No vratimo se na start Blaterse 2017. tri mjeseca nakon suvislog i redovitog trčanja u jednoj od mojih najboljih životnih odluka, Zagrebačkoj treking školi. Ići na trail utrku od 50 km nakon tri mjeseca treniranja 3-4 puta tjedno bez puno kilometara u daljinu i metara u visinu i s mišlju ‘samo da ne ostanem sama jer se bojim mraka’, u tom je trenutku bio ekvivalent ludosti. A ipak, there I was.

Zamislite nabrijanušu u trail opremici, nekom tankom trail jaknom koju će skinuti hitajući na prvom usponu, sa štapovima, gamašicama, malim trail ruksakom, kojom litrom vode i gelovima… To nisam ja. Ja sam na startu imala 3 majice, debelu jaknu i Sport Billy ruksak koji je uz svu presvlaku ovog svijeta, termosicu s kavom, 3 l vode, hranu za cijeli razred, rezervne leće (?!) između ostalog nosio i kilu banana. Kao da sama mećava nije bila dovoljno teška.

Via Blatersiana te je godine okončana na samom Sljemenu, nakon pet i pol sati 17-kilometarske mećave i nešto više od 800 metara visinske razlike. Taj odustanak, uslijed smrzavanja svih 20 prstiju i puževe brzine zbog petsto kila na leđima pripada miljeu mojih pametnih odluka, a još je bolja odluka bila napisati blog objavu o tome. Tekst je samo izlazio iz mene, proživljavala sam ponovno svaku minutu, ovaj put se smijala na ono zbog čega bih u tom trenutku posred planine protrnula. Doslovno. Po toj je objavi krenuo val ogromne pozitive koji još uvijek traje, val dobrote i smijeha, novih, predivnih prijateljstava, ljubavi…

Znala sam da trebam nastaviti pisati, osjetila sam da time inspiriram samu sebe, ali i druge. ‘Nisam mislila doći na utrku, ali sam pročitala tvoj blog i došla’, ‘Čitam tvoj blog svaki put pred tešku utrku’, ‘Hvala ti na inspiraciji’. Ljudi možda nisu svjesni, no ove su rečenice dio mog goriva na svakoj utrci i treningu.

Trkačke avanture jednostavno me ispune mentalnom snagom koliko god jesu fizički iscrpljujuće. Promatrajući prijatelje trkače pitam se što nas tjera da napravimo korak naprijed kad nam je teško, pa još jedan korak, i još jedan. Sve do cilja na kojem, vidno iscrpljeni, već smišljamo kada je sljedeće iscrpljivanje. Zovu nas luđacima.

Znate li vi kakav je osjećaj usred siječnja po mraku visiti sa stabla na jednoj od većih strmina na Sljemenu, plivati u vododerini prepunoj lišća, naći se na istoj točki nakon sat i pol dezorijentacije, ne smrznuti se mentalno i fizički usred travnja na mećavi na 1.400 metara nadmorske visine 110-kilometarske trail utrke, jedva zamijeniti bateriju čeone lampe zbog ulaska u drugu noć te iste trail utrke? Retrogradno fantastičan, kaže ona dok tipka ovo na ljetnoj toplini, no ta je situacija u tom trenutku svojevrsni test snage uma koja nam itekako treba i u svakodnevnom životu.

Brojne su životne situacije preslika onog što se događa u tim našim trkačkim koracima i jednostavno volim kako guranjem vlastitih granica u sportu testiram um, guram granice privatno i poslovno i zahvaljujući tome postajem, između ostalog, bolja prema sebi i prema drugima. Još samo da me trčanje nauči da ne overthinkam previše i bit će redovitijih blog objava.

A ako mogu svojim storytelling blog objavama nekome pomoći da se aktivira, usudi, završi, odustane, a zbog toga ne gazi, dobro nasmije čitajući… moje digitalno pero dobiva posebnu svrhu.

Blog je dvojezičan, a stil je hrvatske verzije jedna mješavina splitske krvi, zagrebačkog desetogodišnjeg prebivališta i engleske profesionalne deformacije. Nadam se da ćete uživati, nasmijati se i vidimo se na nekoj utrci!

Margita Soldo

Kako je moj posao, budući da sam bila 20 godina novinarka i urednica, vezan uz pisanje, tako je sve krenulo relativno brzo i lako. Prvi tekst sam napisala nakon prvog (i jedinog) istrčanog maratona. Malo je reći da sam u tom trenu bila posebno ponosna na sebe jer sam se trčanjem bavila svega godinu i pol pa je nekako bilo logično taj ponos i svu onu trkačku sreću podijeliti sa svijetom.

No, osim toga zapravo sam pomislila kako imam sasvim OK savjete za nekog tko se poput mene nikada nije bavio trčanjem, tko nije sportski fanatik, a i tko objektivno nije niti baš najatletskije građe. Taj tekst prvotno je objavljen na portalu 24sata i u tiskanom izdanju i dobio je jako puno pozitivnih komentara, a bio je jako čitan čak i izvan te naše trkačke scene. I tako sam ja dobila ideju da bi mogla pokrenuti svoj Facebook page ili blog. Pokrenula sam oboje. Stranica je u relativno kratkom vremenu postala čak i popularna, a i mene je veselilo da sam svoj privatni profil odvojila od trkačke scene koja je ipak specifična. Ili možemo gledati da su ljudi koji ne trče specifični po tome koliko ih trčanje ne zanima i zapravo ih živcira ta tema.

Ideja je bila da na neki pristupačan, pomalo duhovit i primarno amaterski način prikažem sve muke i zadovoljstva trkača i trčanja. Da se povremeno „pohvalim“ žuljevima, odustajanjima, da pokažem da se trkač(ica) može biti i ako nisi posve savršen, ako nemaš genijalni indeks tjelesne težine ili ako si možda sklon popiti pivu previše večer prije utrke. Dodatno me motivirao i niz vrlo pozitivnih reakcija, komentara pa i nekih živućih primjera ljudi koje sam baš ja potakla da obuju tenisice i idu van. Moja publika velikim dijelom odražava i mene – zaposlene majke koje jedva stignu preživjeti dan i definitivno im nije lako u tome svemu organizirati i trčanje, pa su i teme nekako srodne.

A najveći problem oko bloga bilo mi je smišljanje imena. Valjda mjesec dana je sve stajalo jer ja nisam mogla smisliti kako da se zovem i onda je u sekundi uletjelo – Trkoblogerica. Moram priznati da sam i danas ponosna na to ime. Drugi problem je, naravno, kontinuitet. Kroz svoj posao dnevno iščitam valjda stotinu članaka, neke i pišem i na kraju dana imam ozbiljno zasićenje od slova tako da i se često jako teško natjerati da razmišljam o svom blogu, a kamoli da brinem koliko i kada objavljujem. Nisam niti tip osobe koja uživa u gledanju svojih fotografija pa ću radije na page staviti zanimljivu stazu, a ne sliku sebe. Što se tiče pisanja, jako sam samokritična pa imam na desetke tekstova koji jednostavno nisu objavljeni jer se meni nešto nije svidjelo. Ipak, ako vas zanima kako piše i trči nesavršena žena i trkačica, moj blog je sasvim OK mjesto.

Anamaria Todorić

Zanimljivo je gledati kako se trčanje razvija te na određeni način i ja mogu pridonijeti tome jer ako je i jedan moj tekst motivirao nekog za počne trčati, onda je moja misija uspjela. Na kraju skužiš da je trčanje stil života, bez kojega teško funkcioniraš

Uvijek bez problema mogu pisati o temama koje su vezane za trčanje ili neku opremu, a kada treba nešto napisati o tome – ona nastane neki muk. Nekako najviše volim da sam blog priča o tome, tekstove koje tamo objavim.

Ako krenemo s blogerskim stažom, mogu reći da ga imam. S prvim blogovima sam se počeo igrati negdje 2007 godine kada je većini taj pojam bio stran. Tada je sve to bilo neko lutanje i traženje pravog smjera. Bilo je to tako do negdje 2012. godine kada sam počeo pisati recenzije opreme za nogomet. Kako sam tada to jedini radio, uspio sam ostvariti i neke suradnje s brendovima. To je zapravo i ono što me u početku i najviše veselilo – dobiješ ‘besplatnu’ opremu o kojoj pišeš.

No, kako to ide u životu, neke stvari se mijenjaju. Tako se promijenio i moj fokus. Što zbog nedostatka vremena, volje… nogomet me sve manje zanimao, a sve više sam otkrivao čari trčanja. Aktivnost za koju sam uvijek mogao pronaći vremena i aktivnost koja ovisi samo o meni. Tu sam se našao i pred odlukom što da radim s postojećim blogom? Gašenje ili mijenjanje teme? Zato što sam u blog do tada već uložio puno vremena te je to nešto što me veselilo raditi, odluka je bila da nastavim s pisanjem, ali sada samo o trčanju. Tako je od 2013. blog lagano krenuo u smjeru trčanja, da bi kroz par sljedećih godina u potpunosti bio fokusiran na trčanje. To i je zapravo smisao bloga da se on razvija onako kako i osoba koja ga vodi.

Ono što zapravo nisam niti znao je to da će mi samo trčanje i pisanje u njemu donijetu u život puno novih avantura i ljudi od kojih neke mogu bez problema zvati svojim prijateljima. Isto tako, zanimljivo je gledati kako se trčanje razvija te na određeni način i ja mogu pridonijeti tome jer ako je i jedan moj tekst motivirao nekog za počne trčati, onda je moja misija uspjela. Na kraju skužiš da je trčanje stil života, bez kojega teško funkcioniraš.

Slično je i s blogom. Nekako sam toliko dugo u tome da me prestalo smetati kada netko kaže ‘to ti je onaj bloger što trči’. Šalu na stranu, ali puno toga pozitivnog se promijenilo i u pogledu bloga. Ne samo moj blog, nego i ostali su postali ‘više vidljivi’, otvorila se mogućnost bolje suradnje s brendovima i općenito mogu reći da se počelo više cijeniti što se napiše o nekom proizvodu ili utrci. Smatram da je bitno da se uvijek nastoji napisati iskreno i onako kako si nešto doživio.

Kroz pisanje bloga i trčanje sam još bolje upoznao sebe, ali upoznao sam i povezao se s puno divnih ljudi od koji su mi neki postali bliski prijatelji. To nekako smatram i najveću vrijednost svega ovoga. Da oko sebe imaš pozitivne ljude s kojima dijeliš slične interese i ljubav prema nečemu. Za kraj mogu reći da sam zahvaljujući blogu završio i neke utrke za koje sam mislio da su znanstvena fantastika. Vrlo sam ponosan na to da sam uspješno sudjelovao na Jahorina Trailu i 100 milja Istre, ali i utrka poput, Wings for Life, Novska i Medved RUN koje obožavam zbog odlične atmosfere.

Matko Marenić

Imam svoju dvoranu Tribe u Našicama u kojoj radim kao instruktorica grupnog fitnessa uz glazbu i kao nutricionistica, tako da rekreacija i zdrav život čine veliki dio mog života. Zaista volim svoj posao i volim tu ljubav prenositi na druge. Svi ljudi koji se jednom pokrenu i postanu aktivniji postaju sretniji i zadovoljniji i uživam gledajući takve promjene kod ljudi.

Trčanjem sam se počela baviti prije skoro 2 godine i to sasvim slučajno. Radila sam na jednom projektu s Running Gate-om i taj projekt je započeo s mojom prijavom na maraton u Beču. Tako je moje trčanje počelo. Pisala sam o svom putu prema prvom maratonu. Ljudi se uvijek nasmiju kada im odgovorim na pitanje kako sam počela trčati. ‘Prijavom na maraton’, kažem. Obično ljudi krenu s manjim utrkama, a mene je čekalo punih 42.2 km kao jedan veliki cilj za koji sam imala 9 mjeseci da se pripremim. Bila je to jedna od najboljih odluka u mom životu. Trčanje je toliko sreće i zadovoljstva donijelo u moj život da mi je to teško opisati riječima. Devet mjeseci sam pisala o svojim treninzima, izazovima, prvim utrkama, motivaciji i kako mi se polagano mijenjao život.

Sve više mi se počelo ljudi javljati kako sam ih inspirirala da počnu trčati ili prijave svoju prvu utrku. Vidjela sam da moje pisanje ima smisla. Uvijek pokušavam biti iskrena i realno prenijeti situacije u kojima se nalazim. Prvi maraton u Beču mi je bio zaista težak. Svi su mi govorili ‘sve ti je u glavi’, ali mislim da to ne možeš shvatiti dok jednom se ne odvažiš na taj pothvat od 42.2 km. Devet mjeseci sam marljivo trenirala, trčala u svakakvim uvjetima, odradila zimske pripreme, bila visoko motivirana, s uzbuđenjem čekala da stanem u svoj startni blok i mislila sam da mi je glava spremna. Naravno, nisam imala pojma što me čeka. Taj maraton me toliko slomio. Danas mi se to ne čini toliko strašno, ali kada se vratim na blog članke iz tog razdoblja i čitam tu silnu patnju, bol i suze baš me osvijesti koliko sam danas zbog njega snažnija osoba. Koliko god mi je bilo teško nikada mi nije došla misao da nikada to neću ponoviti. Baš suprotno. Na samom maratonu sam već počela razmišljati na koji jesenski maraton bih mogla otići i zaista biti spremna da mi se tako nešto ne ponovi.

Klikni za sadržaj u novom broju magazina Trčanje

Moj drugi maraton onaj u Berlinu je bio potpuna suprotnost. Na njemu sam uživala svakim svojim korakom i odradila 42.2 km bez iti jedne krize. U Berlinu je bio izložen Wall of Fame s popisom Six Star Finishera, ljudi koji su pretrčali svih 6 svjetskih maratona raspoređenih po državama. U Hrvatskoj se na popisu našlo 5 trkača (danas ih je 7), ali niti jedna trkačica i tako je proradio moj ego, koji želi staviti barem jednu ženu iz Hrvatske na taj popis. Voljela bih to ostvariti u narednih 5 godina i nestrpljivo čekam da me izvuku na bilo koju od tih utrka.

Zaljubila sam se jednostavno u cijeli taj svijet trčanja. Lijepo se nadopunjuje s mojim poslom i mojom misijom da pokrenem ljude. Volim treninge. Volim otići trčati u šumu nepoznatim stazama. Volim ljude koje sam upoznala i s kojima me je trčanje zbližilo. Volim putovati na utrke i stati na tu startnu liniju. Na svim utrkama mi je odlična atmosfera i energija među trkačima i za mene su to pravi aktivni odmori.

Blog prikazuje taj neki aktivan stil života koji vodim i nadam se da drugima služi kao motivacija. Ako sam jednoj osobi pomogla i sad ima ispunjeniji život nego prije njegova, svrha je ispunjena.

Vanja Knežević

Upravo zato većina mojih tekstova nije apsolutne dnevničke naravi, već se trudim napisati nešto korisno i edukativno. To znači da sam upućena u temu i da znam o čemu pišem, ali i pretpostavlja puno pripreme i dodatnog istraživanja kako bi finalni tekst bio dobar. Dakle, pisanju pristupam kao da pišem seminarski rad. Ono o čemu pišem mora imati glavu i rep, mora biti smisleno i mora biti korisno za čitatelje, odnosno, mora biti sve ono što je i meni trebalo na početku moje trkačke priče. Ponekad se tako izgubim radeći na tekstu, sati se pretvaraju u dane, ponekad na nekom radim i tjednima, ali sam presretna kada ispadne upravo onako kako sam zamislila. Pisanje nije lagan posao i čovjek stalno mora raditi na sebi pa i pisati kada mu se uopće ne piše jer da svaki put čekam inspiraciju, prošle bi u nekom slučaju i godine.

Moj blog je prvo živio na Tumblru, no pošto Tumblr nije baš bio platforma za dugačke tekstove, nakon skoro godinu dana preselila sam ga na WordPress i – naravno – Facebook. Moram priznati da se blog lijepo razvijao tijekom godina i da se pretvorio u super stvar koja je sada neraskidivi dio mene. Počeli su me i drugi zvati da pišem za njih, zajednica na Facebook stranici je rasla, ljudi su me čitali i pratili i jako sam zahvalna na tome.

Sigurna sam da postoji mnoštvo ljudi koji će reći da je baš njihov hobi nešto posebno, no nekako mislim da je trčanje izvan svake kategorije (isprike, tu sam presubjektivna). Trčanje nije samo razbibriga par sati tjedno, to zaista postaje način života, obogaćuje svaki trenutak na ovom planetu. Zbog trčanja je nastao moj blog, zbog trčanja sam postala bolja osoba, zbog trčanja putujem, upoznajem nova mjesta, prekrasne ljude, zbog trčanja puno učim i upijam, čitam, pišem, razvijam se… Upoznala sam hrpu super blogera, ušla u mnoge divne suradnje i projekte, dobila sam ideje za još niz novih projekata te ono najvažnije – zbog svog bloga sam postala dio vašeg najdražeg trkačkog magazina kojeg upravo držite u ruci.

Stvarno uživam u svojoj blogerskoj avanturi (iako se ponekad u glavi pojavi ona ista rečenica s početka priče i dođe mi da sve izbrišem): Val Trči i dalje u nove pustolovine. Pratite, čitajte i vidimo se na internetu!

Valentina Đureković Sertić