Tekstovi – Magazin Trčanje https://magazin-trcanje.com Tue, 21 Jan 2025 12:21:05 +0000 hr hourly 1 https://wordpress.org/?v=6.1.7 https://magazin-trcanje.com/wp-content/uploads/2019/11/cropped-trcanje1-1-32x32.png Tekstovi – Magazin Trčanje https://magazin-trcanje.com 32 32 Che bella Italia. Maraton, birra i basta! https://magazin-trcanje.com/2025/01/21/che-bella-italia-maraton-birra-i-basta/ Tue, 21 Jan 2025 12:17:55 +0000 https://magazin-trcanje.com/?p=11499

Idealan maratonski dan u Italiji izgleda ovako: ujutro popiješ autentični cappuccino ili caffè macchiato, otrčiš 42 kilometra i nešto sitno, sjedneš u prčvarnicu u kutu recimo Piazza della Repubblica, naručiš kebab i zalijevaš ga Birrom Moretti dok blejiš u neku srednjovjekovnu bogomolju

Maratoni u Italiji su zagarantirano dobar provod. U pravilu lijepi gradovi, domaćinska atmosfera, organizacija relativno traljava, taman po mom ukusu. Ne volim tvrdu germansku strukturu lišenu improvizacija bilo kakvog tipa. S Talijanima je uvijek bilo va bene, čak i doći jutro pred trku i prijaviti se.

Osim toga, vožnjom od 3-4 sata mogao si pokriti skoro cijeli sjeverni dio Italije koji je u trkačkom smislu najrazvijeniji, skoro svako selo ima svoju dobru trku, ako ne maraton, half sigurno. Tako sam u ovih 37 godina skupio 36 talijanskih maratona, 22 polumaratona i par trailova u 23 različita grada. Ukratko ću ih opisati. Sortirano po abecedi:

Albinea, malo mjesto, 30-tak kilometara od Modene. Ujedno i moj najneobičniji maraton, a bogami i trka. Moj prijatelj William Govi, inače teški maratonski ovisnik koji je za života pretrčao 750 maratona, je 12. srpnja 1998. napunio točno 42 godine i 195 dana pa je u svojoj ulici organizirao maraton na kojeg je pozvao svoje najbolje trkačke frendove. Ulica je dugačka 300 metara, tako da smo kružili po njoj gore/dole, ali sve ostalo je bilo kao na svakom drugom maratonu: učesnička majica, finišerska medalja, okrepa svakih 300 metara, razglas, zatvoren promet, hitna pomoć, a umjesto Toi Toija, koristili smo njegov kućni toalet. Šlag na torti je bio pasta party noć prije maratona u njegovoj kući, gdje smo svi gledali utakmicu za treće mjesto svjetskog nogometnog prvenstva, kad smo pobijedili Nizozemsku 2:1. Ukratko, bio sam jedini netalijan u trci pa sam osvojio veliki pehar za najboljeg stranog sudionika.

Medalje s likom Ferrarija

Brescia, 540 kilometara od Zagreba. Nije me se dojmila, ni grad ni trka. Ali išli smo klupski s double decker busom, nas 100-tinjak, pa je ispao lijep izlet u neatraktivnom gradu i trci. Teško da će me vidjeti opet.

Carpi, malo mjesto s manje od 100 tisuća stanovnika, 560 kilometara od Zagreba i 20 kilometara od Modene. Jedan od najstarijih talijanskih maratona, s tradicijom dugom više od 60 godina. Starta se u mjestu Maranello, točno ispred tvornice Ferrari, zbog čega trka ima naziv Memorial Enzo Ferrari, prolazi kroz Modenu i završava u Carpiu. Jako volim taj njihov gradski tip maratona na kojima provedeš u gradu sve skupa 3-4 kilometra, sve ostalo je provincija. Staza je ravna i brza, skupio sam 3 finišerske medalje s likom Ferrarija, uglavnom krajem 90-tih.

Egna, gradić u Južnom Tirolu dolomitskih Alpa. Najmanje talijansko mjesto u kojem sam trčao, jedva 5000 stanovnika, manje nego kvart u kojem živim. S obzirom na to da je u tom dijelu sve dvojezično zbog strukture stanovništva, trka se zvala Egna ili Neumarkt marathon, ali i Alto Adige maraton po pokrajini u kojoj se trči jer si u mjestu doslovno samo dvije minute, sve ostalo je u Alpama. Tu sam trčao u travnju 2000. sa svojim najdražim neprijateljem Antom koji je dobar uzbrdo, a ja nizbrdo, pa smo se tijekom trke prestizali desetak puta. Na moju sreću finiš je bio nizbrdo pa sam ga dernuo za par sekundi. Mislim da danas više nema tog maratona jer su svi u tom dijelu Italije sad opsjednuti trailom.

Leonardo da Vinci, Boccaccio, Alighieri, Michelangelo…

Ferrara, glavni grad istoimene pokrajine, 470 kilometara od Zagreba. Ovdje sam najčešće gostovao, čak 14 puta, od čega 6 maratona, ostalo su halfovi. Dobar termin sredinom ožujka sam najviše volio jer maraton treba trčati direktno iz zimske baze, prije nego se razvališ po ostalim trkama. Prekrasna centralna gradska jezgra, ustvari renesansni dio ovog gradića je na popisu UNESCO-ove svjetske baštine, okružena s 9 kilometara starih zidina izgrađenih u 15. stoljeću. Grad je inače poznat i kao grad bicikla s obzirom na to da se njime služi najviši postotak stanovnika u Italiji. Iz Ferrare je i poznati trener/liječnik Michelle Ferrari, moglo bi se reći otac EPO-a. Trenirao je puno velikih biciklista svog doba, poput Cipollinija, Vinokourova, Olana, a najpoznatiji je njegov slučaj s Lance Armstrongom, kad je i sve izašlo na vidjelo. Prvo je 2004. odležao godinu dana u zatvoru, da bi 2012. dobio doživotnu suspenziju u sportu. EPO je davao i maratoncima kad su ga potjerali s bajka, s istim uspjesima i intrigama Uglavnom, da ne razvodnjavam, maraton je super, trči se od Ferrare do Vigarana i nazad, lijepa tradicija i dobra atmosfera. Nažalost, prije par godina utrka se ugasila.

Firenza, glavni grad njihove najljepše pokrajine Toskane, možda i najatraktivnija talijanska trka, 620 kilometara od Zagreba. Strogi centar ovog grada je također na popisu UNESCO-a. Prepun povijesti, mjesto u kojem su živjeli i djelovali Leonardo da Vinci, Boccaccio, Alighieri, Michelangelo, Botticelli i ostavili svoj trag. Maraton je čisto gradski, non stop ste praktički u centralnom dijelu, nikakve prigradske vukojebine, rijeku Arno prelazite par puta, jednom i preko čuvenog Ponte Vecchio (stari most). Svako malo se nađete pored Firentinske katedrale, na trgovima Santa Croce, Santa Maria Novella i della Signoria, ispod spomenika Davidu… Dva maratona i dva halfa, lijepi izleti uz obavezan obilazak galerije Uffizi (neizostavna Botticellijeva Primavera, dva sa tri metra). Zadnjih godina su toliko porasli da nemaju potrebe za halfom, znači samo za one koji mogu 42 i basta.

7 eura za pogled na toranj

Padova, jedan od bližih gradova na samo 400 kilometara od Zagreba. U vrijeme dok sam ga trčao (3 puta), imao je vjersku pozadinu i zvao se San Antonio Maratona po svetom Anti Padovanskom. Staza je išla kroz 7 malih gradića povezujući Castelfranco i Padovu stazom njegovog zadnjeg putovanja. Cilj je na možda i najljepšem talijanskom trgu Prato della Valle, na rubu kojeg je naravno i bazilika Svetog Ante. Trka je u dosta kasnom terminu sredinom svibnja, vrućine su zagarantirane, samim time rezultat možete zaboraviti u startu, ali užitak je vrhunski, preko 25,000 sudionika u raznim kategorijama i stazama.

Pisa, znameniti grad na onom kraju Toskane, čak 700 kilometara od Zagreba. I tu sam završio dva puta jer je lijep izlet po završetku sezone (prosinac) kad su rezultatske ambicije posve u drugom planu. Pisa je naravno razvikana kosim tornjem, no osim njega ništa drugo nije posebno. Međutim, samo 20 kilometara od Pise je prekrasan gradić Lucca koji ima puno više za ponuditi. Zidine oko starog grada su netaknute tijekom modernizacije i širenja grada, pa se unutar njih osjećate kao u jednoj vremenskoj rupi, idealno za pizza carboloading noć prije. Pisa maraton je zanimljiv po tome što staza ide ka obali Ligurskog mora do mjesta Marina di Pisa, malo se promuvate po Lungomare skoro do Livorna i nazad. Pored cilja, 50 metara od nakrivljenog tornja ja kafana u kojoj je pivo 5 eura, ali ako ga želite popiti na terasi dok mjerkate nagib tornja onda je 7. Naravno da sam platio.

Starter Ivan Pavao II.

Roma, gotovo soma kilometara do vječnog grada, ali se isplati. Svoja prva dva maratona u životu sam trčao u Rimu (1988. i 1989.), a vraćao sam se svako malo jer sam uvijek u fontanu Di Trevi bacio novčić, pa se skupilo sedam nastupa, od čega 6 maratona i lani 5K fun run. Najzanimljivije je bilo na prelasku iz stoljeća u stoljeće. Tradicionalni maraton iz druge polovice ožujka je tom prilikom specijalno održan prvog dana novog tisućljeća. Na trgu Svetog Petra nas je iz starog mileniuma svečanim govorom ispratio Papa Wojtyla i uveo u novi, da bi nam samo par sati kasnije ujutro na istom mjestu dao znak za start. Tko je ikad imao boljeg startera od nas tog dana? Sva ostala svoja putovanja u Rim nisam vidio Papu, ali tada jesam čak dva puta unutar par sati ali zato u dva tisućljeća. Staza naborana, što je logično s obzirom na to da je Rim grad na sedam brežuljaka, ali su je nekako ukrotili tako da se većinom vrti uz rijeku Tiber. Premalo je reći da je staza atraktivna, jer spaja sve najveće rimske znamenitosti – Colosseum, Španjolske stepenice, Fontanu di Trevi, Piazze Venezia, Navona i del Popolo, Campo de Fiori, Forum, Panteon, Konstantinov slavoluk i naravno, središte katoličke vjere – baziliku Sv. Petra u Vatikanu.

Venezia, svega 375 kilometara od Zagreba. Jako poznato mjesto i jako traljava organizacija, a i ostalo. Od Venezije skoro pa ni V. Praktički ste samo zadnji, 42. kilometar u tom gradu, a sve ostalo je put od predgrađa Padove preko Mestre do cilja u koji se ulazi preko pontonskog mosta. Onda malo žešći rusvaj oko ruksaka, turista za popizditi, transport tamo/vamo problematičan, sve u svemu izlog puno ljepši od onoga u dućanu.

Osim opisanih, našlo se tu još lijepih trka s uglavnom sjevernog dijela Italije, proljetni maratoni u Torinu i Milanu, zimski u Reggio Emiliji i Salsomaggioreu (Verdi!), opasni u Palermu, partizanski u Susi, umjetnički u Ravenni i Veroni, skoro pa naši u Trevisu i Trstu (6 puta!). Kako me u zadnje vrijeme pere planinarenje, posebno Julijske Alpe, Durmitor i Dolomiti, sve sam češće i na njihovim trailovima pa se i tu skupilo par nastupa u Cortini i Sextenu, te jedan bezvezni u Bazovici, ali s fora imenom – Kokoš Trail.

Da zaključim, idealan maratonski dan izgleda ovako: ujutro popiješ autentični cappuccino ili caffè macchiato, otrčiš 42 kilometra i nešto sitno, sjedneš u prčvarnicu u kutu recimo Piazza della Repubblica, naručiš kebab i zalijevaš ga Birrom Moretti dok blejiš u neku srednjovjekovnu bogomolju.

Dragan Janković

]]>
Kako je (stvarno) počeo rat ’91. https://magazin-trcanje.com/2024/10/26/kako-je-stvarno-poceo-rat-91/ Sat, 26 Oct 2024 11:06:09 +0000 https://magazin-trcanje.com/?p=11376 Svi znamo barem jednu od stotinjak teorija manjih ili većih zavjera, umiješanost istoka i zapada, Bill Gatesa, ustaša i četnika, željezne zavjese, trećeg svijeta, nesvrstanih, Nato pakta, berlinskog zida…, koje objašnjavaju zašto je izbio rat u Jugoslaviji, međutim, kao i u svemu, stvarnost je u biti prilično banalna i u pravilu vrlo jednostavna. Kažu da every picture tells a story, ili po naški – slika govori više od tisuću riječi, no ja ću ipak uz ovih par dodati koju rečenicu, s obzirom na to da se na prvo gledanje ne može dokučiti ključna pozadine tih starih fotografija.

Dakle, da se vratimo nekih 33 godina unazad, u proljeće 1991. Kroz Hrvatsku je prolazila baklja mira, tzv. Sri Chinmoy Peace Run. U ime svjetskog mira baklja se pronosila kroz sve zemlje svijeta trčeći od mjesta do mjesta po već unaprijed dogovorenoj ruti, uz opasku da se ne smije ugasiti ali ni voziti, jer onda mir pada u vodu. Baklja navodno ima simboličnu, ali i fatalnu moć. Nešto slično kao Titova štafeta koja se ugasila 4 godine ranije, što ima dodirnih, ali ne i presudnih točaka s pričom.

Uglavnom, trodnevna akcija trčanja od Bregane do Zagreba (prvi dan), zatim od Zagreba do Varaždina (drugi dan), te od Varaždina do Virovitice (treći dan), povjerena je tadašnjem Atletskom društvu Veteran (danas AK Maksimir). U ekipi je pet dobro spremnih prekaljenih trkača, a osim mene, danas su aktivni još uvijek Robert Mašić i Ante Blažanin, tadašnji, sadašnji i vrlo vjerojatno doživotni predsjednik kluba, koji bi za par godina mogao popraviti Titov rekord vladavine.

Marija Bistrica, velečasni i blagoslov plamena

Prvi dan mačji kašalj, nekih 25 kilometara od Bregane, gdje smo preuzeli baklju od Slovenaca, koji su, naknadnim razmišljanjem mi je došlo do vijuga, očigledno isto tako nešto sfušali s tom bakljom pronoseći je kroz Deželu, ali ne puno, njihov rat je trajao kraće od nekih trka. U Zagreb smo dotrčali za manje od dva sata, svečani doček bio je na Trgu Francuske revolucije. Kratka zdravica i hajdemo doma na spavanje, sutra je ipak ultramaratonski dio.

Pokazalo se da je sljedeći dan bio ključan za historiografiju naroda i narodnosti Jugoslavije. Na rasporedu je dionica od Zagreba (sa Zrinjevca) do Varaždina u dužini od nekih 80-tak kilometara. S obzirom na to da je u Varaždinu bio organiziran svečani doček u točno određeno vrijeme na centralnom trgu, govorancije gradonačelnika, kulturno umjetnički programčić, zagorske popevke, ijuju kola i ostale fore tog vremena, imali smo na raspolaganju komotnih 7 sati (prosječni tempo cca 5:15/km),. No, zaplet je počeo odmah u startu. Policijsko vozilo, koje je trebalo biti u pratnji i bez kojeg ne možemo krenuti, kasnilo je u polasku punih sat vremena i skratilo nam ukupno vrijeme trke na 6 sati pa matematika smanjuje prosječni tempo na 4:30, što još uvijek nije neki nepremostivi problem, skoro svi iz ekspedicije smo u to vrijeme trčali halfove debelo ispod 1:30, što znači mogli smo prat 4:00 bez problema. Međutim, putem smo saznali da moramo proći kroz Mariju Bistricu, da nas tamo primi velečasni i blagoslovi plamen, jer kakav je to mir bez božje ruke. Ukratko, ode još jedan sat i sad smo već na prosječnom tempu 3:45, ukratko – malo žešći knapić.

‘Ovi nisu normalni’

Ali kud svi Turci tu i mali Mujo, prvo je velečasni odužio procesiju, pa onda još red zakuske, pa red fotkanja ispred crkve Majke Božje Bistričke i tek onda dalje put pod noge. U trku pada dogovor da ćemo imati češće, kraće i brže izmjene, praktički dionice (u to vrijeme smo Ante i ja hiljadarke mazali na 3:30, Robert nije bio ništa lošiji, znao nas je čak i iznenaditi na kros ligi). Uglavnom, odjednom se iz kurtoaznog svečarskog jogginga nošenja štafete i razdraganih atmosfera po usputnim selima, gdje nas dočekuje lokalna administracija a mladež trči neko vrijeme uz nas, sve pretvorilo u bespoštednu trku na život i smrt. Da stvar bude složenija, sunce je upeklo, baklja plamtjela na par centimetara od glave, dim je išao u oči, što je dodatno zatoplilo priču i tih prosječnih 3:45 nakon nekih sat vremena i 20-tak promjena postaje mission impossible. Krenuli smo s letećim izmjenama izravno iz kombija, doslovno na svaki puni kilometar (plan je da jedan dereš koliko ide pa četiri odmaraš), dječurlija po selima nije mogla doći’ sebi, uspijevali su nas pratiti stotinjak metara i odustajali razočarano vičući za nama „ovi nisu normalni“.

I tako, stigli smo na nekih desetak kilometara ispred Varaždina, imali još samo 15 minuta na raspolaganju za taj segment, teško da bi i s biciklom to ulovili. Cajtnot situacije ubrzo postaje svjesna i policijska ophodnja u našoj pratnji, zadužena za regulaciju prometa i pravovremeni dolazak na organizirani skup u Varaždinu. Kratko vijećaju i donose povijesnu, a vrijeme će pokazati i krvavu odluku da se svi trkači potrpaju u kombi i prevezu s bakljom mira do predgrađa Varaždina. Rečeno – učinjeno. Negdje na osami, daleko od očiju javnosti, izašli smo iz kombija i zadnja 2 kilometra slavodobitno utrčavali u grad kao da se u međuvremenu ništa sporno nije dogodilo, jer tamo je već sve spremno, gradonačelnik krajičkom oka pogledava na sat… Ostalo je povijest koju vjerojatno znate.

Dragan Janković

]]>
Utrka s najboljim finišem na svijetu https://magazin-trcanje.com/2024/09/13/utrka-s-najboljim-finisem-na-svijetu/ Fri, 13 Sep 2024 08:29:46 +0000 https://magazin-trcanje.com/?p=11324 Spavanje u šatorima možda nije za svakoga. Istina je kako su priroda i okruženje impresivni, no nedostatak normalnog kreveta, prostora za presvlačenje i uobičajenog wc-a mnoge će udaljiti od te ideje. Kada se razgovaralo o organizaciji vikend izleta u Tolmin (gdje se održava Soča Outdoor Festival) ignorirao sam svaki prijedlog spavanja u apartmanu kada je upravo Tolmin savršeno mjesto za kampiranje.

Vrhunska priroda, hlada i više nego dovoljno, predivna Soča, grad koji je 10-tak minuta pješice…. ma sve se posložilo. Još jedan od razloga zašto sam zagovarao kampiranje je taj što sam godine proveo ovdje kampirajući u nešto drugačijem okruženju. Tolmin je poznat po brojnim glazbenim festivalima pa me znatiželja izjedala kako ovo mjestašce i kamp izgledaju kada nisu puni dugokosih divljaka nego sportskih manijaka. Ok, šatori su u autima, dobra volja je tu, noge su lagane, pali i krećemo.

Noge su se zagrijale…

Ah Tolmin, pravi mali skriveni dragulj među planinama. Cesta do ovog gradića jednako je impresivna kao i njegovo okruženje, odnosno dolina rijeke Soče, a Tolmin se smjestio na ušću brze i hladne Tolminke i nešto dublje, ali jednako hladne Soče (bitna informacija za utrku). Program outdoor festivala je bogat, osim trail i mountainbike utrka bilo je tu prezentacija ultramaratonaca i alpinista, kajak i sup ture, brojni štandovi sportske opreme i cijelo jedno društvo okupljeno oko zajedničke strasti. To smo osjetili čim smo se probudili subotu ujutro kada je prva grupa trkača (onih na 50 km) započinjala svoju avanturu. Startovi za sve kategorije bili su odvojeni i to u razmacima od pola sata tako da smo imali  dovoljno vremena razbuditi se, ubaciti nešto u kljun i zagrijani doći na start naše Petnaestice.

Tolmin pruža toliko zanimljiv krajolik da se utrka na 5 km ne isplati prijavljivati. Desetka (koja je skoro pa 12 km) je zanimljivija no 15 i 25 km vas vode kroz magična i povijesna mjesta dok su 35 i 50 km izazov i za one iskusne trkače. U mom slučaju za svoj prvi Soča Trail odabrao sam  razumnu Petnaesticu (25 km je, sreća ili nesreća, bila već popunjena). Start je bio pun opuštenih, veselih pa i razigranih lica koji se nisu došli takmičiti nego uživati u cijeloj avanturi i događaju što ova utrka itekako jest. Noge su krenule same od sebe grabeći prostorom gdje sam tumarao u svakakvim izdanjima prije i nakon koncerata no vrlo brzo krećemo se u novim, za mene neistraženim područjima.

Trail utrke obožavam jer se lagano izgubim u vremenu prateći krajolik koji se mijenja iz metra u metar. Prvih 5 km zaboravim gledati na sat, tempo me ne zanima već sami ugođaj, priroda i ljudi oko mene grabe moju pažnju. Svi su još uvijek u dobrom raspoloženju jer trčimo više-manje po ravnome , a Soča žubori pored nas. Tek su me prva okrepa i prvi izazov u obliku uspona vratili u stanje svjesnosti. Ok, noge su se zagrijale, uzbrdica je tu, to je tvoj teren divokozo, ‘ajmo gas, mislim u sebi dok laganim trkom prelazim ljude. Uzbrdice sam oduvijek volio jer predstavljaju izazov. Svaku uzbrdicu smatram kao borbu u kojoj mogu pobijediti samo ako ju što prije savladam (znam, čudna glava), a kao nagrada za pobjedu tu je najčešće pogled s vrha brda. Soča trail takvih pogleda ima dovoljno te na trenutak trčim sporijim korakom kako bih upio predivne scene ispred i oko mene.

Staze s Himalaje

Jedno od ugodnih iznenađenja rute je ulazak u Tolminska korita za koja se inače plaća ulaz no mi smo laganim trkom zaobišli rampu i ušli u najimpresivniji dio staze. Iz trka prelazimo u hod te zaboravljamo kako smo u utrci jer neke prizore vrijedi malo pomnije upiti. Korita zalaze još dublje nego što nas staza vodi no već i ovo iskustvo bilo je dovoljno upečatljivo. Ubrzo slijedi fizički najveći izazov u obliku uspona kojega se ni divokoze ne bi posramile. To, naravno, nije narušilo dobru atmosferu i raspoloženje među trkačima te smo mogli čuti zanimljive komentare i primjedbe čija je ideja bila staviti dio staze na Himalaje.

Dobra atmosfera nastavlja se dalje jureći i grabeći nizbrdicom. Broj ljudi oko mene nešto je rjeđi, ali barem na ovoj dionici niti u jednom trenutku niste potpuno sami. Ubrzo shvaćam kako pojma nemam u kojem smjeru je cilj, gdje bi staza trebala skrenuti i gdje se trebamo vratiti. Staza je naravno odlično označena no moj unutarnji osjećaj orijentacije ostao je u blokadi, glava je jednostavno uživala u svakome kilometru pa je prostorna orijentacija postala manje bitna. Shvaćam kako se bližim cilju u trenutku kada opet osjećam hladniji zrak i čujem žuborenje rijeke. Sunce je već visoko na nebu, vruće je i noge mi gore. Jedva se čekam okupati i ohladiti nakon… ili još bolje za vrijeme trke.

E upravo u tome leži čar ovoga traila i najboljeg finiša koje su moje noge do sada osjetile. Staza nas je odvela okolo i naokolo na drugu stranu i sada se između cilja i nas našla ona hladna i brza rijeka Tolminka. Dok jedni pažljivo ulaze u vodu i drže se za konop (u jednom trenutku u vodi smo do prsa), drugi manijaci poput mene ulaze u punom trku. To osvježenje, taj šok, adrenalin, olakšanje i zadnjih par metara prija cilja su iskustvo za sebe. Nagrada je to za vas i za sve pretrčane kilometre, ne samo na ovoj utrci, nego na svim treninzima koji su vas doveli do ovog pothvata.

U cilju se okupilo mnoštvo, ljudi koji su svoje utrke već završili ali i uvijek dobro raspoložena publika. Ovoga puta to navijanje i odličnu atmosferu imate vremena upiti jer prelazak rijeke traje nešto duže od klasičnog utrčavanja u cilj. Mokar izlazim na obalu, trčim zadnjih 20-tak metara i s osmijehom na licu preuzimam medalju, sok, pivu, bananu i bacam se na glavu nazad u rijeku. Zaslužio sam odmor i sada bodrim ostatak ekipe, a ova odlična atmosfera trajat će još cijeli dan. Soča trail je apsolutna preporuka za sve ljubitelje prirode, izazova, trail trčanja i aktivnog vikenda. Vidimo se u Tolminu, na stazi i u rijeci.

Maroje Ćuk
Foto: SOF

]]>
Program priprema: Što sve treba za (dobar) maraton https://magazin-trcanje.com/2024/09/13/program-priprema-sto-sve-treba-za-dobar-maraton/ Fri, 13 Sep 2024 08:20:57 +0000 https://magazin-trcanje.com/?p=11314

Da bi stigli na cilj nakon 42,195 metara morate imati hrabrosti, predanosti i ustrajnosti. Kad bi trčanje maratona bilo lako, svako bi ga trčao. Zato morate biti odani svom programu pripreme. Ako želite s uspjehom završiti maraton, za to morate biti spremni platiti i određenu cijenu – ali prolaskom kroz cilj sasvim sigurno će vam se uloženo višestruko isplatiti

Prolazeći godinama kroz razne trkačke programe uvidio sam jednu bitnu zajedničku karakteristiku: svaki od njih nedvojbeno daje rezultate. Bez obzira na varijante brzih, dugačkih ili odmarajućih treninga od kojih su uglavnom sastavljeni, iza svakog tog programa krije se sistematičnost, a kao što znamo – samo sistematski rad daje rezultate. Drugim riječima, ako se pridržavate programa, rezultati neće izostati. Pitanje je vremena kad ćete pronaći program koji će vam osobno najviše odgovarati ili možda još važnije, koji će vam donijeti najbolje rezultate.

Ovaj program je dobar i ako već nemate neki u koji slijepo vjerujete, savjetujem da mu pružite šansu za dokazivanje jer traje 18 tjedana, otprilike koliko i zimski trkački period, taman za pripremu za jedan proljetni maratona. Uvjeren sam da će sigurno dati rezultate pod uvjetom da ga se disciplinirano pridržavate. Za njegovo lakše i preciznije provođenje, potrebno je uvijek na umu imati 11 vrlo važnih elemenata.

Dugački trening dovest će vas do linije cilja

Dugački trening je najvažniji element maratonskog programa zato što vas fizički i mentalno priprema za dužinu od 42 kilometra. Bez obzira na to, nije potrebno odmah u prvom tjednu raditi trening od 30 km. Dužinu treba postupno povećavati iz tjedna u tjedan.

U prvom tjednu trkači početnici trebali bi pretrčati 10 km i tijekom svakog idućeg dugačkog treninga dodavati 1,5 do 2 km sve dok se tri tjedna prije maratona ne dosegne dužina od 30 km koju više ne treba povećavati. Napredniji trkači koji trče 60-tak kilometara tjedno mogu početi s dužinom od 15 km, također dodajući 1,5 do 2 km. Ta grupa će do dužine od 30 km doći već u jedanaestom tjednu pa će do kraja programa odraditi još nekoliko 30-kilometarskih treninga. Dugačke treninge treba uvijek trčati one dane kada se ima najviše slobodnog vremena, radi adekvatnog oporavka.

Dani odmora održat će vas zdravim

Dani odmora su drugi najvažniji dio maratonskog programa. Kilometraža koju ste obavezni napraviti za što bolje istrčani maraton kreira stresnu situaciju. Osnovna svrha svakog treninga je „pražnjenje“ organizma, zatim slijedi faza oporavka u kojoj se potrošena energija najprije kompenzira a potom i superkompenzira, tako da ste nakon svega brži, jači i bolji nego prije. Ali, pod jednim uvjetom – da organizmu ostavite dovoljno vremena.

Čovjekovom muskulaturnom sistemu potrebno je 48 sati za oporavak poslije napornog rada. U protivnom dolazi do umora, povreda mišića, stres fraktura i bolesti gornjeg respiratornog sustava. Svaka od tih pojava izrazito negativno utječe na provedbu programa.

Stoga, preporuka je dva dana u tjednu totalnog odmora (petkom i ponedjeljkom ako dugačke treninge radite vikendom). Ako osjetite potrebu i za trećim, uzmite ga bez grižnje savjesti. Napredniji trkači tijekom jednog od ta dva dana upražnjavaju gimnastiku ili lagani jogging bez većih napora. Čak i vrhunski atletičari imaju dane odmora.

X-treninzima održat ćete formu u danima odmora

U svoje dane odmora možete uvesti tzv. X-treninge u vidu plivanja, rolanja ili vožnje bicikla. Takvim treninzima razbit ćete monotoniju trčanja a istodobno zadržati aerobnu aktivnost. Malo gimnastike i teretane isto tako nije na odmet. Intenzitet takvih treninga ne smije biti žestok kako ne bi ušli u kompromis s trkačkim treninzima.

Tempo je presudan za rezultatski uspjeh

Svatko može istrčati 42 kilometra ako trči u adekvatnom tempu. Ako se ubrza – dolazi do pucanja; ako se dovoljno sporo trči od starta – dolazak na cilj je osiguran!

Bilo da trčite 3:45 ili 6:15 po kilometru morate znati kako taj tempo utječe na vas. Jedan od načina da ustanovite i definirate koji će vam tempo najviše odgovarati je trening u ritmu maratona. Pogoditi taj ritam nije lako bez prethodnog iskustva. Međutim, postoje dvije učinkovite formule za izračunavanje. Prva – svoj najbolji rezultat na 10 km pomnožite s 4,65 i dobit ćete ukupno vrijeme maratona koje ćete podijeliti s 42,195 da dobijete tempo po jednom kilometru. Druga – svoj najbolji rezultat polumaratona pomnožite s 2 i dodajte na ukupnu sumu 10 posto i opet ćete dobiti vašu približnu vrijednost na maratonu.

Brzinskim treningom popravit ćete osobni rekord

Ako vam je ovo prvi maraton, možete slobodno preskočiti brzinske treninge. Povećanje kilometraže i trčanje dugih treninga ja za sada sasvim dovoljan stres za vaš organizam pa bi uvođenjem brzinskih treninga koji imaju različit fiziološki stres samo povećali mogućnost ozljede. No, ako iza vas već stoji određeno maratonsko iskustvo i već ste dostigli nivo na kojem egzistirate neko vrijeme, uvođenjem brzinskih treninga dobit ćete «ekstra brzinu» koja će vas gurnuti na viši nivo. Stoga, jednom tjedno planirajte intervalne treninge, brdske dionice ili fartleke. Dobra ideja je i trčati jednom tjedno brže od tempa kojeg planirate za maraton. Sredinom treninga ubacite jedan komad od kojih 20-25 minuta u kojem ćete trčati dovoljno brzo da dišete teže nego na uobičajenom treningu, ali i dovoljno sporo da ne ostajete bez daha. Napredniji trkači bi trebali takve treninge raditi utorkom, brzinske četvrtkom a lagani jogging srijedom.

Obični lagani treninzi su osnova programa

Jednom tjedno trčite otprilike pola dužine svojih dugačkih treninga i to u istom ritmu. Početnici bi trebali obavljati taj trening sredinom tjedna. S obzirom na intenzitet treninga možete tog dana napraviti dodatni trening gimnastike, istezanja ili teretane. Napredniji trkači isto tako trebaju rezervirati par dana u tjednu za ove lagane treninge i to u pauzama između dugih, brzinskih i tempo treninga.

Tjedna kilometraža ne mora biti prevelika

Ukupna tjedna kilometraža za trkače početnike trebala bi biti dvostruko veća od dužine dugačkog nedjeljnog treninga. Znači, ako ove nedjelje trčite 25 km, ukupna tjedna kilometraža bi trebala biti oko 50 km. Napredniji trkači bi trebali imati veću kilometražu, ali ona ne bi trebala prelaziti više od trostruke dužine dugačkog treninga.

Trčanjem više kilometara od toga može vas dovesti do kroničnog zamora, teških nogu i oskudice uživanja u trčanju. Ako počinjete opažati neke od tih simptoma odmorite nekoliko dana prije nego nastavite s programom.

Korak nazad pomoći će vam da napravite korak naprijed

Dani odmora nisu dovoljna preventiva od opasnosti zvane pretreniranost. Najuspješniji maratonski programi uključuju i tjedne odmora. Pri tom se ne misli na totalni odmor. Dovoljno je u tim tjednima skratiti dugački nedjeljni trening za trećinu. Znači, ako je na redu bio trening od 24 km, skratite ga na 16, a u idućem nastavite progresivno povećavanje tamo gdje ste stali. Čak i napredni trkači trebaju povremeno napraviti «korak nazad» zbog intenziteta programa ne bi li tako došli do fizičke i mentalne «minute odmora».

Tijekom takvog tjedna ćete se relaksirati i akumulirati snagu koja će vam trebati za predstojeće napore na višem nivou.

Trke grade iskustvo

Nekoliko trka tijekom programa od velike je važnosti za trkače početnike. Povremeno pojavljivanje na zvaničnim trkama pomoći će vam da steknete iskustvo – kako se zagrijati, kakav je osjećaj trčati u masi, kako uzimati okrepu, kad i što jesti prije i poslije trke, isprobati tenisice itd. Uvijek je bolje napraviti grešku na nekoj manje važnoj trci kako bi je izbjegli na maratonu. Međutim, i te trke tijekom programa ne bi trebali trčati više od jedanput u tri tjedna. U tjednu u kojem ćete trčati trku smanjite kilometražu i eliminirajte dugački trening.

Završni dio priprema je period za oporavak i dotakanje goriva

Puno trkača trenira naporno sve do zadnjeg dana pred maraton. Međutim, organizmu morate dozvoliti da se odmori nakon teških treninga. Tijekom zadnja dva tjedna pred maraton kilometraža bi se trebala smanjiti za 50 posto, s time da se zadnja 2-3 dana trči sasvim malo. Taj odmor ne samo da ne dozvoljava nikakva mišićna oštećenja, već potiče maksimalno popunjavanje glikogenom sve energetske punktove.

Smanjivanje kilometraže ne znači da treba smanjiti i brzinu treninga. Taj period treba iskoristiti za konačno isprobavanje maratonskog tempa, ali na puno kraćim distancama. Jedan od načina skraćivanja kilometraže je pretvaranje laganih treninga u dane totalnog odmora. Možda ćete osjetiti potrebu da dan prije maratona nešto otrčite kako bi smanjili napetost, no 3-4 kilometra bit će sasvim dovoljno da drugog dana na maraton dođete odmorni i spremni.

Motivacija sve elemente drži na okupu

Mnogi ljudi podcjenjuju napor koji je neophodan za maraton. Da bi stigli na cilj nakon 42,195 metara morate imati hrabrosti, predanosti i ustrajnosti. Kad bi trčanje maratona bilo lako, svako bi ga trčao. Zato morate biti odani svom programu pripreme. Ako želite s uspjehom završiti maraton, za to morate biti spremni platiti i određenu cijenu – ali prolaskom kroz cilj sasvim sigurno će vam se uloženo višestruko isplatiti.

Dragan Janković
Foto: Ivica Drusany

]]>
Noga pred nogu i maši ručicama https://magazin-trcanje.com/2024/05/13/noga-pred-nogu-i-masi-rucicama/ Mon, 13 May 2024 08:37:30 +0000 https://magazin-trcanje.com/?p=11258 Ovog proljeća napunilo se osam godina postojanja Omega škole trčanja, svojevrsne trkačke zajednice koja je od prvih dana svog postojanja promovirala trčanje isključivo kao rekreaciju, pogotovo za ljude koji svoj trkački put iz raznih razloga nisu mogli započeti u trkačkim grupama zagrebačkih atletskih klubova. Premda su proteklih godina napredni polaznici Omege nekoliko puta inicirali razmišljanje treba li postati atletski klub i svoju ideju potkrijepili vrlo dobrim rezultatima, od takvog razmišljanja redovito se odustajalo. Zašto? Zato što smatramo da rezultat nije i ne smije biti glavni pokretač rada Omega škole trčanja. Ne mislimo pritom da ne treba težiti biti brži i bolji, ostvarivati PB-ove i skupljati pokale, nego da Omega mora biti mjesto jedne posve drugačije filozofije rekreativnog trčanja koja prvenstveno potiče početnike na prve trkačke korake, a onda ih polako uvodi u svijet gdje su prijeđeni kilometri gušt i unutrašnja potreba.

Pa ipak, i takva filozofija povremeno iznjedri poneki rezultat na kojem bi pozavidjeli i okorjeli trkači s desetljetnim iskustvom. Primjerice, Davor Soltan je s trčanjem krenuo u Omegi 2021. godine i u roku tri godine ne samo da je ispunio svoj san i istrčao maraton (Ljubljana i Split), nego je u travnju ove godine stigao do prvog mjesta na ultramaratonu u Slavonskom Brodu istrčavši nešto više od 55 kilometara u šest sati. Drugim riječima, od nula do 55 za tri godine.

‘Pomalo sam zbunjen, pomiješani su osjećaji zbunjenosti, ponosa i sreće. Ovo je bila velika stvar za mene, istrčati prvu ultru, takvu dužinu. Na stazi sam vodio veliku borbu sam sa sobom i na kraju je završiti takvu utrku moja velika pobjeda. Rekao je jedan moj mudri prijatelj da čovjek nikad nije spreman za ultre, ali je uvijek pravo vrijeme za njih. Samo prijaviš i onda peglaš, ultre se ne trče radi trčanja’, kazao je tek nekoliko sati nakon podizanja pobjedničkog pokala Davor i dodao:

‘Hvala treneru Darku Krogu na trudu i vjeri u mene i hvala mojoj Omega školi trčanja na ogromnom supportu. Uvijek, ali baš uvijek ekipa iz Omege stala je uz mene i bodrila me. Hvala i mojem Ultramaraton klubu Mazator, jer sam odnedavno i ja Mazator. Velika je čast ući u klub s tako dobrim trkačima kakve okupljaju u klubu’.

Davor nipošto nije prvi trkač iz Omege koji se popeo na pobjedničko postolje. Nije prvi, ali je njegov uspjeh ipak uvjerljivo najveći. No prije njega Milada Rabihić stigla je 2023. do pobjede u starosnoj kategoriji Novska Runa, Iva Kilim je bila treća na 10-kilometarskoj stazi Zagrebačkog proljetnog cenera, a Manuela Blažević treća na stazi od 5 kilometara na isto utrci, samo koju godinu kasnije.

Nekome će se možda ti uspjesi činiti nevažnima jer nisu ostvareni u tko zna kako jakoj i brojnoj konkurenciji ili nisu stigli na utrkama koje su ujedno i domaća trkačka prvenstva, no ako niste trkač, pokušajte ostvariti sličan rezultat bilo gdje i bilo kada, a ako se već smatrate pomalo iskusnim trkačem onda vjerujemo da ni ne treba posebno naglašavati kako je teško istrčati 55 kilometara ili što znači trčati prosječni pace 4:40 na 10 kilometara.

Pa ipak, u Omegi smatraju još većim postignućem istrčanih prvih 5 kilometara nakon napornih i dugotrajnih treninga po kiši, vjetru, snijegu ili vrućini, s dosta kilograma viška. Ta filozofija osigurala je da je u školi trčanja (i tzv. Running Teamu koji se skuplja pri zajedničkim odlascima na utrke) danas više od 200 redovitih polaznika, da 15-tak trenera na četiri lokacije u Zagrebu ne treba posebno motivirati polaznike da treniraju i napreduju. Na kraju, u Omegi je druženje važnije od rezultata; komentiranje istrčanog polumaratona na finom ručku u Mostaru, tradicionalni roštilj velike jarunske grupe nakon istrčane staze na 9zarez99 u Svetoj Nedelji, proslave rođendana po gradskim pivnicama, Božićni domjenak, zajedničko veselje na Wings for Life utrci u Zadru i još puno toga uz obaveznu kulminaciju na Zagrebačkom proljetnom ceneru na kojem se skupi 100-tinjak Omegaša.

Trčanje je puno više od običnog ritmičnog pomicanja nogu prema naprijed i mahanja ručicama u ritmu kretanja. Trčanje je rekreacija, zabava, društvo, gušt… Zadovoljstvo na kraju treninga ili utrke, smijeh na druženju i zabava nakon svega važniji su rezultati od onih izraženih u brojevima. Eto, zato je Omega škola trčanja, premda jedna od najmlađih škola trčanja u Hrvatskoj, u samo nekoliko godina postojanja postala druga po brojnosti polaznika. Bolju preporuku od toga teško je pronaći.

]]>
Snijeg na Aljaski? Nemoguće! https://magazin-trcanje.com/2024/05/13/snijeg-na-aljaski-nemoguce/ Mon, 13 May 2024 08:29:32 +0000 https://magazin-trcanje.com/?p=11252 Jesen 2003., nakon prvog hrvatskog, samo pojedinačnog nastupa na 18. prvenstvu svijeta u Innsbrucku, naredne godine, skup najboljih planinskih trkača je održan u mjestu Girdwood, 50-tak kilometara od Anchoragea na Aljaski.

Tijekom ljeta sam s Veronikom i Antonijom skoro svaki vikend divljao po Alpama, pohodili smo najveće svjetske planinske trke tog vremena: Grossglockner, Bergen, Drei Zinnen, Susa, Grintavec, Matterhorn, Šmarna Gora, Telfes i Jungfrau, na kojima smo upoznali kompletnu svjetsku elitu, tako da smo dobro znali što i tko nas čeka na prvenstvu. Većina tih trka se u kasnijim godinama ugasila i prebacila na trailove, kojih u to doba još nije bilo. Poveznica s trailom postoji i danas s obzirom na to da je dosta vrhunskih planinskih trkača tog doba kasnije evoluiralo u izvrsne trail trkače.

Prvenstvo na Aljaski je imalo svoju specifičnu uvertiru. Trošak putovanja je dobrim dijelom subvencionirao IAAF (300$ po trkaču), a pomogao je dodatno i WMRA (50$ po trkaču). Zahvaljujući tome, unatoč rezerviranom stavu na početku, na prvenstvo je došlo 27 zemalja s blizu 300 natjecatelja. Drugi problem su bili vremenski uvjeti, ali organizatori su uspjeli uvjeriti IAAF i WMRA da na samom jugu Aljaske sredinom rujna nikada ne pada snijeg i da je temperatura u pravilu oko 15 stupnjeva, pa su na temelju toga ipak dobili organizaciju prvenstva. Naravno, snježna mećava je zasula Girdwood samo tri sata pred start prve trke…

Problemi s vizama

Naš tim je u polasku stalno ulazio u probleme i neočekivane situacije. Prvo, američka viza nije odobrena za nekoliko naših najboljih trkača, tako da se ekipa formirala na temelju onih koji su je dobili i onih koji su si mogli priuštiti troškove natjecanja, koji su uz sve subvencije iznosili preko 1000 eura po osobi. Pravi cirkus se ipak desio prilikom odlaska. Naime, sve europske reprezentacije su imale rezervirani čarter let iz Frankfurta od strane jedne njemačke putničke agencije. No, kad smo došli u Frankfurt, sat vremena prije polijetanja čekalo nas je prvo u nizu iznenađenja: Za let su naš i slovački tim trebali imati i kanadske vize (ostale zemlje nisu podlijegale kanadskom viznom režimu), koje naravno nismo imali. Stvar je bila u tome da avion do Aljaske nema dovoljno goriva i mora sletjeti na dotankavanje u zračnu luku Silver City u kanadskoj pokrajini Yukon. Bez obzira na to što se neće izlaziti iz aviona, za to je potrebno imati vizu?! I tako, ostajemo dodatnih pet sati u zračnoj luci u Frankfurtu, jer su nas prebacili na drugu liniju preko New Yorka.

Nakon 9 sati leta, novi problemi u zračnoj luci John F. Kennedy. Ne možemo ni na taj let jer Anchorage nije krajnja destinacija, već Kina, i za nju treba imati viza, koju naravno, isto tako nemamo. Trpaju nas u aerodromski hotel na spavanje, a jutrom hvatamo novu liniju preko Salt Lake Cityja. Tamo još dodatnih 5 sati čekanja, da bi na kraju, nakon puna dva dana (48 sati puta), konačno stigli na odredište, sa Slovacima koje smo non stop šlepali za sobom, s obzirom na to da ni jedan njihov član nije znao engleski.

No, ni tu nije bio kraj problemima. Kad smo došli na tehnički sastanak, saznali smo da se za ekipni muški plasman na Svjetskom prvenstvu računaju 4 trkača (za razliku od europskog, gdje je bilo potrebno 3). Nekako smo uspjeli nategnuti rukovodstvo WMRA da mi dozvole da ja, koji sam na prvenstvo doputovao kao i inače u svojstvu team leadera, budem taj nesretni četvrti.

Sjajni Slovenci i nepobijedivi Talijani

Dakle, 3 sata prije prvog starta prava zimska mećava i prvih par trka je održano u gotovo neregularnim uvjetima, ali nikog od sudionika to nije previše pogodilo, već dapače, kakva bi to bila aljaška avantura bez snijega do koljena. Staza je bila po principu gore/dole, krug od 4 kilometra s 2 kilometra uspona i 2 kilometra nizbrdice. Muškarci su imali 3 (12 kilometara), a žene 2 kruga (8 kilometara). Juniorske trke je poharala fenomenalna mlada generacija slovenskih trkača: Prvo i drugo mjesto za Mitju Kosovelja i Petera Lamovca kod juniora, te treće i četvrto za Mateju Kosovelj i Luciju Krkoč kod juniorki, te posljedično – dva ekipna zlata! To je izazvalo veliku reakciju slovenske sportske javnosti, pa su na povratku u deželu dočekani na aerodromu kao nacionalni heroji. Brat i sestra Kosovelj su kasnije imali dosta uspješne seniorske atletske karijere: Mitja je postao dva puta svjetski prvak u disciplini planinskog trčanja na duge staze, koja je uvedena sljedeće godine, polumaraton je trčao za 1:04, a maraton 2:17; Mateja je pak na europskim prvenstvima uzela dvije medalje (srebro i bronca), uz par četvrtih mjesta, a polumaraton je išla 1:15, dok se u maratonu spustila na solidnih 2:43.

Glavnu mušku trku je dobio Marco De Gasperi, jedan od najtrofejnijih planinskih trkača svih vremena. Peterostruki svjetski prvak, pravi specijalista za spust, s obzirom na to da je svih pet titula osvojio na downhill prvenstvima (neparne godine), na koja pak nije dolazio kralj uspona Jonathan Wyatt, koji isto ima pet titula svjetskog prvaka s uphill prvenstava (parne godine), ali i jedno s downhill, kad je 2995. održano u njegovom Novom Zelandu. Inače, De Gasperi ima polumaraton 1:05, i naravno fenomenalnih 55 kilograma. Prije par godina u Portugalu sam ga ponovo sreo nakon dugo vremena, tad već kao 42-godišnju veteransku legendu, na zadnjem svjetskom prvenstvu u trailu, na kojem je osvojio 18. mjesto sa zaostatkom za pobjednikom od 15 minuta (usporedbe radi, naši najbolji traileri su zaostajali preko sat vremena).

Ekipna pobjeda je pripala Italiji, daleko najtrofejnijoj naciji planinskog trčanja. Njihov muški tim je na dosadašnjih 35 svjetskih prvenstava svaki put osvajao medalju, od čega čak 24 puta zlatnu, a gubili su je tek u zadnjih 10-tak godina kad su na prvenstva počele dolaziti afričke reprezentacije Eritreja i Uganda, obje s visoravni Rift Valley. Najzaslužniji za nevjerojatan niz talijanskih planinskih trkača je njihov legendarni trener Raimondo Balico, koji je vodio njihov tim punih 28 godina (od 1985. do 2012.) i pri tom osvojio 23 titule ekipnih svjetskih prvaka. Nakon njegovog odlaska, Italija se popela na pobjedničko postolje još samo jednom (2015.), dok se za njegovog mandata samo jednom nije popela. Nažalost, Balico je 18. ožujka 2020. godine postao jedna od prvih i najpoznatijih žrtava koronavirusa u svijetu trčanja.

Nezaboravno iskustvo

Naša muška ekipa se nije proslavila, shodno izbornom ključu, kojeg na kraju gotovo da nije bilo, s obzirom na to da su Aljasku vidjeli samo oni koji su uspjeli dobiti vize i imali sredstva za put. Osvojili smo debelo zadnje mjesto (18.), ali je zato upisan prvi pionirski nastup hrvatske planinske reprezentacije na nekom svjetskom prvenstvu. Nakon toga nismo bili puno bolji ni narednih godina, ali više nikada nismo bili zadnji. Najvrjedniji nastup smo zabilježili 2007. u švicarskom Ovronnazu, kad smo osvojili 19. mjesto u konkurenciji 25 zemalja. Nažalost, pojavom i ekspanzijom traila, gotovo potpuno se izgubio i onaj mali postojeći interes za planinsko trčanje, pa smo zadnji nastup na svjetskim prvenstvima zabilježili 2013. u Poljskoj, u mjestu Krynica-Zdroj. Uglavnom, u Girdwoodu su u konkurenciji od 115 natjecatelja, naši zauzeli sljedeće pozicije: 103. Damir Černić, 107. Predrag Bošnjak, 111. Željko Pale, 114. Dragan Janković (uspio sam dobiti jednog Slovaka, ni do dan danas mi nije jasno na koju je on foru upao u reprezentaciju, sigurno ima zanimljivu priču).

Žensku trku je dobila Novozelanđanka Melissa Moon, koja je na vrh uspona stigla sa Škotlanđankom Angelom Mudge, koju je dobila na dugačkom i strmoglavom spustu ka cilju. To joj je bila druga titula svjetske prvakinje u planinskom trčanju, prvu je osvojila dvije godine ranije, nakon čega je izabrana za sportaša godine Novog Zelanda. Imala je dugu i relativno uspješnu karijeru (polumaraton 1:13, maraton 2:41), a uz to bih dodao i pobjedu na Empire State Building 2010. godine, s vremenom 13:13 za 86 katova! Njezin rekord je popravila tri godine kasnije Austrijanka Andrea Mayr (11:23).

Hrvatske cure su nešto bolje prošle, ekipno su osvojile 13. mjesto od 15 reprezentacija. Veronika Jurišić je zauzela 27. mjesto i to je sljedećih 10 godina bio najbolji naš plasman na svjetskim prvenstvima, kojeg je popravila Barbara Belušić u Poljskoj, kada je bila 17. Uglavnom, ostao je najbolji na up&down prvenstvima, jer je u Krynici bilo po rasporedu uphill. Inače smo uvijek lošije prolazili na prvenstvima s nizbrdicama, s obzirom na to da u hrvatskom kalendaru planinskog trčanja uopće nije bila takvih trka. U konkurenciji 65 natjecateljica, naše su osvojile sljedeće pozicije: 27. Veronika Jurišić, 56. Antonija Orlić, 62. Jelena Lukšić (tada 18-godišnja članica splitskog Marjana).

Sve u svemu, nezaboravno iskustvo za sve nas. Deset dana smo boravili na Aljaski, rentali kombi i proputovali dobar dio obalnog dijela ove neobično lijepe zemlje s nepreglednim prostranstvima. Za usporedbu, Aljaska je površinom 30 puta veća od Hrvatske. Povratak je bio sasvim druga priča. Avion nije kružio oko zemlje zapad-istok, već ju je preletio okomito, točno preko Sjevernog pola. Kad smo ga nadlijetali pilot je obavijestio putnike da upravo prelazimo najsjeverniju točku naše planete. Putnici u desnom redu su kroz prozor gledali dan, a ovi u lijevom noć.

Dragan Janković

]]>
Pronađi svoju sljedeću sportsku avanturu https://magazin-trcanje.com/2024/05/09/pronadi-svoju-sljedecu-sportsku-avanturu/ Thu, 09 May 2024 08:38:44 +0000 https://magazin-trcanje.com/?p=11263 Ako volite trčati, biciklirati, testirati svoje granice na OCR-u ili jednostavno šetati i istraživati planinarske staze, na pravom ste mjestu. Race Mango je online platforma za zaljubljenike u sport i prirodu. Kao online kalendar događanja, pomaže natjecateljima lakše pronaći svoju sljedeću utrku. Utrke se mogu pretraživati prema različitim kriterijima, kao što su sport, vrsta utrke, lokacija, datum ili duljina staze. Također, možete koristiti kartu kako biste lakše pronašli utrke u određenoj regiji, bilo da tražite nešto u blizini adrese stanovanja ili vas zanima održava li se kakva utrka u mjestu koje ste odabrali za godišnji odmor. Registracija na platformu je besplatna, a kreiranje profila omogućuje izradu personaliziranog kalendara utrka preko “liste želja” kako više ne biste zaboravili na neku utrku koju su vam prijatelji nahvalili zbog odlične atmosfere, staze ili organizacije.

Race Mango je mislio i na rekreativce koji svoje vrijeme u prirodi vole provoditi opuštenije pa su dodali kategoriju koja uključuje nordijsko hodanje, planinarenje te manifestacije koje povezuju kretanje i uživanje u lokalnim delicijama. Sada u kalendaru možete pronaći događanja poput HIGHLANDER Medvednica i Velebit za avanturiste, wine and walk ture po Istri, Slavoniji i Baranji te gastro utrke čiji je fokus na rekreaciji i degustaciji autohtonih proizvoda. Najbolji primjer su ISTRun Eat Drink utrke po Istri gdje malo trčite, a onda uživate u špaleti, ulju ili teranu. U konačnici, nije uvijek sve u natjecanju i postizanju najboljih rezultata – nekad treba malo i uživati.

Race Mango tim redovito ažurira kalendar događanja, ali pozivaju organizatore da jave detalje vezane uz događanja na mail, putem društvenih mreža ili klikom na gumb “dodaj događanje” na Race Mango kalendaru. Organizatori se mogu besplatno registrirati i sami unijeti informacije o događajima čim definiraju datum ili raspis te ih tako promovirati putem kalendara. Osim za promociju događanja, organizatori mogu koristiti platformu za samu organizaciju utrka jer pojednostavljuje administrativne procese. Na lak način mogu objaviti događanje, pratiti popunjenost i registracije za svaki događaj, interes sudionika, geografski doseg događanja te pristupiti ostalim korisnim podacima, kao što su veličine majica i vrste obroka.

Aplikacija pruža opciju mjerenja vremena modernim digitalnim alatom kojim možete zamijeniti klasični papir, olovku i štopericu. Ta opcija je savršena za manje utrke i lige, ali ako vam je potrebno mjerenje vremena na čip aplikacija ima podršku timing timovima – možete napraviti izvoz startne liste, predati ju timing timu te po završetku utrka uvesti rezultate na samu platformu. Dodatna opcija, koja će sigurno razveseliti sudionike, je mogućnost galerije na kojoj organizatori mogu podijeliti fotografije i video zapise koji dokumentiraju iskustvo.

Jedna od novosti je Promo zone, sekcija slična blogu, gdje se predstavljaju sportska događanja, škole trčanja/bicikliranja/triatlona te brendovi povezani sa sportom, bilo da se radi o opremi, odjeći, prehrani ili drugim proizvodima usko vezanim uz sport. Na platformi se okupljaju sportaši koji su uvijek u potrazi za novim tenisicama, biciklom ili suplementom pa kroz Promo zone mogu saznati više o događanjima, novim proizvodima ili akcijama. Primjerice, Krčić trail je putem platforme predstavio svoju bogatu ponudu koja je osim dvije predivne staze, uključivala i biciklističke i kajak ture, jahanje, penjanje po stijenama, adrenalinske izlete, vođene ture te degustacije vina, piva i lokalnih delicija.

U budućnosti nas čeka još iznenađenja od Race Mango tima, a do tada ih podržite i zapratite na društvenim mrežama (Instagram, Facebook, Discord), kreirajte profile na web platformi i složite svoju „wishlistu“ utrka jer uz Race Mango svatko može pronaći svoju sljedeću sportsku avanturu.

]]>
Pogled u budućnost… https://magazin-trcanje.com/2024/05/05/pogled-u-buducnost/ Sun, 05 May 2024 08:45:32 +0000 https://magazin-trcanje.com/?p=11270 Ne treba mi kristalna kugla kako bih znala što donosi budućnost, i to ne zato što sam vidovita, nego zato što vjerujem u snagu energije i robujem rutinama. Posljednjih deset godina za doručak jedem zobenu kašu (kad se osjećam posebno inspirirano, ispečem si i zobene palačinke s javorovim sirupom). Ta rutina daje mi energiju da svakog jutra trčim kroz park oko prvog i trećeg jezera, osluškujući jedino škripu tenisica na šljunku i svoje otkucaje srca. U prolazu pored kioska sa sladoledima i balonima obavezno mahnem crvenokosoj prodavačici. Iako se viđamo gotovo svakog jutra, sigurna sam da me ne bi prepoznala izvan parka i bez opreme za trening.

Otkako sam napunila tridesetu, osim obroka (u trgovinu ne idem bez popisa za kupnju), unaprijed planiram i sve svoje vikende. U kalendar upisujem i ‘druženje s Anom’ i ‘pranje prozora’, spremno ignorirajući sve one koji me zbog toga zadirkuju.

Odgovor na pitanje gdje ću biti prve nedjelje u svibnju znam čak i ako me se na prepad probudi usred noći (to i koliko heksametara ima Ilijada, zahvaljujući svojoj srednjoškolskoj profesorici iz hrvatskog jezika). Bit ću u Zadru na Liburnskoj obali s koje starta Wings for Life World Run globalna utrka, baš kao i svake prve nedjelje tog najljepšeg mjeseca u godini. Trebam samo zatvoriti oči da bih bila tamo i osjetila uzbuđenje koje se tog dana osjeća u zraku: rekreativci, početnici i profesionalci svi zajedno brišu znoj s čela rukavom i nestrpljivo pogledavaju prema satu. Uskoro će 13 sati, trenutak u kojem se više stotina tisuća trkača diljem svijeta počinje kretati prema istome cilju. Svi trčimo za one koji ne mogu.

Još.

Za one koji ‘još’ ne mogu trčati.

Kao netko tko s tolikom jasnoćom vidi budućnost, opipljiva je i znam da nije pitanje hoće li se pronaći lijek za ozljede leđne moždine, nego kad će se to dogoditi. Napredak u znanosti sličan je trkačkom napredovanju prema željenom cilju; treba biti redovit, svakoga dana pojesti zobenu kašu i dati sve od sebe – pa čak i onda kad nam se čini da nema pomaka. Sjećam se kad sam tek krenula trčati koliko mi se pomisao da sudjelujem u nekoj od utrka činila nevjerojatnom.

Danas, kad otvorim oči stojim na startu. Okružuje me nekoliko tisuća sličnih meni, svi gledamo prema naprijed, prema velikom cilju i prema budućnosti u kojoj jesmo ono što smo bili zajedno sve ove godine.

Više ne mislim, sada znam da ću jednoga dana prvu svibanjsku nedjelju provesti rame uz rame s onima koji dotad, ili sad, još ne mogu trčati. Svi ćemo se međusobno ohrabrivati, ponosni na činjenicu da smo svojim koracima oblikovali budućnost u kakvoj želimo živjeti.

~ jedna od stotine tisuća sudionica… ili svi mi

]]>
Kad trudnice trče: Najbolji Dan mog života https://magazin-trcanje.com/2024/04/12/kad-trudnice-trce-najbolji-dan-mog-zivota/ Fri, 12 Apr 2024 08:38:48 +0000 https://magazin-trcanje.com/?p=11204 Nekoliko je tvrdnji vezanih uz trčanje koje prije ili kasnije dočekaju svakog rekreativca. Bilo da je riječ o raspravi s najboljim prijateljima, a gotovo u pravilu je riječ o ljudima koji nemaju nikakve veze s trčanjem (a upitno je i kad su se zadnji put bavili bilo kakvom vrstom rekreacije) ili s ekipom na društvenim mrežama, koji vas dakako ne poznaju, ali znaju sve o vama, zaključak je uvijek isti; od trčanja stradavaju zglobovi i trudnice ne smiju trčati. Pritom nema prostora za bilo kakvu raspravu, jednostavno to su opće poznate činjenice i bilo kakav pokušaj pronalaska znanstvenih činjenica o tim temama unaprijed su osuđene na propast.

Dakle, svaki, ali baš svaki trkač se u svom rekreativnom životu susretne sa savjetom da je bolje prestati trčati nego postati invalid za godinu, dvije ili deset, a (mlade) žene su ‘blagoslovljene’ i savjetima da ni slučajno ne krenu s trčanjem jer ili neće moći zatrudnjeti ili ako su već trudne, da cijela priča sigurno neće dobro završiti.

Nema veze što milijuni ljudi svakodnevno trče i u konačnici nikad ne završe sa štakama radi ‘ubijenih’ koljena i što trudnice, neke čak i bez povećanog medicinskog nadzora, sretno završe trudnoću. Ne! Takvih je, valjda, malo.

Treninzi i 12 utrka

Naš doprinos upravo takvoj raspravi je priča mlade Zagrepčanke koju bismo mogli smatrati ozbiljnijom rekreativkom i koja je iznijela trudnoću, rodila prelijepog sinčića, a veći dio trudnoće trčala, pa u nekim situacijama čak i iznenađujuće kvalitetno. Klara Houška spremno se odazvala molbi da razbijemo mit koji u nekim raspravama prerasta u histeriju. Trčanje u trudnoći.

‘Trčanje u trudnoći je prije svega timski rad koji jednostavno neće funkcionirati ako nema potrebne volje, izdržljivosti i upornosti kako od strane mame, tako i od strane bebe. Nećemo se lagati, prvih par mjeseci ni nemaš trbuh, pa ti ništa barem fizički ne stoji na putu da trčiš. Naravno, tu su konstantan umor i jutarnje mučnine s kojima se većina budućih mama susreće, ali mene je to srećom zaobišlo. Vjerojatno zato što do četvrtog mjeseca trudnoće nisam ni znala da sam trudna’, započela je svoju priču Klara, dodajući da je u trudnoći ukupno istrčala više od tisuću kilometara, dio na treninzima, a dio sudjelujući na 12 utrka.

‘Ljudi se u pravilu čude kad im kažem da tako dugo nisam znala za trudnoću, no iskreno, bilo mi je lakše dati takav odgovor nego im objašnjavati o sindromu trijas sportašica, zdravstvenom stanju koji pogađa puno žena, a o njemu se jako malo priča. Ukratko; previše potrošene energije i premalo unesene energije rezultiraju anoreksijom, osteoporozom i u konačnici izostankom menstruacije. Kako sam već godinama prolazila kroz takve simptome, ovo ‘drugo’ stanje mi nije bilo ništa čudno. Prvi trimestar sam relativno bezbolno protrčala. Slušajući pitanja kako nisam znala da sam trudna do četvrtog mjeseca nerijetko sam se osjećala kao jedina budala na svijetu jer koja normalna žena ne bi shvatila da je trudna tako dugo’.

Potvrđeni rezultati testa

Uglavnom, prvi trimestar je protrčala relativno bezbolno, odradila nekoliko trkačkih i biciklističkih utrka i spremala se aktivno zatvoriti sezonu prije dolaska ljeta i prije nego što krene u susret novoj budućnosti koju si je isplanirala. Odlazak izvan granica Hrvatske, daleko od roditeljskog doma i svega što poznaješ, može biti itekako stresan i težak…

‘U kolovozu je konačno došao dan da spakiram kofere, pozdravim se s ekipom i otvorim novo poglavlje života u Tilburgu. Dva dana prije selidbe u Nizozemsku dobila sam kompliment od jedne bliske osobe kako mi je trbuh narastao, što me, priznajem, malo i posramilo jer sam to pripisala onoj ljetnoj neumjerenosti u jelu i piću, no za svaki slučaj napravila sam test za trudnoću. Imala sam što vidjeti – ne samo da je bio pozitivan, nego više nije mogao ni izbrojati tjedne koliko sam dugo trudna’.

Stigao je dan selidbe, bio je to onaj isti dan kad joj je i liječnica potvrdila rezultate testa.

‘Doktorica mi je potvrdila rezultate testa i na ultrazvuku pokazala kako me noge mladog trkača već opasno udaraju u trbuhu’, prisjeća se svog šoka Klara dodajući da je ipak jedno od prvih pitanja koje je postavila svojoj liječnici bilo – smije li trčati? I koliko, naravno: ‘Doktorica se samo nasmijala i rekla da trčim koliko god mi odgovara i ne stvara nelagodu uz napomenu da baš ne trčim  maraton. Poslušala sam savjet i započela pripreme za svoj drugi polumaraton’.

Odmorna i nasmijana na cilju

Kad je konačno došlo vrijeme polumaratona, Klara je već debelo zakoračila u šesti mjesec trudnoće. Tijekom priprema za utrku nekoliko puta je otrčala 20 kilometara, pa je bila sigurna da polumaratonsku duljinu ima u nogama.

‘Vjerovala sam sebi i znala koliko beba i ja možemo. Tako sam odlučila ipak otići na utrku, pa da vidimo. Ako ne ide – uvijek možeš odustati. Prvih pet kilometara sam otrčala s lakoćom, a nakon toga sam izmjenjivala hodanje i trčanje. Obećala sam bratu da ću mu se javiti svakih pet kilometara, slala mu slike, dok je on čekao na cilju. On mi je bio najveća podrška ikad. Nakon 15. kilometra mi se više nije ni dalo trčati, samoj sebi sam bila spora i sve mi je to predugo trajalo. Do tog trenutka sam već treći puta morala na WC. Čak i nisam bila pretjerano umorna, jednostavno mi je postalo dosadno tim tempom vucarati se prema cilju. U svakom slučaju, utrčala sam u cilj laganim tempom, ali zato odmorna i nasmijana kao da sam trčala do dućana i natrag’.

Nakon završenog polumaratona zaključila je ipak treba napraviti pauzu od utrka.

‘Odlučila sam lagano stati na loptu i zatvoriti sezonu trčanja na nekoliko mjeseci. Naravno, tu je bilo par treninga od otprilike pet, šest kilometara, ali sve mi je postalo naporno i vidjela sam da to više nema smisla. Vratila sam se u Zagreb i odradila još nekoliko treninga sa svojom Omegom u Maksimiru, ovog puta sa najsporijom grupom. Brže nije ni išlo. Zadnje treninge sam prebacila na ravnu i sigurnu podlogu na atletskoj stazi Svetice, obavezno uz pratnju majke koja me bezuvjetno podržavala i trčala sa mnom cijelo vrijeme. Simptomi umora su u to vrijeme već opasno nastupili, a da ne pričam o tome da ti na tempu 5:30 puls skoči u nebesa i nakon tri kilometra donji dio trbuha presijeca. Nisam doktor, ali mislim da je to bio znak da prestanem’.

U 8. mjesecu trudnoće je konačno stala sa svakim oblikom trčanja i prebacila se na duge šetnje, utege i kućni bicikl. Od tada svaki je dan odradila 10-tak kilometara šetnje i jedan kućni trening od 45 minuta. Tako je bilo do poroda…

Podrška trkačke ekipe

‘Porod je uz stručnost osoblja bolnice Podobnik prošao odlično i mali Dan je rođen 15. veljače kao velika i zdrava beba. Užasavala me pomisao da bismo mogli završiti na carskom rezu, znajući da je oporavak puno dulji I bolniji nego kod poroda prirodnim putem. Na kraju smo ipak, tada na moju žalost, morali na carski. Kako je porod prošao, brzina I bezbolnost istog me potpuno razuvjerila i sada vidim da je to bila najbolja opcija za nas’.

Deset dana nakon poroda, kad je nastajao ovaj tekst, Klara je već bila sposobna odrađivati većinu stvari koje je inače radila, potpuno bezbolno. Ožiljak je dakako tu I trebat će mu vremena da zacijeli, pa će i trčanje pričekati još koji tjedan. Trudnički trbuh je također skoro u potpunosti nestao.

‘Beba dakako zahtijeva jako veliki dio tvojeg dana, tako da će povratak treninzima prije svega biti ovisan o tome koliko ću vremena biti u stanju odvojiti za trening. Teško je procijeniti kada ću se točno vratiti treninzima, ali s obzirom na to što je Dan prolazio zadnjih mjeseci, očekujem da će mi se i on ubrzo pridružiti u trčanju’.

Za kraj, Klara se prisjetila nepodijeljene podrške ekipe s kojom je trenirala, ali i osuda određenih ljudi koji očito nisu shvaćali i prihvaćali da buduće mame znaju što rade i da to rade u dogovoru s liječnicima.

‘Rekreativno trčim od jeseni 2022. godine, znači imala sam oko pola godine trkačkog staža prije trudnoće. Od trenutka kad sam obznanila trudnoću svojim Maksimircima, stvarno su mi pružali neizmjernu podršku dokle god sam trenirala s njima. Kako u Omegi imamo više grupa različitih brzina, nije mi bilo teško pratiti treninge, jer bih se prema potrebi prebacivala u bržu ili sporiju grupu. Ovisno o tome kako bih se taj dan osjećala. S drugih strana sam dobivala dosta negativnih komentara na svoje trčanje. Okolina ti tijekom cijelih priprema daje razloge da ne trčiš, sumnja i odgovara te od te utrke. Čak i prolaznici na treninzima jako osuđuju, čast iznimkama. Izgubit ćeš dijete, neodgovorna si i sebična, požalit ćeš, samo su neki od komentara koje sam čula. S jedne strane potpuno razumljivo i opravdano – zadnje što želiš je naštetiti djetetu, ali meni je jednostavno neko unutarnje ja govorilo da nastavim dokle ide i slušam svoje tijelo. Vjerovala sam sebi i znala koliko beba i ja možemo. Uostalom, to su potvrdili i pozitivni nalazi ginekologa’.

Neven Miladin

Kratki ‘dnevnik’ trčanja u trudnoći

Uobičajena podjela trajanja trudnoće je na tri tromjesečja ili tri trimestra. Kad je u pitanju Klara, sva tri trimestra bila su intenzivna, svaki na svoj način. Evo njezinog kratkog ‘dnevnika’ trčanja u trudnoći.

Prvi trimestar:

Moja trudnoća je započela mojim prvim polumaratonom. To je prošlo easy. Beba je tu bila svega nekoliko dana stara tako da nisam niti osjetila da je išta drugačije od normalnog – koliko sam se spremala, toliko sam i otrčala (21,1 kilometar, 2 sata, pet minuta trčanja).

Drugi trimestar:

Kako je vrijeme prolazilo, a ljetne temperature su postajale sve okrutnije, treninzi su bili i znatno teži. Ona brza grupa s kojom sam trčala mi se činila sve nedostižnijom. Brzo sam se umarala i nikako nisam mogla doći do daha. Dok ostatak tvoje ekipe bez po muke trčkara uzbrdo po Maksimiru, meni je jezik bio do poda i već treći put tražila priliku da iza nekog grma odjurim na WC.

Naša tradicionalna piva nakon treninga mi je počela teško padati. Više mi ni ona nije bila fina.

Uobičajeni plan treninga gdje tijekom tjedna izmjenjuješ uzbrdice, intervale i radiš na nekakvoj brzini možeš zaboraviti. Tijelo ti jednostavno ne dopušta nikakav napredak. Umjesto toga trčiš koliko ide i pokušavaš održati nekakav kontinuitet i distance koje si imala prije. Trudnoća nije vrijeme za obaranje rekorda.

U mom slučaju su treninzi izgledali ovako: Tijekom tjedna 2x kratki trening 7-10 kilometara, vikendom dužina od 15-tak kilometara (ovisno koliko ide). Prosječni tempo je za barem sekundu sporiji nego inače, ali uvijek laganini (6:00 – 7:30 min/km).

Treći trimestar:

Trčanje je postalo prenaporno, više se nisam osjećala ugodno na treningu. Da bi ostala u kakvoj-takvoj formi odlučila sam svaki dan prošetati 10-tak kilometara i uz to vježbati doma s bućicama i na kućnom biciklu 45 minuta. Uspjela sam održati taj tempo do dana odlaska u bolnicu na porod.

]]>
Od trenutka kada staviš crveni nos na svoj nos, više nisi isti https://magazin-trcanje.com/2024/04/03/od-trenutka-kada-stavis-crveni-nos-na-svoj-nos-vise-nisi-isti/ Wed, 03 Apr 2024 10:25:05 +0000 https://magazin-trcanje.com/?p=11194 Kada život obuzmu teški dani, klaunovi s crvenim nosom otvaraju vrata svijeta u kojem tugu pretvaraju u radost, a strah i nemoć u snagu. U najneočekivanijim trenutcima bude nadu u djeci na liječenju i njihovim roditeljima, starijima u domovima, u ljudima onda kad im je to najpotrebnije.

Biti klaun u Crvenim nosovima znači prihvatiti put konstantnih edukacija iz područja komunikologije, sociologije, pedagogije, bolničkih procedura te različitih umjetničkih vještina i znanja. Rad klaunova s najranjivijim skupinama društva specifičan je i kombinira humor, igru i empatiju kako bi im pružili emocionalnu podršku i olakšanje.

Crveni nosovi posjećuju 118 dječjih odjela bolnica diljem Hrvatske gdje djeci na liječenju i njihovim roditeljima donose predah od teških trenutaka. Svaka posjeta donosi nove priče i daje poseban smisao misiji ove udruge koju omogućuju njihovi donatori.

Ovo je priča klaundoktora Čarlija koja je nastala zahvaljujući dragocjenoj podršci donatora.

Od trenutka kada na svoj nos stavimo crveni nos, više nismo isti. Drukčije hodamo, govorimo, drukčije gledamo na svijet. Ovo je ozbiljan posao. Odgovoran. Ali ruku na srce, i mi smo tada djeca koja idu djeci. Prolazimo hodnicima, pozdravljamo užurbane ljude u kutama, ljude zabrinutog pogleda. Netko kimne uzvrativši pozdrav, netko gleda u daljinu i vrti tužne misli, netko plače, netko se smije. Bolnica je svijet u malom u kojemu svaka soba priča za sebe.

‘Kuc, kuc, kuc’.

Na krevetu, u poluležećem položaju sjedi divan mladić bez kose, blijed. Ne gleda nas i imam dojam da se nikad neće okrenuti prema nama klaunovima.

‘Smijemo li kratko k vama’, upitam. Vidno umorna majka s blagim osmjehom na licu kimne potvrdno, smogla je snage.

Kolegica klaunesa i ja, pjesmom i trikovima sa šarenim maramama i rupčićima koji su netragom nestajali, uspjeli smo polako doprijeti do njega. U početku je sramežljivo pogledavao što se to zbiva, a onda se bolničkom sobom zaorio pljesak. Naklanjamo se sa zahvalnošću. U tom se trenutku mladić zagonetno i dramski polako licem okrenuo prema nama i vidimo kako si je maminom olovkom za oči nacrtao Poirot uvijene brkove te rekao:

‘Nemam kosu, ali mi zato ovi izvrsno stoje’.

Bio je to trenutak veći od svih. Poklonio nam je najljepši široki osmijeh i pogledao nas smeđim očima duboko kao da nam gleda u dušu, sretan što smo trenutak zabrinutosti i tuge zajedno pretvorili u radost, sreću i lakoću prihvaćanja.

Podržite i vi Crvene nosove svojom donacijom i omogućite da djeca koja borave u bolnici svoje dane provedu u radosti i veselju. Aplikacijom internet bankarstva skenirajte ovaj barkod, upišite iznos donacije i postanite dio priče o osmijehu djece u bolnicama.

]]>