I started running 12 years ago after meeting my hubby who inspired me to just give it a go! I was hooked from day 1, which was a 10 minute run around the park. I’ve built up the distance slowly and ran my first ultra marathon 4 years ago. I’m not fast (by any means) or am I a fell runner (I wish!) but I love it. Running has given me pure joy, good health and confidence. Running is a big part of my life now. Entering events such as 100 miles of Istria has been a revelation. A common denominator with all walks of life, all ages, all shapes and colours. The passion for the sport, the camaraderie and the positive energy is powerful.

It’s 3pm on 12/04/19 and it’s a dull day, but the square is bursting with energy. DJ, music, drum roll, rain, picture a whirlwind of colour and sound, the excitement building up. Coats of gore tex and pertex, predominantly male sex. I search for the women, some dressed in shorts, wow you’re awesome girls! (and of course you are too boys!

The weather wasn’t a problem, I’m used to it. Hours of training on the north west coast of Scotland. Hills and bog in horizontal rain storms, it’s exhilarating, it blows the cobwebs away. I enjoy running against the wind as much as the tail wind, better the rain than the sun beating down too hot. Nevertheless I put on my waterproof trousers as well as my jacket. Time slipped away, oops! no hanging around on the start line… we’re off!

For me (at my level) it was a race against the clock. The first cut off would be a good challenge, nevermind the 40+ hours on my feet! that was lurking in the back of my mind. I gave myself 9 hours maximum to get to Poklon (41km), this was doable… it took me 9 hours and 50 minutes in the end. Naively this spelt disaster in my mind (but why? I had 40 minutes in the bag) the last thing I wanted to do was chase cut offs. I tried that last year at Transvulcania and failed. The seed of doubt was planted.

Slow to start, I was in the back of the pack, but that’s OK. Twist, turn, click, clack. Swish of a kilt and friendly cheer reminded me of home. Spring was further on, the leaves on the trees and wildflowers welcome. I entered a green tunnel, followed by lumpy trail, followed by another green tunnel and so on. I was grateful for the red flags, this wasn’t straight forward. It was getting dark, then came the snow and then the blizzard, Ucka resembled that scene from Aliens. I hunkered down and laughed, Lieutenant Ripley eat your heart out! The yawning and nausea stopped. I was in survival mode. My poles and I bonded, trudging through claggy earth and over slimy rock. They were nearly ripped from my grip with the gusty wind. The fog set in, flattened flags in freezing blizzard, it was hard to see the route ahead. Phew! Thank you to the guy who appeared from nowhere and pointed left when I was about to go right! a crucial step.

There were 4 or 5 of us now, heads down, pushing forward. A girl from the Blue joined us to the highest point up icy mountain steps into a winter wonderland. We’re surrounded by trees heavy with snow, sheltered from the wind. My Border-Collie would have loved it! I pictured her leading our small pack. We started to descend, tree roots and slick mud became the focus. Then my torch packed up! Lucky for me the woman hirpling past kindly came to a grinding halt and shined a light. I found the spare torch and switched it on, but will it take me through the 2nd night? I shouldn’t have let this worry me, but at that point the seed of doubt took a hold and swamped my mind.

Poklon aid station. I heard it before I saw it. I stared at my watch in the light of the tent, 50 minutes past my personal deadline! I decided to gather myself and have some coffee what, no coffee?! The hot fruit tea was delicious, but I really wanted hot caffeine. It’s cold, but the crew cheerful. There were 2 runners wrapped in blankets, teeth chattering, shivering uncontrollably, I felt sorry for them. I felt OK, the new waterproofs had protected me from the elements. My toe behaved itself and the nausea kept at bay with crysallised ginger. I needed to get out of there! There was no food, but I had bars, gels, a sandwich, so just keep going!! My hands were cold, my feet were wet. What’s up? The minutes were ticking by. I don’t want to chase cut offs going over and over in my mind like a stuck record. I wasn’t thinking straight and I was getting colder, feet firmly rooted. The film score rose to a crescendo. Times Up! It’s not the happy ending I envisioned.

The hot fruit tea by the stove, the kind-faced bus driver, the friendly banter at Buzet all numbed the blow of DNF until I got back to the apartment, then I sobbed, the disappointment was crushing. Later that day I would cheer on the finishers. In trotted the shivering 2 (amazing!) and a woman (in my age category) who was 10 minutes behind me at Poklon finished in 43 hours, hats off to you all!  I plan to return, stronger in mind and in body. I have to finish 100 miles of Istria.

Thank you to Alen and the team for your boundless energy and good nature, it was a privilege to take part in this fantastic event. Thank you to Konoba Tranzit for the delicious lemon cake, the best I’ve ever tasted. Thank you to Martina and Valentina. You all rock!

Gita Erram
Foto 100 miles of Istria

Zainteresirani za utrku ove će godine svoje prijave moći ostvariti kroz novu, redizajniranu web stranicu koja trkačima i svim zainteresiranim aspirantima nudi mnoštvo korisnih informacija o utrci, disciplinama koje se trče, te potrebnoj opremi i zahtjevima utrke.

Novi vizualni identitet web stranice, nije jedina novost ove godine. Organizator je prošlogodišnje najave o izmjenama utrke, proveo u djelo, te su ove godine staze svih disciplina doživjele svojevrstan redizajn s namjerom da se trkačima ponudi najbolje iskustvo svih terena i pejzaža Istre i Kvarnera.

Uz redizajn staza postojećih disciplina od 100 milja i 110 km, otvorena je i nova disciplina od 20 km za sve trkače koji preferiraju kraće i dinamične dionice. Posebne su izmjene primijenjene na prošlogodišnju disciplinu od 110km koja je za 8. izdanje utrke pretvorena u nešto dulju, ali fizički znatno zahtjevniju disciplinu od 128 km.

Kako bi trkači nastavili uživati u vrhunskoj organizaciji koja već godinama dobiva pohvale UTWT-a, Ultra Trail World Toura – globalno priznatog Ultra Trail autoriteta, broj prijava ograničen je na tri tisuće sudionika. Preporuka organizatora utrke zainteresiranim trkačima je da se prijave najkasnije do kraja ove godine kako bi osigurali svoje mjesto na utrci.

Utrka već godinama potvrđuje visoku kvalitetu organizacije i usluge prema sudionicima utrke, te je stoga iznimno zanimljiva za suradnju partnerima i sponzorima koji su u ovoj utrci prepoznali potencijal za daljnji razvoj sporta, turizma i pratećih usluga.

Uz cijenjene i dugoročne partnere poput Hrvatske turističke zajednice, Istarske županije, gradova i općina domaćina, a posebno Grada Umaga, osmom izdanju utrke, pridružili su se novi partneri TZ Kvarner i općina Mošćenička draga.

Foto Arhiva 100 milja Istre

As I broke the tree line and made my way up Učka, kilt and sandals in full effect, I was in my element. Doing things the hard way, having to identify and overcome problems. You want to run with the big dogs, you can’t just sit on the porch and watch. You need to mix it up and get out there.

Well, there is another reason… probably the only reason I need to come back. As much as I love the course, with some steep mountains. Grass covered rocks, Hum, Motovun, single tracks next to a river and an old railway tunnel. I totally dig the finish line, chute and spectators. I am all about the culture at this event. From the first day I showed up in Umag, 3 years ago, I was pleasantly surprised by this culture surrounding this race.

From the moment people realized that this guy from California, was slightly crazy for running in sandals. Looking the part of the surf culture my state is known for, I was wrapped up in the culture and accepted as one of their own. Everyone is made to feel important and wanted to be there, from the race officials and volunteers, even the spectators.

As I made my way up the mountain, one step at a time, paying particular interest in every step. Ice and packed snow are not best friends with sandals and I had to make sure my kilt was in check; this is still a family friendly event right! Haha, I still wear shorts underneath, but we don’t need the kilt blowing open.

The faster 110k runners were flying past me up the hill, just stay slow and steady. Get up and down Učka and move on to the rest of the race. Made it over the top and plugged along to the aid station, with these fast flashy blue course speedsters ripping by me. I was out of the snow and feeling good, all my homies were in the tent and I was ready to start phase two of my race.

But this is where the race culture and me are intertwined, I am not a racer at all. Not here anyways. Volunteers pop out from behind the tables to take pictures with me and show the one we took in years past. Pass knuckles out to competitors, high five the crew and pose for pics when I see a camera go up from across the room. I will never say no to someone who wants a photo with me. That is how I evolved in this race and I carry this version of me into other races across the world.

What I noticed mostly about this event is the immense pride the Croatians have here. Not just that it is their race but it is their country/region/city/community. Hearty, funloving, outgoing and endearing. So much so that it bleeds into the race. No matter where you are from you feel like this is your squad and you are rolling with some heavy hitters (I could have just said V.I.P. or family but it is my story). So if a volunteer, staff, first aid, course marshal or bystander wants a minute of my time… it is theirs.

Racing is a funny thing, rarely does it go your way. You get through on hardship and something else comes up, kind of like life. I left the aid station and ran down a gravel road, attack minded and feeling great. Sometimes the course punches you in the face to wake you up. From the road we made a right turn…. the beginning of the end.

As soon as we made the turn it was mud and miles of it. I can deal with sections of mud but not the lengths in which it was presented to me here. Like a sweet little “Welcome to Croatia, fool”. Haha! I always have issues in mud with my sandals and this race had mud in spades. I tried to stay positive and work through it. Saying it will dry out soon and I’ll be able to run and get back some of the time I am bleeding. But it just wasn’t working that way for me.

I would see my friends at the aid stations, like you do and discuss war wounds and horror stories. Amp each other up and head out. Except for me,story time and some pictures. I love this race! I meet the neatest people and have a blast hearing their stories. The volunteers are absolutely amazing and seeing them light up, when a new runner comes in, sets a little fire in you. Like I said, they are a proud people and want to have their best foot forward.

Smile, thank you all, big wave and bounce. We are racing, that is the deal. More mud, more problems, bleed more time. Would I have a better time in shoes, most likely I would. In mud for sure, maybe descending on rocks. But I dont make it easy on myself, I may even set myself up for failure. Like having three races in three consecutive weekends on two continents. Not my brightest moves, but whatever, dream big right? In the end, that is what we are. The middle and back of the packers, dreamers and a lot of heart. A sight to be seen in person for sure.

So as I was making my way through the mountains, chipping away, knowing I can run the back half of the race. My sinuses started getting congested and my breathing was diminished. That was something to consider as I went forward. I was still moving alright, it was barely snowing and the mud was alot better than before. But I was having trouble breathing. I also had to start considering my up coming races.

Being ambitious usually comes back to bite me more often than I would like it too. By the time I made it to the aid station I knew it was over for me. I could have kept going,but I wasn’t going to make my next two races and a finish here was likely, but not a given. They tried to keep me going at least to Buzet. The midway point and course change, hot food and showers. You can get a second wind there. The first responders tried to keep me going (pictures with them) the volunteers (more pictures) and fellow runners (yep, you get the gist) but I knew.

The neat thing about dropping is the conversations you have with people. This was my third time to the race but I never knew how close I was to the Slovenian boarder. Learning more about the area from locals and the optimism and disappointment of other racers who didn’t make it. But in the end, a human experience is still a great way to break the ice. You learn alot about a person, by the way they handle adversity. The Bounce Back Effect if you would.

So I made it to Buzet via a ride and saw my friend Dali. Chatted briefly about the conditions. Caught a ride back to Umag with her and fast American ladie by the name of Anna. When we were at the headquarters Anna and I headed out to our hotels. Making small talk, comparing notes and making the best of a bad situation (race wise) and talking about Texas.

I noticed Valentina coming up towards us with her phone out, old hat for your boy. She congratulated us both, learned we both dropped and then layed it down for Anna! Haha you see Anna didn’t know who she was walking with. Valentina said she saw me on TV, Anna’s eyes popped (I never see the TV spots) and then asked to take a photo, then with all the class in the world… invited Anna to join. I later told her we would never see that photo but Valentina proved me wrong.

So when it is all said and done all I can say about this race is this…

Every race is unique and has it’s own vibe but this race is more of a community event and it shows. I was taken in as family straight away and I think the world of everyone involved or associated with 100 Miles of Istria. This event has such a cool vibe, people from outside of Croatia just meld into the flow. Everyone makes you want to do better, go more places and see more places.

Am I going to be back next year, heck yeah I am. I am kind of famous around Istria and they are like my family now. Never underestimate culture Alen and Marco work hard at it. But why stands out is how the see Istria and Croatia. Pride in where you are from and wanting to share it. This is the culture the race is built around. I recommend this event to everyone because it is that good.

I am so glad I scrolled back up to this race, Istria was and still is the best choice I have ever made. See you next year Motovun.

Jason Pecoraro
Foto 100 Miles of Istria

Na kraju, od 772 natjecatelja na stazama od 168 i 110 kilometara, gotovo 90 ih je odustalo upravo na tom dijelu trase. Srećom, start na 67 i 41 kilometar bio je po sutradan prije podne i uvjeti su bili puno bolji.

Na kraju, najspremniji trailaši prošli su kroz oluju i na cilj stigli vidno iscrpljeni, ali ipak i nasmiješeni. Na najduljoj dionici, popularnoj sto miljerici, slavio je Japanac Kazufumi Ose s vremenom 18:38:58 sati, nešto manje od 20 minuta brže u odnosu na drugoplasiranog Francuza Gregoirea Curmera i gotovo sat vremena brže od trećeplasiranog Talijana Luce Manfredija Negrija. U ženskoj konkurenciji uvjerljiva je bila Katja Kegl Vencelj iz Slovenije s rezultatom 23:16:54, a iza nje ciljem su prošle Talijanka Federica Boifava čiji je zaostatak za pobjednicom bio veći od sat vremena i Ukrajinka Dariia Bodnar sa zaostatkom od sat i pol.

Utrka na 110 kilometara bila je i Prvenstvo Hrvatske u Trailu i očekivala se velika borba za naslov najboljeg domaćeg trailaša. Najbolje su se u tako teškim uvjetima snašli Marin Mandekić iz Atletskog kluba Kvarner i Ingrid Nikolesić, članica AK Sljemena koja je ujedno slavila i u apsolutnoj konkurenciji na Blue stazi.

Pobjednik druge po duljini staze na 100 milja Istre bio je češki ultraš Aleš Sedlák, koji je slavio ispred Slovenca Aljoše Smolnikara i već spomenutog Mandekića. U ženskoj konkurenciji, nakon odlične Ingrid ciljem su prošle Aysen Solak iz Turske i naša Ines Jozić.

Dvije najkraće staze bile su i najpopularnije kad je u pitanju broj natjecatelja. Na Green stazi od 67 kilometara sudjelovalo je više od 400 natjecatelja, dok je na najkraćoj stazi (Yellow) trčalo gotovo 600 trkača. Slovenac Matic Čačulovič i Čehinja Marcela Mikulecka pobijedili su na zelenoj stazi, dok su Portugalac Helio Fumo i Slovenka Barbara Trunkelj bili najbrži na žutoj stazi.

Neven Miladin
Foto 100 milja Istre

Ova fantastična utrka, iz godine u godinu globalno i lokalno privlači sve više sportaša zaljubljenih u planinsko trčanje i pritom osigurava prestiž sakupljanja visokog broja bodova za ukupan godišnji ITRA (International Trail-Running Association) ranking, činjenica koja je iz godine u godine sve bitnija u pokretu svjetskog trail trčanja.

Uspjeh i kvalitetu ove utrke potvrđuje i činjenica da broj partnera zadovoljnih partnera sa svakim izdanjem utrke raste, pa je tako jedan od najprogresivnijih svjetskih sportskih brandova HOKA, u čijim tenisicama trče pobjednici najjačih trail utrka, od ove godine odabrala upravo utrku 100 milja Istre i Sport Box za dugoročnog partnera.

Među trail trkačima koji su posebno obilježili 100 milja Istre je Dylan Bowman iz Red Bull/The North Face team koji je 2017. stazu od 100 milja istrčao za 17 sati 51 minuta i 50 sekundi te postavio rekord staze koji do sada nije oboren. Uz Bowmana, ova je utrka već godinama bliska srcu Francesce Canepe, višestruke pobjednice na 100 milja Istre, a od 2018. i pobjednice prestižnog UTMB-a.

Upravo su preporuke ovih elitnih trkača, utjecale na dolazak značajnog broja elitnih trkača na 7. izdanje utrke od kojih su neki čak i sa dalekog Istoka. Trkači koji su najavili borbu za visoke plasmane u svim disciplinama su Antoine Guillon (Fra), Helio Fumo (Por), Andrea Macchi (Ita), Martin Halasz (Svk), Kazufumi Ose (Jpn), Marjan Zupančić (Slo), a jednako dinamična intenzivna borba za prijestolja najavljuju trkačice Federica Boifava (Ita),  Michele Yates (SAD), Alissa St Laurent (Kan).

Organizator utrke Sport Box primjećuje kontinuiran rast broja natjecatelja iz godine u godinu, a činjenica da se utrka događa u travnju, dobar je znamen i potvrda ulaska u uspješnu turističku sezonu za Umag i Istru sa više od devet tisuća noćenja u jednom vikendu održavanja utrke.

Utrka prolazi najljepšim prirodnim i povijesnim znamenitostima Istre, od Labina i Lovrana preko grebena Učke i Ćićarije  kroz mnoge srednjovjekovne gradiće istarske unutrašnjosti poput Huma i Motovuna, pa sve do cilja u Umagu.

U ovoj tehnički i psihološki iznimno zahtjevnoj utrci, kako ju opisuju mnogi internacionalni trail trkači, moguće je natjecati se u jednoj od 4 izabrane discipline: 100 milja, 110 km, 67 km i 41 km. Od starta do cilja trail trkače prati, sada već globalno prepoznatljiv, dobar duh više od 450 volontera iz Hrvatske i zemalja gotovo cijele Europe.

Start 100 milja je u petak 12. travnja u 16 sati iz Labina. Utrka na 110 km počinje u 22 sata u Lovranu. U subotu 13. travnja u 9 sati u Motovunu starta trail utrka na 41 km, a u 12 sati u Buzetu je start utrke na 67 km. Cilj svih utrka je u Umagu. Tradicionalno i ove je  godine u program uključena utrka za najmlađe u duljini od 1 milje s ciljem poticanja djece i njihovih obitelji na sudjelovanje u trail trčanju koje promiče zdrav život i uživanje u prirodi.

Ovogodišnja utrka na 110 km u sklopu 100 Milja Istre ujedno i treće prvenstvo Hrvatske u trailu pod ingerencijom Hrvatskog atletskog saveza, za naslov prvaka Hrvatske boriti će se više od 90 natjecatelja.

Uz mnogobrojne partnere utrke, organizatori utrke ove su godine potpisali sporazum o suradnji sa  Medicinskim fakultetom u Rijeci, a partnerstvu se priključio i Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu Sveučilišta u Rijeci.

Na konferenciji za novinare utrku je predstavio Alen Paliska, direktor utrke 100 milja Istre, Valter Glavičić, gradonačelnik Grada Labina i Radmila Paliska-Kos, direktorica TZ Labin-Rabac.

Valter Glavičić: Izuzetno mi je drago da su se uključili HTZ i ostali komercijalni partneri što je rezultat kvalitativnog iskoraka posljednjih godina. Gradu Labinu je ova globalno poznata manifestacija neizmjerno važna upravo zbog sinergije lokalne samouprave i realnog sektora te velike promocije Grada Labina na globalnoj razini. Siguran sam da je ova utrka jedan superbrand koji obilježava Istru kao vrhunsku outdoor destinaciju.

Radmila Paliska-Kos: Izuzetno mi je drago reći da je TZ Labin-Rabac od samog početka blizak partner manifestaciji pa smo tako i ove godine uložili određena sredstva za sufinanciranje. Raduje me da je organizator napravio iskorak u aspektu promocije destinacije što će itekako pomoći u onome što je naš core business, povećanje turističkog prometa i potrošnje u našoj destinaciji.  Čestitam organizatoru na ustrajnosti, ovako kompleksan projekt svakako nije lako organizirati, pogotovo ne na vrhunskoj razini kojoj već godinama svjedočimo.

Alen Paliska: 100 Milja Istre nije samo sportska manifestacija nego cjelogodišnja platforma koja ima veliki utjecaj na destinaciju. Otvoreni smo za sve moguće vidove suradnje kako bismo našim sadašnjim i budućim partnerima ponudili najbolji mogući povrat uloženih sredstava ili angažmana. Neizmjerno sam ponosan na sve što smo dosad učinili na platformi 100 Milja Istre, od otvorenih radnih mjesta, velikog broja noćenja te velike potrošnje koja se generira tijekom manifestacije. Međutim, najviše me fasciniraju volonteri koji su srce i duša ove manifestacije i koristim prigodu da im se od srca unaprijed zahvalim za sav angažman koji ih čeka tijekom sljedećeg tjedna.

Stoga nije nimalo čudno da su se organizatori 100 milja Istre već više puta obratili Hrvatskoj turističkoj zajednici za financijsku potporu projektu, no čudno je da dosad nisu dobili niti lipu. Naime, i na posljednjem Javnom natječaju Hrvatske turističke zajednice za potpore manifestacijama, utrka koju predvodi Alen Paliska je zaobiđena unatoč nevjerojatnom turističkom potencijalu, pa i dosadašnjim fantastičnim rezultatima. Nije pritom riječ samo o pukoj formi dovođenja svjetski poznatih trail trkača, nego i velikog broja navijača i članova klubova koji ostvaruju jako velik broj noćenja u Istri.

Paliska je stoga pripremio vrlo opširnu i stručnu analizu pod nazivom Demistifikacija HTZ-ovih potpora manifestacijama ili kome koristi potpora, kojom traži reviziju i poništenje javnog natječaja, navodeći niz nelogičnosti u samom javnom natječaju. Riječ je, navodi Paliska u svojoj analizi, djelomično o nestručnosti ljudi koji odlučuju kome dodijeliti koliko novca, ali i problemu lobiranja i netransparentnosti. Posve ispravno, on potencira ideju da novac koji se ulaže u određeni projekt mora biti ciljano i transparentno potrošen te u službi dodatnog razvoja projekta koji se prijavio na natječaj.

‘Ovom prilikom želim da se jasno definiraju nedostaci u aktualnom sustavu i praksi te da to iskoristimo za dobivanje novih, kvalitetnijih kriterija. Nije ovdje riječ o  manifestaciji neznanja ili nekompetencije jer sam lani na sastanku u HTZ-u podrobno objasnio čime se bavimo, što želimo, koji nam je doseg i potencijal te na kraju najbitnije – koji su nam ostvareni rezultati. Očito nemamo nikoga tko će lobirati za nas. Međutim, ovo je javni novac i potrebno ga je transparentno trošiti. Ne samo zbog pravednosti nego i zbog samog sadržaja i ciljanog, razvojnog trošenja tog novca’, napisao je u svojoj analizi Paliska, objavljujući ju na web stranici utrke 100 milja Istre i šaljući ju poštom u HTZ.

Posebno zanimljiv dio analize vezan je uz vrijeme objave Javnog natječaja i objave dobitnika potpore. Naime, HTZ je s natječajem krenula 31. ožujka ove godine, a Odluka o potpori je donesena tri i pol mjeseca kasnije, točnije, 27. srpnja. Ne bi to bilo čudno da je riječ o potporama projektima planiranima za 2018. godinu, no riječ je o projektima u – 2017.

‘Dva su scenarija, oba podjednako pogubna za organizatore manifestacija. Prvi je da organizator ne planira ta sredstva, a dobije sufinanciranje. Ne postoji legalni način da se retroaktivno potroši taj novac u poslovnoj godini. Drugi je da organizator planira ta sredstva i potroši ih, a od HTZ-a ne dobije ni kune što je direktna ugroza opstojnosti organizatora manifestacije, što sve manifestacije prije srpnja stavlja u nemoguću poziciju’, logično postavlja problem Paliska.

Druga nelogičnost u priči oko Javnog natječaja za potpore manifestacijama je da ogroman dio cjelokupnog financiranja dobiva svega nekoliko top događanja, a ukupno ogroman broj manifestacija dobiva značajan dio sufinanciranja. Da pojasnimo, samo nekoliko manifestacija u Hrvatskoj dobiva konkretan novac koji zaista može podići određeni projekt na višu razinu, dok se dodjelom malih, gotovo nezamjetnih sredstava velikom broju organizatora zapravo stvara alibi odluka koja ima svoju statističku vrijednost samo na papiru. U praksi, taj novac je premali za korak naprijed u organizaciji bilo kojeg turističkog projekta.

‘Dakle, 623 puta su se sufinancirale manifestacije s iznosom manjim od 30.000 kuna na što se potrošilo 11.142.500,00 kuna ili ukupno 28,96 posto raspoloživih sredstava. Treba razlučiti činjenicu da nije potrebno sufinancirati veliki broj manifestacija i projekata nejasne svrsishodnosti, već kvalitetne manifestacije’, tvrdi Paliska dodajući kako se ‘ovogodišnje financiranje projekata odnosi na sve i svašta, bez reda i poretka’.

Paliska navodi da je gotovo sigurno da će organizacija glazbenih manifestacija, karnevala, izlova tune, organizacija Adventskog sadržaja, pa čak i minigolfa, biti nagrađena s najmanje 90.000 kuna potpore.

‘Zanimljiva je činjenica da Grad Zagreb uporno prijavljuje izložbe u program nacionalnih i regionalnih događanja. Tako su dvije izložbe, Nikola Tesla – mind from the future i Izložba slavni umjetnici iz slavne fundacije Maeght, dobile sufinanciranje u iznosu od 60.000 kuna. Ne znam koliki je efekt te dvije izložbe na ukupna noćenja i potrošnju, ali valjda HTZ zna’.

Zanimljiv je, navodi Paliska, i koncept odobravanja potpore komercijalnim projektima poput teniskog ATP Croatian Opena u Umagu i odbojkaškog Swatch Majora u Poreču čije su novčane nagrade 482.000 eura i 800.000 američkih dolara, a pritom se kod jedne od tih manifestacija, usred turističke sezone, čak ni ne naplaćuju ulaznice.

‘Prema podacima iz 2016. godine Hrvatska od turizma ostvaruje oko 78 milijuna noćenja što je prevedeno u novac oko 64 milijarde kuna ili 18,9 posto BDP-a. Postavlja se pitanje što mi, kao destinacija, želimo dobiti sufinanciranjem manifestacija? Da li dovoljno ulažemo, imamo li kvalitetne manifestacije, da li su te manifestacije motivi dolaska ili zabava gostiju koji su već stigli u Hrvatsku, koji je utjecaj sufinanciranja na broj noćenja i potrošnju, kakvi su rezultati? Mnogo je pitanja, odgovora nema. Nema zato jer ne postoji ozbiljna analiza ni strategija sufinanciranja manifestacija. Jer da postoji ozbiljna analiza, u istom natječaju se ni u kojem slučaju ne bi mogli naći velike kompanije kao Red Bull, mega eventi kao Ultra Europe ili Swatch Major i udruge koje organiziraju male lokalne evente kao što je na primjer, vjerovali ili ne, Svjetsko prvenstvo u branju maslina. Ovo nije šala’, navodi dalje u svojoj analizi Paliska naglašavajući da je potrebno maknuti se od mediokriteta i baviti se ozbiljnim projektima, a ne rasipati novac da bi se zadovoljila moljakanja lokalnih političara.

Na kraju, Paliska je, s obzirom na kriterije bodovanja HTZ-a za financijsku potporu, izračunao da 100 milja Istre zadovoljava sve kriterije i osvaja 102 boda. Temeljni kriteriji HTZ-a za potporu su minimalno 90 bodova. Zanimljivo, tri slične sportsko-rekreativne manifestacije dobile su potporu – Dalmacija Ultra Trail, Škraping na Pašmanu i Pag Island Trail te Ironman u Puli, no osim Ironmana koji u ukupnom zbroju donosi hrvatskom turizmu najviše noćenja, 100 milja Istre po turističkom i promotivnom učinku daleko je ispred ostale tri manifestacije. Naravno, to ne znači da te tri utrke ne bi trebale dobiti potporu, nego da tek da nisu isti kriteriji primijenjeni i na 100 milja Istre, koja za razliku od organizatora DUT-a i Traila na Pagu, plaća PDV.

‘Ne znam da li su u HTZ-u svjesni da se ovakvom politikom sufinanciranja stvara neravnoteža na tržištu i bitno se narušava jednakost tržišnog poslovanja! Prvo, sufinanciraju se manifestacije koje kroz PDV ništa ne vraćaju državi, a drugo radi se o manifestacijama koje se obraćaju istoj populaciji kao i utrka 100 milja Istre’, zaključuje Alen Paliska uz dodatak:

‘Je li sve vezano uz Javni natječaj za potpore po pravilima? Dobro pitanje na koje ne možemo dati jasan odgovor jer su rezultati Javnog natječaja objavljeni na izrazito netransparentan način. Naime, ne vidi se kolike su se i koje manifestacije prijavile, ne vidi se tko nije zadovoljio uvjete natječaja i zašto, ne vidi se tko je organizator manifestacija koje su dobile sufinanciranje i na kraju vrlo važno – ne vidi se bodovanje prema kriterijima Javnog natječaja. Dovoljno nedostataka da se upitamo postoji li osnova za malverzacije i korupciju. Opet, ne kažem da postoji išta od toga, ali ne postoje ni jasne indicije da toga nema’.

Vrlo opširnu analizu Alena Paliske možete pronaći na web stranicama 100 milja Istre, a ona je poslana i na adrese svih relevantnih turističkih institucija, od Ministarstva turizma i Hrvatske turističke zajednice do Turističke zajednica Istarske županije. Hoće li na kraju analiza i ostvariti kakav pozitivan pomak, ne samo za 100 milja Istre, nego i druge kulturne i sportske projekte važne za hrvatski turizam, tek ćemo vidjeti. Ako je suditi po reakcijama na društvenim mrežama, dojam je da ljudi ne vjeruju previše u sustav. No važno je da je ipak netko krenuo postavljati pitanja, pogotovo jer je riječ o čovjeku koji iza sebe ima rezultate kakvima se vrlo rijetko tko u Hrvatskoj može pohvaliti. Uostalom, 100 milja Istre traje samo nekoliko dana, a prema službenim podacima dobivenima izravno od sudionika utrke, samo ove godine zabilježeno je čak 5.000 noćenja. To je definitivno rezultat vrijedan pažnje.

Neven Miladin

Svakako jedna od najboljih i najpoznatijih takvih utrka je 100 milja Istre koja je u samo nekoliko godina dostigla kultni status kod trkača, a organizatori veliko poštovanje međunarodne trkačke zajednice. Uostalom, 100 milja Istre je jedna od samo 22 utrke na svijetu koje čine Ultra Trail World Tour. Već samo to dovoljno govori o vrijednosti tog natjecanja.

Alen Paliska predvodi tim ljudi koji pripremaju 100 milja Istre i predano na organizaciji rade 365 dana u godini. S obzirom na to da su prijave za utrku 2018. godine otvorene prvog dana kolovoza, popričali smo s njim o očekivanjima, idejama, novostima, pa i razočaranjima koja su katkad neizbježna u provedbi tako velikog i važnog projekta.

Ima li kakvih promjena vezanih uz status 100 milja Istre u Ultra Trail World Touru?
Nema, i sljedeće godine smo u UTWT-u, kategorija Challenger, ali je plan da za 2019. uđemo u kategoriju Pro koja nosi nešto više bodova natjecateljima pa je samim tim i puno zanimljivija. Međutim, nije to presudno, naši motivi dolaska su potpuno drugačiji od ostalih utrka i upravo je to sjajno u UTWT-u, što se nudi sve, za svakog ponešto. Ove smo se godine odlučili na promjenu dijela RED i BLUE staza i to na dijelu između starta u Labinu i Orljaka, staza će biti daleko atraktivnija i vjerojatno brža tako da očekujemo probijanje ovogodišnjeg rekorda Dylana Bowmana. Izmijenili smo oko 20 kilometara staze i dodali neke dionice s legendarnog prvog izdanja.

Prijave za utrku koja je na rasporedu početkom travnja iduće godine otvorene su 1. kolovoza. Kakva su očekivanja, postoje li projekcije kad bi se moglo popuniti svih 2.000 startnih mjesta?
Prijave smo otvorili 1. kolovoza točno u ponoć i bit će otvorene do 28. veljače 2018. ako se do tad ne popune slobodna mjesta (RED 600, BLUE 500, GREEN 500 i YELLOW 400). Znači, na raspolaganju je 2.000 startnih brojeva, nadamo se do Nove godine popuniti sve kapacitete. Zanimljivo je da se u prvih 20 sati prijava na utrke prijavilo više od 140 natjecatelja iz 20 država s četiri kontinenta čime smo jako zadovoljni. Utrka će se sljedeće godine održati od 6. do 8 travnja, a cijela manifestacija počinje u četvrtak, 5. travnja otvorenjem Expo-a u Umagu. Koristim prigodu da pozovem sve domaće trkače da se prijave na vrijeme jer će se, pogotovo na kraćim utrkama, tražiti broj više.

Uvijek naglašavate ulogu volontera i oni su se dosad pokazali kao izuzetno vrijedni dio organizacijskog tima.
Točno. I dalje ciljamo na oko 400 volontera koji će se brinuti da utrka prođe u najboljem redu. Lani smo imali volontere iz desetak zemalja, sigurni smo da ćemo i sljedeće godine imati jaku internacionalnu ekipu na prijavama, okrjepama i stazi.

Bez partnera i sponzora nema ni kvalitetne organizacije…
Što se partnera tiče, Compressport i Salomon ostaju kao tehnički partneri, a u suradnji s Compressportom razvijamo potpuno novu seriju kompresijskih proizvoda iz limitirane ‘100 Miles of Istria’ serije. Nešto od tih proizvoda će se naći i u startnim paketima koji su tradicionalno vrlo bogati i korisni, a ostatak će se moći kupiti u pretprodaji što je novina za sljedeće izdanje utrke.

Nažalost, postoje i loše vijesti, itekako razočaravajuće, kad je u pitanju financijska konstrukcija utrke, zar ne?
Da ne bude sve sjajno, potrudila se Hrvatska turistička zajednica koja je i ove godine odlučila zakinuti sufinanciranje utrci što samo pokazuje da se javni novac dijeli na osnovu odluke potpuno nestručnih osoba. Zaista je teško razumjeti da manifestacija koja je ove godine okupila 1.500 natjecatelja iz 37 država, ostvarila oko 5.000 noćenja u travnju te generirala potrošnju od oko milijun Eura, nije dobila potporu turističke vrhuške. Nadamo se da će sljedeće godine ispraviti ovu veliku nepravdu.

Neven Miladin
Foto Dejan Hren

Dakle, 100 Milja Istre je utrka koja već svojim budžetom odskače od ostalih utrka u široj regiji. Naime, budžet utrke je već ove godine probio psihološku granicu od milijun kuna, ali naravno da se organizatori time neće zadovoljiti, već će utrka rasti do neke održive granice. Na ovogodišnjoj je utrci nastupilo 979 trkača iz 41 države što je apsolutno fenomenalno, a za sljedeću godinu je cilj 2.000 natjecatelja.

To je projekt koji 10-tak ljudi radi tijekom cijele godine uz jako velika ulaganja u novcu i potrošnji vremena. U protekle četiri godine uloženo je više od milijun kuna u promociju i nekoliko desetaka tisuća volonterskih sati jer projekt i dalje nije komercijalan i samoodrživ.

Realno, organizatori se suočavaju s  nevjerojatnom blokadom institucija kad je riječ o financiranju, tako da cijelu utrku praktički rješavaju sami i na volonterskoj osnovi, a jedini stabilan izvor sufinanciranja je LTZ Umag i Istarska županija koji zajedno pokrivaju oko 10 posto ukupnih potreba. Za vrijeme utrke ostvari se više od 4 tisuće noćenja u predsezoni, a u destinaciju se vraća nešto više od 5 milijuna kuna. Razlog više za optimizam je i velika inkluzija lokalnog stanovništva i lokalnih samouprava, te nevjerojatna energija najboljih volontera na svijetu, čijih 350 srca kuca za utrku.

Za kraj, 100 Milja Istre je najveća trail utrka u Hrvatskoj i široj regiji, a koliki je obim promocije za Istru i Hrvatsku govori podatak o 2 milijuna dosegnutih osoba na Facebooku za vrijeme i nakon ovogodišnje utrke. Kad se tome pribroje svi članci u stranim medijima, vrhunski video materijal te emitiranje na francuskoj televiziji, savršeno je jasna dimenzija i veličine manifestacije.

Neven Miladin
Foto Dejan Hren