Ono što se mora odmah napomenuti da je ovo prvenstvo plod rada puno osoba koji su dali manji ili veći doprinos u svemu, ali bez njih jednostavno ne bi išlo. To nije rad samo nekoliko osoba i svaki pa i najmanji doprinos je bio važan. Igrom slučaja medijski sam spominjan kao direktor utrke, a kako je rekao tehnički direktor madridskog maratona, inače tehnički delegat ove utrke, direktor utrke je onaj za kojeg nitko ne zna, a ako pođe nešto krivo, on je taj kojem sijeku glavu. Glava je još uvijek na ramenima, no nije da mi nisu pokušali navući narančasto odijelo i staviti me na Youtube preko nekoliko puta.

Ne znam od čega bi počeo, bilo je tu svačeg zanimljivog pa sam odlučio podijeliti nekoliko segmenata i detalja koji su mali dio onoga što se događalo.

Iz sobe na start

Klikni za sadržaj u novom broju magazina Trčanje

Kada smo birali stazu utrke imali smo jednu ideju, tehnički delegat drugu, netko treći treću, a i samo okruženje je takvo da se nije imalo puno prostora za mijenjanje. Staze svjetskih prvenstava su obično potpuno ravne i kružne. Krugovi su bili do sada od 5 km do 10 km, a ova je bila 7.5. km i to ‘simo-tamo’ po istoj cesti koja je podijeljena na pola jer smo toliko imali ravne (što se visinskog profila) ceste. Naime po valovitoj stazi skupilo se oko 800 metara uspona na 100 km, što nije nešto na što su cestovni ultraši navikli.

Staza s okretom tražila je drukčiju trkačku taktiku jer u svakom trenutku nakon okreta vidite gdje su vaši protivnici, za razliku od potpunog kruga gdje mogu odmaknuti iza 2-3 zavoja, biti minutu ispred, a vi ih ne vidite te odustajete za jurnjavom ili mislite da su blizu, a zapravo nisu.

Staza s valovima zahtijeva drukčiji pristup držanju tempa i angažiranje raznih mišićnih skupina, drukčiju pripremu nego za ravnu stazu. Unatoč objavljenom profilu staze, snimke krugova na Youtube mjesecima unaprijed, mnogi su bili iznenađeni kada su trčali stazu nekoliko dana prije trke.

Osobitost je bila da su start i cilj bili ispred ulaza u hotel gdje je većina trkača bila smještena te su se doslovno iz sobe spuštali na start. Na većini prvenstava to nije slučaj već smo se vozili barem desetak kilometara od smještaja do staze, a i Torinu na Svjetskom na 24 h čak 56 kilometara od smještaja do mjesta utrke (otvaranja, zatvaranja prvenstva).

Staza ide kroz naselje gdje su kuće i zatvoriti stazu na 13 sati bez prometa je veliki problem. Zato je već godinu, dvije na utrci CRO100 pučanstvo bilo u procesu navikavanja. Ove godine se neposredno prije utrke išlo od kuće do kuće, 7 dana prije je obavijest išla na lokalnom radiju svakodnevno i više puta na dan, a i na nedjeljnoj misi je župnik pročitao proglas. Na samoj stazi je bilo jako osiguranje u vidu volontera, osobito na kritičnim točkama i pristupnim cestama stazi. Jer sezona je berbi grožđa i dovoljna je jedna čašica viška te brzina više na traktoru da se netko odluči izaći na stazu i preorati vodeću grupu Japanaca i Južnoafrikanaca. Međutim, ovo je Međimurje, kraj pristojnih, vrijednih i radišnih ljudi koji su taj ispit prošli s peticom. Kao i u svemu. U tišini.

Zatvoriti neku cestu u potpunosti zahtijeva niz dozvola. Prvo ovlaštena tvrtka mora izraditi elaborat, točnije građevinski projekt kojim se zatvara promet i rade putovi obilaska te naknadno dozvole izdaje nadležna uprava za ceste i na kraju nadležna policijska uprava. Sve se to i ne mora, međutim u slučaju da nešto pođe krivo, institucije koje rade svoj posao ne pitaju razloge zašto nešto nije učinjeno, nego samo konstatiraju greške.

Pomama za napolitankama

Razgovarajući s organizatorima raznih prvenstava u drugim sportovima nisu se mogli načuditi koji su zahtjevi pred organizatorom IAU (International Association of Ultrarunners) utrka. Naime, ako se odlučite organizirati jednu od utrka pod paskom IAU, potpisujete ugovor. U ugovoru stoji da ste dužni osigurati dosta toga, a prvenstveno je to Travel Grant, tj. putni troškovi. Dakle, dio natjecatelja koji dolazi na prvenstvo ima pokriven dio putnih troškova, ovisno o udaljenosti puta i rezultatu. Da ne filozofiramo puno, 27.500 eura (dvadesetisedam tisuća pet stotina eura). U kešu, i prije nego prvenstvo počne. Uplaćuje se na račun IAU-a, a oni prosljeđuju nacionalnim savezima.

Nadalje, organizator je dužan osigurati svakoj reprezentaciji puni pansion za cijelo vrijeme boravka za 2 atletičarke i 2 atletičara iz svake reprezentacije te puni smještaj za dužnosnike iz IAU. Možete misliti kako su sponzori voljni iskeširati lovu. Vrećice, majice, flyeri, napitci, sve može. Ali kune se svi drže grčevitije nego Kate Winslett jadnog Leonarda di Caprija u Atlantskom oceanu. Kriza je. U tu cijelu priču je uskočio LifeClass Terme Sveti Martin koji je podnio najveći teret troškova. Za njih kriza ne postoji.

Zbog dobrohotnosti LifeClass Termi Sveti Martin ekipe na čelu s direktorom Branimirom Blajićem, utrka Svjetskog prvenstva se odigrala u Svetom Martinu na Muri. Osnovni razlog je bio što Blajić iza sebe ima finishersku medalju s triatlon Ironman distance, otrčao je nekoliko maratona, a u posljednje vrijeme se bavi ultra biciklizmom. Zato i ne postavlja puno pitanja kada preko noći treba nabaviti 3.500 tisuće litara flaširane vode. Jer razumije. Razumije da se Japanci boje da u vodi iz pipe koja se servira na okrepi može biti doping. A onda je strah uhvatio i sve ostale. Ali nikog nije strah hvatao da bi u napolitankama moglo biti dopinga. Svi su ih mažnjavali kao da im je zadnje.

Matematičarka organizirala okrijepe

Utrci je prethodio kandidacijski proces koji je završen više od godinu dana prije samog datuma, a uključivao je puno papirologije, posjeta i inspekcija čelnika IAU. Koordinator projekta je bila tajnica IAU, Hilary Walker, koja je svake godine prisustvovala utrci CRO100 te imala savjetodavnu ulogu.

Prijave za utrku kreću 3 mjeseca prije same utrke s tzv. PEF obrascem (Preliminary Entry Form) gdje nacionalni savezi prijavljuju potencijalne kandidate i on ima krajnji rok 2 mjeseca prije utrke. Nakon toga je FEF (Final Entry Form) gdje se nacionalni savezi šalju konačan popis svojih natjecatelja. Ti rokovi su nezgodni za organizatora jer imate mjesec dana da organizirate smještaj, prijevoz s aerodroma, startne brojeve. Ne moram govoriti da su neki savezi kasnili još dodatnih 10 dana s prijavama. A neki predsjednici saveza su se javili 3 dana prije da dolaze i da trebaju smještaj. Na svim utrkama Svjetskog prvenstva do sada smještajem i prijevozom se bavio organizator i zbog samih stalnih promjena to je najstresniji dio priče. Mi smo odlučili sve to povjeriti profesionalcima, Btravel agenciji koja je to odradila vrhunski.

Nadalje, posebnost ovakve utrke su okrjepne stanice. Na ovoj utrci su postojale 2 okrepne stanice. Jedna u startno-ciljnom prostoru, druga na okretu. One su dostupne svim trkačima na utrci, ali članovi nacionalnih timova imaju još svoje stolove gdje imaju svoju okrjepu. Stolovi i taj prostor trebaju biti zaštićeni od vremenskih nepogoda pa smo u tu svrhu montirali šator duljine 100 metara, dobrohotnošću Ministarstva obrane koje je organiziralo kompletno postavljane, rastavljenje i prijevoz. Okrjepne stanice je logistički, u maniri vojskovođe, vodila Jelena Krčadinac, minuciozna matematičarka koja je u detalj izračunala svu potrebnu hranu i piće, pa čak i broj potrebnih listića toaletnog papira s posebnom projekcijom i za slučaj masovnog trovanja hranom.

Samu bazičnu organizaciju su osim LifeClass Termi, iznijeli AK Sljeme i mnogobrojni volonteri, mahom trkači te entuzijasti iz Međimurske županije. Spominjanje svakog ponaosob bi izašlo iz okvira ovog teksta.

CRO100 u Sloveniji?

Na dan utrke bi se zapravo mašina trebala uključiti, lijepo podmazana odvrtjeti do kraja i to je to. To naravno nikad nije tako i u hodu treba rješavati nove nastale probleme. Najveći problem se javio 6 dana prije trke kad sam u noći dobio mail od glavne koordinatorice projekta od strane IAU, već spomenute Hilary Walker, da ne dolazi na utrku. Naime, kako se ona natječe u veteranskim kategorijama triatlona, bila je na Svjetskom prvenstvu u poluironmanu u Južnoafričkoj Republici vikend prije Svjetskog prvenstva na 100 km. Tamo se na biciklističkoj dionici katapultirala preko volana bicikla, zadobila potres mozga, prijelom ključne kosti i lakta. Bila je operirana. Hilary je bila važan faktor u organizaciji i da je netko zamijeni 6 dana prije utrke je praktički bilo nemoguće. Morali smo bez nje.

Dva dana prije utrke stigli su i predstavnici IAU od kojih je svatko imao savjetodavnu ulogu u vezi protokola otvaranja i zatvaranja utrke, tehničkog provedba utrke, a i održavao se Kongres IAU gdje je birano novo vodstvo te je na čelo zasjeo Nadeem Khan, doktor fizike iz SAD, veliki prijatelj Hrvatske i naše ultramaratonske reprezentacije.

Neke reprezentacije iz daljih zemalja su stigle već u utorak, pa se tako već u srijedu moglo vidjeti kako Južnoafrikanci, Australci i Japanci joggiraju po Svetom Martinu i okolnim mjestima.

Ceremonija otvaranja je bila u petak, nakon čega je slijedila utrka u subotu. O njoj i rezultatima te uspjesima naših je već sve napisano. Samo bi trebalo još jednom napomenuti koliko je veliki uspjeh naše reprezentacije kroz prizmu natjecatelja iz drugih zemalja. Japanska vrsta se birala na Lake Saroma utrci na 100 km na kojoj je nastupilo 2.000 natjecatelja, a Južnoafričku vrstu su mahom predstavljali Top 10 natjecatelji s legendarnog Comrades Marathona, ultre od 92 km na kojoj nastupa 20.000 ljudi svake godine.

Medijska praćenost utrke bila je pokazatelj trendova koji su aktualni. Trku je došao pratiti i uživo izvještavati Bryon Powell, vlasnik poznatog portala irunfar.com, jednog od najvećih za praćenje ultra trčanja. U Sveti Martinu je ostao 5 dana i to nakon što je nekoliko dana ranije izvještavao i radio intervjue s pobjednicima velike UTMB utrke u Chamonixu. Najveći hrvatski portal 3sporta je popratio utrku velikom fotogalerijom i videouratkom, magazin Trčanje tekstovima prije i poslije utrke. Svi relevantni medijski faktori ovog sporta.

Nepozvani su došli i snimatelji s irun4ultra.org portala, snimali utrku i za 2 dana napravili kratku reportažu (Iste takve rade s Barkleys Maratona, UTMB-a, Western Statesa). Trka i rezultati su odlično bili uživo praćeni iz cijelog svijeta gdje su najviše klikali Japanci i Španjolci. S druge strane, snimiti prilog je došla samo jedna lokalna televizija, domaće novine su šturo izvijestile o tome da imamo prvenstvo i svjetsku prvakinju te treći ženski tim na svijetu. A PR agencija je odaslala i pozive i obavijesti. Neki naši ‘ugledni’ novinari su izvijestili da se održalo prvenstvo u Sloveniji. No ciljana domaća i svjetska publika ovog prvenstva je znala i pratila.

Nakon završetka utrke slijedila je ceremonija dodjele medalja i zatvaranja, nakon čega se je nastavilo s druženjem. ‘Druženje’ se pretvorilo u jedan veliki party gdje ste mogli vidjeti one iste umorne natjecatelje koji su padali u cilju kako plešu i skaču kao da, eto, nisu trčali 100 km samo par sati prije.

Na kraju, kod svake utrke pred svakim organizatorom stoji velika odgovornost. Odgovornost za svakog natjecatelja, za njegov trud, vrijeme i cijeli unutarnji svijet koji je uključio da bi došao na neku utrku. I ako nešto pođe krivo, ne radi se samo o utrci, radi se o svom tom vremenu, uloženom trudu i osobnim žrtvama.

Pavao Vlahek
Foto Goran Pozek

Mlada Splićanka već neko vrijeme postiže svjetski vrijedne rezultate, osvaja medalje, pobjeđuje na velikim utrkama, no trčanje ima status kakav ima i njezini uspjesi prolaze gotovo nezapaženo. Uz iznimku pokojeg medija, o Nikolininim uspjesima jednostavno ne možete pronaći ništa na internetu. Naravno, na hrvatskom jeziku. Na talijanskom, recimo, možete! Dugoprugaško trčanje, koje iziskuje ne samo strašnu volju i ogromno potrošeno vrijeme za treninge, nego i jaku glavu te motivaciju kakvom se samo rijetki mogu pohvaliti, svedeno je na razinu seoskog natjecanja u bacanju kamenčića u dalj. Taj tretman ne samo da je ponižavajuć za sportaša, nego i kontraproduktivan za razvoj rekreacije na kojoj se temelji zdravlje nas i naše djece.

Unatoč takvom statusu, Hrvatska se može pohvaliti nevjerojatno uspješnom ženskom ultraškom reprezentacijom, pojedinačnim i ekipnim medaljama s najvećih svjetskih natjecanja, a od kolovoza imamo i svjetsku prvakinju na 100 kilometara. Nikolina Šustić je do najvećeg trijumfa u karijeri stigla na domaćoj stazi u Sv. Martinu na Muri, no realno, domaći teren na takvim duljinama ne predstavlja tko zna kakvu prednost. Toliko je prilika da nešto pođe po zlu, ili barem ne onako kako je planirano, da je to nevjerojatno.

Unatoč svemu, Nikolina je prva prošla ciljem i razgalila srca male, ali kompaktne trkačke zajednice. Mi koji volim trčanje, bavimo se njime profesionalno ili rekreativno, jako dobro znamo što se sve mora posložiti da bi se ostvario takav uspjeh. Prvenstveno se mora voljeti taj sport, trošiti svoje slobodno vrijeme i trenirati po najvećim vrućinama ili snježnim mećavama, nerijetko zapostaviti obiteljske obaveze te trošiti vrijedne dane godišnjeg odmora na odlaske na utrke. Sve to odavno je Nikolinina stvarnost. Njezina ljubav prema trčanju toliko je velika da je naslov svjetske prvakinje jedini pravedni ishod života kakvim živi.

Kao što je i red, svjetskoj prvakinji treba pridati pozornost, treba joj dati onih fiktivnih 5 minuta slave, ona to zaslužuje ne samo uspjehom, nego i pristupom svojoj okolini. Primjerice, nikad, ali baš nikad nas nije odbila za izjavu, čak i u trenucima kad pokušavala doći do daha nakon nekog napornog natjecanja pristojno je odgovorila na naša pitanja i zahvalila na tome što se netko zanima za nju. Temperamentna Dalmatinka trebala bi biti uzor kako se sportaši trebaju ponašati na borilištu i izvan njega, kako tretirati dosadne novinare i razgaljene navijače. Nemojte se zavaravati, nije uvijek lako ostati sabran i miran, primati čestitke nakon jurnjave na nekom maratonu ili još duljim stazama, razgovarati sa znatiželjnim novinarima (nažalost, nema nas previše) koji izjavu i komentar žele, eto, baš sad. I mi smo katkad naporni. No ona sve to stoički riješi, uz smiješak i puno razumijevanja.

Evo stoga intervjua s Nikolinom Šustić, mahom na temu osvajanja titule svjetske prvakinje. Ako je netko zaslužio (neograničen) prostor u magazinu Trčanje, onda je to svakako ona.

S malim vremenskim odmakom od cijele priče, jeste li postali svjesni koliko veliku stvar ste napravili u Sv. Martinu na Muri?

Mnogo me ljudi to pita, a stvar je vrlo jednostavna. Samo sam trčala, kao i uvijek dosad, jer trčanje je ono što volim, bez kalkulacija. Naravno da je u ovom nastupu bilo nešto posebnije, sanjala sam pobjedu u svojoj zemlji, znam koliko su se ljudi u organizaciji trudili i nadam se da smo se mi cure, s našom brončanom ekipnom medaljom, i ja s naslovom svjetske prvakinje, ipak uspjele svima zahvaliti.

Sad se sve čini jednostavno i normalno, ali kad se sjetim koliko sam proživjela tužnih trenutaka, padova i dizanja, napravila čak i krivih životnih poteza, nekih usko vezanih i s trčanjem, onda mislim da je ovo nagrada za sve ono što je ostavilo rane na srcu u nekim manje lijepim trenucima, a ja sam sve skrivala iza osmijeha. Opet ću reći, u sve ulazim iskreno, pa se dogode i trenuci razočaranja. Pamtim samo sretne dane, ljubav i toplinu. To je ono što me pokreće. Ono loše zakopaš, zakrpaš. Šaka suza, vrića smija, ča je život vengo fantažija. Svjesna sam da smo svi ipak samo ljudi i da će većina biti uz tebe kad ti ide dobro i dok mogu imati koristi od tebe, a kad brod krene tonuti, ostanu samo oni koji te zaista vole i kojima nije važno što si u životu, svjetski prvak ili zadnji na svijetu, olimpijac, bogataš ili siromah, već im je bitno ono što nosiš u toj maloj škatuli koja se zove srce.

U utrku ste ušli kao jedna od favoritkinja, no na takvoj duljini teško je predvidjeti rasplet. Jeste li imali tremu, kakva je bila taktika?

Istina, bila sam među favoritima, samo što sam uvjerena da favoriti na 100 kilometara ne postoje, baš kao što ne postoje ni gubitnici. Često volim reći, na Stotki je svatko pobjednik, to je vrlo nepredvidiva utrka i nije samo tjelesna sprema važna, nego mnogo više glava i ono najvažnije, barem kad sam ja u pitanju, srce.

Tremu najčešće nemam, ali kao što sam rekla, trka je bila posebnija jer se Svjetsko prvenstvo održavalo u Hrvatskoj, pa i sad me prođu trnci kad razmišljam o tome. Bilo mi je stalo. Taktiku kao i uvijek nisam imala, krenula sam u trku spontano, pa sam pratila situaciju na stazi i tako reagirala.

Ako ćemo baš konkretno i u brojkama, očekivala sam da će Čehinja Radka Churanova, koja je došla na Svjetsko prvenstvo s izvrsnim rezultatom ove godine i jednim od najboljih posljednjih godina, kao možda najveći favorit jurnuti naprijed. Upravo to se i dogodilo. No nisam očekivala da će tako rano popustiti te na kraju i odustati na 80. kilometru. Pribojavala sam se i nekadašnje svjetske prvakinje, Šveđanke Kajse Berg i Amerikanke Torrence Harrison koja ima zaista odlične rezultate u kraćim disciplinama, 2.32 u maratonu i 3.15 na 50 kilometara, sve četiri Japanke jer Japancima su ultramaratoni tradicija i uvijek trče izvrsne trke, te onu koju sam ostavila za kraj i koja je među nama ipak najposebnija – Njemice Nele s kojom sam već trčala prije dvije godine maraton u Bugarskoj i koja je već imala izvrsne rezultate na stotkama, gotovo uvijek ispod 7 sati i 30 minuta. Ona drži svjetski rekord na 6 sati te ima drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu na 50 kilometara iz 2016., gdje je za malo izgubila zlato od Kenijke. Po meni je Nele jedina cura koja je na ovom Svjetskom prvenstvu zaslužila ako ne i više, onda barem jednako ovo zlato. Nas dvije smo se jedine izdvojile, treća Japanka je došla tek 19 minuta iza mene, odnosno 17 minuta iza Nele. Ona je posebna osoba, rođena ranije – imamo i tu nekakvu poveznicu: i sestra blizanka i ja smo rođene 2 mjeseca ranije, s problemima sa sluhom i kratkovidnošću radi čega nosi naočale dok trči. Jako je poštena, pravi sportaš, skromna tiha i nenametljiva, a zaista velika. Inače, sudjelovala je i na mnogo Olimpijskih igara gluhih, osvojila dvije zlatne medalje na 5.000 metara i u maratonu, srebro na 800 metara te srebro i broncu na 10.000 metara. Imam najveći mogući respekt prema njoj i kao trkačici i kao osobi.

U posljednjih 15-tak kilometara Vaša pobjeda gotovo je došla u pitanje. Nele se opasno približila. Je li bilo panike?

Znala sam da je Nele blizu mene, cijelu trku je smanjivala prednost koju sam imala, a znam i da ima jaku glavu, stvarno sam imala respekt prema njoj. Bila sam zadnjih 20 kilometara gotovo sigurna da ću završiti svjetsko prvenstvo, kao i prije dvije godine u Španjolskoj, na drugom mjestu, da će me Nele samo prestići i ‘pojesti’. U predzadnjem krugu sam ju odlučila pustiti da me prestigne, jer nisam psihički više podnosila pritisak. Željela sam vidjeti kako izgleda. U tim trenucima nije izgledala tako dobro kao što mi se činilo, da poput malog robota samo melje kilometre, teško je disala i imala sam osjećaj da će joj ponestati snage. Na okretu u predzadnjem krugu sam ipak prerano krenula u prestizanje i ubrzala, tako da sam u startno ciljni prostor pred ulazak u zadnji krug ušla s prednosti od oko 40-tak sekundi, što se naplatilo u zadnjem krugu. Uhvatila me slabost u prvom dijelu zadnjeg kruga i Nele mi se opet jako približila. Tad sam rekla sama sebi ‘sad ili nikad’, odlučila stisnuti zube i riskirati zadnja 4 kilometra, povući koliko god sam mogla u trenucima kad noge više ne slušaju, a glava je prezasićena. Nele je tu popustila i razlika se samo povećavala. Možda tih dvije i minute prednosti na kraju nisu najrealnije, jer je bilo tijesno, ali i sama sam prije  2 godine izgubila zlato za tek minutu i nešto od Australke. Netko mora pobijediti. To je tako u sportu.

Ulazak u cilj kao svjetska prvakinja vjerojatno je doživljaj koji ćete pamtiti cijeli život? Kako je uopće slaviti tako velik uspjeh nakon istrčanih 100 kilometara brdovite staze i po priličnoj vrućini?

Uh, samo sam pogledala prema nebu, jedino onaj gore zna što sam proživljavala kroz trku. Ući u cilj kao svjetska prvakinja kod kuće, znajući da me sestra blizanka čeka u cilju, da joj srce puca za mene i da ostatak mojih u Splitu sve prati preko linka… I samoj mi je srce skoro puklo tih posljednjih nekoliko metara od uzbuđenja i sreće. Nakon tolike borbe, emocija koje su navirale i koje sam pokušavala potisnuti, biti cool i jaka, usredotočena na trku, napokon sam osjetila olakšanje.

Godinama već razgovaramo o Vašim uspjesima, željama, pa i životnoj filozofiji. Uvijek, ali baš uvijek naglašavate da Vam je trčanje ljubav, a ne posao. Je li to recept Vašeg uspjeha?

Vjerujem da je. U trčanje sam ušla kao najobičniji rekreativac, nakon dugo godina igranja košarke. Posao je posao, za mene je to sjedenje u uredu svaki dan 8 sati, trčanje je na neki način stil života, relaksacija, gušt, veselje… Svatko ima svoju životnu filozofiju i u takvom pristupu životu se najbolje osjeća. Ja osjećam da sam na pravom putu.

Druga stvar koju naglašavate je tim koji vas prati s reprezentacijom. Kakva je uloga ljudi iz tog pratećeg tima u organizaciji taktike i ostvarivanja završnog uspjeha?

Ne bih htjela nikoga iz reprezentacije preskočiti, ali neću ići u širinu. Nas nekoliko je već neko vrijeme svojevrsna konstanta. Već dulje vremena smo zajedno, cure Veca i Tonka, te Janko, Zoran Kos i doktor Pavao Vlahek, koji je mislim dao zadnje atome snage za organizaciju Svjetskog prvenstva. Mi smo i ona ekipa koja je prije dvije godine osvojila ekipno srebro na SP-u u Španjolskoj, kad sam osvojila srebrnu medalju u pojedinačnoj konkurenciji. Jako mi je drago da su sad u Sv. Martinu bile s nama Paola i Adrijana, dvije toliko vedre i drage osobe. Marija je nažalost odustala u prvom dijelu trke.

Janko je specifičan, ali stvarno veliki entuzijast za trčanje, i mislim da me on i Kos (koji je naš najvrjedniji mali mrav) najbolje razumiju, shvaćaju da sam malo ‘na svoju ruku’, ali su me u tih nekoliko godina ipak uspjeli pročitati. Kad prođem pored okrepe pitaju me što želim, a ja onako stihijski neorganizirano i neodlučno kažem ‘ajme ne znam, bilo što’. Nekog bi to uzrujalo, ali oni ostanu smireni, kao da je sve normalno. Jednostavno ne znam biti organizirana niti ikad imam neke posebne planove, to mi stvori presing. Uđem u trku kako bude – bude. Nije lako tada slijediti i shvaćati takvog atletičara, pogotovo jer znaš da mu moraš pomoći na stazi od 100 kilometara najbolje što možeš. Hvala puno i svim ostalim ljudima koji su se priključili repki (Drago i Nikola), kao i navijačima na stazi i našim ljudima na okrjepama. Ono što me beskrajno oduševilo i svaki prolazak pored njega izmamilo osmijeh na licu je plakat sa slonicom i natpisom Forza Slonica. Za svakog od nas su pripremili iznenađenje. Jako je lijepo što smo ovaj put imali i mušku ekipu (Dejan, Goran, Matija, Zdravko, Neven), sve su to redom pozitivni, dragi ljudi, baš je bio lijepi štimung i atmosfera oko repke.

Split Vas je dočekao vrlo toplo. Bilo je baš lijepo vidjeti da osvajanje svjetskog naslova nije prošlo nezapaženo u Vašem gradu.

Zaista lijepo iznenađenje, toliko topline i radosti na mom najdražem Marjanu. Stvarno svima jedno veliko hvala. Obitelj i najbolji prijatelj Ola su sve pokrenuli, Kristijan iz MK Marjan se angažirao i baš su pripremili lijepi doček. Sa mnom je kroz špalir protrčao i Zdravko Jadrijev, koji je bio dio muške reprezentacije, i drago mi je da ima još netko iz Splita u našoj ultra repki. Bila sam presretna kad sam vidjela i svoju staru košarkašku ekipu, profesore iz škole…

Jeste li svjesni da ste se osvajanjem zlata pridružili kratkom nizu velikih hrvatskih sportašica kojima je uspio takav podvig. Janica Kostelić, Sandra Perković, Blanka Vlašić i tek još nekoliko djevojaka osvojilo je naslov svjetskih prvakinja u pojedinačnoj konkurenciji. Sad ste i Vi na tom popisu. Kakav je to osjećaj?

Lijepo je to znati, mada sam ja ista kao i prije, ne mijenja ovaj uspjeh ni mene ni moj život. Ipak, jednog dana ću, nadam se, svojoj djeci i unucima moći reći da je mama/baka bila svjetska prvakinja.

Ekipno, Hrvatska je u Sv. Martinu na Muri bila treća. I ta svjetska bronca ima svoju težinu. Gotovo da ste nas razmazile ekipnim medaljama, pa već takve uspjehe doživljavamo kao ‘normalne’. Hrvatska ženska ultraška reprezentacija je kvaliteta koja traje godinama.

Da, ja sam nažalost na svoja prva dva svjetska prvenstva odustala, prvi put zbog nedovoljno iskustva, nezrelosti i preemotivnog ulaska u trku, drugi put zbog nekih neočekivanih životnih okolnosti, tako da su ona dva prava lijepa svjetska prvenstva na 100 kilometara za mene – ovo sada u Sv. Martinu, te ono održano prije dvije godine u Španjolskoj kad smo Veronika, Antonija i ja osvojile ekipno srebro, a ja još i individualnu srebrnu medalju. Mislim da smo dobra klapa, sve bolje ‘sjedamo’ jedna drugoj. Ovaj smo put kod kuće stigle do svjetske bronce, ali opet kao najbolja europska ženska ekipa, ispred nas su na svijetu samo Japanke i Južnoafrička Republika. Jako se dobro poznajemo, pozdravljale smo se na stazi, bodrile jedna drugu… Paola je, kad sam se vratila u igru za zlato, počela pjevušiti ‘vratia se Šime, di je bija’, a Veca je vikala mojoj Nati da mi kaže nešto lijepo i da je i srebro super ako ne uspijem doći do zlata. Dejan Radanac je pak pravi kapetan ekipe, toliko je vikao, u trenucima krize baš mi je značila njegova podrška. Nije dozvolio da potonem kad sam par metara ispred njega počela hodati na jednoj od uzbrdica, njegov glas ohrabrenja mi je puno značio.

Iduće godine branite naslov svjetske prvakinje. Općenito je prihvaćeno mišljenje da je teže obraniti nego osvojiti bilo koji naslov. Razmišljate li o tome ili mislite da Vam to neće biti breme na stazi?

Zapravo ne smatram da će mi biti breme. Trčat ću kao i uvijek svoju trku, bez neke posebne pompe.

Smeta li Vas što domaći mediji nisu bili baš zainteresirani za sve što se događalo u Sv. Martinu na Muri? Tek pokoje regionalne novine i nekoliko portala objavili su vijest da je Nikolina Šustić svjetska prvakinja.

Ma dobro, mediji, TV, novine, sve je to jedno lažno blještavilo, i kratko traje. Ono što nosim u sebi mi nitko ne može uzeti i trajat će zauvijek. Naravno da smatram da je puno previše prostora u medijima okupirano totalno nebitnim stvarima, da se promoviraju potpuno krive vrijednosti života i sporta. To zovem ispiranjem mozga. Koga zanima je li supruga nekog nogometaša uskladila štikle s bojom haljine ili kad je išla na WC, što znači koja od njegovih 15 tetovaža i slično. Žao mi je naravno da se sportovi kao trčanje ne promoviraju više, zbog budućnosti, zbog nekih drugih sportaša koji će doći nakon nas. Žao mi je što su nogometaši, radi kojih sam se mjesec dana nervirala, skakala, vikala, pjevala, nakon svjetskog srebra doslovce iskakali iz paštete, a onda su niti dva mjeseca nakon osvojenog srebra izgubili 0:6. Ne treba odmah osuđivati taj poraz, ali iskreno, ne smatram sportašem onoga koji ne voli ono što radi, tko se opija, banči i mjesecima živi na staroj slavi. Oko nogometa se vrte preveliki novci i to je pokvarilo taj sport. Smatram pravim sportašem pokojnog Dražena Petrovića koji je nakon dobivene utakmice, ujutro u 6 sati u mračnoj dvorani sam driblao između stolica koje je stavljao kao prepreke, šutirao beskonačno puta na koš, znojio se daleko od očiju javnosti.

Mislite li da će išta u Vašem trkačkom životu promijeniti činjenicom da ste svjetska prvakinja? Ili ćemo i na Vašem primjeru svjedočiti tradicionalnom hrvatskom tapšanju po ramenu i eventualnim obećanjima koja se na kraju gotovo nikad ne ostvare?

Rekla bih da će ostati sve na tom tapšanju. Uvijek će se naći i oni koji će podcjenjivati atletiku, trčanje, a pogotovo ultramaraton. Najčešće su to oni ljudi koji po cijele dane sjede u fotelji i pritišću gumbiće na daljinskom upravljaču, jer TV je vrlo korisna igračka.

Kad smo već kod tradicionalnog hrvatskog, možda nije mjesto, ni vrijeme, ali ipak ću imati hrabrosti i javno kazati da živimo u totalno nepoštenom sustavu s potpuno krivim vrijednostima, u sustavu u kojem isplivaju samo oni posebni, rekla bih podobni. Nisam od onih koji su se ikada ikome ulizivali radi svoje koristi. Moja obitelj nije takva i odgajanja sam s puno ljubavi, a malo novca, završila školu i fakultet s odličnim ocjenama, zaposlila se ne potežući nikoga za rukav. Čisto kao suza. Zato, nemojte nikoga podcjenjivati, odbacivati ni umanjivati ičije vrijednosti i uspjehe. Svatko je vrijedan na svoj način. Prije dvije godine postala sam svjetska viceprvakinja, sad sam svjetska prvakinja na 100 kilometara, u međuvremenu sam nekoliko puta istrčala i olimpijsku maratonsku normu, a mislim da sam u sasvim dobrom svijetlu predstavila svoju zemlju i na Europskom prvenstvu u atletici u Berlinu, i uvijek se nađu neki pametnjakovići koju se izruguju s ultramaratonom. Sve sam ostvarila na svoj način, bez programa, plana i priprema, jedino s ljubavlju prema sportu. Nisam samo ‘ona mala dole iz Splita što sama trenira i sve radi čudno’ i ‘lako ćemo mi s njom’. Iz ovog malog grada punog pozitivnog dišpeta proizašli su najveći sportaši ikad. Zapadna obala je puna pločica splitskih osvajača olimpijskih medalja.

Kao svjetskoj viceprvakinji, sad i prvakinji, te prvokategoriziranoj sportašici, već treću godinu ne isplaćuje mi se stipendija koja je prilično konkretna, gotovo kao nečija prosječna mjesečna plaća, a na koju imam pravo. Mijenjan je pravilnik. Ta sam. Ona što živi i radi u Splitu, a klub joj je u Zagrebu, klub u kojem sam stekla lijepa prijateljstva i u kojem sam već godinama. Nekakva kontradiktornost? Neću upirati prstom u nikoga, sustav je kriv. Trčanje mi nije posao, svoj posao imam. Trčati mogu s jednakim i još većim žarom i cijeli život koliko god me volja. Ne treba puno za navući tenisice i izaći na stazu. Nisu potrebna ni natjecanja, ni svjetska prvenstva ni olimpijske igre. Ali ipak volim ići na utrke i biti dio jedne lijepe atmosfere.

Za kraj, znamo da su Vam sestre najveći navijači i najveća potpora, pa je logično pretpostaviti da ste po povratku kući upravo vas tri imale veliki slavljenički party.

Sa sestrama sam stvarno povezana. One su mi najveća podrška, ali su i najveći kritičari, pogotovo blizanka Nate. Starija Sandra je uvijek bila naša vodilja. Osim sestara, tu je i moj suprug Rade, stvarno je dobrica. On se ne razumije u trčanje, ali ima beskrajno strpljenje za sve moje izostanke iz kuće, za putovanja… Znam da imam nekog tko me uvijek čeka, na kraju puta, na kraju dana, na kraju svega. Osim obitelji, Oliver je stvarno pravi prijatelj, u dobru i zlu, on je onaj koji će ti pružiti ruku kad ju najviše trebaš, koji će stajati nenametljivo po strani kad si sretan i kad ti ide. Još se nije zasitio svakodnevno me pratiti biciklom po Marjanu, uvijek je pozitivan, vedar i nasmijan. To je moj đir lipoga svita.

Neven Miladin
Foto Bryon Powell

Nekoliko proteklih godina stvarala se reprezentacija i uigravao tim koji je zapravo logistička potpora reprezentativkama. Svojedobno, prije dvije godine, u jednom neobaveznom razgovoru, Dragan Janković nam je rekao da se stvara ekipa koja bi svoj najveći uspjeh trebala ostvariti upravo na domaćoj stazi. Tada se to doimalo više kao želja, nego realnost, no s vremenom i najveći pesimisti morali su priznati da ta vizija ima smisla. Sad je savršeno jasno da je Janković imao pravo. Dosad su Marija Vrajić i Nikolina Šustić osvajale medalje na Svjetskim prvenstvima na 100 kilometara, bilo je i velikih ekipnih uspjeha, no ništa od toga nije mjerljivo sa zlatom koje je 8. rujna osvojila Nikolina.

Da bi stvar bila još bolja, unatoč činjenici da se u jednom trenutku činilo da će ekipno Hrvatska biti četvrta, Veronika Jurišić i Antonija Orlić, dakako uz zlatnu Šustić, stigle su do brončanog odličja.

‘Iskreno, očekivao sam veliku stvar od Nikoline. Ona je već neko vrijeme najbolja na svijetu na 100 kilometara, a to je danas samo potvrdila. Trčala je svoju utrku, onako kako smo se i dogovorili, bez žurbe i bez panike kad joj se pri kraju utrke približila Nele Alder-Baerens. U jednom trenutku, 15-tak kilometara prije cilja, činilo se da će ju Njemica prestići, no Nikolina je posve kontrolirala utrku i na kraju slavila s više od dvije minute prednosti’, kazao nam je Janković nedugo nakon Nikolinine pobjede.

Ekipno, od ove reprezentacije se i moglo očekivati postolje, jer već nekoliko godina Hrvatska ženska reprezentacija je najbolja europska ekipa.

‘Dok je Marija Vrajić bila na stazi djevojke su bile zlatne, no Marija je morala odustati i u poretku smo odmah pali za šest, sedam mjesta. Kako je vrijeme prolazilo sve reprezentacije ispred nas počele su padati, a naše djevojke su držale tempo. Veronika je čak i ubrzavala i na kraju su stigle do bronce’, naglasio je Janković.

Odličnu utrku imali su i članovi muške reprezentacije. Štoviše, dečki su odradili utrku i bolje od očekivanog, na kraju osvojili 12. mjesto, dokazavši da hrvatsko trčanje nisu samo fantastične dame, nego da se i na njih može računati.

‘Pojedinačno zlato i ekipna bronca me nisu iznenadili, ali muška reprezentacija zaista jest. Dejan Radanac, Goran Selanec i Zdravko Jadrijev istrčali su svoje najbolje rezultate, a Hrvatske je na kraju bila 12. od 38 reprezentacija. Dečki su dokazali da nisu na utrku stigli kao turisti i da u reprezentaciju nisu ušli samo zato što je Hrvatska domaćin. Ponašali su se kao tim i trčali jako dobro. Njihov rezultat je zaista jako dobar’, zaključio je Janković.

Za kraj, rezultati. Svjetski prvaci na 100 kilometara su Nikolina Šustić i Japanac Hideaki Yamauchi, a u ekipnoj konkurenciji muška i ženska reprezentacija Japana.

Rezultati (Ž):

1. Šustić Nikolina  (Hrv) 07:20:34
2. Nele Alder-Baerens (Njem) 07:22:41
3. Mai  Fujisawa (Jap) 07:39:07

Rezultati (M):

1. Hideaki Yamauchi (Jap) 06:28:05
2. Takehiko Gyoba (Jap) 06:32:51
3. Bongmusa Mthembu (JAR) 06:33:47

Rezultati – ekipno (Ž):

1. Japan 23:03:50 (Mai Fujisawa 07:39:07, Mikiko Ota 07:39:45, Aiko Kanematsu 07:44:58)
2. JAR 23:56:44 (Salome Cooper 07:51:13, Fikile Mbuthuma 07:59:17, Lisa Collett 08:06:14)
3. Hrvatska 24:13:57 (Nikolina Šustić 07:20:34, Veronika Jurišić 08:05:57, Antonija Orlić 08:47:26)

Rezultati – ekipno (M):

1. Japan 19:37:01 (Hideaki Yamauchi 06:28:05, Takehiko Gyoba 06:32:51, Koji Hayasaka 06:36:05)
2. JAR 20:33:49 (Bongmusa Mthembu 06:33:47, Thusio Mosiea 06:59:00, Best Ngwenya 07:01:02)
3. Njemačka 21:02:12 (Alexander Dautel 06:52:57, André Collet 07:01:07, Karsten Fischer 07:08:08)

Neven Miladin
Foto Martina Marton i Valentina Đureković

Početak SP-a je vrlo blizu, kako napreduju posljednje pripreme za dolazak najboljih dugoprugaša svijeta u Hrvatsku?

Pripreme su u punom jeku, lagano u završnoj fazi. Naravno uvijek iskaču novi momenti, koje organizacijski tim uspješno rješava.

Staza je odavno poznata, na njoj su se održale dvije utrke Cro100, no ipak, ima li kakvih značajnijih promjena u odnosu na prethodne godine?

Staza je promijenjena u smislu produženja kruga koji sad iznosi 7,5 kilometara i prolaziti će se 13 puta. Na početku će se trčati manji krug od 2,5 kilometra te onda 13 puta po 7,5 kilometara. Staza je službeno izmjerena od strane IAAF-ove licencirane mjeriteljice i na njoj se priznaju nacionalni, kontinentalni i svjetski rekordi. Postojati će 2 okrepe, jedna u startno-ciljnoj ravnini i jedna na okretu. Cijela staza će biti u potpunosti zatvorena za promet svih 13 sati utrke. Kako se radi o cesti na kojoj se trči u dva smjera, tako će sredinom ceste biti prepreke koje će onemogućavati kraćenje staze.

Koliko prijava i reprezentacija očekujete, a koliko će biti otvoreno mjesta za nastup rekreativaca, dakle onih trkača koji nisu u sastavu reprezentacija?

Prema preliminarnim prijavama koje su završile 1. srpnja prijavilo se 38 nacionalnih timova i 300 elitnih natjecatelja. Uz natjecatelje dolazi i oko 150 osoba kao potpora, a na Open utrku se dosad prijavilo 70 natjecatelja. Open utrka je limitirana na 100 osoba. Također, natjecanje se rezultatski vrednuje i za Svjetsko veteransko prvenstvo, svi oni koji sudjeluju na utrci , a stariji su od 35 godina.

Od onog što znamo unaprijed nastupiti će top 5 muških i ženskih natjecatelja s najjačeg svjetskog ultramaratona u Južnoafričkoj Republici, Comrades ultramaratona na kojem je nastupilo 20 tisuća trkača. Dolazi nam novi svjetski rekorder Nao Kazami, koji je prije mjesec dana srušio 20 godina star svjetski rekord u trčanju na 100 kilometara. Sad je to vrijeme 6 sati i 9 minuta (brzina cca ispod 3:40 /km).

Dolazi nas pratiti najveći svjetski portal za ultramaratone irunfar.com, a ovdje će se održati i izborni kongres krovne organizacije za ultramaratone, International Association of Ultrarunners.

U kojoj mjeri ste zadovoljni smještajem i zabavnim potencijalima resorta u Sv. Martinu na Muri?

Naravno da će natjecateljima biti na raspolaganju zabavni sadržaji resorta LifeClass Termi, ali ovdje je riječ o natjecateljima visokog kalibra, čija je koncentriranost i sistematičnost na visokoj razini te su fokusirani samo na utrku za koju su se spremali godinama. Vjerojatno će se nakon utrke prepustiti užicima Hrama života (Temple of Life-moto LifeCLass Termi Sveti Martin).

Kad očekujete prve dolaske reprezentacija i što očekujete od hrvatske reprezentacije?

Prve reprezentacije dolaze već u utorak i srijedu, 4. i 5. rujna, i riječ je o reprezentacijama iz Australije, Japana i drugih udaljenijih zemalja kojima je potrebno nekoliko dan prilagodbe. Hrvatska reprezentacija će imati adut u vidu ženske i muške reprezentacija od kojih se na domaćem terenu, s pravom, očekuje puno tj. maksimum.

Neven Miladin

‘Upravo sam bio na sastanku ljudima iz IAU-a. Jako su zadovoljni s organizacijom i infrastrukturom, posebno sa smještajem. Trka je prošla bez greške, sve je funkcioniralo kako treba’, prenio nam je direktor utrke Dragan Janković dojmove inspekcije Međunarodnog udruženja ultramaratona.

Na najduljoj utrci pobijedio je mađarski dvojac, Bene Armin i Terezia György, a nakon njih slijedili su domaći ultraši, Matija Zadravec, Igor Letinčić i Vedran Krčadinac, te u ženskoj konkurenciji Adrijana Šimić i Radmila Maksimović. Na utrci od 50 kilometara slavio je Tihomir Cenko, a na postolje su se još popeli Goran Selanec i Lovelos Slovinac, dok je kod dama pobijedila Ana Štefulj ispred Paule Vrdoljek i Nine Paplar.

Na najkraćoj stazi Igor Goričanec popeo se na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja, a za njim Darko Pleh i Ivan Sakač. Višnja Čonkaš bila je najbrža u ženskoj konkurenciji na 25 kilometara, a iza nje su ciljem prošle Sandra Vaser i Ana Pavčec Kregar.

Kao odlična ideja pokazala se odluka da se održi i utrka štafeta i to samo s jednim pravilom – ukupno 100 kilometara može otrčati najviše 20 trkača u štafeti, neovisno o duljini individualne dionice. Tako je ta utrka bila najmasovnija i najveselija.

‘Dobra je bila ideja sa štafetama koje su unijele dinamiku i atmosferu u trku, bilo je puno navijanja što je neobično za ultramaraton’, prokomentirao je Janković.

Najbrži su bili Zagreb Gunnersi, za njima štafeta Spavate Li Mirno Kenijci, a na trećem mjestu su završili članovi štafete Promo Art Studio. Zagreb Runnersi su bili četvrti.

Na kraju naglasimo i da neke od najboljih hrvatskih ultramaratonki nisu nastupile na utrci. Riječ je o pripremama za Spartanu, jednu od najtežih ultramaratonskih utrka koja je na rasporedu za mjesec i pol dana. No unatoč njihovom izostanku, u Sv. Martinu na Muri ispisivala se povijest hrvatskog ultramaratonskog trčanja.

‘Da, naše cure nisu nastupile jer su već u mislima na Spartu. Unatoč tome rezultati su odlični, a ispisane su dva povijesna rezultata – Adrijana Šimić je postala najstarija državna prvakinja u povijesti HR atletike, a Vedran Krčadinac je pak postao prvi dijabetičar osvajač atletske medalje na državnom prvenstvu’, kazao nam je na kraju razgovora Dragan Janković.

Rezultati – 100 km (M):

1. Bene Armin (Mađ) 8:25:52
2. Matija Zadravec  (Hrv) 8:57:42
3. Igor Letinčić (Hrv) 9:29:20
4. Vedran Krčadinac (Hrv) 9:44:57
5. Antun Belošević (Hrv) 9:51:29

Rezultati – 100 km (Ž):

1. Terezia György (Mađ) 8:46:28
2. Adrijana Šimić (Hrv) 10:31:56
3. Radmila Maksimović (Hrv) 10:56:14

Rezultati – 50 km (M):

1. Tihomir Cenko (Hrv) 3:37:46
2. Goran Selanec (Hrv) 3:46:54
3. Lovelos Slovinac (Hrv) 3:55:10
4. Renato Pomahač (Hrv) 4:06:01
5. Goran Markovič (Slo) 4:20:52

Rezultati – 50 km (Ž):

1. Ana Štefulj (Hrv) 4:41:08
2. Paula Vrdoljak (Hrv) 4:52:12
3. Nina Paplar (Hrv) 5:25:56
4. Tajana Živković (Hrv) 5:32:05
5. Barbara Nežmahen (Hrv) 5:48:19

Rezultati – 25 km (M):

1. Igor Goričanec (Hrv) 1:39:52
2. Darko Pleh (Hrv) 1:51:52
3. Ivan Sakač (Hrv) 1:53:04
4. Darko Terek (Hrv) 1:57:25
5. Nenad Šimunko (Hrv) 2:03:49

Rezultati – 25 km (Ž):

1. Višnja Čonkaš (Hrv) 2:06:09
2. Sandra Vaser (Hrv) 2:15:36
3. Ana Pavčec Kregar (Hrv) 2:20:26
4. Marina Držanić (Hrv) 2:21:15
5. Ivana Srnec (Hrv) 2:23:24

Rezultati – 100 km (štafete):

1. Zagreb Gunners 6:41:44
2. Spavate Li Mirno Kenijci 7:43:48
3. Promo Art Studio 7:50:31
4. Zagreb Runners 8:24:14
5. Štafeta Gump 8:27:28
6. Team Braco 8:34:11
7. Štafeta Medikol 8:43:03
8. Go2Run Bjelovar 9:08:00
9. Bundeki i Prijatelji 9:08:12
10. Može Nam Se 9:17:52
11. Štafeta Forest 9:22:31
12. Čestiti Intelektualci 9:41:50
13. Brunčeki 9:50:04
14. Nik Tough Runners 9:53:46
15. Sisačka Divlja Trkačka Liga 10:23:54

Kompletni rezultati sa Cro100 mogu se pronaći na OVOM linku, a odlična foto galerija Marija Šoštarića na OVOM linku.

Neven Miladin
Foto Mario Šoštarić

Stoga je prošlogodišnje pokretanje utrke na 100 kilometara u Sv. Martinu na Muri posve logičan slijed ponude ultramaratonskih duljina domaćim trkačkim profesionalcima i rekreativcima, a ovogodišnja utrka, koja je na rasporedu 9. rujna sa startom u 8 sati, svojevrsna provjera za jedno veliko natjecanje koje će se u Hrvatskoj održati iduće godine.

‘Cestovna utrka na 100 kilometara je jedna od službenih disciplina pod pokroviteljstvom Svjetske atletske federacije te se redovito održavaju nacionalna, kontinentalna i svjetska prvenstva u toj disciplini u organizaciji Međunarodne asocijacije ultratrkača. Do sada se kod nas stotka održavala u sklopu ultramaratona Forrest Gump u nekoliko navrata i Cro100 2017. Prošle godine krenuli smo s utrkom s jednim od ciljeva dobivanja domaćinstva Svjetskog prvenstva na 100 kilometara 2018. godine, pa ovogodišnju utrku možemo smatrati generalnom probom za to veliko natjecanje’, kazao nam je Dragan Janković, inicijator i glavni organizator utrke.

Cijeli projekt Cro100 nastao je u na inicijativu Atletskog kluba Sljeme kao nositelja domaćeg ultramaratonskog trčanja, te u suradnji s Life Class Termama Sv. Martin čiji je položaj gotovo idealan za dodatnu popularizaciju ultramaratonskog trčanja. Naime, osim fantastične prirode i uvjeta za trčanje i rekreaciju, Sv. Martin na Muri nalazi se tek nekoliko kilometara od Slovenije, tek 20-tak kilometara od mađarske granice, a i Austrija nije daleko, pa je i mogućnost dolaska ultraša iz tih zemalja vrlo velika. Što više natjecatelja, to je bolja fešta, zar ne!

Ovogodišnja posebna zanimljivost je odluka organizatora da omogući totalnim rekreativcima nastup na velikoj i vrlo značajnoj utrci u kojoj je konačni cilj dostići troznamenkasti broj kilometara. Dakle, osim klasičnih trasa od 100 i 50 kilometara, tu je i staza od 25 kilometara koju može proći svaki prosječni polumaratonac, te štafetna utrka koja će definitivno zagolicati maštu trkača.

Naime, za razliku od štafetnih utrka na maratonima kad trče tri ili četiri trkača, ova na 100 kilometara ima malo drugačije pravilo: u štafeti mora biti najmanje dva trkača, a najviše – 20. I nije važno koliko tko trči, nego samo da se trkači izmjenjuju na isteku punog kruga. S obzirom na to da je jedan krug dužine 5 kilometara, jasno je da će brojni rekreativci prihvatiti ideju da, makar u štafeti, sudjeluju u svladavanju 100 kilometara staze. Malo je trkača koji se mogu pohvaliti da su na bilo koji način sudjelovali i stigli do cilja na tako velikoj udaljenosti.

‘Trkača koji mogu otrčati 100 kilometara ima malo u Hrvatskoj, pa ako je utrka na 50 kilometara svojevrsni uvod u svijet ultramaratona, ove kraće dionice, 25 kilometara i štafeta, su idealne za rekreativce i popularizaciju ultramaratonskog trčanja kod nas’, naglasio je Janković i za kraj dodao:

‘Konačni cilj projekta je dobivanje organizacije Svjetskog prvenstva na 100 km 2018. godine, pa će povodom toga ove godine utrku posjetiti Paco Rico, delegat i član izvršnog odbora Svjetske ultramaratonske organizacije’.

Neven Miladin
Foto Zoran Kos

Ti nevjerojatni uspjesi još su ojačani i ovogodišnjim trostrukim slavljem naših trkačica na legendarnoj utrci 100 kilometara Passatorea, gdje je prva ciljem prošla Nikolina Šustić, druga bila Veronika Jurišić, a treća Antonija Orlić. Na zaprepaštenje domaćih trkačica i navijača, trostruko hrvatsko slavlje usred Italije bilo je super uvjerljivo.

Upravo ponukani spomenutim uspjesima hrvatske ženske ultra maratonske reprezentacije na svjetskoj sceni, čelnici AK Sljemena odlučili su napraviti jednu pravu domaću cestovnu „stotku“ koja bi trebala na jednom mjestu okupiti sve najbolje trkače i trkačice iz Hrvatske, ali i iz regije.  Do sada se kod nas „stotka“ održavala nekoliko puta u sklopu ultra maratona Forrest Gump, a kako su trkači koji mogu istrčati 100 kilometara ipak u manjini, organizatori su odlučili u sklopu utrke napraviti i natjecanje na 50 kilometara, kao svojevrsni uvod u svijet ultramaratona. Da bi spektakl bio veći poslužit će i utrka na 25 kilometara.

Start tog trkačkog spektakla bit će u subotu, 10. rujna, točno u 8 sati ispred Hotela Golfer, LifeClass Termi u Svetom Martinu, a službeni naziv mu je 4. pojedinačno prvenstvo Hrvatske u ultra maratonu na 100 kilometara. Ne samo zato što je jedan od ciljeva projekta dobivanje organizacije Svjetskog prvenstva na 100 kilometara 2018. godine, pa se očekuje i dolazak članova izvršnog odbora Svjetske ultra maratonske organizacije, ne sumnjajte u odličnu organizaciju i vrhunske rezultate najboljih domaćih i regionalnih ultra maratonaca.

Dragan Janković
Foto Zoran Kos