Idealan maratonski dan u Italiji izgleda ovako: ujutro popiješ autentični cappuccino ili caffè macchiato, otrčiš 42 kilometra i nešto sitno, sjedneš u prčvarnicu u kutu recimo Piazza della Repubblica, naručiš kebab i zalijevaš ga Birrom Moretti dok blejiš u neku srednjovjekovnu bogomolju

Maratoni u Italiji su zagarantirano dobar provod. U pravilu lijepi gradovi, domaćinska atmosfera, organizacija relativno traljava, taman po mom ukusu. Ne volim tvrdu germansku strukturu lišenu improvizacija bilo kakvog tipa. S Talijanima je uvijek bilo va bene, čak i doći jutro pred trku i prijaviti se.

Osim toga, vožnjom od 3-4 sata mogao si pokriti skoro cijeli sjeverni dio Italije koji je u trkačkom smislu najrazvijeniji, skoro svako selo ima svoju dobru trku, ako ne maraton, half sigurno. Tako sam u ovih 37 godina skupio 36 talijanskih maratona, 22 polumaratona i par trailova u 23 različita grada. Ukratko ću ih opisati. Sortirano po abecedi:

Albinea, malo mjesto, 30-tak kilometara od Modene. Ujedno i moj najneobičniji maraton, a bogami i trka. Moj prijatelj William Govi, inače teški maratonski ovisnik koji je za života pretrčao 750 maratona, je 12. srpnja 1998. napunio točno 42 godine i 195 dana pa je u svojoj ulici organizirao maraton na kojeg je pozvao svoje najbolje trkačke frendove. Ulica je dugačka 300 metara, tako da smo kružili po njoj gore/dole, ali sve ostalo je bilo kao na svakom drugom maratonu: učesnička majica, finišerska medalja, okrepa svakih 300 metara, razglas, zatvoren promet, hitna pomoć, a umjesto Toi Toija, koristili smo njegov kućni toalet. Šlag na torti je bio pasta party noć prije maratona u njegovoj kući, gdje smo svi gledali utakmicu za treće mjesto svjetskog nogometnog prvenstva, kad smo pobijedili Nizozemsku 2:1. Ukratko, bio sam jedini netalijan u trci pa sam osvojio veliki pehar za najboljeg stranog sudionika.

Medalje s likom Ferrarija

Brescia, 540 kilometara od Zagreba. Nije me se dojmila, ni grad ni trka. Ali išli smo klupski s double decker busom, nas 100-tinjak, pa je ispao lijep izlet u neatraktivnom gradu i trci. Teško da će me vidjeti opet.

Carpi, malo mjesto s manje od 100 tisuća stanovnika, 560 kilometara od Zagreba i 20 kilometara od Modene. Jedan od najstarijih talijanskih maratona, s tradicijom dugom više od 60 godina. Starta se u mjestu Maranello, točno ispred tvornice Ferrari, zbog čega trka ima naziv Memorial Enzo Ferrari, prolazi kroz Modenu i završava u Carpiu. Jako volim taj njihov gradski tip maratona na kojima provedeš u gradu sve skupa 3-4 kilometra, sve ostalo je provincija. Staza je ravna i brza, skupio sam 3 finišerske medalje s likom Ferrarija, uglavnom krajem 90-tih.

Egna, gradić u Južnom Tirolu dolomitskih Alpa. Najmanje talijansko mjesto u kojem sam trčao, jedva 5000 stanovnika, manje nego kvart u kojem živim. S obzirom na to da je u tom dijelu sve dvojezično zbog strukture stanovništva, trka se zvala Egna ili Neumarkt marathon, ali i Alto Adige maraton po pokrajini u kojoj se trči jer si u mjestu doslovno samo dvije minute, sve ostalo je u Alpama. Tu sam trčao u travnju 2000. sa svojim najdražim neprijateljem Antom koji je dobar uzbrdo, a ja nizbrdo, pa smo se tijekom trke prestizali desetak puta. Na moju sreću finiš je bio nizbrdo pa sam ga dernuo za par sekundi. Mislim da danas više nema tog maratona jer su svi u tom dijelu Italije sad opsjednuti trailom.

Leonardo da Vinci, Boccaccio, Alighieri, Michelangelo…

Ferrara, glavni grad istoimene pokrajine, 470 kilometara od Zagreba. Ovdje sam najčešće gostovao, čak 14 puta, od čega 6 maratona, ostalo su halfovi. Dobar termin sredinom ožujka sam najviše volio jer maraton treba trčati direktno iz zimske baze, prije nego se razvališ po ostalim trkama. Prekrasna centralna gradska jezgra, ustvari renesansni dio ovog gradića je na popisu UNESCO-ove svjetske baštine, okružena s 9 kilometara starih zidina izgrađenih u 15. stoljeću. Grad je inače poznat i kao grad bicikla s obzirom na to da se njime služi najviši postotak stanovnika u Italiji. Iz Ferrare je i poznati trener/liječnik Michelle Ferrari, moglo bi se reći otac EPO-a. Trenirao je puno velikih biciklista svog doba, poput Cipollinija, Vinokourova, Olana, a najpoznatiji je njegov slučaj s Lance Armstrongom, kad je i sve izašlo na vidjelo. Prvo je 2004. odležao godinu dana u zatvoru, da bi 2012. dobio doživotnu suspenziju u sportu. EPO je davao i maratoncima kad su ga potjerali s bajka, s istim uspjesima i intrigama Uglavnom, da ne razvodnjavam, maraton je super, trči se od Ferrare do Vigarana i nazad, lijepa tradicija i dobra atmosfera. Nažalost, prije par godina utrka se ugasila.

Firenza, glavni grad njihove najljepše pokrajine Toskane, možda i najatraktivnija talijanska trka, 620 kilometara od Zagreba. Strogi centar ovog grada je također na popisu UNESCO-a. Prepun povijesti, mjesto u kojem su živjeli i djelovali Leonardo da Vinci, Boccaccio, Alighieri, Michelangelo, Botticelli i ostavili svoj trag. Maraton je čisto gradski, non stop ste praktički u centralnom dijelu, nikakve prigradske vukojebine, rijeku Arno prelazite par puta, jednom i preko čuvenog Ponte Vecchio (stari most). Svako malo se nađete pored Firentinske katedrale, na trgovima Santa Croce, Santa Maria Novella i della Signoria, ispod spomenika Davidu… Dva maratona i dva halfa, lijepi izleti uz obavezan obilazak galerije Uffizi (neizostavna Botticellijeva Primavera, dva sa tri metra). Zadnjih godina su toliko porasli da nemaju potrebe za halfom, znači samo za one koji mogu 42 i basta.

7 eura za pogled na toranj

Padova, jedan od bližih gradova na samo 400 kilometara od Zagreba. U vrijeme dok sam ga trčao (3 puta), imao je vjersku pozadinu i zvao se San Antonio Maratona po svetom Anti Padovanskom. Staza je išla kroz 7 malih gradića povezujući Castelfranco i Padovu stazom njegovog zadnjeg putovanja. Cilj je na možda i najljepšem talijanskom trgu Prato della Valle, na rubu kojeg je naravno i bazilika Svetog Ante. Trka je u dosta kasnom terminu sredinom svibnja, vrućine su zagarantirane, samim time rezultat možete zaboraviti u startu, ali užitak je vrhunski, preko 25,000 sudionika u raznim kategorijama i stazama.

Pisa, znameniti grad na onom kraju Toskane, čak 700 kilometara od Zagreba. I tu sam završio dva puta jer je lijep izlet po završetku sezone (prosinac) kad su rezultatske ambicije posve u drugom planu. Pisa je naravno razvikana kosim tornjem, no osim njega ništa drugo nije posebno. Međutim, samo 20 kilometara od Pise je prekrasan gradić Lucca koji ima puno više za ponuditi. Zidine oko starog grada su netaknute tijekom modernizacije i širenja grada, pa se unutar njih osjećate kao u jednoj vremenskoj rupi, idealno za pizza carboloading noć prije. Pisa maraton je zanimljiv po tome što staza ide ka obali Ligurskog mora do mjesta Marina di Pisa, malo se promuvate po Lungomare skoro do Livorna i nazad. Pored cilja, 50 metara od nakrivljenog tornja ja kafana u kojoj je pivo 5 eura, ali ako ga želite popiti na terasi dok mjerkate nagib tornja onda je 7. Naravno da sam platio.

Starter Ivan Pavao II.

Roma, gotovo soma kilometara do vječnog grada, ali se isplati. Svoja prva dva maratona u životu sam trčao u Rimu (1988. i 1989.), a vraćao sam se svako malo jer sam uvijek u fontanu Di Trevi bacio novčić, pa se skupilo sedam nastupa, od čega 6 maratona i lani 5K fun run. Najzanimljivije je bilo na prelasku iz stoljeća u stoljeće. Tradicionalni maraton iz druge polovice ožujka je tom prilikom specijalno održan prvog dana novog tisućljeća. Na trgu Svetog Petra nas je iz starog mileniuma svečanim govorom ispratio Papa Wojtyla i uveo u novi, da bi nam samo par sati kasnije ujutro na istom mjestu dao znak za start. Tko je ikad imao boljeg startera od nas tog dana? Sva ostala svoja putovanja u Rim nisam vidio Papu, ali tada jesam čak dva puta unutar par sati ali zato u dva tisućljeća. Staza naborana, što je logično s obzirom na to da je Rim grad na sedam brežuljaka, ali su je nekako ukrotili tako da se većinom vrti uz rijeku Tiber. Premalo je reći da je staza atraktivna, jer spaja sve najveće rimske znamenitosti – Colosseum, Španjolske stepenice, Fontanu di Trevi, Piazze Venezia, Navona i del Popolo, Campo de Fiori, Forum, Panteon, Konstantinov slavoluk i naravno, središte katoličke vjere – baziliku Sv. Petra u Vatikanu.

Venezia, svega 375 kilometara od Zagreba. Jako poznato mjesto i jako traljava organizacija, a i ostalo. Od Venezije skoro pa ni V. Praktički ste samo zadnji, 42. kilometar u tom gradu, a sve ostalo je put od predgrađa Padove preko Mestre do cilja u koji se ulazi preko pontonskog mosta. Onda malo žešći rusvaj oko ruksaka, turista za popizditi, transport tamo/vamo problematičan, sve u svemu izlog puno ljepši od onoga u dućanu.

Osim opisanih, našlo se tu još lijepih trka s uglavnom sjevernog dijela Italije, proljetni maratoni u Torinu i Milanu, zimski u Reggio Emiliji i Salsomaggioreu (Verdi!), opasni u Palermu, partizanski u Susi, umjetnički u Ravenni i Veroni, skoro pa naši u Trevisu i Trstu (6 puta!). Kako me u zadnje vrijeme pere planinarenje, posebno Julijske Alpe, Durmitor i Dolomiti, sve sam češće i na njihovim trailovima pa se i tu skupilo par nastupa u Cortini i Sextenu, te jedan bezvezni u Bazovici, ali s fora imenom – Kokoš Trail.

Da zaključim, idealan maratonski dan izgleda ovako: ujutro popiješ autentični cappuccino ili caffè macchiato, otrčiš 42 kilometra i nešto sitno, sjedneš u prčvarnicu u kutu recimo Piazza della Repubblica, naručiš kebab i zalijevaš ga Birrom Moretti dok blejiš u neku srednjovjekovnu bogomolju.

Dragan Janković

Dakle, da se vratimo nekih 33 godina unazad, u proljeće 1991. Kroz Hrvatsku je prolazila baklja mira, tzv. Sri Chinmoy Peace Run. U ime svjetskog mira baklja se pronosila kroz sve zemlje svijeta trčeći od mjesta do mjesta po već unaprijed dogovorenoj ruti, uz opasku da se ne smije ugasiti ali ni voziti, jer onda mir pada u vodu. Baklja navodno ima simboličnu, ali i fatalnu moć. Nešto slično kao Titova štafeta koja se ugasila 4 godine ranije, što ima dodirnih, ali ne i presudnih točaka s pričom.

Uglavnom, trodnevna akcija trčanja od Bregane do Zagreba (prvi dan), zatim od Zagreba do Varaždina (drugi dan), te od Varaždina do Virovitice (treći dan), povjerena je tadašnjem Atletskom društvu Veteran (danas AK Maksimir). U ekipi je pet dobro spremnih prekaljenih trkača, a osim mene, danas su aktivni još uvijek Robert Mašić i Ante Blažanin, tadašnji, sadašnji i vrlo vjerojatno doživotni predsjednik kluba, koji bi za par godina mogao popraviti Titov rekord vladavine.

Marija Bistrica, velečasni i blagoslov plamena

Prvi dan mačji kašalj, nekih 25 kilometara od Bregane, gdje smo preuzeli baklju od Slovenaca, koji su, naknadnim razmišljanjem mi je došlo do vijuga, očigledno isto tako nešto sfušali s tom bakljom pronoseći je kroz Deželu, ali ne puno, njihov rat je trajao kraće od nekih trka. U Zagreb smo dotrčali za manje od dva sata, svečani doček bio je na Trgu Francuske revolucije. Kratka zdravica i hajdemo doma na spavanje, sutra je ipak ultramaratonski dio.

Pokazalo se da je sljedeći dan bio ključan za historiografiju naroda i narodnosti Jugoslavije. Na rasporedu je dionica od Zagreba (sa Zrinjevca) do Varaždina u dužini od nekih 80-tak kilometara. S obzirom na to da je u Varaždinu bio organiziran svečani doček u točno određeno vrijeme na centralnom trgu, govorancije gradonačelnika, kulturno umjetnički programčić, zagorske popevke, ijuju kola i ostale fore tog vremena, imali smo na raspolaganju komotnih 7 sati (prosječni tempo cca 5:15/km),. No, zaplet je počeo odmah u startu. Policijsko vozilo, koje je trebalo biti u pratnji i bez kojeg ne možemo krenuti, kasnilo je u polasku punih sat vremena i skratilo nam ukupno vrijeme trke na 6 sati pa matematika smanjuje prosječni tempo na 4:30, što još uvijek nije neki nepremostivi problem, skoro svi iz ekspedicije smo u to vrijeme trčali halfove debelo ispod 1:30, što znači mogli smo prat 4:00 bez problema. Međutim, putem smo saznali da moramo proći kroz Mariju Bistricu, da nas tamo primi velečasni i blagoslovi plamen, jer kakav je to mir bez božje ruke. Ukratko, ode još jedan sat i sad smo već na prosječnom tempu 3:45, ukratko – malo žešći knapić.

‘Ovi nisu normalni’

Ali kud svi Turci tu i mali Mujo, prvo je velečasni odužio procesiju, pa onda još red zakuske, pa red fotkanja ispred crkve Majke Božje Bistričke i tek onda dalje put pod noge. U trku pada dogovor da ćemo imati češće, kraće i brže izmjene, praktički dionice (u to vrijeme smo Ante i ja hiljadarke mazali na 3:30, Robert nije bio ništa lošiji, znao nas je čak i iznenaditi na kros ligi). Uglavnom, odjednom se iz kurtoaznog svečarskog jogginga nošenja štafete i razdraganih atmosfera po usputnim selima, gdje nas dočekuje lokalna administracija a mladež trči neko vrijeme uz nas, sve pretvorilo u bespoštednu trku na život i smrt. Da stvar bude složenija, sunce je upeklo, baklja plamtjela na par centimetara od glave, dim je išao u oči, što je dodatno zatoplilo priču i tih prosječnih 3:45 nakon nekih sat vremena i 20-tak promjena postaje mission impossible. Krenuli smo s letećim izmjenama izravno iz kombija, doslovno na svaki puni kilometar (plan je da jedan dereš koliko ide pa četiri odmaraš), dječurlija po selima nije mogla doći’ sebi, uspijevali su nas pratiti stotinjak metara i odustajali razočarano vičući za nama „ovi nisu normalni“.

I tako, stigli smo na nekih desetak kilometara ispred Varaždina, imali još samo 15 minuta na raspolaganju za taj segment, teško da bi i s biciklom to ulovili. Cajtnot situacije ubrzo postaje svjesna i policijska ophodnja u našoj pratnji, zadužena za regulaciju prometa i pravovremeni dolazak na organizirani skup u Varaždinu. Kratko vijećaju i donose povijesnu, a vrijeme će pokazati i krvavu odluku da se svi trkači potrpaju u kombi i prevezu s bakljom mira do predgrađa Varaždina. Rečeno – učinjeno. Negdje na osami, daleko od očiju javnosti, izašli smo iz kombija i zadnja 2 kilometra slavodobitno utrčavali u grad kao da se u međuvremenu ništa sporno nije dogodilo, jer tamo je već sve spremno, gradonačelnik krajičkom oka pogledava na sat… Ostalo je povijest koju vjerojatno znate.

Dragan Janković

Da bi stigli na cilj nakon 42,195 metara morate imati hrabrosti, predanosti i ustrajnosti. Kad bi trčanje maratona bilo lako, svako bi ga trčao. Zato morate biti odani svom programu pripreme. Ako želite s uspjehom završiti maraton, za to morate biti spremni platiti i određenu cijenu – ali prolaskom kroz cilj sasvim sigurno će vam se uloženo višestruko isplatiti

Prolazeći godinama kroz razne trkačke programe uvidio sam jednu bitnu zajedničku karakteristiku: svaki od njih nedvojbeno daje rezultate. Bez obzira na varijante brzih, dugačkih ili odmarajućih treninga od kojih su uglavnom sastavljeni, iza svakog tog programa krije se sistematičnost, a kao što znamo – samo sistematski rad daje rezultate. Drugim riječima, ako se pridržavate programa, rezultati neće izostati. Pitanje je vremena kad ćete pronaći program koji će vam osobno najviše odgovarati ili možda još važnije, koji će vam donijeti najbolje rezultate.

Ovaj program je dobar i ako već nemate neki u koji slijepo vjerujete, savjetujem da mu pružite šansu za dokazivanje jer traje 18 tjedana, otprilike koliko i zimski trkački period, taman za pripremu za jedan proljetni maratona. Uvjeren sam da će sigurno dati rezultate pod uvjetom da ga se disciplinirano pridržavate. Za njegovo lakše i preciznije provođenje, potrebno je uvijek na umu imati 11 vrlo važnih elemenata.

Dugački trening dovest će vas do linije cilja

Dugački trening je najvažniji element maratonskog programa zato što vas fizički i mentalno priprema za dužinu od 42 kilometra. Bez obzira na to, nije potrebno odmah u prvom tjednu raditi trening od 30 km. Dužinu treba postupno povećavati iz tjedna u tjedan.

U prvom tjednu trkači početnici trebali bi pretrčati 10 km i tijekom svakog idućeg dugačkog treninga dodavati 1,5 do 2 km sve dok se tri tjedna prije maratona ne dosegne dužina od 30 km koju više ne treba povećavati. Napredniji trkači koji trče 60-tak kilometara tjedno mogu početi s dužinom od 15 km, također dodajući 1,5 do 2 km. Ta grupa će do dužine od 30 km doći već u jedanaestom tjednu pa će do kraja programa odraditi još nekoliko 30-kilometarskih treninga. Dugačke treninge treba uvijek trčati one dane kada se ima najviše slobodnog vremena, radi adekvatnog oporavka.

Dani odmora održat će vas zdravim

Dani odmora su drugi najvažniji dio maratonskog programa. Kilometraža koju ste obavezni napraviti za što bolje istrčani maraton kreira stresnu situaciju. Osnovna svrha svakog treninga je „pražnjenje“ organizma, zatim slijedi faza oporavka u kojoj se potrošena energija najprije kompenzira a potom i superkompenzira, tako da ste nakon svega brži, jači i bolji nego prije. Ali, pod jednim uvjetom – da organizmu ostavite dovoljno vremena.

Čovjekovom muskulaturnom sistemu potrebno je 48 sati za oporavak poslije napornog rada. U protivnom dolazi do umora, povreda mišića, stres fraktura i bolesti gornjeg respiratornog sustava. Svaka od tih pojava izrazito negativno utječe na provedbu programa.

Stoga, preporuka je dva dana u tjednu totalnog odmora (petkom i ponedjeljkom ako dugačke treninge radite vikendom). Ako osjetite potrebu i za trećim, uzmite ga bez grižnje savjesti. Napredniji trkači tijekom jednog od ta dva dana upražnjavaju gimnastiku ili lagani jogging bez većih napora. Čak i vrhunski atletičari imaju dane odmora.

X-treninzima održat ćete formu u danima odmora

U svoje dane odmora možete uvesti tzv. X-treninge u vidu plivanja, rolanja ili vožnje bicikla. Takvim treninzima razbit ćete monotoniju trčanja a istodobno zadržati aerobnu aktivnost. Malo gimnastike i teretane isto tako nije na odmet. Intenzitet takvih treninga ne smije biti žestok kako ne bi ušli u kompromis s trkačkim treninzima.

Tempo je presudan za rezultatski uspjeh

Svatko može istrčati 42 kilometra ako trči u adekvatnom tempu. Ako se ubrza – dolazi do pucanja; ako se dovoljno sporo trči od starta – dolazak na cilj je osiguran!

Bilo da trčite 3:45 ili 6:15 po kilometru morate znati kako taj tempo utječe na vas. Jedan od načina da ustanovite i definirate koji će vam tempo najviše odgovarati je trening u ritmu maratona. Pogoditi taj ritam nije lako bez prethodnog iskustva. Međutim, postoje dvije učinkovite formule za izračunavanje. Prva – svoj najbolji rezultat na 10 km pomnožite s 4,65 i dobit ćete ukupno vrijeme maratona koje ćete podijeliti s 42,195 da dobijete tempo po jednom kilometru. Druga – svoj najbolji rezultat polumaratona pomnožite s 2 i dodajte na ukupnu sumu 10 posto i opet ćete dobiti vašu približnu vrijednost na maratonu.

Brzinskim treningom popravit ćete osobni rekord

Ako vam je ovo prvi maraton, možete slobodno preskočiti brzinske treninge. Povećanje kilometraže i trčanje dugih treninga ja za sada sasvim dovoljan stres za vaš organizam pa bi uvođenjem brzinskih treninga koji imaju različit fiziološki stres samo povećali mogućnost ozljede. No, ako iza vas već stoji određeno maratonsko iskustvo i već ste dostigli nivo na kojem egzistirate neko vrijeme, uvođenjem brzinskih treninga dobit ćete «ekstra brzinu» koja će vas gurnuti na viši nivo. Stoga, jednom tjedno planirajte intervalne treninge, brdske dionice ili fartleke. Dobra ideja je i trčati jednom tjedno brže od tempa kojeg planirate za maraton. Sredinom treninga ubacite jedan komad od kojih 20-25 minuta u kojem ćete trčati dovoljno brzo da dišete teže nego na uobičajenom treningu, ali i dovoljno sporo da ne ostajete bez daha. Napredniji trkači bi trebali takve treninge raditi utorkom, brzinske četvrtkom a lagani jogging srijedom.

Obični lagani treninzi su osnova programa

Jednom tjedno trčite otprilike pola dužine svojih dugačkih treninga i to u istom ritmu. Početnici bi trebali obavljati taj trening sredinom tjedna. S obzirom na intenzitet treninga možete tog dana napraviti dodatni trening gimnastike, istezanja ili teretane. Napredniji trkači isto tako trebaju rezervirati par dana u tjednu za ove lagane treninge i to u pauzama između dugih, brzinskih i tempo treninga.

Tjedna kilometraža ne mora biti prevelika

Ukupna tjedna kilometraža za trkače početnike trebala bi biti dvostruko veća od dužine dugačkog nedjeljnog treninga. Znači, ako ove nedjelje trčite 25 km, ukupna tjedna kilometraža bi trebala biti oko 50 km. Napredniji trkači bi trebali imati veću kilometražu, ali ona ne bi trebala prelaziti više od trostruke dužine dugačkog treninga.

Trčanjem više kilometara od toga može vas dovesti do kroničnog zamora, teških nogu i oskudice uživanja u trčanju. Ako počinjete opažati neke od tih simptoma odmorite nekoliko dana prije nego nastavite s programom.

Korak nazad pomoći će vam da napravite korak naprijed

Dani odmora nisu dovoljna preventiva od opasnosti zvane pretreniranost. Najuspješniji maratonski programi uključuju i tjedne odmora. Pri tom se ne misli na totalni odmor. Dovoljno je u tim tjednima skratiti dugački nedjeljni trening za trećinu. Znači, ako je na redu bio trening od 24 km, skratite ga na 16, a u idućem nastavite progresivno povećavanje tamo gdje ste stali. Čak i napredni trkači trebaju povremeno napraviti «korak nazad» zbog intenziteta programa ne bi li tako došli do fizičke i mentalne «minute odmora».

Tijekom takvog tjedna ćete se relaksirati i akumulirati snagu koja će vam trebati za predstojeće napore na višem nivou.

Trke grade iskustvo

Nekoliko trka tijekom programa od velike je važnosti za trkače početnike. Povremeno pojavljivanje na zvaničnim trkama pomoći će vam da steknete iskustvo – kako se zagrijati, kakav je osjećaj trčati u masi, kako uzimati okrepu, kad i što jesti prije i poslije trke, isprobati tenisice itd. Uvijek je bolje napraviti grešku na nekoj manje važnoj trci kako bi je izbjegli na maratonu. Međutim, i te trke tijekom programa ne bi trebali trčati više od jedanput u tri tjedna. U tjednu u kojem ćete trčati trku smanjite kilometražu i eliminirajte dugački trening.

Završni dio priprema je period za oporavak i dotakanje goriva

Puno trkača trenira naporno sve do zadnjeg dana pred maraton. Međutim, organizmu morate dozvoliti da se odmori nakon teških treninga. Tijekom zadnja dva tjedna pred maraton kilometraža bi se trebala smanjiti za 50 posto, s time da se zadnja 2-3 dana trči sasvim malo. Taj odmor ne samo da ne dozvoljava nikakva mišićna oštećenja, već potiče maksimalno popunjavanje glikogenom sve energetske punktove.

Smanjivanje kilometraže ne znači da treba smanjiti i brzinu treninga. Taj period treba iskoristiti za konačno isprobavanje maratonskog tempa, ali na puno kraćim distancama. Jedan od načina skraćivanja kilometraže je pretvaranje laganih treninga u dane totalnog odmora. Možda ćete osjetiti potrebu da dan prije maratona nešto otrčite kako bi smanjili napetost, no 3-4 kilometra bit će sasvim dovoljno da drugog dana na maraton dođete odmorni i spremni.

Motivacija sve elemente drži na okupu

Mnogi ljudi podcjenjuju napor koji je neophodan za maraton. Da bi stigli na cilj nakon 42,195 metara morate imati hrabrosti, predanosti i ustrajnosti. Kad bi trčanje maratona bilo lako, svako bi ga trčao. Zato morate biti odani svom programu pripreme. Ako želite s uspjehom završiti maraton, za to morate biti spremni platiti i određenu cijenu – ali prolaskom kroz cilj sasvim sigurno će vam se uloženo višestruko isplatiti.

Dragan Janković
Foto: Ivica Drusany

Tijekom ljeta sam s Veronikom i Antonijom skoro svaki vikend divljao po Alpama, pohodili smo najveće svjetske planinske trke tog vremena: Grossglockner, Bergen, Drei Zinnen, Susa, Grintavec, Matterhorn, Šmarna Gora, Telfes i Jungfrau, na kojima smo upoznali kompletnu svjetsku elitu, tako da smo dobro znali što i tko nas čeka na prvenstvu. Većina tih trka se u kasnijim godinama ugasila i prebacila na trailove, kojih u to doba još nije bilo. Poveznica s trailom postoji i danas s obzirom na to da je dosta vrhunskih planinskih trkača tog doba kasnije evoluiralo u izvrsne trail trkače.

Prvenstvo na Aljaski je imalo svoju specifičnu uvertiru. Trošak putovanja je dobrim dijelom subvencionirao IAAF (300$ po trkaču), a pomogao je dodatno i WMRA (50$ po trkaču). Zahvaljujući tome, unatoč rezerviranom stavu na početku, na prvenstvo je došlo 27 zemalja s blizu 300 natjecatelja. Drugi problem su bili vremenski uvjeti, ali organizatori su uspjeli uvjeriti IAAF i WMRA da na samom jugu Aljaske sredinom rujna nikada ne pada snijeg i da je temperatura u pravilu oko 15 stupnjeva, pa su na temelju toga ipak dobili organizaciju prvenstva. Naravno, snježna mećava je zasula Girdwood samo tri sata pred start prve trke…

Problemi s vizama

Naš tim je u polasku stalno ulazio u probleme i neočekivane situacije. Prvo, američka viza nije odobrena za nekoliko naših najboljih trkača, tako da se ekipa formirala na temelju onih koji su je dobili i onih koji su si mogli priuštiti troškove natjecanja, koji su uz sve subvencije iznosili preko 1000 eura po osobi. Pravi cirkus se ipak desio prilikom odlaska. Naime, sve europske reprezentacije su imale rezervirani čarter let iz Frankfurta od strane jedne njemačke putničke agencije. No, kad smo došli u Frankfurt, sat vremena prije polijetanja čekalo nas je prvo u nizu iznenađenja: Za let su naš i slovački tim trebali imati i kanadske vize (ostale zemlje nisu podlijegale kanadskom viznom režimu), koje naravno nismo imali. Stvar je bila u tome da avion do Aljaske nema dovoljno goriva i mora sletjeti na dotankavanje u zračnu luku Silver City u kanadskoj pokrajini Yukon. Bez obzira na to što se neće izlaziti iz aviona, za to je potrebno imati vizu?! I tako, ostajemo dodatnih pet sati u zračnoj luci u Frankfurtu, jer su nas prebacili na drugu liniju preko New Yorka.

Nakon 9 sati leta, novi problemi u zračnoj luci John F. Kennedy. Ne možemo ni na taj let jer Anchorage nije krajnja destinacija, već Kina, i za nju treba imati viza, koju naravno, isto tako nemamo. Trpaju nas u aerodromski hotel na spavanje, a jutrom hvatamo novu liniju preko Salt Lake Cityja. Tamo još dodatnih 5 sati čekanja, da bi na kraju, nakon puna dva dana (48 sati puta), konačno stigli na odredište, sa Slovacima koje smo non stop šlepali za sobom, s obzirom na to da ni jedan njihov član nije znao engleski.

No, ni tu nije bio kraj problemima. Kad smo došli na tehnički sastanak, saznali smo da se za ekipni muški plasman na Svjetskom prvenstvu računaju 4 trkača (za razliku od europskog, gdje je bilo potrebno 3). Nekako smo uspjeli nategnuti rukovodstvo WMRA da mi dozvole da ja, koji sam na prvenstvo doputovao kao i inače u svojstvu team leadera, budem taj nesretni četvrti.

Sjajni Slovenci i nepobijedivi Talijani

Dakle, 3 sata prije prvog starta prava zimska mećava i prvih par trka je održano u gotovo neregularnim uvjetima, ali nikog od sudionika to nije previše pogodilo, već dapače, kakva bi to bila aljaška avantura bez snijega do koljena. Staza je bila po principu gore/dole, krug od 4 kilometra s 2 kilometra uspona i 2 kilometra nizbrdice. Muškarci su imali 3 (12 kilometara), a žene 2 kruga (8 kilometara). Juniorske trke je poharala fenomenalna mlada generacija slovenskih trkača: Prvo i drugo mjesto za Mitju Kosovelja i Petera Lamovca kod juniora, te treće i četvrto za Mateju Kosovelj i Luciju Krkoč kod juniorki, te posljedično – dva ekipna zlata! To je izazvalo veliku reakciju slovenske sportske javnosti, pa su na povratku u deželu dočekani na aerodromu kao nacionalni heroji. Brat i sestra Kosovelj su kasnije imali dosta uspješne seniorske atletske karijere: Mitja je postao dva puta svjetski prvak u disciplini planinskog trčanja na duge staze, koja je uvedena sljedeće godine, polumaraton je trčao za 1:04, a maraton 2:17; Mateja je pak na europskim prvenstvima uzela dvije medalje (srebro i bronca), uz par četvrtih mjesta, a polumaraton je išla 1:15, dok se u maratonu spustila na solidnih 2:43.

Glavnu mušku trku je dobio Marco De Gasperi, jedan od najtrofejnijih planinskih trkača svih vremena. Peterostruki svjetski prvak, pravi specijalista za spust, s obzirom na to da je svih pet titula osvojio na downhill prvenstvima (neparne godine), na koja pak nije dolazio kralj uspona Jonathan Wyatt, koji isto ima pet titula svjetskog prvaka s uphill prvenstava (parne godine), ali i jedno s downhill, kad je 2995. održano u njegovom Novom Zelandu. Inače, De Gasperi ima polumaraton 1:05, i naravno fenomenalnih 55 kilograma. Prije par godina u Portugalu sam ga ponovo sreo nakon dugo vremena, tad već kao 42-godišnju veteransku legendu, na zadnjem svjetskom prvenstvu u trailu, na kojem je osvojio 18. mjesto sa zaostatkom za pobjednikom od 15 minuta (usporedbe radi, naši najbolji traileri su zaostajali preko sat vremena).

Ekipna pobjeda je pripala Italiji, daleko najtrofejnijoj naciji planinskog trčanja. Njihov muški tim je na dosadašnjih 35 svjetskih prvenstava svaki put osvajao medalju, od čega čak 24 puta zlatnu, a gubili su je tek u zadnjih 10-tak godina kad su na prvenstva počele dolaziti afričke reprezentacije Eritreja i Uganda, obje s visoravni Rift Valley. Najzaslužniji za nevjerojatan niz talijanskih planinskih trkača je njihov legendarni trener Raimondo Balico, koji je vodio njihov tim punih 28 godina (od 1985. do 2012.) i pri tom osvojio 23 titule ekipnih svjetskih prvaka. Nakon njegovog odlaska, Italija se popela na pobjedničko postolje još samo jednom (2015.), dok se za njegovog mandata samo jednom nije popela. Nažalost, Balico je 18. ožujka 2020. godine postao jedna od prvih i najpoznatijih žrtava koronavirusa u svijetu trčanja.

Nezaboravno iskustvo

Naša muška ekipa se nije proslavila, shodno izbornom ključu, kojeg na kraju gotovo da nije bilo, s obzirom na to da su Aljasku vidjeli samo oni koji su uspjeli dobiti vize i imali sredstva za put. Osvojili smo debelo zadnje mjesto (18.), ali je zato upisan prvi pionirski nastup hrvatske planinske reprezentacije na nekom svjetskom prvenstvu. Nakon toga nismo bili puno bolji ni narednih godina, ali više nikada nismo bili zadnji. Najvrjedniji nastup smo zabilježili 2007. u švicarskom Ovronnazu, kad smo osvojili 19. mjesto u konkurenciji 25 zemalja. Nažalost, pojavom i ekspanzijom traila, gotovo potpuno se izgubio i onaj mali postojeći interes za planinsko trčanje, pa smo zadnji nastup na svjetskim prvenstvima zabilježili 2013. u Poljskoj, u mjestu Krynica-Zdroj. Uglavnom, u Girdwoodu su u konkurenciji od 115 natjecatelja, naši zauzeli sljedeće pozicije: 103. Damir Černić, 107. Predrag Bošnjak, 111. Željko Pale, 114. Dragan Janković (uspio sam dobiti jednog Slovaka, ni do dan danas mi nije jasno na koju je on foru upao u reprezentaciju, sigurno ima zanimljivu priču).

Žensku trku je dobila Novozelanđanka Melissa Moon, koja je na vrh uspona stigla sa Škotlanđankom Angelom Mudge, koju je dobila na dugačkom i strmoglavom spustu ka cilju. To joj je bila druga titula svjetske prvakinje u planinskom trčanju, prvu je osvojila dvije godine ranije, nakon čega je izabrana za sportaša godine Novog Zelanda. Imala je dugu i relativno uspješnu karijeru (polumaraton 1:13, maraton 2:41), a uz to bih dodao i pobjedu na Empire State Building 2010. godine, s vremenom 13:13 za 86 katova! Njezin rekord je popravila tri godine kasnije Austrijanka Andrea Mayr (11:23).

Hrvatske cure su nešto bolje prošle, ekipno su osvojile 13. mjesto od 15 reprezentacija. Veronika Jurišić je zauzela 27. mjesto i to je sljedećih 10 godina bio najbolji naš plasman na svjetskim prvenstvima, kojeg je popravila Barbara Belušić u Poljskoj, kada je bila 17. Uglavnom, ostao je najbolji na up&down prvenstvima, jer je u Krynici bilo po rasporedu uphill. Inače smo uvijek lošije prolazili na prvenstvima s nizbrdicama, s obzirom na to da u hrvatskom kalendaru planinskog trčanja uopće nije bila takvih trka. U konkurenciji 65 natjecateljica, naše su osvojile sljedeće pozicije: 27. Veronika Jurišić, 56. Antonija Orlić, 62. Jelena Lukšić (tada 18-godišnja članica splitskog Marjana).

Sve u svemu, nezaboravno iskustvo za sve nas. Deset dana smo boravili na Aljaski, rentali kombi i proputovali dobar dio obalnog dijela ove neobično lijepe zemlje s nepreglednim prostranstvima. Za usporedbu, Aljaska je površinom 30 puta veća od Hrvatske. Povratak je bio sasvim druga priča. Avion nije kružio oko zemlje zapad-istok, već ju je preletio okomito, točno preko Sjevernog pola. Kad smo ga nadlijetali pilot je obavijestio putnike da upravo prelazimo najsjeverniju točku naše planete. Putnici u desnom redu su kroz prozor gledali dan, a ovi u lijevom noć.

Dragan Janković

Drugi je važan po tome što nas je 1. siječnja 2000. godine simbolično uveo u novo stoljeće u kojem živimo. Naime, datum te trke je pomaknut s tradicionalnog ožujskog termina na prvi dan novog stoljeća i milenija. Isto tako, u tu specijalnu svrhu i startno/ciljni prostor je upriličen na Trg svetog Petra, tako da je papa Ivan Pavao II izrekao kratki blagoslov, a umjesto uobičajenog pucnja, znak za start su dala zvona crkve svetog Petra u Vatikanu. Inače sam sedam puta nastupio na maratonima u Rimu i nikad nisam vidio papu, ali tog dana jesam i to čak dva puta u razmaku od nekoliko sati, s obzirom na to da je na samu ponoć izašao na svoj čuveni balkončić i blagoslovio početak novog tisućljeća.

Afrička trkačka revolucija

Trasa trke je sasvim sigurno najatraktivnija maratonska staza u svijetu. Na putu dugačkom 42 kilometra i 195 metara proputovat ćete kroz bogatu povijest ovog grada. Start i cilj su naravno, ispred čuvenog Coloseuma, starog 2.000 godina. Proći ćete njihove najpoznatije trgove – Cavour, Navona, Popolo, Venezia, Trevi (u koju morate ubaciti novčić), zatim Forum, Španjolske stepenice, zamak Sant Angelo, a trčat ćete uz Vatikan preko trga svetog Petra… možda vidite i papu.

Da se vratimo u prošlost. Dakle, prvog dana olimpijskih igara u Rimu, 10. rujna 1960. održan je jedan od najuzbudljivijih, najznačajnijih i najpoznatijih maratona u povijesti ove discipline. Na pobjedničko postolje popeo se do tada anonimni trkač iz Etiopije, Abebe Bikila, započevši nešto što je uskoro postalo poznato kao afrička trkačka revolucija.

Sin pastira, radeći kao poštar, dnevno je prelazio 30-40 kilometara raznoseći poštu po pješčanom terenu. Tek s 24 godine, došavši u vojsku, počeo se baviti trčanjem. Otežani uvjeti treniranja u Etiopiji (tropska klima i velika nadmorska visina) dolaze do izražaja kada trkači siđu u niža, povoljnija klimatska područja, gdje u pravilu trče puno brže i ruše svoje osobne rekorde. To je bio slučaj i s Bikilom. Finac Oni Niskanen, uzet u službu etiopske vlade da uredi vojni kamp za treniranje, pripremao je Bikilea samo za trke na 5 i 10 km. Međutim, s obzirom na to da se neposredno prije Olimpijade razbolio jedan član reprezentacije u maratonu, Abebe je naknadno pozvan kao njegova zamjena. Prije toga otrčao je samo dva maratona: u lipnju (2:39:50) i srpnju (2:30:21) iste godine.

Obrana olimpijske krune

Na startu olimpijskog maratona našlo se 69 trkača i malo tko je obraćao pažnju na dva natjecatelja iz Etiopije – Wakgirea i Bikilu, koji su izašli na stazu bosi. Favorit trke je za mnoge bio Rus Sergej Popov, dvostruki europski prvak, vlasnik tadašnjeg svjetskog rekorda (2:15:17). Trčeći u vodećoj skupini do 18. kilometra, Bikila u društvu svjetskog prvaka u krosu Rhadi Ben Abdesselema iz Maroka, počinje bijeg. Jakim tempom povećavaju razliku ispred Novozelanđanina McGeeja i Popova, koja uskoro raste na dvije minute. I u trenucima kada su svi očekivali da vodeći dvojac počne curiti, događa se upravo suprotno – 30. kilometar prolaze u vremenu 1:34:29, što je brže od svjetskog rekorda na toj dužini. Trčeći bosonog po rimskoj kaldrmi, Bikila priređuje još jedno iznenađenje kilometar prije cilja. Snažnim finišem ostavlja renomiranog Abdesselema za 200 metara i prolazi ciljem u vremenu novog svjetskog rekorda – 2:15:16. Legenda je rođena! Visok, produženog laganog koraka i bosonog, Bikila postaje oličenje prirodnog, elegantnog trkača.

Nakon senzacionalne pobjede u Rimu, nadahnuti načinom njegovog trčanja, mnogi su počeli trčati bosi, vjerujući da će postići bolje rezultate. Tek kasnije se otkrilo da je Bikila trčao bos jer nije imao novca za tenisice. Tijekom idućih godina, pobjeđivao je na maratonima u Grčkoj, Japanu i Čehoslovačkoj, izazivajući veliki interes za taj sport diljem svijeta. Međutim, njegov pobjednički bljesak ugasio se na Bostonskom maratonu 1963. Nakon što je porušio rekorde na svim prolazima u prvih 30 kilometara, pod udarom hladnog istočnog vjetra, dramatično usporava i trku završava tek kao peti.

Kao rezultat toga, Bikila nije više bio glavni favorit za Olimpijadu 1964. Da stvar bude gora, samo 5 tjedana prije igara, morao je na operaciju slijepog crijeva. Veliki favorit utrke bio je Amerikanac Leonard Edelen, koji je godinu dana ranije spustio svjetski rekord na 2:14:28 i postigao nekoliko impresivnih pobjeda. Ali na stazi se nakon 20 kilometara, ovaj put sam, odvojio Bikila i do kraja trke deklasirao sve ostale trkače. U cilj ponovo ulazi s vremenom novog svjetskog rekorda 2:12:11, čak 4 minute brže od drugoplasiranog Basila Heatleya, što je najveća razlika od Olimpijade 1924. Abebe Bikila tako postaje prvi maratonac koji je obranio svoju olimpijsku krunu i jedini koji je svjetske rekorde rušio na Olimpijadama.

Tragični kraj

Pripremajući se za svoju novu olimpijsku obranu 1968. u Meksiku, ozlijedio je koljeno te nedovoljno oporavljen ipak nastupa, no odustaje nakon 17 kilometara trke. Najavljuje povratak i obranu za 1972. na Olimpijadi u Münchenu, međutim, 1969. teško stradava u automobilskoj nesreći u kojoj lomi vrat. Hitnom intervencijom biva prebačen u Stoke Mandeville Hospital u Engleskoj, ali svejedno ostaje paraliziran ispod struka, te ostatak života provodi u invalidskim kolicima.

Ipak, natjecateljski duh ne miruje. Počinje se baviti streljaštvom i nastupa na Mandeville Games, pretečom današnjih Paraolimpijskih Igara. Na igrama u Münchenu je prisutan, ali samo kao počasni gost. Godinu dana kasnije, 25. listopada 1973. Abebe Bikila umire od moždanog udara.

Njegov značaj, njegove pobjede i rekordi izravno su pridonijeli velikoj popularizaciji maratona i osigurale mu vječnost u uspomenama svih ljubitelja dugoprugaškog trčanja. Do današnjeg dana ostaje najvećim maratoncem svih vremena, s kojim se sudbina na kraju karijere tragično poigrala.

Trideset godina nakon njegove pobjede u Rimu, pod pokroviteljstvom IAAF-a, održan je na istom mjestu i istoj stazi maraton u spomen na taj veliki događaj, službeno prozvan Bikila-Marathon. Na njemu je nastupila tadašnja kompletna reprezentacija Etiopije koja je osvojila prva 4 mjesta, a pobjednik je bio Gebre Tadese u vremenu 2:10:28.

Još jednom, 2010. godine je maraton u Rimu imao komemorativan karakter, jer je označeno pola stoljeća od te trke. Pobjednik je ponovo došao iz Etiopije – Siraj Gena, s rezultatom 2:08:39, a osim uobičajene nagrade za pobjedu, dobio je i dodatni bonus od 5.000 eura jer je u znak sjećanja na Bikilu, maraton otrčao – bos!

U Rimu sam trčao sedam maratona, između ostalog oba koja sam opisao (1990. i 2000.), a ove godine po prvi put idem samo kao gledatelj i suport mojim pulenima, kojih će biti 15 i jako im zavidim.

Dragan Janković

Kao prvo, rijetko koji umjetnik će objašnjavati svoje djelo, to mu dođe nešto slično kao kad moraš nekome pojasniti vic. Razlikuje se samo u tome što umjetnost može (ako može) svako doživjeti i vidjeti na svoj način. Pinkići nisu nikada objasnili zašto su snimili ovaj album i što se krije u pozadini istog, to je ostavljeno svakome ponaosob da ga protumači onako kako može i zna, fora i jeste u tome da je višesmislenost opće primjenjiva.

Uglavnom, ključna metafora albuma je trčanje. OK, to sam shvatio, trčanje u njihovim pjesmama simbolizira pejsanje urbanog, općim napretkom nametnutog životnog tempa koji će nas prije ili kasnije samljeti na ovaj ili onaj način, ali zašto ja ne bi shvatio to upravo naopako – trčanje kao jedini pravi način da pobjegneš iz te centrifuge? Brijem da Pinkići nisu bili trkači, u to vrijeme ljudi nisu trčali zbog viših, nižih ili bilo kakvih životnih ideala, već isključivo radi rezultata, a to oni nisu garant, bavili su se muzikom i opijatima, sve pet. Da je vremeplov malo okasnio i da su Watters i Gilmour povremeno joggali i bili svjesni suštine današnje trkačke doktrine, sigurno bi masu dvosmislenosti s Tamne strane mjeseca drugačije interpretirali. Gotovo sam siguran da ovaj album ne bi nikada ni snimili, barem ne ideološki. Tako da je i bolje što nisu trčali J. Elem, da se ne pogubim u katakombama moždanih vijuga, ajmo redom:

• Samo ime albuma se već na neki način može povezati s trčanjem. Tamnu stranu mjeseca nitko nikada nije vidio (osim možda Neil Amstronga i njegove posade, pod uvjetom da su fakat bili gore, ali kao štovatelj lika i djela Stanleya Kubricka, vjerujem da nisu), što je manje važno, koliko činjenica da ona simbolizira na neki način otuđenost ili pak osobnost ljudi koje smatramo idiotima i trpamo ih u umobolnice… ono, kao za njihovo dobro. Oni su za nas normalne nenormalni, tretiramo ih društvenim otpadom i luđacima, međutim iz njihove perspektive je slika proporcionalno obrnuta. Mi smo u svojoj manijakalnoj jurnjavi ka uspjehu, novcu i blagostanju za njih luđaci. Oni su za nas debili, mi smo za njih, naša riječ protiv njihove i obrnuto… ono što je meni žuto, policajcu je uvijek crveno.
  Ljudi koji se tako strastveno odaju trkačkom porivu, dobrim dijelom i s punim pravom zanemaruju stvarnost koja nas guši i vodi ka istrebljenju, na neki svoj čudan način žive baš na toj tamnoj strani mjeseca, neshvaćeni od onih na svjetlijoj životnoj pozornici. After all, samo trkač razumije trkača, zar ne?
• Album počinje s pjesmom Speak to me. Uvodni dio je srčani puls, mislim da nema ljudi koji su više opsjednuti njime od trkača. Uglavnom, gomila specijalnih efekata, neartikuliranih buncanja, manijakalnog smijeha, s vrlo malo teksta koji sasvim dovoljno govori o konceptu albuma: „I’ve always been mad, I know I’ve been mad, like the most of us… very hard to explain why you’re mad, even if you’re not mad…”
• Druga pjesma se zove Breathe… da sam svaki put dobio kunu kad bi me trkač pitao kako treba disati, danas bi vozio Mercedes Sedan! Jedna od strofa kaže “Run, rabbit run…”, i mada ima podrugljivu notu ka onima koji trče tj. prate tempo mašine u kojoj se manje/više svi vrtimo, jedini pravi način izlaska iz nje ustvari i jeste da zec, ali zaista – trči!
• Treća stvar je očiti nastavak i posve (ne)simbolično se zove On the Run! Instrumental, opet s dosta specijalnih efekata koji ukazuju na manijakalno trčanje ili metaforu istog.
• Slijedi istinsko remek djelo – Time! Po meni njihova najkarizmatičnija pjesma, i kad bi ovaj band trebalo predstaviti samo s jednom pjesmom, onda je to to. Fenomenalan vokal Davida Gilmoura svojski dočarava apokaliptičnu pozadinu pjesme, bezvezan život bez života, protraćen na glupe, sebične i male stvari. Pjesnik je htio reći da većina ljudi nije svjesna da propušta jednu jedinu priliku da živi uzbudljiv život na najjače, a ključna strofa kaže:

“And you run and you run to catch up with the sun but it’s sinking
Racing around to come up behind you again”

Iza toga slijedi možda najjača rečenica u povijesti Rock’n’Rolla:

„The sun is the same in a relative way, but you’re older

Shorter of breath and one day closer to death“

Toliko simbolike s trčanjem (run, catch, racing, shorter of breath) nećete naći ni u jednoj drugoj pjesmi ikad snimljenoj.

Još se jedan dio pjesme striktno, u ovom slučaju čak i na tehničkom nivou, veže uz trčanje ili još bolje – uz trku:

„And then the one day you find, Ten years have got behind you

No one told you when to run, You missed the starting gun”

Rogers veli da ako si omašio startni pištolj, praktički život teče bez veze… a nemaš trenera da ti kaže gdje, što i kad treba trčati. OK, shvaćam da nije baš mislio da je život nastup na maratonima i trailovima, ali zar nas nešto košta da, s punim pravom, vjerujemo da je naš starting gun upravo – starting gun!

Koliko puta svako od nas nije omašio start trke? Ja, da se pohvalim, do današnjeg dana točno 1586 puta. Istina, dva puta jesam: jednom sam došao na Turopoljsku trku sat vremena prekasno (fucking pomicanje vremena), a jednom sam u Ferrari bio u tojtoju kad je pištolj grunuo… zadnjeg učesnika sam stigao tek negdje na početku trećeg kilometra, nažalost tad još nije bilo neto mjerenje vremena, sve je bilo „gun time“, ušto je ušlo i sranje

Nakon srčanog pulsa, sljedeća trkačka opsjednutost je vrijeme, a kombiniranjem ta dva pojma dobiva se uvid u vlastitu formu, ali isto tako i u urođenu (maksimalan) i stečenu (minimalan) predisponiranost.

• Slijedi još jednom Breathe, ili bolje rečeno njezin drugi dio. Pjesma je kratka i opuštajuća, nakon visokog tempa u pjesmama On the Run i Time, baš kako i treba biti u dobro odmjerenom fartleku (ili životu) u kojem treba doći do daha
• Great gig in the Sky govori o smrti. Pjesma je vrlo neobična, teksta gotovo da i nema, ali piano i horor ženski vokal dočaravaju ljudski strah od smrti. Minijaturni tračak genijalnosti, Mona Lisa Rock’n’Rolla, pjesma koju je nemoguće shvatiti i objasniti.. ili napraviti još jednom.
• Slijedi Money, njihov veliki hit, rekao bih ne ciljano. Naime, Pinkići nikad nisu snimali ritmične, komercijalne pjesme, ali smisao ove jeste da dočara automatizam svakodnevnice kroz jednoličnu bezličnost ili ponavljajući naglašeni ritam. Money je posveta ljudskoj pohlepi i zabludi da bolji život dolazi s više bogatstva. Oda potrošačkom vremenu i društvu u kojem živimo i bezumnoj trci ka novcu koji sjedi na pijedestalu svega. Uglavnom, filozofska trabunjanja o štetnom utjecaju novca, koji je korijen svog zla ovog svijeta, karakteristična za mlade ljude sklone idealima. Kontradiktorno je to da je ovaj album, možda baš najviše zahvaljujući ovoj pjesmi, treći najprodavaniji album u povijesti muzike, pa je uzročno posljedično članovima grupe donio običnom čovjeku nezamislivo bogatstvo koje je nemoguće potrošiti za jednog života.

Smatra se da Dark Side ima svaki osmi stanovnik Zemlje, a bolje od njega su se prodali samo Michael Jacksonov Thriller i AC-DC Back in Black. OK za AC-DC, mada mislim da su imali i bolje albume (prvenstveno Highway to Hell, al dobro sad…), ali Miki Maus se obogatio na bijele čarapice, ljubavni bulšit i ritam kojeg je pokupio od Clasha. Konkretno na Simononovu bas liniju u Guns of Brixton je nabacio barem 3-4 megahita.. pustite to i Billie Jean na YouTube i sve će vam biti jasno.

Elem, Floydi nikada nisu imali ljubavne pjesme. Za njih je to trivijalna tema, savršena za komercijalnu pozadinu. Mislim ono.. ljubav i jeste nešto poput rose, al tko se namlatio para pjevajući o tome kako je trava u podne suha? Prava, velika, supersonična, nuklearna i ne znam kakva već ljubav u biti i ne postoji, dok traje traje i ustvari, cijela zajebancija se vrti oko datuma na deklaraciji isteka roka trajanja. „Danas jeste sutra nije“  je uglavnom stvar potrebe onih slabijih da se vežu uz nekog tko će im dati čvrstinu i sigurnost. Što je potreba veća, razmjere naknadne katastrofe su šire, a pjesme tipa Ne mogu bez tebe ili Ti si meni sve su nenadjebive i pune blagajnu, a ritam njezinog rada tako simbolično otvara ovu pjesmu.

• Predzadnja stvar je Us and Them, pjesma o sukobu i borbi. Temeljna ideja borbe/sukoba je da se borba obično dešava između dva izbora ili dvije strane, ili filozofski rečeno, ono što se može nazvati crnim i bijelim tipom mentaliteta. Pjesma ismijava i crni ili bijeli mentalitet (i nas i njih) koji postoji u društvu i sugerira da je izbor višestruk. Uz najbolju volju, ovdje nisam našao neku konkretniju poveznicu s trčanjem, ali negdje u dubini sigurno leži… kao uostalom u svemu
• Brain Damage, meni najdraža stvar s albuma, izvrsna gitara, odličan tekst o ludilu. Svojevremeno sam u srednjoj školi imao bend koji se zvao „Ispiranje mozga“, vrlo zahvalna tema. Umjesto šireg opisa pjesma dovoljan je samo ovaj stih:

“You lock the door And throw away the key

There’s someone in my head but it’s not me”

Negdje pri kraju Pinkići s izvjesnom dozom sarkazma poručuju – Vidimo se na mračnoj strani Mjeseca. Tamna strana mjeseca u ovoj pjesmi je mjesto za ludilo i ideje koje su destruktivne. Naravno, budući da je Mjesec uvijek mračan, na svojstven način kažu da je svatko u biti na određen način lud.

Zanimljivo je da za luđaka u ovoj pjesmi koriste izraz Lunatic (is in my head), a Luna je isto tako izraz za mjesec. Zadnji stih albuma priča o mentalnom slomu, s tekstom: Ako vaš bend počne svirati „različite“ melodije onda se uskoro vidimo na mračnoj strani Mjeseca! Ludilo je uzrokovano neprilagođavanjem vaših stavova sa stavovima drugih, ili konkretnije – društva općenito. Na kraju krajeva, sve upućuje na to da ljudi postaju ludi baš zato što se odupiru onome što im se govori da trebaju raditi cijelo vrijeme… ili život.

So… let’s go outside and run.

Dragan Janković

Sezonu smo otvorili, kao i obično, kratkom trkom Endi, inače nastavak trke Nada Dimić, koja se svake godine održavala za famozni Dan žena, kasnije često mijenjala stazu, dužinu, organizatora i naziv. Danas je puno poznatija kao Hendrix polumaraton. Nakon prve kontrole, valjalo je otići na rani proljetni maraton, što je pametna odluka da ga se otrči direktno iz zimske baze. Pa smo zapičili u Rim. No, kako je rani ožujak još uvijek kalendarski zima, mjesec dana kasnije drapamo i proljetni maraton u Beču, a kontrola za to je bila simpatična trka na 10 milja u Grazu dva tjedna prije. Međutim, i to nam se činilo rano jer je tek prolistalo, pa smo pred kraj svibnja skoknuli bez spavanja u Radence na maraton Treh Src, te do ljeta raspucali još tri brdovita polumaratona (Tuhelj, Vrbovec, Veitch), tjedan za tjedan.

Tu smo se već počeli raspravljati tko je otrčao najviše trka u sezoni i, posljedično, tko je najveća budala u klubu. Kako bi dobili pobjednika, smislili smo i interno bodovanje, svaka trka bi vrijedila toliko i toliko u odnosu na dužinu, plus-minus vremenski utržak. E tad je tek nastao pravi kaos. Bjesomučno su se tražile informacije o trkama, gdje, kada i koliko, što i nije bilo tako jednostavno, Internet i e-mail je nešto što tek treba doći, malo ljudi je uopće imalo i računalo.

Rujan smo otvorili s polumaratonima u Ptuju i Völkermarktu, te na licu mjesta pokupili informacije o nadolazećim jesenskim trkama. Brzo smo uočili da listopad ima pet vikenda i što je još bolje, skoro u svakom se nudio maraton na relativno dohvatljivoj lokaciji. Naravno, pala je i oklada, i tko spoji svih pet maratona, bit će definitivno okrunjena trkačka luda, a za nagradu će dobiti gajbu piva od gubitaša. Izazov života!

Obračun jedan na jedan

Prvog listopada smo već na putu prema baroknom Salzburgu, moćna gomilica od desetak pretendenata na tu laskavu titulu s tri auta je odjezdila k Mozartovim kuglicama. Sljedeći tjedan nismo morali na put, imali smo maraton u Zagrebu, ekipa je još uvijek bila kompletna i nabrijana. No, već na trećem u Grazu je došlo do osipanja. Mene je drmusala groznica i na sva tri sam popravljao svoje (tadašnje) osobne rekorde, s 3:42 na 3:37, pa na 3:28 i na kraju 3:26.

Četvrti maraton u Carpiju više nije bila masovka, već se pretvorilo u obračun jedan na jedan i troškovi puta su se dijelili samo s dva. Na predzadnju stanicu smo otišli samo Sead i ja, naletjeli na vrućinu i vlagu, te porikavali na 3:48. Na povratku mi je pružio ruku i rekao da mu je dosta toga i da neće ić na zadnji. OK super, pobjeda je pobjeda, gajba je tu, ali misija nije potpuna. Tjedan kasnije soliram u avionu za Istanbul. I tu počinje ona prava priča.

U busu sam koji sve trkače vozi sa stadiona Bešiktaša preko Bosporskog visećeg mosta u azijski dio na start maratona. Slušam jednog omalenog Talijana kako pokušava nagovoriti lokalnog maratonca da čendžaju majice. Kako je obojici engleski bio izrazito limitiran, nisu se sporazumijevali baš najbolje, pa sam Talijančiću uletio sa svojom majicom Zagrebačkog maratona, što je ovaj oduševljeno prihvatio. No, kako već tri dana s nikim nisam razgovarao o trčanju, imao sam potrebu da mu se pohvalim svojim ludorijama:

–             Week before Zagreb I run marathon in Salzburg.

–             Me too.

–             And week after Zagreb I run marathon in Graz.

–             Me too.

–             And week after Graz I run marathon in Carpi.

–             Si, si, it was very hot!

–             I run 7 marathons this year.

–             Bene.

Na kraju bacam adut očajnika:

–             Istanbul will be my 31st marathon.

I tu me je fino sačekao:

–             I run 288 marathons!

Razglednice iz cijelog svijeta

Mislim se, e jesam naš’o kome ću se hvaliti. Da gurnem ruku u vreću znate već čega izvadio bih znate već što. Uglavnom, tog malog Talijana engleskog imena William godinama kasnije sam redovito sretao u Pragu, Firenzi, Amsterdamu, Parizu, Klagenfurtu, Padovi, Rimu, Trstu, Torinu. Gotovo nikakve su vam bile šanse da otputujete na neki europski maraton i da ne naletite na omalenu simpatičnu spodobu nakinđurenu svakakvim maratonskim đinđama iz cijelog svijeta. U prosincu bih odlazio kod njega doma i zajedno bi trčali maraton Reggio Emilia, on bi uzvraćao posjete, par puta trčao Zagreb i Plitvice. Na Sljeme se nije dao navući, nije volio corsa della montagna. Sljedećih 20 godina sam redovito dobivao razglednice iz cijelog svijeta s jednostavnim potpisom: Saluti da marathon runner William Govi. Finish marathon N⁰456 – 3:55:04.

Živio je sa starcima u kući na dva kata. Gornji kat samo njegov, dvije sobe poput trkačkog muzeja: medalje, pehari, zastave, suveniri iz cijelog svijeta. Beskonačan broj fotoalbuma sa svih maratona. Inače je uvijek trčao s fotoaparatom, a kada bih ga pitao koji je rezultat imao na zadnjem maratonu, spremno bi odgovarao: 3 hours, 55 minutes and 36 pictures! Nikad se nije ženio, koja bi to trpjela?! A naći srodnu dušu takve sorte i nije baš lako. Vrlo jednostavno, cijeli život samo trčanje, trčanje i gotovo ništa više ili još bolje – ništa manje od toga. Vrag ga je odnio u svaku, pa i najmanju ili najudaljeniju vukojebinu ove planete gdje se trčao maraton. Kao npr. na Aljasku (Juneau) ili pak na Grenland, u mjesto Nuuk. Trčao je na svim kontinentima, u svim europskim državama, a podjelu Jugoslavije je strasno doživio kao priliku da za male pare fino poveća saldo zemalja u kojima je trčao maratone.

I will run one thousand marathons

U Padovi 2007. godine, za jednog od naših zadnjih susreta, otvorio mi je u potpunosti svoju maratonsku dušu. Sjedimo u gotovo praznom kafeu na Piazza del Santo, buljimo u baziliku Svetog Antuna Padovanskog, a William nakratko prekida svoj konstantan smijeh, uozbilji se, pogleda oko sebe lijevo i desno, čisto da provjeri da li netko prisluškuje, jer bi svatko drugi osim mene na osnovu onoga što će mi reći pomislio da je lud, i tiho ali značajno prošaputa: ‘Dragan, I have a big plan’. Prvi put ga u životu vidim smrtno ozbiljnog, krvavih bjeloočnica, pogleda kakvog je imao samo Hitler pred Barbarossu. ‘I will run one thousand marathons’. Jbte, koji lik. Pretrčao je kompletnu zemljinu kuglu uzduž i poprijeko, valjda se ni sam nemre sjetiti kada je zadnji put ustao u nedjelju i nije otrčao maraton, ništa ga drugo u životu nije odveć zanimalo, i nije mu dosta, još uvijek radi planove kako da otrči još nekakvih 300-tinjak maratona! Sve je razradio u toj svojoj ludoj trkačkoj glavi. ‘Next five years I will run only 30 marathons every year. Dragan, I’m feeling little tired, I can not run 40 marathons per  year any more (u mojim očima traži suosjećanje i odobravanje, kimam). Then, next five years I will run only 20 marathons per year, and last five years I will run just 10 marathons per year. And, if everythings be OK, I will collect 1.000 marathons in 2020. year at my 65th birthday’. Koja genijalna racionalnost, da je Hitler imao mrvicu njegove razboritosti četrdesetprve, svi bi danas govorili njemački.

Nažalost, everything was not OK, prije osam godina se zaustavio na brojki od 745 maratona. Zadnjih 255 će sigurno završiti negdje drugdje, svijet po kojem je pretrčao tri četvrtine svoga plana je ionako već odavno bio premali za njega.

Eh da, pive iz one gajbe nikada nisu bile slađe. Da bi imale taj extra okus spiskao sam par tisuća maraka, ali vrijedilo je. I danas bih isto napravio… da mogu.

Dragan Janković

Imao sam i kontrolnu trku, dugu Kros-ligu na Nasipu (8,5 km za 36 minuta). Na osnovu nje razradio sam i plan za trku. Dakle, prosjek na kontroli mi je bio 254 sekunde po kilometru (tad još nisam koristio ove fore tipa 4:14) i matematika mi je izbacila da ću tim tempom završiti maraton za 2 sata i 59 minuta. Onda sam to podijelio s tri (sata) i dobio jednostavnu računicu da trebam u svakom satu pretrčati po 14 kilometara i to je bilo sve što se tiče taktičke pripreme.

Program priprema za pijetlove

Je da, smiješno to danas izgleda, ali internet je došao tek nekih 10-tak godina kasnije, za Google se pričekalo dodatnih 6-7 godina. Trkačkih knjiga osim Belanove, koja nije bila stručna već motivacijska, nije bilo. Trkačkog štiva ni za lijek. Za dugački trening sam saznao nekih dvije godine kasnije, a negdje početkom 90-tih sam načuo nešto o nekakvim dionicama. Prvu knjigu o trčanju sam kupio 1995. (btw, sad ih imam 60). Još uvijek nisam poznavao ni jednog trkača, a i nije ih nešto bilo, mogao si satima kružiti po Nasipu da nikog ne sretneš. Uglavnom, i nije bilo tako loše, kasnije sam negdje pročitao da su se prvi trkači u povijesti pripremali na osnovu programa priprema za pijetlove koji se bore po kladionicama.

Tenisica za trčanje u Hrvatskoj, ili bolje rečeno u Jugoslaviji, nije bilo za kupiti. Nekim slučajem su u Nami na Kvatriću dobili trkačke tenke marke Spalding (inače renomirani proizvođači košarkaških lopti), iz kojih doslovno nisam izlazio i u njima sam trčao taj svoj prvi maraton. U Rimu. Kako se održavao baš na 1. svibnja uspio sam naći turističku agenciju koja je radila prvomajski aranžman busom u Rim. Cijena je bila povoljna, a uskoro sam i saznao zašto. Naime, hotel je bio dobrih 70 kilometara od Rima, u nekoj vukojebini na jugu, tako da sam se prvo navečer raspitao gdje je najbliži željeznički kolodvor, a kasnije i naručio taxi da dođe po mene u 4 ujutro, kako bih stigao u 5 na vlak, bio u 7 u Rimu i stigao na start u 9 na Olimpijski stadion, kojeg inače koriste nogometaši Lazia i Rome, kao i talijanske reprezentacije.

Plan 3×14 je držao vodu dobrih dva sata, u kojima sam fakat pretrčao 28 kilometara. I onda je počelo… Najprije sam malo, a uskoro i bitno usporio, a nakon nekog vremena sam počeo i hodati. No, uskoro me ni hodanje nije odmaralo, pa sam tu i tamo malo sjedio po rinzolima. Međutim, pri kraju ni sjedenje me nije zadovoljavalo, pa sam se par puta i fino zalegao kad bi naletio na kakav parkić uz stazu. Elem, za tih zadnjih 14 kilometara trebalo mi je skoro 3 sata… koja sam mislio potrošiti na svih 42,2 kilometra.

U trenucima agonije čvrsto sam odlučio da nikada više neću trčati! Predomislio sam se 28 dana kasnije i otrčao do Bundeka i nazad 6 kilometara za 26 minuta i 15 sekundi, prosječno 263 sekunde po kilometru.

Novčići u fontani Di Trevi

Finišerske maratonske medalje u cilju su još uvijek bile stvar budućnosti. Svoju prvu rimsku sam dobio par mjeseci kasnije poštom na kućnu adresu, zapakiranu u lijepu kutiju i ugraviranim podacima. Nakon 112 otrčanih maratona tijekom narednih 30 plus godina, još uvijek nisam dobio kvalitetniju. Npr, spomenica koju sam dobio za Domovinski rat prema njoj izgleda k’o igračka, al’ dobro sad.. Sljedeće godine u isto vrijeme na istom mjestu sam trčao i svoj drugi maraton, a u Rim sam se vraćao još 3 puta kasnije (2000, 2005, 2010). Svaki put sam u fontanu Di Trevi ubacio novčić i gle čuda – svaki put sam se i vratio.

Na dan kad sam doputovao u Rim, umro je otac spaghetti westerna Sergio Leone, a Skupština Srbije je usvojila neke amandmane u srpski Ustav, kojima su pokrajinama Vojvodini i Kosovu znatno smanjena prava i ovlasti (neke stvari su vječne). Nakon toga je Slobodan Milošević izabran za predsjednika Predsjedništva SR Srbije. Uskoro su reagirali i Slovenci, koji su pak u svoj Ustav donijeli amandman da su republički zakoni važniji od saveznih.

Ni Zagreb nije ostao dužan, na Trgu Republike je pred 200 tisuća ljudi Prljavo kazalište održalo koncert, što je bio predznak raspada SFRJ. No, to su ionako bile samo karike u lancu sličnih događanja, poput rušenja berlinskog zida, strijeljanja Ceauşescua, kineski prosvjed na Tiananmenu itd. Nobelovu nagradu za mir je zato te godine dobio 14. po redu Dalai Lama (Tenzin Gyatso), u Americi se počela prikazivati serija Seinfeld, Motorola je prezentirala prve male mobilne telefone, grupa Riva je s pjesmom Rock me Baby osvojila Euroviziju, a na jednom od pacifičkih otoka su se predala zadnja dva japanska vojnika iz drugog svjetskog rata. U New Yorku, dok je joggirala Central Parkom, Trishu Meili su silovali nepoznati počinitelji, čime se trčanje po prvi put probilo na naslovnice, a s ove strane oceana Tomislav Ašković je osvojio svoju posljednju od osam titula prvaka Jugoslavije u maratonu. Njegova kuća na Durmitoru je od 2007. moj drugi dom, moja standardna ljetna rezidencija.

Dragan Janković

Zanimljiva su bila izdanja 1997. i 1998. U prvoj je pobijedio Branko Pecik, svojevremeno, krajem 80-tih, jedan od najboljih hrvatskih maratonaca, s osobnim rekordom 2:25:46 (Aurizzina 1986). No, ono što je zanimljivo, Branko ima do danas neslužbeno najbolje vrijeme Hrvatske na 100 kilometara. Rezultatom 6:45:42 je pobijedio na poznatoj Varaždinskoj stotki 1987. godine. Međutim, kako staza nije certificirana, taj rezultat se ne priznaje kao hrvatski rekord. Čak se i na IAU stranicama ta trka vodi pod opaskom ‘course very likely to be short’. Zanimljivo je da je 1997. Pecik pobijedio u trci od Biograda do Knina za 7 sati i 50 minuta, s prednošću od čak sat vremena i 12 minuta ispred drugoplasiranog!

‘Drž’te se glavne ceste’

No, pravi ultraški hard-core se dogodio godinu kasnije, točnije 2. kolovoza 1998. Tog dana je u gotovo svim gradovima Hrvatske izmjerena najviša temperatura od kada je mjeri Državni hidrometeorološki zavod. Konkretno, u Kninu je zabilježeno 39.4 stupnja u hladu u trenutku starta. Nas 17 je trčalo tu trku, startali smo u 4 popodne, a hlada od Knina do Biograda ni za lijek, tako da smo se vjerojatno prvih 5-6 sati pržili na temperaturi od preko 50 stupnjeva (temperatura na suncu je 10-15 stupnjeva viša nego u hladu). Vodenih okrepa je bilo nula. Ustvari, organizator je u svom gepeku vozio nekoliko plastičnih boca napunjenih vodom, koje su zakuhale već nakon pola sata. Tako da smo vodu žicali usput kad bi prošli pored kakve kuće, kucali ljudima na vrata i prozore, a jeli smo zelene šljive s drveća umjesto Powerbara. Staza nije bila uopće obilježena, dobili smo prije starta samo kratku uputu – drž’te se glavne ceste, što je rezultiralo gubljenjima po okolnim putevima jer se nije baš svaki put znalo koja je glavna.

Pobijedio je Franjo Lončar koji je imao svoju logistiku i pratnju (auto i putni frižider). Ali nije mu bilo lako jer su ga u zadnjim kilometrima opasno stiskali ultraši pod čudnim okolnostima. Naime, svi smo jedva čekali da padne mrak kako bi malo osvježilo. A kad je pao, počele su se dešavati čudne stvari i neobična preticanja od strane dvojice ultraša čija bih imena ipak zadržao za sebe.

Njihova taktika je bila sljedeća: Vozili bi se od trkača do trkača, izašli bi iz auta kad bi im se približili, udarili bi krvavi tempo, preticali bi bez puno spike i ubrzo nestajali s horizonta nakon prvog nepreglednog zavoja. Prvi je imao bolji auto (Audi) pa se dovezao sve do Lončara, koji je već bio u Biogradu, kilometar prije cilja. I njega je napao, ali Lončar se uspio othrvati. Drugi je došao nešto kasnije. Svi trkači u trci su znali da su se obojica vozila i nisu htjeli primiti svoje nagrade. Ta dva „trkača“ su svoje najbolje rezultate ostvarili na trkama u kojima nije zatvoren promet za automobile. Kad bi došli na Plitvice ili Forrest Gump, gdje auti ne cirkuliraju, onda bi glumatali nekakve ozljede.

Spavanje na šljunčanoj plaži

U toj trci sam naučio još nešto – koliko vremena treba da se prehoda polumaraton. Od Knina do Benkovca (70 km) sam stigao za oko 7 sati, a od Benkovca do Biograda (inače trasa jednog starog polumaratona iz tog doba) sam sve prehodao s Devčićem za tri i pol sata. Meni je otišao zglob, a njegov taban, uključujući i prste, bio je jedan veliki žulj (bez pretjerivanja, plik veličine 45), jer je cesta bila užarena. Kad smo došli u Biograd bilo je oko 3 poslije ponoći, nigdje žive duše. Organizator nas je poslao na spavanje na obližnju šljunčanu plažu, gdje smo ostali skoro cijeli drugi dan dok su se oko nas sunčali, kupali i čudili turisti.

Od te ultre sam se oporavljao mjesecima, a brzinu koju sam imao do tada nepovratno je otišla. Primjerice, prije te trke sam hiljadarke običavao raditi na tempu 3:10-3:15, a nakon toga nikada više brže od 3:30. Danas ne mogu sa sigurnošću reći je li to bilo samo radi dehidracije ili zato što sam u kratkom roku od oko dva mjeseca otrčao tri teška ultramaratona (62-112-90), sva tri u vrijeme ljetnih vrućina. Dvije godine kasnije sam ipak postavio svoje osobne rekorde u maratonu i polumaratonu, najviše zahvaljujući ekonomičnosti koju sam stekao stažom i kilometražom, ali trkačku formu i brzinu s kraja 90-tih nikad nisam vratio.

Uglavnom, pobijedio je Franjo Lončar, rezultatom 8:02:58, s prosječnim tempom 5:22, što je za te uvjete bilo odlično. Godinama kasnije, Franjo je postao poznat kao hrvatski rekorder po broju istrčanih maratona, trenutno je na brojki od 269 maratona i 11 ultri!

Kriza? Odmah povucite kočnicu

Naravoučenije kaže: Kada su uvjeti visoko iznad granice za neko normalno i suvislo trčanje, ako već nemrete odoliti nastupu, učinite sve što možete da umanjite toplinske efekte: odmah u startu zanemarite rezultat i natjeravanje za vrijeme, pozicije, bodove, ponos, whatever… nosite svoje vlastite okrepe (jer službene NIKAD neće biti dovoljno), nemojte projuriti kroz službene okrepne stanice u lovu za 2-3 sekunde već kampirajte ako treba tamo, nalijte se k’o deva, zalijte se po glavi, vratu, nogama, rukama i tek onda dalje. Na svaki znak krize odmah povucite ručnu kočnicu za slučaj opasnosti, na kraju krajeva i odustanite ako treba, u ratu je prvenstveno najvažnije preživjeti i doći na sljedeću bitku.

Od sedamnaestorice veličanstvenih tog dana u Kninu, dvojica više nisu sa nama – Ivan Šakić i Tadija Opačak. Posvećujem im ovaj članak kao uspomenu na mnoštvo lijepih dana i trka iz tog vremena.

Dragan Janković

Uglavnom, do ove godine sam istrčao 98 maratona i planirao svoj jubilarni stoti završiti tijekom 2018. godine. Bilo je raznih varijanti, ideja i kombinacija, koje su se vremenom pohabale tako da mi je na kraju cijela priča oko stotke već postala više naporna nego što me je veselila. Posljednja varijanta koju sam zacrtao je da 99. otrčim na Plitvicama i da stotka padne u Moskvi krajem rujna. Zašto baš Moskva? Zato što mi je Rusija ostala kao zadnja kontinentalna europska zemlja u kojoj nisam trčao (izuzev liliputanaca poput Lihtenštajna, Andore, Vatikana, San Marina, Monaka). Nenadani nastup u St. Petersburgu nije remetio tu geografsku anomaliju, čak je u statističkom pogledu pokrio još jednu rupu, s obzirom na to da je srpanj ostao visiti sve ove godine kao jedini mjesec u kojemu nisam nikada trčao maraton.

St. Petersburg sam već imao u izjalovljenim planovima i proteklih godina, te sasvim sigurno i u budućim, najviše zbog atraktivnosti samog grada, za kojeg mnogi tvrde da je jedan od najljepših u svijetu. I to s punim pravom, u što sam se uvjerio tijekom 5-dnevnog boravka u njemu. Jermitaž, Neva i povijesna krstarica Aurora su sasvim dovoljni razlozi za dolazak u ovaj carski grad, sve ostalo je prebogati bonus.

Maraton Bijelih noći se održava u vrijeme istoimenog perioda i festivala koji traje oko mjesec dana te obilježava doba godine kada je u St. Petersburgu noć vrlo kratka, a u vrijeme ljetnog solsticija (22. lipnja) gotovo da je i nema. S obzirom na to da je termin maratona pomaknut zbog održavanja Svjetskog nogometnog prvenstva, tijekom kojeg je i St. Petersburg bio jedan od domaćina, u doba našeg boravka noć je padala nešto prije ponoći, a razdanjivalo se oko 3 ujutro.

Sami maraton ima nekih 4 tisuće sudionika, što je po meni malo, obzirom na atraktivnost destinacije, no ljetni termin nije idealno doba za trčati maraton i to je vjerojatno najveći razlog što ova trka nema, primjerice 10 i više tisuća trkača, koliko imaju neki daleko neatraktivniji gradovi. Osim toga, mislim da Rusiju ne drma neki veliki trkački bum, što sam najbolje uočio dan prije trke kad sam otišao na jedan lagani jogging na fenomenalnoj lokaciji. Naime, dva prekrasna riječna otoka (Kamennyy i Elagin) povezana u Bolshaya Nevki, jednom od većih rukavaca Neve, u kojima se još nalazi dodatnih nekoliko jezera (vrlo slično našem Maksimiru), s pregršt trkačkih staza, u krugu od devet kilometara sam sreo samo jednog joggera! U Zagrebu npr, u bilo koje doba dana je nemoguće ne sresti barem 100-tinjak trkača unutar sat vremena.

Trka je zbog ljetnog termina startala već u 8 ujutro, na ogromnom Dvorskom trgu ispred Jermitaža. Kako je cijeli St Petersburg u biti skup velikog broja riječnih otoka koje razdvaja/spaja široko razgranata delta Neve na svom ušću u Baltik, dosta se trčalo uz obale i po mostovima. Kad smo već kod njih, jedan nevjerojatan podatak – u St. Petersburgu ima više od tisuću mostova! Najveći su, naravno, oni koji idu baš preko Neve i njih ima 22.

Uglavnom, takvu vlažurinu u životu još nisam iskusio, gotovo da se mogla nožem rezati na kriške. Prvobitni plan da maraton odradim ‘lagano za 4 sata’ sam već nakon 2 kilometra odbacio. Visok postotak vlage, temperatura iznad 25, buran noćni život u prethodna dva dana su me brzo prizemljili, pa sam odmah prešao na varijantu ‘malo teže za 4 i pol sata’. Negdje već oko 25-og sam ubacio ‘safe mode’ taktiku hodanja od po 100 metara na svaki puni kilometar, da bi je u ranim 30-tim apgrejdao na ‘advanced safe mode’ s istom količinom hodanjima na svakih pola kilometra. Negdje na 37. sam ipak nekako došao sebi, izbacio hodanja i do kraja otrčao najbolji dio trke, te završio točno na pola puta između A i B planova – za 4:15. I to je bilo to, cirkus oko prve stotke sam konačno skinuo s dnevnog reda, i sad rasterećen mogu po drugu.

Dragan Janković

Statistika:

• Prvi maraton sam trčao 1989. u Rimu za 4:56, i taj rezultat do danas nisam nadmašio, svi ostali su bili brži. Najbolji Zagreb 2001 – 3:02:25.
• Prosječan rezultat tih stotinu maratona iznosi 3:50:45.
• Trčeći sam u tih stotinu maratona proveo 385 sati, ili nešto malo više od 16 dana.
• Najviše maratona sam završio 1998, njih 13 (plus 17 polumaratona).
• U 30 godina jurcanja po maratonima, svake godine sam završio barem po jedan.
• Najviše na Plitvičkom (12) i Zagrebačkom (9), zatim Berlin (7), Ferrara (6) Beč (5) i Rim (4).
• Poznatiji maratoni, po abecedi: Amsterdam, Atena, Beč, Beograd, Berlin, Boston, Death Valley, Firenze, Istanbul, Ljubljana, Madrid, München, Padova, Pariz, Prag, Rim, Salzburg, St Petersburg, Torino, Trst, Venezia…
• Maraton u St Petersburgu mi je bila ukupno 1452. trka, u kojima sam ukupno pretrčao preko 21,000 kilometara (udaljenost tisuću polumaratona) i za to potrošio preko 1835 sati (76 dana) i gomilu para.