeno. Otkud toliko snage i energije za tako velik broj utrka?

Da, tek stota. Prošle sezone sam ih odradio 104. i svi su mislili da je to puno utrka i da ću se ozlijediti, pa da ih razuvjerim morao sam ove godine malo pojačati tempo. Uz sve to uspio sam se kvalificirati za Europsko prvenstvo u planinskom trčanju, na kojem sam i nastupio početkom srpnja u Sloveniji. Otkud snaga i energija? Vjerojatno zato što živim trčanje, a ne živim od trčanja.

Brine li Vas da bi se radi tako velikog broja utrka mogli ozlijediti?

Ne, ni najmanje jer slušam svoje tijelo i znam kad treba usporiti i znam prepoznati moguće opasnosti za ozljedu. Jedna takva situacija se upravo dogodila u Kutini gdje sam se od osmog kilometra mučio s potencijalnom ozljedom. Za razliku od mnogih koji bi forsirali do kraja i vjerojatno se ozlijedili, ja sam usporio i mirno priveo utrku kraju te teška srca otkazao popodnevni nastup na UNICEF-ovoj Mliječnoj stazi. No spriječio sam ozljedu i danas sam već spreman za novu utrku.

U prosjeku svaku drugu utrku pobjeđujete. Koliko su pobjede važne, a koliko dobar osjećaj na stazi?

Tako nekako ispada Pobjede mi nisu toliko važne koliko mi je važan osobni napredak i poboljšanje rezultata. Samo ako se utrkujemo sami sa sobom uistinu ćemo i napredovati, a dokle god se budemo utrkivali s drugima teži će put biti ka napretku.

Kako usklađujete toliko utrka s treninzima i s poslom u Running Gateu?

To je bar lagano. Treniram na utrkama. Ponekad se zeznem pa i odradim neki večernji trening poslije posla. Dok nisam imao stalni posao ljudi su komentirali ‘lako njemu ići na utrke kad ne radi’, a zapravo nisu znali da sam u to vrijeme išao na utrke i radio sezonski posao u Dubrovniku. Ne zaboravite da sezona u Dubrovniku traje devet mjeseci. Uz sve to sam studirao na Kineziološkom fakultetu i sam se financirao. Tako je bilo utrka, kao naprimjer utrka u Trakošćanu, subota radna, u večernjim satima sjedanje u autobus i pravac prema Zagrebu, a onda kombiniranje novog prijevoza do Trakošćana, pa onda isti povratak do Dubrovnika jer se u ponedjeljak ujutro trebalo pojaviti na poslu. Jedina poruka i odgovor na sve to je ‘tko želi pronađe načina, a tko ne želi pronađe izgovor’.

Ako nastavite s nastupima u dosadašnjem ritmu, do kraja godine bi mogli biti na 130 otrčanih utrka. Može li to tvoje tijelo podnijeti?

Oko 120 će biti sigurno, ako sve bude po planu, a teško nešto može poremetiti plan, čak ni mišja groznica nije to uspjela. Tad sam s temperaturom trčao i pobjeđivao.

U tih 100 otrčanih utrka vjerujemo da postoji barem nekoliko koje su vam posebno drage. Koje su to i zašto?

Nema sumnje da su to pobjede na polumaratonima u Mostaru i Dubrovniku. Pobjeda u Mostaru mi je posebno draga jer sam studirao u tom gradu i na neki način to je moj drugi dom, tamo sam napravio prve trkačke korake. Još se sjećam večeri kad je dogovoren nastup na štafetnoj utrci u Dubrovniku i tad sam instalirao aplikaciju Strava i otišao na trčanje. Nakon trčanja sam poslao sliku prijatelju koji je bio začuđen vremenom i dužinom trčanja, vjerujem da je bio siguran da sam vozio bicikl, a ne trčao. Njegovi komentari su mi bili motiv više da nastavim s pripremama za štafetnu utrku. Pobjeda na polumaratonu u Dubrovniku nije ništa manje draga, to je moj prvi službeni polumaraton, tu je bila moja prva utrka, prva pobjeda… Također u Dubrovniku motiv više za pobjedu je bila domaća publika. Još i danas se naježim kada gledam video ulaska u cilj, nema ničeg ljepšeg nego vidjeti drage ljude kako se vesele tvom uspjehu. Također u kategoriju najdražih utrka bi se mogao ubrojati nastup i pobjeda na 5 kilometara u sklopu ovogodišnjeg Plitvičkog maratona, gdje sam trčao samo šest dana nakon izlaska sa zaraznog odjela. Doktor mi je preporučio strogo mirovanje dva mjeseca i naravno bolovanje kojeg nikada nisam otvorio. Jasno, nisam ni pauzirao od utrka, samo sam ih drugačije posložio.

U trećoj godini postojanja, utrka MAGENTA 1 B2B RUN postala je vodeći hrvatski poslovni event, jedna od tri najmasovnije utrke u Hrvatskoj i, sasvim sigurno, utrka koju pohodi najveći broj novih trkača. Utrka je to u kojoj zaposlenici zaboravljaju na svoje poslovne obveze i gdje kolege postaju prijatelji nastupajući za svoju kompaniju.

Dosad je održano osam utrka, po dvije u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, a nastupajuća utrka u Zagrebu, 14. rujna okupit će impresivan broj od 4.500 trkača iz 250 kompanija. Kao i prošle godine, trčat će se na zagrebačkom Velesajmu, ali nešto drukčijom rutom.

O vrijednostima i važnosti ove utrke razgovarali smo s Dijanom Vetturelli, direktoricom konzultantske tvrtke VETTURELLI koja je inicirala ovaj trkački i poslovni projekt.

Na koji način ste pokrenuli utrku Magenta 1 B2B RUN, gdje se našli inspiraciju?

Prije dvije godine slavili smo 10. godišnjicu postojanja kompanije i dugo razmišljali na koji ćemo ju način obilježiti. Tražili smo alternativu klasičnom partijanju, koja će istovremeno na autentičan način prenijeti naše kompetencije u rušenju silosa i stvaranju pozitivne i poticajne korporativne kulture. Inspirirani snagom i veličinom J.P.Morgan Corporate Challengea koji se u Frankfurtu održava već 40 godina i okupi preko 70.000 zaposlenika, odlučili smo poslovnoj zajednici ponuditi poticajan alat za pokretanje međusobne komunikacije i izgradnju osjećaja zajedništva u vidu aktivnog After Work druženja – B2B RUN. Iako možda nije u duhu hrvatskog jezika odabrali smo ga jer je riječ o poslovnom događaju i jer je Vetturelli aktivan upravo u Business 2 Business sektoru. Želja nam je da Magenta 1 B2B RUN postane simbol dobre poslovne prakse čija su nastajanja usmjerena prema brizi za zaposlenike.

Po čemu se utrka razlikuje od ostalih natjecanja?

Kao što sam već spomenula, po svojim motivima i ciljevima Magenta 1 B2B RUN je drukčiji. U središtu nije samo natjecanje. Priča je puno šira. Prvo, komunikacija i aktivnosti počinju puno ranije te skoro tijekom cijele godine, a i poslije događaja potiču na međusobnu komunikaciju i timski rad. Tako se npr. kompanije imaju priliku aktivirati na društvenim mrežama prijavom na natjecanja „Kreatim“ i „Fotofiniš“ ili dobiti savjete kako da interno aktiviraju događaj. Drugo, na dan eventa sve su nam snage usmjerene prema jednom cilju – stvoriti atmosferu u kojoj se zaposlenici izvan radne okoline mogu povezati s kolegama iz svoje tvrtke i izgraditi zajednički duh koji će biti temelj za daljnje tvrtkine aktivnosti. Javilo nam se nekoliko kompanija kako bi se zahvalile na B2B-ju i izrazile zadovoljstvo što je upravo naša priča potaknula njihove zaposlenike da danas putuju diljem Hrvatske (a i šire) na brojne utrke – nije li to najautentičniji teambuilding? Kako bi utvrdili u kojoj mjeri utječemo na pozitivne promjene u poslovnoj zajednici s partnerima provodimo istraživanja čiji nas rezultati uvijek iznova iznenade – znamo da je Magenta 1 B2B RUN dobar, ali da je tako utjecajan me čini ponosnom.

Zašto je baš trčanje ono na što ste se koncentrirali?

Trčanje je inkluzivno, svatko može sudjelovati bez obzira koliko je brz. Ako netko želi trčati sam, može, ako se netko želi družiti za vrijeme trčanja i to može. Ekipni sportovi kao npr. nogomet su ekskluzivni, što znači kako samo 11 igrača igraju, a ostali su pasivni navijači. Na Magenta 1 B2B RUN svi su aktivni, a to se vidi i na atmosferi. Poseban je osjećaj kada vidite da najbrži zaposlenik iz kompanije čeka na cilju i bodri svoje kolege, koji možda nisu na vrhu fizičke spremnosti, ali su uspjeli istrčati 5 km.

U kojoj mjeri ovakvo natjecanje utječe na korporativnu kulturu?

Magenta 1 B2B RUN nije rješenje koje će poboljšati korporativnu kulturu nego je alat za tvrtke koji se može koristiti na različite načine. Npr. jedna brzorastuća tvrtka koristi Magenta 1 B2B RUN za uključivanje i bolje upoznavanje novih kolega, druga ga koristi za poticanje kreativnosti, npr. zajedničko osmišljavanje slogana i dizajna trkačkih majici, a nekolicina velikih kompanija B2B koristi kako bi se zaposlenici upoznali i družili s upravom u neformalnom okruženju u kojem razlike ne postoje na stazi. Da pitate partnere B2B-ja koji su prema svojoj strukturi i veličini posve različiti – GRAWE, Atlantic Grupu, 404 i Hrvatski Telekom – svaki će vam ispričati svoju jedinstvenu priču.

Što je ključno za uključivanje zaposlenika u utrku?

To je vrlo individualno i ovisi o strukturi tvrtke. Smatram da je u tom smislu ključna interna komunikacija i protok informacija, no još je bitnije da se oko Magenta 1 B2B RUN vrti jedna šira priča koju podržavaju uprave i povezana je s ciljevima kompanije. Nakon tri godine i osam B2B-ja, brojke vrlo jasno pokazuju kako timovi onih kompanija u kojima je i menadžment uključen rastu i kako pripreme startaju mjesecima prije samog događaja. Kapetani nas nerijetko s oduševljenjem zovu i javljaju kako su uspjeli aktivirati još veći broj kolega bez trkačkog iskustva. Pet kilometara je odlična duljina staze, ostvariva za svakog.

Na koji način uprave mogu potaknuti zaposlenike na tjelesne aktivnosti i što time dobivaju?

Prvo se mora vidjeti je li korporativna kultura takva da uprava može na autentičan način potaknuti zaposlenika na tjelesne aktivnosti. Ako uprava širi atmosferu straha i ako je tvrtka vođena na osnovi „radit ćete ono što ja želim“ tada i uvođenje tjelesne aktivnosti nema smisla. Zaposlenici jako dobro znaju prepoznati koje su aktivnosti autentične i utkane u DNA strukturu poduzeća, a koje su „make up“ mjera za uljepšavanje tvrtkinih izvještaja. Smatram kako je najbitnije da se takvim aktivnostima pokaže poštovanje prema zaposlenicima i komunicira željene promjene npr. da se objasni zašto se aktivnosti uvode i s kojom svrhom. Work-life balance je postao mantra velikog broja kompanija, no nerijetko se zaboravlja kako nije riječ o setu aktivnosti koje se uvode, već o mindsetu menadžmenta koji na svom primjeru mora živjeti tu mantru. Zabrinjavajuće je da se work-life balance gleda isključivo kroz dimenziju kretanja i prehrane, dok je u stvarnosti riječ o puno širem pojmu koji u sebi sadrži i mentalno zdravlje u kojem je ugodno okruženje i dobra komunikacija s kolegama bitan sastavni dio.

U tom smislu – što je Magenta 1 B2B RUN polučila na kraju svoje treće sezone?

Magenta 1 B2B RUN u jednom je trenutku dobio svoju dinamiku koja nikako nije bila dirigirana iz naših redova. Sudionici su postali glavni akteri i odredili smjer u kojem će se razvijati. Smatram da broj prijavljenih najbolje govori o uspjehu B2B-ja. Primjera radi, u u Splitu, Rijeci i Osijeku broj se udvostručio, a Zagrebu od 2015. do danas broj se učetverostručio, a govorimo o tisućama zaposlenika. Društvene mreže su pune komentara i slika, a tvrtke s ponosom šire informacije o njihovom sudjelovanju. Uzbuđenje i izražen osjećaj zajedništva koji se šire dali su kompanijama novi poticaj da promišljaju o nekim dodatnim HR aktivnostima što nas u Vetturelliju iznimno raduje i daje poticaj za godine koje su pred nama.

Razgovarao Bojan Mušćet

Hrvatski Telekom kao partner utrke

Od prve B2B RUN utrke, HT je prepoznao vrijednost aktiviranja zaposlenika i podržao sve napore da se poslovna zajednica digne na noge i to doslovno. Upravo stoga se uključio i u organizaciju utrke koja je ove godine brandirana kao Magenta 1 B2B RUN. Upravo zahvaljujući HT-u Magenta 1 B2B RUN u samo dvije godine pozicionirao se kao ključno događanje za hrvatske poslodavce. Kroz spoj sporta i ugodnog neformalnog druženja, ovo jedinstveno događanje pokazalo se kao iznimno učinkovit alat za povećanje zadovoljstva zaposlenika i poboljšanje organizacijske djelotvornosti.

JUT je definitivno jedna od najvećih trail utrka u BiH, pa i jedna od značajnijih u regiji. U čemu se sastoji posebnost te utrke, zašto je tako rado posjećena?
Hvala na pitanju koje implicira da smo prepoznati kao trka koja ima potencijal da bude pozicionirana kao ozbiljno natjecanje u trail trčanju, ne samo u našoj zemlji nego i u regiji. Oprezno primamo pohvale jer znamo da moramo još puno raditi kako bismo opravdali te komplimente i dokazali ta naša stremljenja. Kao i do sada, Jahorina Ultra Trail ima 4 trke, različitog formata. Dakle, Mini je 14 km duga staza, idealna za brze trkače, za početnike u trail trčanju, ali i za one kojim je Midi koji se održava dan ranije premalo trčanja, pa žele tijekom vikenda završiti dvije trke što je sjajna kombinacija jer se savršeno dopunjuju. Midi je duga 34 km i prava je poslastica za ljubitelje trčanja u prirodi koji žele izazov nakon kog će biti odmorni za izlazak, druženje na planini i druge aktivnosti. Maxi dug 69 km je za brze ultraše ili one koji će prvi put probati format Ultre jer nema mnogo uspona i nije preteška. Aduti ove staze su izvor Miljacke pored koje prolazi i kanjon kojim se spušta do Sarajeva. Ultra je za iskusne trail trkače a dužinom 104 km nudi slijed različitih cjelina zbog kojih nema monotonije na stazi i koje dodatno intenziviraju doživljaj utrke.

Pretpostavljamo da su, premda još ima 10-tak dana do utrke, staze više-manje spremne? Koliko se uopće očekuje natjecatelja ove godine u sve 4 kategorije?
Pripremi staza za ovu godinu smo pristupili jako oprezno i mislim da smo dobili trase koje više nećemo mijenjati. Napravili smo jako puno na promociji tako da do sad imamo više od 550 prijavljenih natjecatelja, od čega je do danas 350 s potvrđenim učešćem, što je do sada najveći broj. Naše aktivnosti se zapravo podudaraju s generalnim interesom trkača i zaljubljenika u outdoor za ponudu u našoj zemlji tako da su ovi pomaci očekivani.

Temelj uspjeha bilo kojeg trkačkog eventa je kvalitetna organizacija i pravovremena promocija. Kako to radi ekipa koja priprema JUT?
Ekipa koja organizira JUT je malobrojna. To je nas 3-4 koji tijekom cijele godine razrađujemo koncept, planiramo, umrežavamo se s partnerima, pripremamo promociju. Ja kao neko tko predvodi organizacijski tim važim za zahtjevnu šeficu, ali nastojim svoje suradnike motivirati, održati energiju uvijek na visokoj razini i dati im priliku da kroz to što rade steknu nova iskustva i profesionalne reference, da se aktiviraju u nekoj od sportskih sekcija koje razvijamo. Promociju primarno radimo putem društvenih mreža.
Tu su i medijska gostovanja koja su nam važna zbog domaćih trkača, partnera i sponzora. S obzirom na aktualne trendove, sve medijske objave se ponovo plasiraju putem društvenih mreža koje su i kanal i filter putem kojeg stižete do svoje ciljne grupe. Također, često smo na trkama na kojima dodatno promoviramo JUT ili na kojima naš tim trkača nastupa, pa još kad se uspiju izboriti za dobar plasman, to također doprinosi promociji. Uzimajući u obzir limitirana sredstva kojima raspolažemo, moram reći da smo jako zadovoljni dometom koji pravimo. Uz veća ulaganja turističkih zajednica, organizacija i institucija, mogli bismo učiniti puno više. Medijima smo zanimljiva priča i projekt, vjerujte da nemamo vremena za sve upite i mogućnosti za promociju koje nam se otvaraju, a da bismo to postigli, tim treba veći broj suradnika i veća sredstva.

Koje su specifičnosti JUT-a? Definitivno nije riječ o lakoj utrci, no opet, nije ni riječ o utrci čiji je završetak nemoguća misija, čak i za rekreativce.
S prethodna dva izdanja smo stekli dosta iskustva koje sad treba primijeniti i organizacijski podići utrku na višu razinu. Kad sam rekla da smo navigiranju staza za ovu godinu pristupili jako ozbiljno, to znači da smo danima obilazili teren, istraživali područje, snimali, mijenjali dijelove kojima nismo bili zadovoljni jer njihov izgled i konfiguracija jesu jedan od najvažnijih faktora zbog kojih će netko prvo izabrati dolazak na našu trku, biti zadovoljan tijekom trke i naravno, odlučiti se da dođe ponovo. Naše staze su izazovne, ali ne i preteške. Analizirajući sve, shvatili smo da na stazama želimo izazov, dinamiku, odnosno promjenu cjelina koje jamče da neće biti dosadno, želimo da brzi trkači zaista praše, ali i da oni koji su nižeg kondicionog nivoa, ostvare svoj plan i stignu do cilja, pa su tako vremenski limiti komotni za sve. Ipak, Trebević i uspon na njega s 1.000 metara visinske razlike na 10 km svakako ne treba podcijeniti. Mi smo za sudionike JUT-a na našoj stranici na Facebooku objavili 4 galerije, za svaku trku pojedinačno, i prikazali kako staze izgledaju i na što trebaju obratiti pažnju kako bi bili spremni za nastup, pametno rasporedili snagu, izabrali adekvatnu obuću za trčanje.

Očekuje li se dolazak dosta natjecatelja izvan BiH? Koliko je u BiH uopće jaka trail zajednica? Bilježi li se statistički rast broja ljudi koji pohode razne škole trekinga i/ili trčanja i utrke?
Osim što smo se mi kao organizatori osnaživali, rasla je i BH trail zajednica, dobili smo nove utrke ili su se stare ponovo vratile na scenu tako da je JUT kao ideja bio okidač da se mnoge dobre stvari dogode u protekle dvije godine. Ono što nas posebno raduje, ali i obavezuje, je činjenica da će Maxi Trail biti kvalifikacijska, odnosno ogledna trka za učešće na Svjetskom prvenstvu u trail trčanju koje se 2018. godine održava u Španjolskoj. Trka je međunarodnog karaktera, ali će se domaći trail trkači i trkačice natjecati za ulazak u predselekciju za reprezentaciju, a zatim i dobiti priliku da našu zemlju predstavljaju na Svjetskom prvenstvu.
Svoj dolazak su nam najavili i neki jako dobri trail trkači što svakako podiže rejting trke. Očekujemo i dosta domaćih atletičara koji nakon cestovnih žele sudjelovati i na trail trkama što je dobar pokazatelj da je ovo trend koji će rasti, baš onako kao i u drugim zemljama. Nama je svaki sudionik zapravo važan. Jednako nas raduje što su tu oni koji su u ovom sportu izuzetno dobri, oni koji su uz nas počinjali i sad stasavaju u trail trkače s iskustvom i oni kojima će ovo biti prva trail utrka.
Broj trkača u BiH raste. Kod nas se sad dešava ono što ste vi u Hrvatskoj prošli prije 7-8 godina. U toj ekspanziji trkačkog sporta, još uvijek je najviše cestovnih trkača. Sve veći je broj i cestovnih utrka što također doprinosi popularizaciji sporta. Na škole traila i trekinga ćemo morati sačekati još par godina, ali one su također nezaobilazne.

U kojoj mjeri JUT ima priliku financirati se sponzorstvima? Kakva je prilika u BiH da se tako velike (pa i manje) utrke financijski ‘pokriju’ sponzorskim novcem?
Organizirati međunarodnu trail trku u Bosni i Hercegovini nije nimalo lak zadatak jer mi još uvijek nemamo jake sportske brendove koji imaju interes značajno podržati ovakav projekt. Međutim, drago nam je što stasavamo uz neke domaće kompanije kao što je Grafo Balkan Banja Luka koji postaje lider na BH tržištu u proizvodnji sportske odjeće i lider u podršci razvoju trkačkog sporta u BiH.
Za razliku od cestovnih, trail trke nemaju veliku masovnost niti publiku. Partnerima i sponzorima trebate objasniti da njihov baner na trail trci neće vidjeti 10.000 pari očiju ali da postoje drugi načini koji će im donijeti publicitet. Realizirajući društveno korisne projekte postali smo interesantni kompanijama poput Molson Coorsa, Kakanj Cementa, Vitinke, Nelta, Red Bulla koji nas žele podržati jer sponzori više neće klasične oglase i pozicioniranje logotipa na reklamnom materijalu. Žele biti dio promjena koje unosimo u društvo, žele ostaviti trag u zajednici.
To još uvijek nije dovoljno da bismo mi stajali na čvrstim temeljima, posebno jer nas ne podržavaju institucije koje najviše imaju interes da stanu uz nas. Prvenstveno mislim na lokalne i entitetske vlasti, turističke zajednice, javna poduzeća. Specijalni partner projekta je Olimpijski komitet BiH koji je prepoznao značaj ovog što radimo u cilju afirmacije olimpijskih planina i naslijeđa jer smo jedni od rijetkih koji se kao organizatori olimpijskih igara možemo pohvaliti i takvim sadržajem, dakle trail trkom. Osim nas, to su još recimo Chamonix i Cortina D’Ampezzo koji se sa svojim utrkama dio Svjetskog kupa u ultra-trailu.
Naši ljudi to ne razumiju, i ako razumiju, čekaju da se nešto samo dogodi. Kad se netko i pojavi s idejom i energijom, ne možete ni dogovoriti sastanak. Ako vas čak i saslušaju, ispričaju se i kažu da oni ne odlučuju o budžetu s kojim raspolažu, već da se pita viša instanca ili politika. Odobre oni vama to što radite, pohvale entuzijazam i daju usmenu podršku. I to je to! Iskreno, ne znam što očekuju – možda da sami planinari, izletnici, biciklisti, penjači, letači dođu na naše planine, a bez da smo išta uredili, pripremili, organizirali? Od tog nema ništa, jer bez nas entuzijasta koji se ne štedimo da bi ovu našu i slične priče održali, planina neće imati sadržaje zbog kojih će im neko tijekom ljeta doći.

Pravilo svake utrke je ‘što više volontera, to bolja organizacija’. Koliko volontera treba JUT i imate li problema s prijavama volontera?
Kao i sve ostale segmente, tako i angažiranje volontera unaprjeđujemo iz godine u godinu. Naša utrka je u terminu kad su aktualni godišnji odmori pa je teško mobilizirati lokalno stanovništvo i dogovoriti da će tih dana biti dostupni za podršku organizaciji utrke. Međutim, ove godine imamo dosta volontere izvan Sarajevsko-romanijske regije, pa čak i izvan BiH koji nam dolaze pomoći. Upravo to izuzetno cijenimo jer je riječ mahom o ljudima koji su kroz volonterski angažman na drugim utrkama stekli iskustvo koje će prenijeti lokalnim volonterima.

Za kraj – koja su očekivanja organizatora od ovogodišnjeg JUT-a? Jasno je da natjecatelji priželjkuju ludo dobri startni paket, briljantnu organizaciju, savršeno vrijeme…, no što realno organizatori priželjkuju?
Mi kao organizatori želimo da ovogodišnje izdanje bude bolje od prethodnog. Želimo prije svega da naši trkači budu sigurni tijekom ta dva dana, da osiguramo da natjecanje bude fer te da anticipiramo i minimiziramo sve mogućnosti za bilo kakvu neregularnost na utrci po pitanju mjerenja vremena, želimo da JUT ove godine bude međunarodna trka na kojoj će svi sudionici stići u cilj i u kojem će podijeliti radost i energiju s drugima. Mi ćemo kao i prethodnih godina po završetku utrke raditi anonimnu anketu sa sudionicima i saznati s čime su bili zadovoljni i što je ono što trebamo popravljati. Naravno da priželjkujemo da i dalje bude mnogo više pohvala nego kritika. Mi s jednakom pažnjom prihvaćamo i jedne i druge, čak ove druge s više jer nam ne daju priliku da se opustimo već da stalno stremimo k boljem.
Osobno, sudionicima Jahorina Ultra Traila 2017. želim puno sreće i da ostvare svoje trkačke planove. Svim volonterima dugujem veliku zahvalnost jer će doći i pomoći nam u organizaciji ovogodišnjeg izdanja. Ja ću biti uz svoj tim i truditi se da i ovog put damo sve od sebe i napravimo događaj na koji će se trkači rado vraćati.

Razgovarao Neven Miladin
Foto Jadran Čilić