Iako trail kao kategorija ima sve više ljubitelja, trek je još uvijek u trkačkom svijetu nešto kao ona ekipa u srednjoj koja sluša rock i svi ih zovu alternativcima. Dijelom jer traži više znanja, spretnosti i dobru orijentaciju u prostoru, dijelom jer nikad ne znaš što te čeka na putu do cilja. Većina nas ipak voli isključiti mozak i trčati po označenoj stazi pa kako je kome po volji. Da li ganjati tempo na asfaltu ili na nekom trailu biti sretan što vidiš nizbrdicu nakon vječnih uspona ili zato jer ti noga nije nigdje pobjegla na onoj singlici posred brda. Trek je nešto drugo. Do cilja ti sigurno ne gine blato do koljena, barem nekoliko ogrebotina, trnje koje ni nakon tjedan dana nikako da izvučem iz prsta i korištenje dijelova mozga koji su inače na godišnjem. Kilometri koji te čekaju su samo sugestija, a stvarnost je obično dosta drugačija.

Baš zato mi se čini da se ljudi teže odlučuju na odlazak na neki trek pa je broj ljudi na ovogodišnjem Brtonigla treku bio više nego pohvalan. Najkraća varijanta je ipak bila u trail obliku, ali zato challengerima i ultrašima nije manjkalo izazova, pa su svi ti potoci, istarske graje, utvrda i stupovi bili pojačani i malom gradskom orijentacijom. Da se ne opustimo slučajno.

Kod trekinga posebno volim dvije stvari: onaj dječji duh potrage za nekim blagom koji mi se uvijek lagano vrati na svakom treku i sportski duh koji uvijek primjećujem među ljudima. Dok smo na trailu i asfaltu jedinke za sebe sa svojim tempom, mislima i psihologijom uspjeha, na treku ćete uglavnom vidjeti parove, grupice i vesele družbe u potrazi za skrivenim točkama i tek rijetke pojedince.

Vino i čokolada na cilju
Ako vam orijentacija u prostoru nije jača strana, kao recimo meni, uvijek možete naći neku dobru dušu čiji tempo koliko toliko možete pratiti i koja se bolje od vas snalazi s kartom i kompasom da vam bude glavni vodič i kaže vam kad smjer u kojem bi vi išli nema ali apsolutno nikakvog smisla. Na nekom raskrižju ćete se malo raspravljati, a i grmlja svima izgledaju različito prohodno, ali svakako neka bude netko tko vam je simpatičan jer trpit ćete se satima.

Kao i svugdje i na treku se može naići na pojedince koji u nedostatku shvaćanja poante pokažu sklonost nesportskom ponašanju i nepotrebnom varanju, no većina je tu ipak da se dobro zabavi i provede dan u prirodi. Za one koji još nisu skužili, to je poanta. Sportski duh je bio prisutan i u okolici Brtonigle pa kad smo svako iz svojeg grmlja izronili, zajedno smo razmišljali je li to drugi, treći ili četvrti potok, preskakali i ovdje i ondje i kako smo se gdje sreli zajedno razmišljali gdje da probijemo, gdje je potok plići, gdje je trnja manje. Jedini trenutak kad sam imala osjećaj prave konkurencije bio je na okrijepi kad su štrudle od jabuke polako nestajale i bližili smo se zadnjem komadu, ali svaka pohvala organizatorima koji su izvukli još jednu punu kutiju tih finih štrudli pa smo i to riješili.

Općenito je organizacija bila pohvalna, pa su nas tako na start u Kućibreg odvezli autobusima, a cilj smjestili u Brtoniglu. Htio ne htio, da bi došao nazad do auta si morao preći kilometre i kilometre. Jako dobra ideja i još bolja motivacija. Ako nekome to nije dovoljna motivacija, par desetaka metara od cilja se održavao sajam vina i čokolade pa kako god okreneš ta Brtonigla nas je mamila cijeli dan, razmišljali smo kako da se čim prije dočepamo cilja.

Kategorija za mekušce
Naše veselo tročlano challenger društvo je u želji da se dočepa auta i vina od originalnih 25 napravilo 30 kilometara i sretno došlo do cilja gdje nas je osim auta i ostatka veselog društva čekala fina pašta u dvije varijante. Ultrašima je originalni put ipak bio dosta duži pa tko ga je još malo produžio skupio je podosta kilometara te oblačne subote. Sunce nas nije mazilo, ali nas je i kiša zaobišla. Čudo prirodnih ljepota smo otkrili putem, a i organizatori su neke od točaka smjestili ciljano na top pozicije ovoga kraja, pa smo se tako u Momjanu penjali na staru utvrdu, prešli Buje uzduž i poprijeko, penjali se na terase i preskakali i uskakali u brojne potoke. Ono što me posebno iznenadilo je da smo u istom danu vidjeli brdo pod snijegom i hrpu jaglaca. Pravi dokaz da klimatske promjene rade svoje.

Za kraj ove avanture kroz prirodne ljepote okolice Brtonigle ostaje misterija kako najizranjavanije noge nisu bile u onog koji je bio u kratkim hlačama. Iako smo se cijeli dan pitali što je muškarac bez tajica ispalo je da njegove noge ipak nisu najgore prošle. Kad te treking uzme pod svoje tu ni tajice ne pomažu. Iako mislim da više sportskog duha, međusobne suradnje i zabave nećete naći ni na jednoj drugoj utrci kao na treku, ostaje činjenica da to ipak nije kategorija za mekušce.

Doris Fejer

Kaže se da je u svakoj nesreći neka sreća, pa sam ja tako imala izmišljeno dobru kolegicu u uredu koja je svaki dan tolerirala plačljivu biljku s kojom je sjedila u uredu, ali pomalo kvocala. ‘Trčanje Doris, upiši školu trčanja’. Vukla je ona mene već neko vrijeme po brdima i planinama sa sobom, tjerala da pretrčim kojim metar i usput mi objašnjavala da postoji asfalt, trail i trek, da bi tenisice trebale biti broj veće. Ja sam se dala tu i tamo odvući poslije posla na ubrzanu šetnju od 10-tak kilometara ili na osvajanje kojeg vrha Učke preko vikenda, ali to trčanje je djelovalo tako teško. Ona je bila uporna.

Žuljevi veličine trešanja

Jedan dan sam ju vozila na start slavne utrke 100 milja Istre. Ludilo u mom životu je bilo na vrhuncu. Spomenuti bivši se baš dan ranije žalio kako ga muči što ne zna gdje i s kime provodim svoje slobodno vrijeme, provjeravao je kad sam izašla i kad sam se vratila doma, slao glupe poruke. On je imao drugu, a ja laganu potrebu da ga gutim. U trapericama i s knjigom u ruci sam pozdravljala kolegicu prije starta njezinog puta od 42 kilometra koja su bila pred njom kad je došla još jedna iritantna poruka. Onako živčana i jadna, odlučila sam: ‘Znaš što Ivana, idem ja s tobom malo hodati da se smirim’. Sva sreća imala sam neku staru trenirku u autu u koju sam se presvukla i tenisice na nogama. Osim toga ništa. Ni bocu vode, ni ruksak, ni kremu protiv Sunca. Ništa. Ali sam ljutito i odlučno krenula hodati dok me ne prođe ljutnja. Trebalo mi je skoro 38 kilometara da me prođe. Nije me ni tad baš prošla, ali do tada sam već imala noge pune žuljeva veličine trešanja, jedva sam hodala, izgorjela sam i mislim da sam lagano počela halucinirati.

Drugi dan su mi prijatelji dolazili kuhati kavu i dati jesti jer sam ja cijeli dan pila andole da bi se uopće mogla pomaknuti. Danima sam jedva stajala na nogama i osjećala svaki mišić u tijelu, ali u glavi sam napokon bila bolje. Fizička bol je zamijenila emocionalnu i čim sam opet mogla normalno hodati upisala sam školu trčanja. Živo otkriće!

Bivši je nizao bisere i nije me ostavljao na miru čak i nakon što sam se odselila, na poslu je pošlo po zlu sve što je moglo, bila sam 300 kilometara daleko od pravih prijatelja, obitelji, svega što me u životu veseli, ali sam trčala. Na poslu su skoro svi pili Normabele, a Ivana i ja smo trčale. Kad je stres prevladao, slijedili su kilometri i bila sam dovoljno jadna i motivirana da sam preskočila fazu samog početka i stalno napredovala. Motivacije mi nije falilo, a trčanje je donijelo sve redom pozitivne stvari u moj život. U školi, a i kasnije na utrkama, upoznala sam i stalno upoznajem super ljude. Noge mi nikad bolje nisu izgledale, a i ja se super osjećam u svom tijelu. Otkrila sam cijeli novi svijet koji me neizmjerno veseli i ispunjava. Sav stres uglavnom istrčim, pa sam tako i nakon jednog od luđih tjedana na poslu istrčala svoj prvi polumaraton.

Slijedi samo pozitiva

Jedna od nuspojava je da satima mogu filozofirati o tenisicama, tempu, kilometrima i pričati o dogodovštinama s utrka. Ljudi oko mene me uglavnom malo čudno gledaju kad pričam o svemu tome, ali srećom krug ljudi, onaj koji me mahom okružuje razumije koliko teško je naći dobre tenisice i zašto jedan par nije nikako dovoljan, samo raste.

Moja grupica Omegovaca u Maksimiru je moja oaza neočekivanog tempa i dobre zezancije. Stres je uvijek ovdje da malo pogurne, a naša legenda Drago je tu da izvuče iz nas ono što ni sami nismo znali da možemo. Uvijek nam dokaže da su naše jedine granice one koje smo si sami postavili u glavi. Dobra hrana nam je prioritet, ali i na utrkama smo sve bolji.

Toliko pozitivnih promjena na sebi i u svom životu primjećujem otkad sam dopustila trčanju da mi se uvuče pod kožu da sad sve probleme ljudi oko sebe pokušavam riješiti time da ih tjeram da počnu trčati. Prekidi, problemi u obitelji i na poslu, višak ili manjak kila i vremena, što god vas muči, ako se meni obratite, probat ću vas odvući sa mnom u Maksimir. I pustite se, krenite i pokrenite se. Nakon toga slijedi samo pozitiva, obećajem.

Za kraj, Ivana hvala na svemu, a trčanju najviše.

Doris Fejer