Marathon de Sables ipak je jedna druga dimenzija ultramaratona i njega ipak redovito završava puno više ljudi, no vrući pijesak najveće pustinje na Zemlji i općenito uvjeti za trčanje 160 i nešto kilometara utrci daju obilježje super teškog natjecanja za koje treba biti itekako dobro spreman. Na sve! Da je tome tako svjedoči sudbina talijanskog ultramaratonca Maura Prosperija koji je prvi put stigao na start trke 1994. godine i – izgubio se.

Mauro definitivno nije bio nepripremljen i neiskusan ultraš. Po zanimanju policajac i vrhunski sportaš, osvajač zlatne medalje u modernom petoboju na Olimpijskim igrama 1984. u Los Angelesu, po završetku atletske karijere odvažio se na odlazak na Marathon de Sables. Ideju mu je dao bliski prijatelj Giovanni Manzo s kojim je i otputovao u Maroko. Obojica su jako dobro znali u što se upuštaju, imali su ruksake s dovoljnom količinom svega što bi im na putu do cilja moglo zatrebati. Obavezna oprema koju propisuje organizator se podrazumijeva. U Saharu se ne ide bez kompasa, dovoljno vode, suhe hrane, zamjenske odjeće, obuće i općenito zaštite od sunca. Dakle, dečki su stigli na start ultramaratona koji je već tada slovio kao jako težak, no sigurnosne mjere bile su daleko od današnjih minimuma.

Pola litre vode usred Sahare

Ideja talijanskog dvojca bila je da zajedno trče barem neko vrijeme, pomažu si u orijentaciji, a tek nakon isteka prvog dana možda se razdvoje. Tako je i bilo, dečki su trčali, hodali, uspinjali se po dinama i pratili oznake staze i druge trkače do trenutka kad je Mauro odlučio držati jaki tempo ne bi li možda na kraju stigao do pobjedničkog postolja. Naime, u trenutku odvajanja od Giovannija bio je sedmi u poretku. No nezgodna ćud prirode, pogotovo u saharskom području, odredila je posve drugačiju Maurovu sudbinu.

Usred dana i temperature od 46 stupnjeva Celzijusa naglo se podigla jaka pješčana oluja i Mauro je, umjesto da stane i pričeka da vjetrovi barem malo smanje brzinu, nastavio trčati iako nije vidio niti dva metra ispred sebe. Bio je uvjeren da ide dobrim smjerom, ali i da će oluja vrlo brzo prestati. U oba slučaja se prevario. Pješčana oluja trajala je punih osam sati, a smjer Maurovog napredovanja bio je nepoznat. Vjetar je promijenio o okoliš, pa dine koje je prije vidio više nisu bile na istom mjestu. Uz to, počeo je osjećati posljedice gutanja pijeska. U tom pustinjskom vitlanju u usta mu je ulazio pijesak i grebao grlo pa je sve teže pio vodu.

Da bi stvar bila gora, počeo je padati mrak, a iz nosa mu je krenula krv. I to je bila posljedica udara vjetra i pijeska. Oko njega nije bilo niti jednog trkača, bio je potpuno sam usred pustinje. Tek tada je pronašao zaklon u nekom niskom raslinju i ručnikom zaštitio glavu od novih, sad već umjerenih udara vjetra.

Ujutro je krenuo dalje, uvjeren da mu suparnici nisu daleko. Relativno odmoran trčao je puna četiri sata, no od drugih trkača nije bilo ni traga ni glasa. Orijentacija prema karti postala je nemoguće jer je vjetar promijenio okoliš, pa je odlučio popeti se na jednu dinu, nadajući se da će s visine bolje vidjeti druge natjecatelje i put kojim treba nastaviti. No od toga nije bilo ništa. Štoviše, ostalo mu je samo pola litre vode koju je štedio koliko je god mogao, no vrlo brzo je počeo osjećati prve znakove dehidracije. U tom trenutku je donio vrlo hrabru odluku da potpunu dehidraciju spriječi ispijanjem vlastite mokraće.

Slasni šišmiši i rezanje vena

Premda je u uputstvima organizatora posebno naglašeno da u slučaju bilo kakvog problema, pogotovo ako se izgube u pustinji, trkači moraju zaustaviti i čekati pomoć, Mauro to nije poslušao. Ipak, u jednom trenutku na horizontu je vidio helikopter marokanske policije, zapalio je i baklju da bi ga spasioci lakše vidjeli, no na žalost, helikopter je promijenio smjer i od spašavanja nije bilo ništa.

Vrlo brzo prošao je još jedan ‘izgubljeni’ dan i ujutro je odlučio čuvati energiju koliko god je to moguće. Postao je svjestan da je izgubljen u Sahari i da se mora maknuti s pijeska i pronaći hlad. Više nije trčao nego hodao i nakon nekoliko sati stigao je do napuštene kamene kuće, vjerojatno nekadašnjeg obitavališta muslimanskih učitelja Islama koji su u pustinji tražili svoj mir i molitvu ili prenoćišta Beduina na njihovu putu preko pustinje. Nadao se da će nekoga zateći u kući, no osim jednog pokojnika u lijesu, kuća je bila prazna. Napuštena. Ipak, Mauro je iskoristio novu situaciju da malo dođe k sebi, da se makne sa sunca i pokuša pronaći izlaz iz problema. Dosjetio se da bi na krov kuće mogao staviti talijansku zastavu koju je nosio u ruksaku, pa ako kakav helikopter ili avion sa spasiocima nadleti kuću, znat će da je on unutra. Živ ili mrtav.

‘Vodio sam se idejom da ako ne preživim, da će me barem pronaći i dati mojoj supruzi šansu da dobije policijsku mirovinu. Naime, u Italiji je tad bilo pravilo da se u slučaju nestanka osobe čeka 10 godina prije nego se tu osobu proglasi mrtvom. Moja supruga bi, dakle, trebala čekati 10 godina na moju mirovinu. To mi je bilo neprihvatljivo, morao sam učiniti nešto da ako ne preživim barem moja supruga može lakše nastaviti sa životom’, ispričao je kasnije Mauro.

Popeo se, dakle, na krov koji se uzdizao u toranj, a ispod kamenih izbočina pronašao je koloniju malih pustinjskih šišmiša. Ulovio je nekoliko i počeo preživljavati pijući njihovu krv i jedući šišmišje meso. U ostacima kuće pronašao je i ptičja jaja, lovio je guštere, čak i manje zmije, svaki dan ispisujući SOS na pijesku ispred kuće. U jednom trenutku je vidio kako mu se približava mali avion, zapalio je najlonski dio ruksaka ne bi li dim bio gušći, no opet je sve bilo bezuspješno. Pilot ga nije primijetio. Novi neuspjeh ga je prilično pogodio i depresija se pojačavala. Na kraju je na komadu kože napisao oproštajno pismo i lovačkim nožem koji je imao kao dio obavezne opreme zarezao žile na zapešćima. Zaspao je uvjeren da se više nikad neće probuditi. Jednostavno više nije htio proživljavati sporu i bolnu smrt od dehidracije i gladi.

Pronalazak oaze

No sudbina je opet imala druge planove. Radi dehidracije njegova krv nije bila tako tečna kao u zdravog čovjeka, pa se vrlo brzo zgrušala i zatvorila rane. Mauro se ujutro probudio živ i relativno zdrav, ali svakako iznenađen što nije otišao s ovog svijeta. To ga je potaknulo da preispita svoju odluku o samoubojstvu te na kraju ipak ustraje i pokuša pronaći način da se spasi. Odlučio je krenuti prema planinama koje je vidio u daljini.

Hodanje pustinjom po danu nije mudra odluka, shvatio je to odavno i Mauro, pa je u vrijeme najvećih vrućina boravio u hladu nekog manjeg drveta ili stijene, a čim bi temperature malo pale, nastavio bi s hodnjom. Dani su prolazili, energije je bilo sve manje, a onda, osmi dan od nestanka naišao je na oazu. Malo jezero nudilo je toliko potrebno osvježenje, no pojavio se problem: nije mogao gutati. Grlo se uslijed teške dehidracije doslovce stegnulo. Jedino što mu je preostalo bilo je leći uz vodu u i s vremena na vrijeme vodom osvježavati usne. Nakon par sati ipak je uspio progutati prve gutljaje vode, a iduće jutro napunio boce i krenuo dalje.

Pomalo osvježen, ali još uvijek u očajnom fizičkom stanju, Mauro je do popodneva gotovo beznadno lunjao pustinjom, držeći se smjera planina kad je ispred sebe ugledao kozji izmet. Bio je to prvi znak kakve-takve civilizacije, jer je pretpostavka da u pustinji nema divljih koza. U tom slučaju je i pastir blizu, a zatim i njegovo selo. Pratio je trag životinje i u jednom trenutku u daljini ugledao djevojčicu. Kasnije se ispostavilo da je bila riječ o pripadnici naroda Tuareg. No kad je vidjela Maura djevojčica je uz vrisak pobjegla. Mauro ju je pokušao slijediti, no ona je doslovno nestala nakon što se popela na vrh jedne dine. Ponovno je ostao sam, ali ovog puta ipak preplavljen optimizmom da je blizu spasa.

Špijun ili trkač?

Tako je i bilo. Preplašena djevojčica otrčala je do kuće, baki ispričala što je vidjela i na kraju odvela staricu do Maura. Talijanski policajac začudio se zašto ga i starica gleda sa svojevrsnim strahom, izvadio je svoje malo priručno signalno ogledalo i shvatio zašto ga se djevojčica prepala.

‘Izgledao sam poput smrti. Od dehidracije i gladi bio sam posve izmožden, a oči kao da su mi se uvukle u očne duplje. Jedva sam ih pronalazio na licu. Izgledao sam strašno, nije ni čudno da se djevojčica prepala’.

Premda bi čovjek pomislio da je konačno stigao kraj Maurovih nevolja, to se ipak nije u potpunosti dogodilo. Istina, starica ga je odvela u svoj Barberski šator, pripremila mu tradicionalni čaj od mente, dala mu kozjeg mlijeka i pripremila ga za put do idućeg konačišta. Ponudila mu je i hranu, no nije ju mogao jesti. Grlo i dalje bilo previše zatvoreno.

Nakon kratke okrijepe sjeo je na devu i starica ga je odvela do najbližeg sela. Tamo ga je preuzela vojna policija, stavila mu povez preko očiju i odvela ga u najbližu vojnu bazu. Vojnici su bili uvjereni da su uhvatili marokanskog špijuna i započeli su ispitivanje. Naime, Mauro je u svojim pustinjskim lutanjima niti ne znajući iz Maroka prešao u Alžir. Ipak, relativno brzo alžirski vojnici shvatili su o kome je riječ pa je odvezen u bolnicu u Tindoufu. Tijekom sedmodnevnog boravka u bolnici konačno je nazvao suprugu koja je bila uvjerena da joj je muž poginuo u Sahari, a onda je i saznao da je odlutao nevjerojatnih 289 kilometara (180 milja) od maratonske staze i da je ukupno izgubio oko 15 kilograma.

Do kakvog-takvog oporavka u alžirskoj bolnici primio je intravenozno 16 litara tekućine i tek onda je odveden na avion za Rim. U domovini je dočekan poput heroja, no golgota sa zdravljem se nastavila. Talijanski liječnici dijagnosticirali su mu teško oštećenje jetre i prilično uništene bubrege, duboke rane na nogama koje su zacijelile tek nakon godinu dana, a krutu hranu nije mogao jesti još mjesecima. Živio je od domaće juhe i blendiranog povrća. Do značajnijeg tjelesnog oporavka došao je tek nakon dvije godine.

U domaćim medijima portretiran je kao osoba koja je uspjela prevariti smrt, saharski Robinson Crusoe, istinski heroj koji je snagom volje i uz zrnce sreće preživio užasnu pustinju. Najzanimljivije je da je na kraju ipak otrčao Marathon de Sables. I to ne jednom, nego čak šest puta. Godine 2001. ostvario je najbolji rezultat, završivši na 13. mjestu.

Neven Miladin

Sumnje u istinitost Maurove priče

Organizatori utrke nisu s oduševljenjem pratili Maurove priče koje su objavljivali talijanski mediji. Smatrali su ih preuveličanim, pa čak i lažnim. Utemeljitelj utrke Patrick Bauer 1998. godine je otvoreno Maura nazvao lašcem, nalazeći argumente u činjenici da je nemoguće preživjeti Saharu onako kako ju je navodno preživio Mauro Prosperi.

‘Nemojte slušati gospodina Prosperija, njegova priča je izmišljena. Ostavit će vas u uvjerenju da je on Supermen. Fizički je nemoguće za čovjeka da propješači 200 milja pustinje bez vode. To bi bio nadnaravni čin. Vjerojatnije je da je bio izgubljen par dana, a ostalo je priča za malu djecu. Vjerujemo da ga je netko pronašao, a on se odlučio malo skrivati vjerujući kako ima super priču koju može prodati tabloidima. On je zapravo glavni i jedini glumac filma koji je sam osmislio i snimio u svojoj glavi’.

Bauer i njegova ekipa iz najužeg vodstva utrke potvrdili su da su organizirali opsežnu potragu za Maurom, te u suradnji s njegovim bratom i šogorom u pustinju poslali priličan broj Land Rovera, dogovorili pretragu Sahare s Beduinskim tragačima i marokanskom vojskom, a iznajmljene su i ultralake letjelice koje su iz zraka pretraživale široko područje oko ultramaratonske staze. U par navrata pronašli su znakove koje je iza sebe ostavljao Mauro, no u kojem bi god na kraju smjeru krenuli, potraga se pokazala bezuspješnom. Upravo zato je Bauerov komentar oko Maurovog lutanja bio tako silovit.

Nakon svega Mauro je najavio da će tužiti Patricka Bauera i to na osnovi izrečenih uvreda i loše organizacije ultramaratona, no formalno tužba nikad nije podignuta.

No što god bila istina i tko god bio u pravu, činjenica je da je Marathon de Sables upravo radi sudbine Maura Prosperija značajno podigao sigurnosne kriterije za vrijeme utrke. Njima su uostalom svjedočila i nekolicina hrvatskih ultraša koji su u proteklom desetljeću uspješno istrčali Marathon de Sables.

Dokumentarci o preživljavanju u Sahari

Par godina nakon Maurovog lutanja po Sahari talijanski filmaši krenuli su s pripremama za snimanje dokumentarnog filma o njegovoj golgoti. Godine 1995. posjetili su i Maroko, pronašli kuću u kojoj se navodno zadržao, a njegove stvari su još bile tamo, baš kao i kosti šišmiša.

I National Geographic je pokazao zanimanje za Maurovo preživljavanje u pustinji, pa je 2004. objavljen dokumentarac o njemu u okviru serijala Expeditions To The Edge. Deset godina kasnije Bear Grylls je snimio epizodu svog preživljavanja u Sahari pokušavajući rekonstruirati smjer Maurovog lutanja Saharom.

Na kraju, do danas je snimljeno još nekoliko dokumentaraca za Netflix i YouTube potrebe, a Mauro je u suradnji sa Cinzijom pagliarom napisao knjigu pod naslovom Tih 10 dana s one strane života (u talijanskom originalu Quei 10 Giorni Oltre la Vita).

Znamo da je takav pristup doveo do gotovo izumiranja nosoroga (neke vrste, poput sjevernog bijelog nosoroga, više i ne postoje i to isključivo radi nezakonitog izlova), a u jednom trenu u pitanju je bio i opstanak afričkih slonova.

Srećom, postoje ljudi koji se na najrazličitije moguće načine trude spasiti životinje i to prvenstveno zaštitom njihovih staništa. Zato su u nekoliko afričkih država osnovani Nacionalni parkovi i rezervati u kojima naoružani čuvari čuvaju ugrožene životinje od lovokradica. K tome, razne organizacije osmišljavaju načine za prikupljanje novca kako bi se upravo ti rezervati učinili još sigurnijim. Primjerice, zna se da su na području Južnoafričke Republike ‘operirale’ horde lovokradica pucajući na životinje snajperima iz – helikoptera. Manji dio njih je uhvaćen, još manji dio je stradao prilikom pokušaja uzimanja kljova i drugih dijelova ustreljenih životinja i to radi napada drugih zvijeri, a većina se ipak izvukla nekažnjeno. Kako se sigurnost u svakom pogledu veže uz pojam novca, tako je i prikupljanje novca za zaštitu Big 5 životinja (i svih ostalih, dakako) postao prioritet brojnih udruga.

Prikupljanje novca organizacijom trkačkih utrka u zadnje vrijeme jedan je od najpopularnijih načina brige za životinje. Tako se izdvajaju dvije velike utrke – Lewa Safari Marathon u Keniji koji organizira britanski Tusk i koji je od 2000. godine do danas skupio više od 400 tisuća funti samo od startnina i tzv. obaveznih donacija (bez uplate dodatnih 1.700 funti za neki od Tuskovih projekata zaštite životinja ne možete doći na start utrke) te Big 5 maraton (vodi ga privatna tvrtka) u Entabeni Game Rezervatu u Južnoafričkoj Republici koji se organizira u suradnji s danskom organizacijom Albatros Adventure Marathons.

Krokodil na stazi

Ako se pak pitate zašto bi uopće trčali maraton u nekom od rezervata divljih životinja, pritom vjerujući da je to i opasno, razlozi su zapravo vrlo jasni: zato što vam tako nešto pričinjava nevjerojatnu avanturu. I da, zaista može biti opasno, no definitivno manje opasno od recimo trčanja North Pole Marathona gdje se možete susresti s bijelim medvjedima (rijetko, ali ipak je moguće) ili Mt. Everest Maratona koji se trči nizbrdo po nevjerojatno teškom terenu, a medicinske službe su smještene na samo nekoliko mjesta na stazi i ne mogu doći do vas ako primjerice uganete zglob ili se čak i teže ozlijedite. Barkley Marathons u američkoj državi Tennessee nećemo ni spominjati. Tamo vas neće ništa pojesti… ali nećete ni dobiti baš nikakvu pomoć pa makar imali bliski susret sa zlim vanzemaljcima, pali niz blatnu padinu i ozlijedili se opasno po život ili izgubljeno tumarali satima po nepreglednoj šumetini od koje su svojedobno pobjegli čak i slavni pripadnici indijanskog plemena Cherokee.

Dakle, za razliku od Lewa Safari Marathona gdje doslovce trčite pored čopora lavova, a čuvaju vas naoružani vojnici dok helikopteri paze na opasnosti iz zraka, na Big 5 maratonu ipak je sve malo mirnije i manje dramatično. Prvi Big 5 održan je 2005. godine i odmah postao vrlo popularan. Staza je relativno zahtjevna, a održava se zimi. No nemojte se zavaravati, rezervat je smješten između Johannesburga i Kruger Nacionalnog parka i zima u tom području je katkad opakija od našeg ljeta, ali uz noći s temperaturama ispod ništice. Zato organizatori preporučuju sredstva protiv sunca sa zaštitnim faktorom većim od 30 i toplu odjeću za večernje šetnje.

Dok trčite svojih 21,1 ili 42,2 kilometra oko vas će biti puno divljih životinja, no život vam neće biti ugrožen. Opasne životinje ipak će biti prilično udaljene, a k tome na vas će paziti i naoružani djelatnici rezervata. Istina, organizatori u uvjetima nastupa na utrci naglašavaju da u slučaju opasnosti mogu doći i bez vašeg pristanka vas kao u filmu ugrabiti sa staze i ubaciti u džip ili kombi, a u slučaju totalne drame i evakuirati helikopterom.

U principu, utrka je sigurna jer se organizatori pobrinu da staza bude čista, no kako je jedan od uvjeta nastupa (pogotovo stranaca) prolazak rute trčanja par dana prije utrke, tako na stazi u to vrijeme možete vidjeti krokodile kako se sunčaju nasred staze kojom ćete trčati ili lavove kako grickaju oznake kilometraže. Dakle, ne pretjerujemo, to se zaista dogodilo. Štoviše u jednom dijelu utrke trči se uz jezero u kojemu živi mala obitelj vodenih konja. Ako su slučajno blizu izlaska iz vode tad ih je bolje zaobići. U velikom luku. Prema statistikama, vodeni konji ubiju više ljudi u Africi nego bilo koja druga divlja životinja. No ne brinite, upravo je to jedno od mjesta na kojem će vas čuvati naoružana ekipa lokalnih rendžera.

Lavlji teritorij i pogled prema leopardima

Poanta ovih primjera nije da zastrašimo nekog potencijalnog putnika namjernika, nego da slikovito opišemo situaciju u kojoj se možete naći. U konačnici, ne trčite Kopačkim Ritom uz pjev ptičica, nego rezervatom divljih životinja na jugu afričkog kontinenta kojim dominiraju rika, njištanje, cika, mukanje, blejanje i pištavi zvuk nosnica nosoroga u trku. Pokušali smo pronaći bilo kakve podatke o eventualnim smrtnim slučajevima ili napadima divljih zvijeri i za Lewa Safari Marathon i za Big 5, ali nismo uspjeli. Očito je sigurnost zaista na visokoj razini.

Utrka? Ljudi koji su ju istrčali spominju strah na početku, zabrinutost na sredini utrke i nevjerojatnu erupciju sreće u cilju. Evo zašto:

‘Prvih pet kilometara izgleda lako, no podloga je teška, staza je neravna, a onda kreću uzbrdice. Brdo za brdom, neka je nemoguće pretrčati, toliko je težak uspon. U tim trenucima sam se zabrinula da neću dostići cut-off na 25. kilometru. Dok sam se pripremala za utrku 4,15 sati mi se činilo velikodušno, ali u tim trenucima zaista nisam bila sigurna je li mi to dostižno’, napisala je Courtney Schoch, Amerikanka iz Clevelanda, koja je Big 5 trčala 2017. godine.

‘Između 11. i 15. kilometra sam zaboravila na sve uspone i muke s kojima sam se borila. Stigli smo u Yellow Wood Valley, a to znači lavlji teritorij. Povremeno sam vidjela električnu ogradu koja nas je odvajala od kralja životinja. Nisam vidjela nijednu zvijer, ali nije mi bilo svejedno. Dok smo bili u autima i pregledavali stazu nije izgledalo tako opako’, opisala je prolazak tim dijelom staze, nakon čega je ponovno stigla – uzbrdica.

‘Stigla je nova uzbrdica, toliko strma da treba jako paziti da se čovjek ne otkotrlja na dno. Svako malo sam stala radi odmora, ali i da preko litica pogledom potražim leoparde. To je bilo njihovo područje. Nijednog nisam vidjela, ali sam za savladavanje uspona iskoristila jako puno vremena i energije. Kad smo konačno savladali to brdo, na dnu nas je čekala okrjepa s medicinskom pomoći, a onda je slijedio – pijesak’.

Hladni sprej za ublažavanje boli

U jednom trenutku je čak skrenula sa staze, no brzo se vratila na pravi put.

‘Trčanje po pijesku je užasno teško, ali pogled oko mene je bio fantastičan. U daljini sam vidjela puno divljih životinja i u blizini žirafe kako lijeno preživaju doručak. Tada sam malo skrenula sa staze, ali su me lokalni stanovnici usmjerili nazad. Uskoro je stigao i taj 25. kilometar i bilo mi je puno lakše kad sam do njega stigla prije cut-offa. Nakon toga trčala sam puno opuštenije. Na žalost ne zadugo’.

Novi cut off bio je na 31. kilometru i to zato što je prije njega trebalo prijeći najstrmiji dio staze.

‘To je bilo nešto nemoguće. Oko 280 metara nadmorske visine u samo kilometar i pol. Vidjela sam ljude koji su doslovce puzali. Ja sam nekako uspijevala održavati ritam deset koraka, stop, pet udaha, a broj otkucaja srca mi je otišao u nebo. U jednom trenutku pisalo je više od 200. Pace mi je u tim trenucima bio 41 minuta po kilometru. Strašno. Ali na vrhu smo dobili hladni sprej za noge. To je nešto najbolje što sam ikad vidjela na okrjepnim stanicama. Stvarno pomaže ublažiti bolne noge nakon takvog uspona’.

Kad je jednom svladala uspon i došla do daha, stigle su nove nevolje. Imala je malo vremena do cut offa, a u odnosu na uspon, ni spuštanje nije bilo ništa lakše. Nizbrdica je bila 43 posto. Ipak, cut off je bio riješen u zadanom roku i do kraja utrke više nije bilo takvih problema i opasnosti od diskvalifikacije.

‘Ukupni cut off utrke bio je sedam sati i znala sam da ću ga dostići. Istina, bojala sam se zadnjih 10-tak kilometara hodati da ne prebacim tih sedam sati, no na kraju sam završila u vremenu 6:56:25 i bila 143. trkačica od 165 sudionika’.

Kada čitate takvo svjedočanstvo shvaćate da je Big 5 zapravo prilično težak trail maraton i da se za njega itekako morate pripremiti. Courtney je stigla na cilj nakon nešto manje od sedam sati trčanja, no radi lagane upale Ahilove tetive nije trenirala tri tjedna prije utrke, plus kao veganka imala je problem s prehranom jer u Južnoafričku Republiku nije smjela unijeti svoju hranu. Unatoč tome, tvrdi, stazu je prošla uz manje probleme, a u cilju se osjećala jako dobro.

Dakle, ako ste dovoljno hrabri da trčite uz jezero u kojem se brčkaju vodeni konji, a krokodili ljenčare nedaleko staze kojom trčite, prolazite lavljim teritorijem i nadate se da neće doći do pada napona u električnoj ogradi, mislite da ste dovoljno izdržljivi za trčanje po neravnom terenu, pijesku, kamenim stazicama i da ste kadri odraditi opake uspone, onda je možda baš Big 5 za vas. Jer malo je prilika u životu da uživo i u divljini vidite toliko životinja, da prolazite nedaleko lavova i leoparda te da istovremeno uživate u omiljenoj rekreaciji.

Neven Miladin
Foto Big 5

Cijene, avio prijevoz i odgoda starta

Za razliku od Lewa Safari Marathona, na Big 5 su uvjeti za sudjelovanje puno jeftiniji, a doživljaji gotovo istovjetni. Organizatori uvjetuju strancima da moraju doći u JAR najmanje 6 dana prije utrke, pa su tako pripremili dva startna paketa – jedna za šestodnevni boravak i drugi za osmodnevni boravak na jugu Afrike. Oba paketa sadržavaju transfer od zračne luke u Johannesburgu do rezervata, svakodnevno razgledavanje rezervata, pripremu za utrku, startni paket… Cijena jeftinijeg paketa je 1.800 eura, a skupljeg 2.200 eura. Relativno gledajući, to i nije puno s obzirom što sve u paketu dobivate. Za istu cijenu možda možete ljetovati sedam dana na Hvaru ili u Dubrovniku. Možda!

Naravno, svemu treba dodati i noćenja od 1.500 do 2.000 eura za 6 do 8 dana te avio transfer od Hrvatske do Johannesburga, a ovisno o prijevozniku i broju presjedanja, povratna karta bi se mogla naći za oko 2.300 kuna.

Kad su u pitanju posebni uvjeti, kao sudionik morate pristati na eventualnu odgodu starta. To se može dogoditi ako organizatori procijene da u području utrke ima opasnih životinja i start odgađaju dok se zvijeri ne udalje s trase. To može potrajati i sat ili dva. Načelno, takvi problemi su vrlo rijetki.

Klikni za sadržaj u novom broju magazina Trčanje

Kroz povijest svjedočili smo brojnim velikim dopinškim aferama u gotovo svim sportovima (čak i u šahu). U jednom trenutku činilo se da ne postoji čisti profesionalni biciklist, NBA košarkaši odbijali su odlazak na Olimpijske igre ako im se ne zajamči da neće biti pozvani na doping kontrolu, nogometaši su odbijali dati urin, a i svijet atletike zapljusnuo je val otkrića prevaranata. Marion Jones i Ben Johnson vjerojatno su dvoje najpoznatijih dopingiranih atletičara u povijesti, no tako nešto tvrdit će samo oni koji ne prate atletiku baš tako redovito. Nažalost, lista je jako dugačka, sadrži bivše olimpijske pobjednike i svjetske prvake, a neki od njih čak su uhvaćeni i dvaput. Pa ipak, najpoznatiji doping skandal svih vremena odnosi se na finalnu utrku na 100 metara na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine. Stariji će se sjetiti, mladi neka pozorno čitaju, o kakvim je superstarovima bila riječ.

Ono što je danas Usain Bolt, to je 1980-tih godina bio Carl Lewis. Možda čak i više od Bolta! Lewis je bio apsolutni vladar kratkih pruga, velika zvijezda kojoj se atletski svijet klanjao kao Božanstvu, a ne samo da je bio super uspješan u sprintu, nego je jednako dobar bio i u skoku u dalj. Čudesni Amerikanac mogao je birati kojeg sponzora želi, gdje se želi natjecati, kad trenirati, s kime spavati… Ukratko, malo tko u povijesti sporta može se uspoređivati s aurom popularnosti i uspjeha Carla Lewisa.

Šamaranje šampiona

Kad se početkom osamdesetih na sceni pojavio Ben Johnson, nitko nije mogao predvidjeti da će se za godinu, dvije stvoriti jedan od najvećih rivaliteta u svijetu sporta. Veći od onog Reala i Barcelone, LA Lakersa i Boston Celticsa, Karpova i Kasparova, Celtica i Rangersa ili Red Soxa i Yankeesa. Možda su samo Mohammad Ali i Joe Frazer imali tu karizmu da ugroze rivalitet Lewisa i Johnsona.

Johnson je bio klinac s Jamajke koji se s 14 godina doselio u Kanadu i njegovi prvi međunarodni rezultati nisu bili niti blizu Lewisovim. Osvajao je pokoju medalju u štafetama, no daleko od toga da ga je itko smatrao izglednim nasljednikom Kralja atletike. A onda je stigao miting u Zürichu 1985. i trenutak kad je Johnson dobio Lewisa. Nakon osam uzastopnih i uvjerljivih poraza Ben Johnson je stigao do prvog trijumfa i očito mu se svidio osjećaj, jer šamaranje velikog Carla slijedilo je iz duela u duel. Lewis je gubio i utrke i živce, Johnson je dobivao na popularnosti. A obojici su se punili džepovi!

Groznica rivaliteta dosezala je neslućene granice. Uspjesi ostalih atletičara bile su drugorazredne vijesti, posve nevažne u odnosu na mali atletski rat koji su vodili Ben Johnson i Carl Lewis. Čekalo se olimpijsko finale 1988. u Seulu, a njemu je prethodio sraz na Svjetskom prvenstvu u Rimu godinu dana ranije. Kanađanin je tada slavio i to s novim svjetskim rekordom, a Lewis je stao pred kamere i optužio mlade atletičare da do uspjeha stižu koristeći stimulanse. Nije izrijekom optužio Johnsona, no svima je bilo jasno na koga cilja.

U tom trenutku Lewisovo objašnjenje poraza smatralo se gubitničkim cinizmom, barem su tako vjerovali milijuni Johnsonovih navijača. Ljudi koji su radili u atletici već tada su znali da ima puno istine u onome što Lewis govori.

Nakon Rima mladi kanadski sprinter postao je ultimativna zvijezda, no početkom 1988. se ozlijedio i u jednom trenutku u pitanje je došao njegov nastup u Seulu. Ipak, uspio se oporaviti i šest tjedana prije početka Olimpijskih igara sudjelovao je u utrci u Zürichu. Lewis ga je s lakoćom pobijedio, prvi put u 4 godine. Ipak, taj poraz nikoga nije previše uzbudio. Bila je riječ o „običnom“ atletskom mitingu, posve nevažnom u odnosu na ono što je slijedilo u Koreji. Samo je Lewis likovao: Nikad više neću izgubiti od Bena Johnsona. Realno, niti nije!

Dopinška katastrofa

Olimpijsko finale na 100 metara smatralo se najvećim sportskim dvobojem desetljeća, neki atletski kroničari su  ga smatrali dvobojem koji se viđa samo jednom u životu. I zaista, od zagrijavanja do završetka utrka je opravdala svoj status. Johnson je izletio sa startnog bloka poput torpeda, nezaustavljivo je grabio stazom i već na sredini utrke bilo je jasno da mu nitko neće biti ni blizu. Lewis je prošao ciljem kao drugi, u bolnom grču poraza gledao je vrijeme suparnika – 9,79 sekundi. Svijet je oduševljeno pljeskao novom svjetskom rekordu, velikoj pobjedi nad definitivno detroniziranim Kraljem atletike, mediji su slavili novog najbržeg čovjeka na planeti.

No cijeli show oko Bena Johnsona i njegove pobjede trajao je samo 40-tak sati. Nakon toga stigla je strašna vijest – u urinu mu je pronađen nedozvoljeni stanozolol. Olimpijske igre gotovo su stale, legenda kaže da su se čelnici Međunarodnog olimpijskog odbora dobrano trudili da se neka natjecanja uopće održe. Više nikoga nije zanimao sport, samo doping Bena Johnsona.

Kanada je u tom trenutku bila u statusu općeg šoka. Samo koji mjesec ranije najveći hokejaš svih vremena Wayne Gretzky otišao je iz Edmontona u mrske LA Kingse, a sad je Ben Johnson dotukao naciju svojom prevarom. I dan danas Kanađani ne zaboravljaju to vrijeme.

Klupko prevare počelo se odmotavati nedugo nakon što se Johnson vratio u Kanadu. Priznao je da od 1981. godine uzima nedopuštena sredstva, opravdavajući se da to rade svi. Ako se pitate kako to da Johnson nije u tih sedam godina bio uhvaćen, znajte da je ekipa koja je pripremala kanadskog sprintera dobro pazila na tzv. čišćenje, tj. vrijeme potrebno da nedopuštena kemijska sredstva posve iščeznu iz urina. Problem sa Seulom i dopinškim skandalom vezan je uz odluku Bena Johnsona da trči u Zürichu gdje mu je prijetila doping kontrola, pa je injekcije sa stimulansima uzeo nakon te trke. Stvar je u tome da mu uoči Seula nije ostalo dovoljno vremena za čišćenje.

Sramota i poniženje Bena Johnsona otvorili su Pandorinu kutiju. U medije je procurila informacija kako je najmanje 20 atletskih medalja s prethodnih Olimpijskih igara (1994. u Los Angelesu) osvojeno uz pomoć nedopuštenih sredstava, a doping je uzeo tolikog maha u atletici da se pretpostavlja kako je 80 posto uspješnih atletičara tog vremena uzimalo neku vrstu stimulansa. Pazite, 80 posto! Zna se i za postojanje devet pozitivnih epruveta s imenima američkih sportaša koje su zatim misteriozno nestale iz hotelskog sefa. Postoji i službeno potvrđeni podatak da su od osmorice finalista slavne utrke na 100 metara u Seulu čak šestorica bila pozitivna na neku vrstu dopinga. Šest od osam! Dvojica čistih bili su Calvin Smith i Robson da Silva. Carl Lewis? Petnaest godina nakon Seoula ljudi iz američkog atletskog poola priznali su da je Lewisu na olimpijskim kvalifikacijama za Seoul otkrivena nedozvoljena količina efedrina, ali mu je Američki Olimpijski Odbor odlučio progledati kroz prste. Zlatna medalja iz Seula nikad mu nije oduzeta!

30 godina kasnije

U svijetu sporta većim skandalom od dopinga Bena Johnsona smatra se samo slučaj Lancea Armstronga. Johnson je na kraju stoički otrpio sve uvrede, izdržao kaznu i – možda ne znate – vratio se atletici. Godine 1991. nastupio je na utrci na 50 metara na kanadskom atletskom mitingu u Hamiltonu (bio je drugi), a zatim sudjelovao na kanadskim kvalifikacijama za Olimpijske igre u Barceloni 1992. I tu je bio uspješan, ostvarivši drugo najbolje vrijeme, odmah iza velikog Brune Surina. U Barceloni ipak nije uspio osigurati finale jer je napravio veliku pogrešku na startu svoje polufinalne utrke.

Na kraju, Bena Johnsona i danas ljubitelji sporta smatraju jednim od najvećih prevaranata u povijesti atletike, zanemarujući pritom da je velika većina njegovih suparnika također bila dopingirana. Njegovi štovatelji rado ističu da je danas Johnson zdrav čovjek kojeg možete često vidjeti u javnosti, dok njegov najveći suparnik, slavni Carl Lewis, pati od mnogobrojnih zdravstvenih problema navodno uzrokovanih dugogodišnjom neprekidnom uporabom dopinških sredstava poput hormona rasta i anaboličkih steroida.

Neven Miladin

Misteriozni čovjek na doping kontroli

U jeku pokušaja da se obrani od snažnih i nerijetko uvredljivih napada novinara i javnosti, koji mu nikako nisu mogli oprostiti prevaru, Ben Johnson je dio krivice za pad na dopinškoj kontroli pokušao prebaciti na tad još misterioznu osobu koja mu je navodno podmetnula stanozolol u pivo. Štoviše, tvrdio je da je riječ o čovjeku kojem ne zna ime, no da je siguran kako je riječ o prijatelju Carla Lewisa. S obzirom na količinu laži kojima je do tog trenutka pokušavao opravdati svoj doping, nitko nije vjerovao Johnsonu, a onda se otkrilo da je Andre Jackson zaista bio u Johnsonovoj blizini na doping kontroli, a tamo mu nikako nije bilo mjesto. Onda se otkrilo i da je ta osoba zaista jako dobar prijatelj s Carlom Lewisom, štoviše, da mu je i kolega iz kluba u Santa Monici. I u tom trenutku više nitko nije znao što misliti o svemu.

Dokaza o Benovoj tvrdnji nije bilo, naravno Andre Jackson je mudro šutio, Carl Lewis je likovao i uživao u trenutku kad je opet on i samo on bio centar atletskog svijeta, pa je sve ostalo na četverogodišnjoj kazni Benu Johnsonu. Kako sada stvari stoje, nikad se neće saznati što se zaista dogodilo na doping kontroli u Seulu, no Ben Johnson je ionako raskrinkan kao atletičar koji je koristio doping, pa mu istinitost priče o podmetnutom dopingu u Seulu ne bi bila neka važnija olakotna okolnost.

Domaći i strani velikani uhvaćeni u dopingu

Ben Johnson i Marion Jones samo su dvoje od nekoliko desetina atletskih velikana koji su uhvaćeni u dopingu. Linford Christie, Dennis Mitchell, Asafa Powell, Tyson Gay, Desai Williams, Mo Green, Ray Stewart, Dwain Chambers, Tim Montgomery, Kelli White, Justin Gatlin, Carl Lewis, Veronica Campbell-Brown i Merlene Ottey dio su sramotno dugačke liste atletičara za koje je dokazano da su koristili doping. Većina ih je kažnjena, no manji dio je iz tko zna kojih razloga pošteđen sramote i kazne.

S druge strane, postoji niz vrhunskih atletičara i atletičarki, pogotovo iz 1980-tih i 1990-tih, na koje pada opravdana sumnja ili se preko svjedočenja liječnika zna da su koristili doping, no nikad im nije izravno dokazano uzimanje zabranjenih supstanci. Vjerojatno najpoznatija od njih je istočnonjemačka ljepotica Katrin Krabbe koja navodno radi dopinga nikad nije htjela sudjelovati na Olimpijskim igrama.

Vrlo kontroverznim smatra se i smrt velike Florence Griffith Joyner koja je umrla u postelji od srčanog udara sa samo 39. godina. Premda nikad nije dokazano, općenito se vjeruje da je srčani udar bio posljedica višegodišnjeg korištenja dopinga.

Naravno, nisu samo sprinteri ti koji su koristili doping. Lista dugoprugaša jednako je duga kao i lista svih drugih disciplina. Na službenoj listi dopingiranih atletičara koju u dogovoru s WADA-om (Svjetska antidopinška agencija) objavljuje MOO, nalazi se 40-tak maratonaca, više od 130 ljudi pored čijih je imena je upisano Long distance running (dugoprugaško trčanje) i još toliko ljudi koju su uhvaćeni na Middle distance running stazama (srednje duge pruge).

Među njima nekoliko je imena vezanih uz regiju u kojoj živimo. Najpoznatiji atletičari s ovih prostora čija su imena povezana uz doping su Olivera Jeftić koja je radi efedrina izbačena s Njujorškog maratona na kojem je osvojila 3. mjesto (ali nije suspendirana na dulje vrijeme jer je dokazala da je bila pozitivna na doping kontroli radi uzimanja lijeka protiv prehlade), Lisa Nemec koja je dobila 4 godine suspenzije radi navodnog korištenja EPO-a, a Jolanda Čeplak i Helena Javornik radi iste supstance 2 godine zabrane natjecanja, dok je Domen Hafner, aktualni slovenski rekorder u polumaratonu, ove godine dobio suspenziju na 4 godine radi uzimanja darbepoetina.

Ako niste čuli za tu utrku, ne očajavajte, možda je i bolje da niste. Ionako smo 99,9 posto sigurni da vam neće pasti na pamet prijaviti se za start, a još manje da ćete se usuditi na tako veliku i opasnu avanturu. Ako ste se dosad zainteresirali i uz čitanje krenuli upisivati u sveznajući Google ime utrke plus cijenu startnine, možete slobodno odustati. Za razliku od velike većine sličnih ultramaratona (ako je uopće išta slično Barkley Marathonu), za prijavu ne morate ostaviti organizatorima trećinu polugodišnje plaće, vjerovali ili ne, dovoljan je dolar i 60 centi. Da biste uopće došli u priliku uplatiti ga trebate proći put na kojem biste zaista mogli pokleknuti. No krenimo redom.

Tablice, čarape i kutija Camela

Barkleys Marathons je utrka za koju velika većina ljudi smatra da je organizirana s ciljem da ju nitko ne završi. Inicijatori natjecanja su Gary ‘Lazarus Lake’ Cantrell i Karl Henn koji su inspiraciju za organizaciju utrke pronašli u bijegu ubojice Martina Luthera Kinga. Naime, James Earl Ray pobjegao je iz zatvora 1977. godine i lutao obližnjim šumama čak 54 sata, a unatoč tolikom vremenu u bijegu, udaljio se od zatvora samo 13 kilometara. Cantrell i Henn su smatrali da oni u tih 54 sata mogu pretrčati okruglih 100 milja i tako je nastao Barkley. Ime je dobio po Cantrellovom prijatelju i vojnom veteranu Barryu Barkleyu, ali to nije bila posthumna gesta za velikog čovjeka ili još većeg ratnika, nego, eto, tek tako, zato što su prijatelji i zato što Barry voli sport. Barry je, naime, živ i zdrav, radi kao farmer i, usput rečeno, nikad nije nastupio na ‘svojoj’ utrci. Navodno će se prijaviti kad ode u mirovinu.

Sustav prijava na utrku je gotovo jednako kompliciran kao i sama staza po kojoj se trči. Nema službene web stranice ili standardnih obrazaca za prijavu, nego se trkači moraju potruditi saznati adresu stanovanja ili e-mail organizatora i napisati kratki esej na temu zašto bi baš oni trebali sudjelovati na utrci. Oni koji prvi put sudjeluju na utrci moraju donijeti registarsku tablicu države iz koje dolaze. Bilo bi zanimljivo vidjeti reakciju naših MUP-ovaca da im priznate da ste prednju tablicu skinuli sa svoj limenog ljubimca i ostavili ju (namjerno!) na startu utrke u nekom šumskom bespuću američke države Tennessee. Pazite, bez registarske tablice za početnike nije dopušten start! Što se događa ako nemate auto, nije navedeno, vjerojatno se podrazumijeva ili da imate auto ili da ćete maznuti tablicu s tuđeg auta.

Za one koji su već sudjelovali na utrci, ali ju nisu završili, uz startninu od 1,60 dolara moraju donirati bijele čarape ili bijelu majicu, a onih nekoliko trkača koji su prošli ciljem i završili utrku, uz novac moraju direktoru utrke donijeti kutiju cigareta. Ali ne bilo kojih. U igri je isključivo Camel.

Knjige usred šume

Utrka je limitirana na samo 40 sudionika i bez obzira na sve najčešće se popuni istog dana kad i krenu prijave. Pravilo je da se startni broj 1 daje se trkaču za kojeg se pretpostavlja da će završiti najmanje krugova u odnosu na konkurenciju. Da sve ne bi bilo prejednostavno direktor se pobrinuo odlukom da nitko živ ne zna kad će biti start, čak ni on sam. Sudionicima je poznat samo dan starta, a konkretni čin početka utrke najčešće je između ponoći i podneva. Sat vremena prije starta puhanjem u školjku označava se vrijeme starta, a kad direktor ‘Lazarus Lake’ Cantrell zapali svoj Camel, natjecatelji kreću u vjerojatno najluđu avanturu u svom trkačkom životu.

Staza je službeno duga 100 milja (oko 160 kilometara), no velika većina sudionika tvrdi da se radi nepostojanja puta po kojem se trči ona može oduljiti i na čak 130 milja. Tu udaljenost moraju proći u 60 sati. Utrka je kružna, trči se pet krugova po 20 milja, a svaki krug mora se završiti u roku od 12 sati. Nije dopušteno korištenje GPS-a, nema medicinske pomoći, a jedini koji natjecatelju smije pomoći ako je u bilo kakvoj nevolji je – drugi trkač. Koncept utrke je treking, a ne trail, što dodatno otežava utrku, jer sve što sudionici smiju imati kod sebe su karta, kompas, hrana i voda. Visinska razlika je 16 tisuća metara i već po tome je riječ o jednoj od najtežih utrka na svijetu. Sve ostalo je tek dodatni začin nevoljama koje očekuju trkače.

Primjerice, prije ulaska u novi krug trkači dobivaju novi startni broj, prema kojem moraju istrgnuti stranicu iz knjiga koje se nalaze na stazi kao kontrolne točke. Ukupno na kraju utrke moraju imati 10 stranica s brojem njihovih startnih brojeva kao dokaz da su pronašli kontrolne točke. Izostanak makar i jedne stranice automatski znači diskvalifikaciju. Jednom prilikom knjiga je bila napisana Brailleovim pismom, pa su trkači imali problem pronaći stranicu s brojem identičnim svojem startnom broju. Unatoč svim zavrzlamama i idejama da se trkačima što više oteža nastup, ne može se reći da direktor utrke nema zanimljiv smisao za humor. Naslovi knjiga na kontrolnim točkama su varijacije na temu Death Walks the Woods i The Road Not Taken.

Sedam sati lutanja po šumi

Sjećate se tvrdnje s početka teksta kako je utrka organizirana s ciljem da ju nitko ne završi. Ako niste baš uvjereni u to, eto službenih podataka. Od prvog izdanja utrke 1986. godine do posljednjeg 2017. godine, dakle riječ je o 31. godini, utrku je završilo – 15 trkača. Dobra vijest je, dakle, da je moguće preživjeti i stići do cilja, a još bolja da postoje mazohisti kojima je to uspjelo više nego jednom. Brett Maune pobijedio je 2011. godine, a iduće godine obranio naslov. Jared Campbell bio je još uspješniji, on je triput slavio, u parnim godinama između 2012. i 2016. Dakle, u svim tim proteklim desetljećima Barkley Marathons je imao samo 13 pobjednika i ukupno 15 finišera. Nijedna žena (još) nije uspjela završiti utrku u zadanom vremenu. Najdalje je stigla Sue Johnston, koja je uspijela odraditi tri kruga i onda je odustala na 106 kilometru.

Nakon svega napisanog, a to je samo dio po mnogo čemu najluđe i najteže utrke na svijetu jer, recimo, ako niste primijetili o stazi nismo napisali niti riječ, pitanje je kako se pripremiti za Barkley Marathons, je li to uopće moguće.

Gary Robbins je poznati kanadski ultramaratonac, sudionik nekih od zaista najsurovijih utrka, i dvostruki pošiljatelj bijelih čarapa na adresu organizatora Barkleya. Prava faca iz svijeta ultramaratona dvaput nije uspio završiti Barkley. Prije dvije godine zapeo je u posljednjem krugu, a prošle godine mu je do cilja nedostajalo šest sekundi, no jedno krivo skretanje, dezorijentacija u gustoj šumi, koštala ga je uspjeha kojem se nadao. Ove godine će, kaže, pokušati i treći put i samo za tu utrku trenira već mjesecima. Dosad je odradio 11-satne noćne treninge uspona na više od 6 tisuća metara visoke planine, sudjelovao na ultramaratonima tijekom kojih padne više kiše nego u tropskim kišnim šumama i pobjeđivao samog sebe u područjima u kojima se čovjek kreće po blatu do koljena. I još je zdvojan hoće li uspjeti završiti Barkley.

Trostruki pobjednik Jared Campbell stigao je 2013. godine obraniti naslov pobjednika Barkleya, no neslavno je završio utrku. Izgubio se u šumi.

‘Te godine sam se izgubio i trebalo mi je sedam ili osam sati da pronađem pravi smjer. To me koštalo završetka utrke. Za usporedbu, na većini utrka se natjecatelji izbezume kad se dezorijentiraju i izgube 10 li 20 minuta, a na Barkleyu je to posve normalno. Nema tog trkača na Barkleyu koji se bar u jednom trenutku ne izgubi’, kazao je Campbell u jednom intervjuu opisujući kao to izgleda sudjelovati na Barkleyu.

Butterfield’s Lullaby za one koji ne uspiju

Ako ste mislili da je to sve, opet ste se prevarili. Posebna priča su natjecatelji koji ne uspiju završiti krug u zadanom vremenu (dakle, velika većina sudionika). Zamislite da trčite kroz gustu i blatnu šumu tko zna koliko sati, svladavate sve prepreke, pronalazite na vrijeme skrivene knjige, situacija je gotovo idealna i čini vam se da nema šanse da konačno ne dođete do cilja, a onda u utrci s vremenom, tik ispred rampe koja označava završetak kruga, shvatite da vam nedostaje pet ili 10 sekundi da dosegnete vremenski limit. No niste ga dostigli, rampa je spuštena i vi ste diskvalificirani. Nema te sile koja će radi vas podići rampu. Na YouTubeu postoji nekoliko video uradaka koje svjedoče ljudskoj patnji samo zato što u zadnjih 10 metara od rampe nisu imali snage ubrzati i dostići vremenski limit. Doslovce je ponekad riječ o dvije ili tri sekunde kašnjenja. Teško je i zamisliti što se u tim trenucima događa u glavama tih ljudi. I opet nije gotovo, u svoj toj mizeriji, dok tijelo polako dolazi k sebi od prethodnih napora, a mozak još pokušava procesuirati što se uopće dogodilo, nesretnika sa staze ispraća – Butterfield’s Lullaby. I to je dio tradicije, svakog tko odustane ili je diskvalificiran na povratku dočekuje trubač koji svira melodiju koju prepoznajete iz američkih filmova, iz scena pokopa poginulih policajaca ili vojnika. Vrlo prigodno, zar ne?

Za kraj priče, nekoliko rečenica o području na kojem se održava utrka. Riječ je o Frozen Head State Parku na sjeveroistoku Tennesseeja koji je nekoć bio lovno područje Indijanaca iz plemena Cherokee. Gusta šuma po kojoj se trči je neravna, prepuna žbunja, porušenih stabala javora i hrasta te skrivenih jaraka, a s obzirom na to da se utrka održava početkom proljeća, vrlo je blatnjava, maglovita radi čestih kiša, zapravo primjerenija za snimanje kakvog holivudskog hororca, nego za ultramaraton. Srećom, područjem na kojem se održava utrka ne vladaju medvjedi i vukovi, kako bi se moglo očekivati u takvim šumama. Štoviše, životinjski svijet je relativno rijedak, a mogući susreti s jelenima ili rakunima ipak nisu dovoljni za smrtni strah.

Fun Race nije nimalo fun

U svijetu supermena koji imaju snage, volje, dovoljno iskustva i hrabrosti sudjelovati, utrka je odavno vrlo popularna, no vrh popularnosti doživjela je 2012. godine, nakon snimanja dokumentarca The Barkley Marathons: The Race That Eats Its Young. Danas je stvar prestiža uloviti startno mjesto, no to je teže nego dobiti na lutriji startni broj Njujorškog maratona. Ne samo zato što je broj prijava znatno povećan, nego zato što se 30-godišnja pravila i dalje ne mijenjaju. I dalje se na startu može pojaviti samo 40 trkača, i dalje Gary ‘Lazarus Lake’ Cantrell subjektivno odlučuje tko ima ulaz, a tko ne. I to pod uvjetom da ste dovoljno snalažljivi i dovitljivi da uopće pronađete njegovu adresu.

U skladu sa svim ludostima u organizaciji Barkley Marathona, šefovi utrke osmislili su u Fun Run utrku. Nemojte ni na trenutak sumnjati da je to išta slično Fun utrkama kakve poznajete i na kojima ste eventualno sudjelovali. Ovdje je riječ o stazi od 60 milja unutar utrke na 100 milja, vremenskom limitu od 40 sati i svim ostalim problemima koji muče i sudionike 100-miljerice. Recimo, 2006. nitko nije uspio završiti čak ni tu ‘fun’ utrku. Tada čak 30 (od 40) natjecatelja nije pronašlo knjigu u prvom krugu.

Uglavnom, što god nakon svega mislili o Barkley Marathonu, činjenica je da je dosad na startu bilo više od 800 najhrabrijih, a samo ih je 15 završilo. Statistički gledano, Barkley je zaista utrka koja je organizirana s ciljem da ju nitko ne završi. Ova 15-torica sretnih i spretnih samo su nakratko zeznuli organizatore. I ušli u povijest.

Neven Miladin

Barkley Marathons – svi finišeri

Što god bila istina, za ovu priču nije važna. Ovo je priča o maratonu kao sportskoj disciplini koja se temelji na mitu o Filipidovom pothvatu i o jednoj olimpijskoj utrci koja se s pravom može nazvati najčudnijom ikad. Dakle, maraton je bio jedna od disciplina na prvim modernim Olimpijskim igrama održanima u Ateni 1986. godine i od tada je obavezni dio danas najvećeg sportskog natjecanja na svijetu. Ta prva olimpijska utrka, dakako, ima svoju priču, no nama je zanimljivija ona koja je održana 20. kolovoza 1904. u St. Louisu.

Loša karma

U ta davna vremena puno toga nije bilo uobičajeno kao danas. Mjerenje i priprema staze, sudionici, organizacija, gotovo sve što čega se možete sjetiti kad razmišljate o modernom maratonu tad je bilo posve drugačije. Recimo, duljina staze se mijenjala iz utrke u utrku, ali ne samo jer je bilo teško točno izmjeriti točnu udaljenost od starta do cilja. U St. Louisu se maratonska utrka trčala na stazi od točno 39,99 metara, sudjelovala su 32 atletičara iz četiri države, a za samo prvu trojicu zna se točno vrijeme prolaska ciljem. Sve ostalo je manje-više izgubljeno u vremenu i prostoru. No ono što nije zaboravljeno odnosi se na niz crtica radi kojih se maraton iz 1904. smatra najkontroverznijim ikad. I vjerujte, nikad više se takav skup ljudi neće sresti na istom mjestu i trčati jednu tako loše pripremljenu i organiziranu utrku. To je jednostavno nemoguće ponoviti!

Loša karma utrke započela je odlukom organizatora da maraton ne starta ujutro, kako je bilo predviđeno, nego rano popodne, kad temperature u tom lijepom gradu na Mississippiju dostižu više od 33 stupnja Celzijusa. K tomu, baš tog dana vlaga u zraku je bila veća od 90 posto, pa je osjećaj trčanja na jakom suncu bio kao da grabite kilometre na nevjerojatnih 57 stupnjeva Celzijusa. Pazite, to je službeni podatak Svjetske meteorološke organizacije (WMO), a ne nečije subjektivno mišljenje ili laička procjena.

Naravno, okrjepnih stanica tada nije bilo na svakih nekoliko kilometara, svatko se snalazio kako je znao i umio, pa su tako strašni uvjeti bili razlogom za odustajanje jednog dijela sudionika olimpijskog maratona već nakon 10-tak kilometara. Naime, James E. Sullivan je namjerno na stazu postavio samo jedno mjesto za osvježenje, unatoč savjetima da ih radi velike vrućine postavi više. Razlog? Vrlo prozaičan – želio je što više dehidriranih trkača, da im je što teže završiti utrku. Drugi razlog velikog broja odustajanja bila je prašina koja se dizala nakon svakog trkača i raznih prometala na cesti (ne mislite valjda da se radi olimpijskog maratona zatvarala cesta). Količina prašine je bila tolika da mnogi nisu mogli disati i padali su kao pokošeni radi umora i nedostatka zraka. Radi ta dva razloga olimpijski maraton u St. Louisu je i dan danas statistički najgori kad je u pitanju odnos startera i finišera, a tad je postavljen neslavni rekord najslabijeg vremena na olimpijskim maratonima – 3:28:45.

Strihnin i brendi

Sudionici utrke su, pak, priča za sebe. Organizacijski su postignuti suludi uvjeti za natjecanje, a za totalni kaos zaslužni su upravo maratonci. Prvi je ciljem prošao Amerikanac Frederick Lorz, tadašnja atletska zvijezda u SAD-u, no vrlo brzo nakon njegove pobjede gledatelji su prijavili da je Lorz varao. Čovjek je snažno krenuo u utrku, no nakon 14,5 kilometara više nije imao snage nastaviti. Tad mu je u pomoć priskočio trener i odvezao ga autom idućih 17,5 kilometara. Ostatak staze je istrčao i pobjednički ušao u cilj s vremenom 3:13:00. Inače, Lorz je bio poznat kao odličan postavljač keramičkih pločica, a trenirao je isključivo noću i ostvarivao lijepe uspjehe na lokalnim trkačkim natjecanjima. Radi varanja na Olimpijskim igrama suspendiran je doživotno, no nakon javne isprike sve mu je oprošteno, pa je već iduće godine slavio na Bostonskom maratonu (2:38:25). Nedugo potom opet je suspendiran radi novih nevolja koje je izazvao svojim ponašanjem, pa je opet pomilovan. Čudnjikavi Lorz umro je s 29 godina od upale pluća, ostavivši iza sebe neutješnu suprugu i troje male djece.

S obzirom na Lorzovu diskvalifikaciju, pobjednikom je proglašen Thomas Hicks koji je skoro umro na stazi. Amerikanac je, u želji da nadoknadi izgubljenu energiju, popio tekućinu u kojoj je bio strihnin (pomiješan s brendijem), prilično opaki otrov koji se u to vrijeme naveliko koristio za ubijanje štetočina poput miševa i štakora. Zašto je to učinio, nikad nitko nije saznao, no opća pretpostavka je da je smatrao da mu mala količina strihnina neće nauditi, nego mu dati snagu za nastavak utrke. Najluđe u cijeloj priči je činjenica da je tada strihnin bio dopušten u sportu. Tek nakon olimpijskog maratona u St. Louisu stavljen je na popis zabranjenih supstanci. Hicks se u jednom trenutku čak onesvijestio na stazi, no pomogli su mu navijači i uz njihovu pomoć je nastavio utrku hodajući. Do cilja je halucinirao, a kroz ciljnu crtu je prošao obješen o ramena dvojice pomoćnika, s nogama u zraku. Suci su proglasili da je sve po pravilima zato što je nogama radio pokrete kao da trči. Sa stadiona je odvezen u nesvjestici, a nije preminuo samo radi brze akcije liječnika. Nakon maratona u St. Louisu više nikad nije trčao.

Nakon jedva preživjelog Hicksa ciljem je prošao Albert Corey, Francuz koji je nastupao za Chicago Athletic Association i radi toga su mu organizatori uz ime stavili američku zastavicu, a ne njegove prave domovine. I dan danas ta nepravda, radi koje je i sam uputio protest organizatorima, nije ispravljena. Na istim Olimpijskim igrama održana je i ekipna utrka na 4 milje, a tamo je nastupio u američkoj momčadi, ali pod francuskom zastavom. S obzirom na to da su dečki osvojili drugo mjesto, organizatori su pored imena članova momčadi stavili potpis ‘mixed team’. Usput, Corey je u SAD stigao bez ikakvih dokumenata. Ne, nije ih izgubio na prekooceanskom putovanju, nego ih je jednostavno zaboravio kad je krenuo iz francuskog Mersaulta.

Treće mjesto na utrci osvojio je Arthur Lee Newton. Spomenuta trojka koja se uspinjala na pobjedničko postolje jedina ima službene rezultate. Svi ostali koji su završili olimpijski maraton nemaju službeno vrijeme. Pitate se zašto? Cijeli svijet se isto pita, no odgovora nema.

Čopor agresivnih pasa

Lude priče o sudionicima maratona u St. Louisu nastavljamo četvrtoplasiranim Andarínom Carvajalom. Riječ je o kubanskom poštaru čija životna priča zaista zaslužuje holivudski spektakl. Dakle, Andarín je krenuo na Olimpijske igre i za jedno od mjesta odmora odabrao New Orleans. Tamo je prokockao sve što je imao, uključujući i odjeću, pa je do St. Louisa nastavio autostopom i u odjeći koju je imao na sebi. Nemojte zaboraviti boju puti Kubanaca, pa je taj rasistički razlog bio glavni uzrok što je veći dio puta morao pješačiti. U St. Louis je stigao gotovo bosonog, s potrganom odjećom, zarastao u gustu bradu, pa su organizatori mislili da je riječ o skitnici koja se prijevarom želi dočepati hrane, vode i nastupa na Olimpijskim igrama. Srećom, uspio je dokazati tko je i što je, pa je ipak bio na startnoj crti. Tijekom utrke je pričao s navijačima, čak se u jednom trenutku popeo na stablo jabuke, no plodovi su bili truli od vrućine, pa je imao problema s probavom. Na kraju je, nakon kratkog odmora uz stazu, ipak stigao do cilja kao četvrti.

Carvajal je bio na popisu putnika i za tzv. Olimpijski maraton u Ateni 1906. godine (nema izravne veze s Olimpijskim igrama, nego s Olimpom, planinom u Grčkoj na kojoj su, prema grčkoj mitologiji, živjeli bogovi), imao je plaćen put i smještaj, no netragom je nestao u Italiji. Nakon nekog vremena je proglašen mrtvim, ali se odjednom pojavio u Havani živ i zdrav. Doputovao je španjolskim parobrodom, a gdje je bio i što je radio, to nitko ni dan danas ne zna sa sigurnošću. Uglavnom kubanski poštar je nakon te epizode postao profesionalac i počeo postizati značajne uspjehe u dvobojima s nekima od najboljih američkih dugoprugaša tog vremena.

Len Taunyane bio je jedan od dvojice prvih crnih Afrikanaca koji su trčali olimpijski maraton (drugi je bio Jan Mashiani koji je završio na 12. mjestu). Svoju sposobnost i izdržljivost dokazao je kao trkač-kurir u Drugom burskom ratu, a premda je stigao iz Južnoafričke Republike u St. Louisu je uz njegovo ime stajala britanska zastava. Organizatori su to opravdali činjenicom da je Taunyane zakasnio s prijavom. Istini za volju, on i Mashiani u St. Louis uopće nisu stigli kao sudionici Olimpijskih igara, nego kao studenti, no spletom okolnosti ipak su se našli na startu. Zgodna je crtica da ga je službeni spiker prekrstio u Len Tau jer nije mogao izgovoriti njegovo prezime. Brojni gledatelji, među njima i američki stručnjaci, smatrali su nedugo nakon starta da je Len jedan od favorita utrke, ali na kraju je završio kao deveti. Trčao je bos, a dio dragocjenog vremena izgubio je u bijegu od čopora agresivnih pasa koji su ga lovili na stazi gotovo kilometar i pol. Nakon Olimpijskih igara Len je doslovce nestao. Nitko ne zna je li se vratio u domovinu ili je ostao u SAD-u. Radi toga je u olimpijskim almanasima kao godina njegove smrti upisana 1904.

Umiranje na stazi

Čovjek koji je ostvario najveći osobni uspjeh nakon olimpijskog maratona bio je John Furla. U St. Louisu je završio na trinaestom mjestu, a uoči Olimpijskih igara bio je prodavač voća na jednom štandu na velikom međunarodnom sajmu koji je prethodio Igrama. U samo nekoliko narednih godina posao s voćem toliko mu se razvio da je njegova tvrtka postala najveća u St. Louisu. Umro je 1938. godine prilično bogat.

Najveću sreću da je uopće ostao živ imao je domaći maratonac William Rosenbir Garcia koji je doživio kolaps nakon 30. kilometra. Udisanje prašine izazvalo je unutrašnje krvarenje i nakon što je pao na stazi neko vrijeme nitko ga od velikog oblaka prašine uopće nije vidio. U posljednji trenutak spazio ga je jedan navijač koji je šetao uz stazu i pozvao liječnike. Tanka linija koja je Garciju razdvajala od života i smrti u tim se trenucima mjerila u minutama.

Respiratornih problema imalo je još nekoliko trkača, no oni su ipak izbjegli teške posljednice. Gotovo svi su odustali od utrke, no u narednim godinama pojavljivali su se na najvećim svjetskim utrkama, pa i Olimpijskim igrama.

Olimpijski maraton u St. Louisu bio je i ostao najbizarniji u povijesti. Zahvaljujući spletu okolnosti, nesposobnosti i suludim odlukama organizatora te sudionicima utrke koji su dobrim dijelom bili skupina čudnih ljudi okupljenih na jednom mjestu, maratonska trka na trećim modernim Olimpijskim igrama postala je tema brojnih nagađanja i oglednik kako ne treba pristupati organizaciji bilo kojeg sportskog natjecanja.

U godinama i desetljećima koja su slijedila olimpijski maratoni organizirani su sve bolje i kvalitetnije, pa se slična priča više nikad nije ponovila. Samo je sreća zaslužna što se 1904. godine nije dogodila tragedija i nitko od sudionika maratona nije poginuo.

Neven Miladin

Ciljna lista Olimpijskog maratona u St. Louisu:

Upravo zato, da bi bilo zanimljivije i mentalno lakše (pogotovo u dane kad nam se baš i ne trči), duljine je najbolje trčati na stazi koju si ranije odredimo. Možemo i poput Forresta Gumpa, krenuti, pa dokle dođemo, no ipak je najjednostavnije najčešće i najbolje. Odrediti stazu i krenuti.

‘Sjećam se kad sam svojedobno radio duljinu za maraton na atletskom stadionu na zagrebačkim Sveticama. Krug od 400 metara, jedan za drugim, bez brojanja, i samo trči. Ne znam o čemu sam razmišljao, čak nisam siguran da sam o bilo čemu razmišljao, samo sam trčao. Bilo je naporno radi jednoličnosti, no na kraju sam ipak odradio trening. U svojoj dugoj karijeri nisam baš previše puta tako nešto ponovio’, kazao nam je svojedobno legendarni Drago Paripović, aktualni hrvatski rekorder u polumaratonu i maratonu.

Krugovi, krugovi, krugovi

No što je s ultramaratoncima? Trče 100 kilometara ili utrke na 24 sata na stazama čiji krug iznosi 5 ili 10 kilometara, ima ih i od 2,5 kilometra. Kako li je to tek zamorno! E sad si zamislite da sudjelujete u utrci u kojoj morate pretrčati 5.649 krugova. Čini se suludim i nemogućim, no utrka s tolikim brojem krugova zaista postoji.

Riječ je o službeno najduljoj certificiranoj cestovnoj utrci na svijetu Self-Transcendence 3100 Mile Race čija je ukupna duljina staze točno 3100 milja, ili preračunato u europske mjerne jedinice – 4.988,9 kilometara (ukupna kopnena granica Republike Hrvatske je dvostruko kraća i iznosi 2374,9 kilometara), koja se trči u njujorškom Queensu. Da ne bi bilo zabune, nešto manje od 5.000 kilometara ne morate pretrčati u jednom dahu, za to imate na raspolaganju maksimalno 52 dana, no ono što je najgore na toj utrci nisu kilometri. To su krugovi!

Svaki krug trči se oko škole s igralištem, a jedan krug iznosi točno 883 metra. Sad si zamislite da stojite na startu, okruženi još desetoricom ljudi kojima je cilj istovjetan vašem, završiti utrku milom ili silom, naprati prvi korak i onda u glavi kreće matematika. Još 5.648 krugova, pa 5.647, 5.646, itd. Možda prvih stotinjak krugova i bude zabavno, no to je kao da na 24-satnoj utrci kažete „još samo malo“ nakon 15-tak minuta trčanja.

Utrku je prije 30-tak godina pokrenuo indijski spiritualni majstor Sri Chinmoy, želeći dokazati kako u svakom čovjeku postoji dovoljno mentalne snage za bilo kakve napore. Dakako, nakon pravih i svrsishodnih priprema. Nismo sigurni je li bio zadovoljan brojem prijavljenih na utrkama, pogotovo prvih godina postojanja trke, s obzirom na to da na startu nikad nije bilo velike gužve, a istodobno je kroz njegov Centar za meditaciju prošlo više od 7.000 ljudi iz 60 zemalja, no činjenica je da i nakon njegove smrti 2007. godine utrka nije obustavljena. Štoviše, Chinmoyevi najbliži suradnici nastavili su s tradicijom i po svom učitelju i nazvali utrku.

Dva maratona dnevno

Dakle, ideja s 5.649 krugova zapravo je jedan veliki i dugotrajni ispit mentalne snage, upornosti, motivacije i fantastične tjelesne pripremljenosti. Dakako, većina startera precijeni svoje mogućnosti i odustane već u prvim danima utrke. Zamorni i naizgled beskrajni broj krugova uzima svoj danak vrlo brzo, već nakon tjedna dana. Tad naime kreću prva odustajanja.

U cijeloj priči postoji još jedna otegotna okolnost. Kao da sam broj krugova i ukupna kilometraža nisu dovoljni, organizatori su postavili jedan „mali“ vremenski limit: staza se otvara u 6 ujutro i zatvara u ponoć. U međuvremenu trkači kruže koliko god žele i kojom brzinom žele, no da bi ispunili cilj i u zadanom roku stigli do cilja, prosječno svaki dan moraju istrčati dva maratona, točnije cut-off im je 96,5 kilometara dnevno.

Pa ipak, postoji čak i ne baš mali broj ljudi koji su ne samo sposobni istrčati takvu utrku, nego se na nju i vraćaju. Većina njih na svojim blogovima spominje neku vrstu meditacije dok kruže oko stambenog bloka, doslovce uživaju trčeći od ranog jutra do mraka, bez obzira na vrućinu, kišu, nevrijeme i glad. Nije to nepoznata ili rijetka pojava, puno ultramaratonaca doživljava neku vrstu meditacije na visokim kilometražama i jednostavno nakon nekog vremena kao da postaju ovisni o toj kemiji. Primjerice, Ashprihanal Aalto, poznati finski ultramaratonac, upravo na toj meditaciji temelji gotovo cijelu svoju ultrašku karijeru.

Rezanje tenisica

‘Svašta sam trčao u karijeri, utrke od tisuću, dvije tisuće, pa i više milja, utrke na 48 sati i slično, no u Queensu sam se osjećao nekako posebno. Ja takve utrke doživljavam kao priliku za samodokazivanje, meditaciju, gotovo kao svakodnevicu. Ideja da cijeli dan i pola noći samo trčim u meni budi nevjerojatno pozitivnu reakciju. Na neki način, to je kao kad svaki dan morate na posao. Tako i ja u Queensu, krenem i trčim svaki dan dok god mi je otvorena staza’, kazao je u jednom intervjuu Aalto objašnjavajući kako na utrci potroši oko osam pari tenisica, izgubi nekoliko kilograma, a energiju nadopunjuje ispijajući visokokalorične shakeove i ogromne količine čokoladica.

Inače, spomenuti Finac toliko obožava te krugove u Queensu da je već osam puta pobijedio (nastupio je 13 puta) i nekoliko puta postavljao rekorde staze. I trenutni rekord je njegov – čovjek je istrčao najbržu utrku za 40 dana, 9 sati, 6 minuta i 21 sekundu.

Trčanja tolike kilometraže dan za danom prije ili kasnije mora rezultirati nekim problemom. Zanimljivi su i načini kako ih sudionici utrke u Queensu rješavaju.

‘Na utrci sam istrošio 11 pari tenisica, no još sam i dobro prošao. Na isteku prvog tjedna trčanja trljanje ruba stopala o tenisicu postalo mi je toliko bolno da sam razmišljao i o odustajanju. Ipak, dosjetio sam se napraviti male rezove na tenisici i tako smanjiti pritisak na stopalo. Upalilo je do posljednjih kilometara. Tad mi je palac toliko natekao da sam morao razrezati tenisicu na vrhu i tako doći do cilja’, kazao je Nirbhasa Magee, Irac na privremenom radu na Islandu, koji je utrku završio u vremenu 51 dan, 12 sati, 12 minuta i 13 sekundi.

Inače, u organizacijskom smislu sve je na najvišoj mogućoj razini. Hrane ima u obilju za svakoga natjecatelja, okrijepe su ionako na kraju svakog kruga, dakle nakon svakih 880 i nešto metara, liječnici su uvijek spremni pomoći, a lokalni stanovnici svaki dan bodre uporne natjecatelje. S obzirom na to da se trči 18 sati dnevno na kraju kruga nalaze se stolovi za masažu koje svaki natjecatelj koristi nekoliko puta tijekom dana.

‘U prosjeku stanemo tri ili četiri puta tijekom dana, brzo nam izmasiraju stopala, odspavamo 10-tak minuta i vraćamo se na stazu. Neki trkači katkad vole pojesti nešto konkretnije, ali ja za vrijeme utrke živim na sladoledu. Mogu ga jesti i trčati, a istovremeno mi osigurava nešto masti i šećera potrebnih za nadopunu energije’, prokomentirao je Magee svoju svakodnevicu na utrci.

Kiša, sunce, sparina

U vrijeme održavanja utrke vremenski uvjeti se često prilično teški. Utrka je ove godine startala 17. lipnja i završila 7. kolovoza, a vremenske prilike bile su daleko od uobičajenih ljetnih. Većinu dana je padala kiša, no barem su zato tijekom sunčanih dana temperature bile niže od 30 stupnjeva Celzijusa, što je itekako niže od uobičajenog prosjeka. Loša vijest je da su ti sunčani dani bili jako sparni, pa je tim bilo i teže trčati.

Svojedobno je New York Times objavio veliku reportažu o utrci i nazvao ju Mt. Everestom ultramaratona. Možda je to ipak malo pretenciozno rečeno, no utrka je zaista jako izazovna, teška i mentalno ubitačna. Recimo, ove godine na startu je bilo 10 trkača, samo 6 ih je stiglo do cilja, a od finišera dvije su bile žene. Zanimljivo, na startu je bila samo jedna Amerikanka (nije završila utrku), a prosjek godina svih startera bio je oko 50.

Dakle, ako vam u jednom trenutku karijere dosadi trčati utrke od 100 milja, dvostruki ili trostruki triatlon, eto prilike da se dokažete i samome sebi i ostatku svijeta. U 21 godinu postojanja tek je 46 trkača i trkačica završilo utrku. Otprilike je toliko ljudi doseglo Mt. Everest od trenutka kad su se Sir Edmund Hillary i šerpa Tenzing Norgay popeli na najviši vrh svijeta pa u narednih 21 godinu. Premda teško usporedivo, ipak je vrlo indikativno, zar ne.

Neven Miladin

Zanimljivosti i statistika:

• 1997. godine je održana prva utrka
• 46 natjecatelja završilo je utrku u 21 godinu održavanja natjecanja
• 3.100 milja ili 4.988,9 kilometara iznosi ukupna duljina staze
• 52 dana je maksimalni limit za sudjelovanje u utrci
• 5.649 krugova potrebno je pretrčati da bi se završila utrka
• 883 metra iznosi duljina jednog kruga
• 59.62 milja ili 95,9 kilometara je dnevni cut-off za svakog trkača
• 10.000 kalorija je dnevni prosjek potrošnje kalorija svakog trkača
• 4 sata u prosjeku trkači spavaju svaku noć
• 15 minuta iznosi prosječna pauza natjecatelja tijekom utrke
• 30 stupnjeva Celzijusa je prosječna temperatura tijekom utrke
• 80-95 posto iznosi prosječna vlažnost zraka
• 40 dana 9:06:21 sati – muški rekord staze (Ashprihanal Aalto, 2015.)
• 48 dana 14:24:10 sati – ženski rekord staze (Kaneenika Janakova, 2017.)

Upravo nedaleko ledenjaka Khumbu, jednog od najopasnijih dijelova uspona dugog 8.840 metara postavljen je trajni bazni logor iz kojeg kreće velika većina avantura prema Mt. Everestu. Naime, taj jugoistočni greben kojim do vrha vodi staza iz Nepala najčešći je izbor ekspedicija kojima je krajnji cilj uspon na vrh Svijeta. Tamo, u toj dolini ispred ledenjaka koji se kreće i stvara duboke uske provalije čije je dno i na 100 metara od površine kojom hodamo, osim avanturista i profesionalnih penjača na Mt. Everest, jednom godišnje stižu i trkači željni nevjerojatnog doživljaja trčanja po Himalaji uz pogled na veličanstveni Mt. Everest.

Maraton koji nosi naziv najvišeg vrha na svijetu jedinstvena je utrka koja je svoje mjesto pronašla i u glasovitoj knjizi Guinnessovih rekorda. Naime, Everest maraton ima start na najvišoj nadmorskoj visini od svih ostalih utrka (na oko 5200 metara), a poznat je i kao jedna od rijetkih trka čija je staza gotovo isključivo nizbrdica.

Jak kao brzi vlak

Ako vam je Everest maraton na tzv. Bucket listi, u tom slučaju morate znati nekoliko stvari o utrci. Za razliku od ostalih utrka, na Everest maraton nećete doći autom, autobusom ili lagano prošetati do starta. Do startne linije ćete pješačiti danima, usput se aklimatizirati na uvjete koji su sve samo ne idealni za trčanje. Manjak kisika i hladnoću ćete najteže podnijeti, no tu su i iznenadne oluje koje se stvaraju kad ih najmanje očekujete. U jednom trenutku divite se prizoru, Mt. Everestu ispod plavog neba, a već u narednom nećete vidjeti metar, dva od sebe, hladnoća će vam se uvlačiti u kosti, a ideja o trčanju nestati poput naglo prekinutog najslađeg sna. Upravo radi tih oluja start Everest maratona je nekoliko puta tijekom proteklog desetljeća odgađan na dan ili dva.

Za razliku od uobičajenih utrka, na Everest maratonu nema problema s prometom, nervoznim vozačima, zatvaranjem prometnica, nesavjesnim vozačima i ludim motoristima koji se uvijek nekako provuku na stazu. Trčeći stazom, uz pogled na neke od najviših vrhova svijeta, vidjet ćete samo jakove, životinje velikih rogova i gustog krzna koje su jedine kadre podnijeti surove uvjete na Himalaji. Iskusni planinari koji su već posjetili Nepal tvrde da se jaku treba maknuti s puta, pogotovo ako ih je više u krdu. Riječ je o vrlo snažnoj (pripitomljenoj) životinji, najčešće natovarenoj teretom lokalnih stanovnika, koja se kreće pravocrtno, točnije, jednom kad uhvati pravac i brzinu, neće se maknuti čovjeku s puta. To naravno može završiti jako loše po čovjeka.

Kad nestane apetita

Zapadnjaci koji su sudjelovali na Everest maratonu tvrde i da carboloading ne pomaže kao priprema za utrku. Naime, problem je u tome što se nalazite na visini na kojoj neke uobičajene tvari jednostavno ne funkcioniraju.

‘Problem na visokoj nadmorskoj visini je nedostatak kisika i iz nekog razloga naš mozak smatra da je važnije da dišemo, nego da se hranimo. Apetit jednostavno ne postoji. Što smo se više penjali, imali smo osjećaj da smo manje gladni. Na toj visini tijelo kao da se prilagodilo sve težem disanju i čuvanju od smrzavanja. Za to je potrebna energija – hrana i kalorije, no apetit je doslovce nestao. U samo nekoliko dana izgubio sam četiri kilograma i u jednom trenutku pomislio da će mi biti lakše trčati. Istina, nakon starta sam imao osjećaj kao da letim stazom, a onda sam odjednom osjetio da nemam energije. To je posljedica problema s manjkom kisika’, napisao je na svom blogu Richard St. John, čovjek koji je otrčao više od 50 maratona i popeo se na vrh Kilimandžara i Aconcague (što je samo po sebi fantastičan doseg).

Prema procjenama stručnjaka, na visini na kojoj starta maraton ima 50 posto manje kisika nego je to slučaj na uobičajenim utrkama. Tu leži srž problema za sve koji se dovoljno ne prilagode uvjetima.

‘Istog dana kad smo stigli u Base Camp sjeo sam u svoj šator i pokušavao čitati knjigu. Trebao mi je odmor, a nema boljeg od čitanja. No od početka sam se borio s koncentracijom da bi mi se u jednom trenutku činilo kao da čitam redove, ali baš ništa ne razumijem. Vrlo brzo sam shvatio da sam, ni sam ne znam kad, okrenuo knjigu naopako. To je bila posljedica nedovoljno priviknutog tijela na život iznad 5000 metara’, vrlo slikovito je objasnio situaciju St. John.

E sad, zamislite kompletnu situaciju: upravo radi što boljeg privikavanja na niži postotak kisika do starta ste putovali danima, umorni ste ne toliko zbog dnevnih trekinga od 20 ili 30 kilometara, koliko zbog jako teškog terena kojim prolazi staza do Base Campa, a onda kad jednom i stignete, a pred sobom imate tek par dana odmora do starta, shvatite da ne možete jesti, spavati, disati, općenito govoreći, ne možete funkcionirati onako kako ste navikli. U takvom stanju čekate početak utrke koju, gle slučaja, redovito pobjeđuju Nepalci.

Postoji pričao Poljaku koji već nekoliko godina dolazi na maraton, svaki put sve bolje pripremljen, u želji da pobijedi. Nije pritom riječ o novcu i nagradama, nego zaista samo o slavi. Njegova želja, motivacija i upornost inspiriraju i ostale sudionike, pogotovo strance; Europljane i Amerikance, no pomoći (zasad) nema, najdalje je stigao do sedmog mjesta. S obzirom na sve i to je velik doseg jer je uobičajeno da prvih 10 ili 15 mjesta osvajaju samo Nepalci. Najbliže pobjedniku spomenuti Poljak, ime mu je Pitor Hercog, bio je prošle godine kad je za pobjednikom zaostao 50-tak minuta.

Teške ozljede neopreznih trkača

Staza Everest maratona je sve samo ne ono što prosječni maratonac priželjkuje. Stranci se šale da Nepalci u svom jeziku vjerojatno nemaju riječ čije je značenje ‘ravno’. Doslovce svaki metar trase je uspon ili pad, možda ne veliki, ali znatno usporava i oduzima koncentraciju. Oštre stijene, zaleđene ako su u sjeni, veliko kamenje koje se pomiče kad trkač stane na njih te viseći mostovi koji podsjećaju na filmove o Indiani Jonesu, na fotografijama se doimlju fantastičnim doživljajem, no trčati u takvim uvjetima je sve samo ne lako.

Uz sve to, staza je generalno gledajući od starta do cilja jedna duga nizbrdica, a znamo da je nizbrdo teže trčati nego uzbrdo. Noge lete same, a podloga kao da priziva ozljedu mišića ili zglobova.

‘Za vrijeme utrke dostigao sam Britanku Judith koja je šepala nakon što je opako uganula zglob, a nakon toga pala niz strminu. Na žalost, morala je stisnuti zube i unatoč boli i ozljedi hodati šest ili sedam kilometara do naredne okrjepne stanice na kojoj se nalazila i medicinska pomoć. Nešto kasnije sreo sam i Petera s Novog Zelanda kojemu je nakon male neopreznosti iskočilo koljeno. Njegov kolega mu je pronašao treking štapove i, vjerovali ili ne, Peter je unatoč teškoj ozljedi stigao do cilja. No ne zato što je žarko želio takvo postignuće, nego zato što nije imao druge mogućnosti. Od mjesta nezgode do cilja nije više bilo nijednog mjesta na kojem bi mu mogla biti pružena medicinska pomoć’, jedno je od svjedočanstava zapadnjaka koji su sudjelovali na Everest maratonu.

Prijateljstvo za sva vremena

Nakon svih loših vijesti i problema, na redu je i pokoja dobra. Prva je, recimo, da nema vremenskog limita. Uobičajeno, najbrži Nepalci savladavaju maratonsku stazu za nešto više od četiri sata, no većini Zapadnjaka do cilja treba 10-tak i više sati. Prvi razlog za tako slabo maratonsko vrijeme je kisikom prorijeđeni zrak, a drugi opreznost da ne dođe do ozljede. Nepalci su naviknuti na takve uvjete i zato pobjeđuju s lakoćom. Čak ih ni Kinezi i Indijci, oni koji također žive u sličnim uvjetima, ne mogu pobijediti.

Druga dobra vijest je da tijekom boravka u podnožju Mt. Everesta nećete imati problema s dosadnim kukcima koji vas zujanjem uobičajeno izluđuju od proljeća do jeseni, a ubodima vam prijete raznim bolestima. Štoviše, na toj visini nema komaraca, stonoga, muha i sličnih beštija. Znanstvenici tvrde da postoji tek neki majušni pauk, no on živi čak i na većoj visini. Čime se hrani, kako preživljava hladnoću i mećave, još se ne zna. No u Base Campu ga nećete sresti. Jeti? Premda su mu navodno baš Himalaje stanište, još nije posjetio Bae Camp i okolicu.

Postoji još jedna dobra vijest. Kad jednom skupite desetak tisuća dolara za tu maratonsku avanturu, pa živi i zdravi stignete do cilja, moći ćete se pohvaliti da ste jedni od rijetkih kojima je to uspjelo. Naime, svake godine utrku završi tek oko 150 trkača, od čega su pola domaći Nepalci. Istodobno, za razliku od velikih maratona kakav je u New Yorku ili Berlinu, Londonu, Ljubljani i Zagrebu, gdje je masa trkača tolika da nakon utrke nemate pojma koga ste vidjeli i koga upoznali, na Everest maratonu upoznat ćete razne ljude, razne kulture i stvoriti prijateljstva za cijeli život. Čitajući svjedočanstva maratonaca sa Zapada, jedna riječ se proteže kroz sve tekstove – prijateljstvo. Utrka je opako teška, na trenutke i vrlo opasna, i ljudi se zbližavaju u takvim trenucima.

Ugodni dani, hladne noći

Za kraj, riječ dvije o vremenski uvjetima koji su uobičajeni tijekom svibnja, dakle, u vrijeme kad se održava utrka. Travanj i svibanj su dva mjeseca kad se najviše pustolova odlučuje na uspon na Mt. Everest. To nije slučajno. U to doba godine vremenski uvjeti su najbolji, dnevne temperature od 20 do 22 stupnja Celzija, dok po noći padaju na 5 do 10 stupnjeva. Lavine su rijetke, pogotovo one koje dosežu Base Camp, a nagle oluje i snježne mećave relativno slabe. Ako se kojim slučajem nađete na startu Everest maratona po takvom vremenu, smatrajte se sretnim i budite zadovoljni uvjetima. Iako rijetko, temperature katkad znaju jako pasti, a mećave trajati i nekoliko dana. U takvim slučajevima se start odgađa i čeka se smirivanje vremenskih uvjeta.

Ipak, unatoč svemu organizatori kao obavezan dio opreme kojom dolazite na start preporučuju kremu za sunce. Nemojte da vas zavara 20-tak ugodnih stupnjeva, na velikoj ste visini, s riješim zrakom i posve drugačijim kutem ulaska sunčevih zraka. Čak i ako je oblačno možete dobiti opekline ako vam je koža manje otporna na Sunce.

Startnina je ne dramatično velikih 500 dolara, no troškovi dolaska u Nepal i boravka tamo 20-tak dana povećavaju ukupnu cijenu na pet do 10 tisuća dolara. Realno, za trčanje ispod Mt. Everesta, uz vizuru nekih od najviših vrhova na Globusu, to i nije baš tako puno. Većina onih koji su već sudjelovali na Everest maratonu tvrdi da više nikad neće tamo doći, ali im istovremeno nije žao što su se ohrabrili na avanturu života. Prolazak ciljem u Namche Bazaaru ostao im je jedan od najvećih dana u trkačkom životu…

Neven Miladin

Zašto se Mt. Everest zove baš tako

Uobičajeno je da vrhovi najviših planina dobivaju nazive iz rječnika lokalnih ljudi. No s Mt. Everestom nije bio takav slučaj. Najviši vrh svijeta dobio je ime po pukovniku Georgeu Everestu koji nosi i titulu Sir, a koji nema gotovo nikakve veze s Himalajama. Prijedlog o imenu vrha dao je Andrew Waugh 1857. godine, a unatoč protivljenju Sir Everesta taj prijedlog je odobrilo englesko Kraljevsko Geografsko Društvo.

Inače, vrh je dobio ime po Britancu i radi toga jer u Nepalu nije postojala imenica koja bi označavala najviši vrh koji danas znamo kao Mt. Everest. Tek je u Tibetu pronađeno ime Chomolungma, no ono se spominje vrlo rijetko, a prvi puta u povijesnim spisima koji datiraju iz 1723. čiji je autor francuski kartograf Jean-Baptiste Bourguignon d’Anville.

Maraton je, dakle, također imenovan po Georgeu Everestu, no s vremenom se sve češće upotrebljava ime Tenzing-Hillary maraton, u čast velikog dvojca, Sir Edmunda Hillarya i Tenzinga Norgaya, koji je 29. svibnja 1053. prvi kročio na najviši vrh svijeta. Upravo je taj datum predviđen za start maratona svake godine.

Osim Everest maratona koji se trči krajem svibnja, postoji još jedna slična utrka, Original Everest Maraton, koji je na rasporedu krajem studenoga, no s drugačijom stazom te startom i ciljem na drugom mjestu. Kako ne bi došlo do zabune Everest maraton se sve češće naziva i Tenzing-Hillary maraton.

Jungle maraton zapravo je treking po brazilskoj džungli, i da, zaista skriva opasnosti divljine kakvu gledamo u dokumentarcima National Geographica. Za sudjelovanje ne trebate biti super brzi, nego izdržljivi i vješti, snalažljivi i dobri u orijentaciji. Prilika da se izgubite ima napretek, no organizatori ipak vode računa da se to ne dogodi. Naoružani čuvari uvijek su u blizini, medicinske ekipe spremne, a evakuacija radi ozljede ili opasnosti izvrsno je uvježbana. Kad malo bolje razmislite, uopće nije tako strašno kako se čini.

Švedski stol za komarce

E pa upravo zato, jer nije baš tako strašno, za 2020. godinu priprema se ultra treking pod nazivom Bijeg iz džungle. To je izazov o kakvom ste dosad mogli samo sanjati. Safari maratoni čija staza prolazi tik uz lavlje čopore zapravo je šala mala za ono što vas čeka u džungli pored Belizea. Činjenice su sljedeće. Put od točke polaska do cilja dug je najmanje 200 kilometara, prolazi nekim od najgušćih dijelova srednjoameričke džungle, staza je valovita, s puno uspona i padova, rijeke se prelaze nekoliko puta, a uz malo sreće vrijeme će biti sunčano, pa će samim time i staza biti prohodnija. U slučaju kiše staza će biti barem 30 posto teža.

Da biste sudjelovali u tom izazovu trebat će vam 5.000 dolara za startninu i barem tri tjedna godišnjeg odmora. Naime, osim što avionom morate stići do Belizea, a onda i do mjesta Placencia, čeka vas i petodnevna obuka u kampu koji vode bivši vojni specijalci i koji će vas pripremiti za nadolazeće izazove. Boravak u džungli je nešto na što se jednostavno ne možete pripremiti. Recimo, 99-postotna vlaga oduzima nevjerojatno puno energije, znanje kako se zaštiti od tisuća komaraca koji čovjeka vide kao svojevrsni Švedski stol te pronalazak hrane i vode ako se izgubite, mogu vam spasiti život, o izbjegavanju predatora poput jaguara, anakondi, otrovnih paukova i škorpiona, ne treba ni trošiti riječi. Upravo zato služi obuka.

Kad završite obuku organizatori će vas odvesti u džunglu i ostaviti tamo da se sami snalazite puna 24 sata. Tad ćete zapravo moći iskoristiti sve znanje dobiveno tijekom obuke. Naravno, tijekom dana će vas obilaziti instruktori, jer ideja nije da poginete prije starta, nego da se što bolje i kvalitetnije snađete u divljini. Nakon toga organizatori će napraviti grupe od maksimalno šest ljudi koji će se džunglom kretati zajedno, a pridruženi član svake skupine bit će po jedan naoružani specijalac. On će biti u pratnji kako bi nadgledao je li sve u redu i svakog dana obavještavao organizatore kako grupa napreduje. Njegovo prisustvo sigurno će osnažiti svakog natjecatelja, no od njega neće biti nikakve koristi kad su u pitanju prelasci prepreka, odabir rute i slično.

Nemojte spavati na zemlji

Dakle, nakon ovog ne baš kratkog uvoda, što vas zapravo čeka u džungli Belizea? Organizatori upozoravaju na nekoliko stvari kojih bi se trebali pridržavati tijekom svog puta do cilja. Navodno su jaguari, inače zaštićena vrsta u srednjoameričkim divljinama, najmanji problem. Te predivne zvijeri pratit će svaki vaš pokret, ali sa sigurne distance. Domaćini tvrde da se jaguari zapravo više boje vas, nego vi njih, te nisu skloni neugodnim iznenađenjima. S druge strane, uz vas je i naoružani vojnik, pa je rizik od napada zaista smanjen na najmanju moguću mjeru. No zato nikad, ali baš nikad, kažu organizatori, nemojte spavati na zemlji. Razloga je jako puno, onoliko koliko ima insekata na tlu. Primjerice, neke vrste mrava su toliko agresivne i kreću se u skupinama od nekoliko milijuna jedinki, da čak i neki veliki sisavci bježe od njih. Zmije, otrovne i neotrovne, su tamo posve udomaćene i u potrazi za plijenom na tlu ili na drveću neće vas baš uvijek zaobići. Pogotovo ako ju iznenadite. Zato ćete spavati ili u specijalnim vrećama za spavanje ili u posebnim ležaljkama koje će biti razapete između dva drva, a štiti će vas od ogromnih rojeva komaraca koji ‘operiraju’ od sutona do izlaska sunca. Oni će vam zapravo biti najveći neprijatelji dok ste u džungli.

Pauci su posebna kategorija divljine koja će vas okruživati. Vrsta i veličina je nevjerojatno puno, no zajedničko svima je da njihov ugriz nije smrtonosan. Manji pauci skakači će vas sigurno neugodno iznenaditi, a velike, dlakave tarantule možda i izbezumiti, pogotovo kad pred večer počnu izlaziti iz svojih skrovišta. Za razliku od zmija koje će u vašoj blizini eventualno tražiti zaštitu od hladnoće ili kiše, pauci su malo slobodniji, pa se neće libiti bliskog upoznavanja s vama. Usput rečeno, upravo je džungla u kojoj ćete se nalaziti meka za znanstvenike koji se bave proučavanjem pauka.

Dolaskom do rijeke ili močvare otvorit će vam se posve novi svijet divljine u kojem caruju anakonde koje mogu narasti i do sedam metara i 20-tak centimetara duge i tri kilograma teške piranje čije zube tamošnji stanovnici koriste kao oružje za lov. No ipak, unatoč svemu, a pogotovo filmovima koji anakonde i piranje prikazuju kao proždrljive i opake predatore, vjerojatnost da doživite i najmanju neugodnost je minimalna. Rijeku ćete prelaziti praćeni pogledima lokalnih ribara koji će u to vrijeme pored vas mirno loviti ribu, a anakonde će ionako drijemati daleko od vas. S druge strane, upravo na tom području, uz malo sreće, očekuje vas pogled na neke od najvećih i najljepših leptira na svijetu i fantastičnu endemsku floru i faunu, karakterističnu za taj dio svijeta.

Predviđeno područje kojim prolazi staza na putu je nekoliko malih sela čiji su stanovnici volonteri i koji će vam biti na usluzi za sve što trebate, od okrijepe i hrane, do korekcije zacrtanog plana puta.

Ništa bez mačete

Vremenske prilike koje vas očekuju relativno su dobre. Sredinom veljače nema tako velikih vrućina, no zato su noći prilično hladne i vrlo neugodne ako niste dobro pripremljeni. Već spomenuta vlaga bit će natjecateljima veći problem od većine divljeg svijeta koji će ih okruživati, a s obzirom na to da cijela utrka traje nekoliko dana, jednostavno nije moguće u ruksaku ponijeti dovoljno hrane i vode, već će se svatko morati sam brinuti da ne ostane gladan i žedan. S obzirom na okoliš u kojem ćete se kretati, osim obavezne mačete kojom ćete si krčiti put kroz divljinu, u ruksaku ćete morati imati toliko osobnih stvari da ćete na leđima nositi najmanje 10 ili 15 kilograma. Najveći problem mnogima će predstavljati mokra obuća, jer osim prelazaka rijeka i tapkanja po močvarama, visoka vlaga i napori prolaska vrlo teškog terena onemogućit će sušenje obuće. Zato bi vam mogla patiti stopala, pogotovo nokti.

Ovisno o brzini kojom ćete biti sposobni prolaziti stazu, najmanje jednom svakog dana morat ćete stati sat vremena na kontrolnim točkama na kojima ćete proći mini liječnički pregled. Pitanje sigurnosti nije samo vezano uz ideju da vas može napasti jaguar, nego i više od toga da vas može ubosti neki insekt i prenijeti bolest radi koje vam može biti ugrožen život. Na tim mjestima neće biti hrane i vode, neće biti moguće prespavati, no bez obzira na doba dana ili noći, bit ćete obavezni pronaći kontrolnu točku i odraditi sve preglede koji se od vas očekuju.

2 kilograma riže i 3 litre vode

Vezano uz sigurnost, svaka grupa imat će tracker, pa će organizatori u svako doba dana i noći imati uvid na vaše kretanje, a njime će se moći slati i primati poruke. Mape koje ćete dobiti i na kojima će posebno biti označene rute s izvorskom vodom i točkama na kojima će se nalaziti hrana i voda u slučaju nužde, bit će podijeljene svim članovima grupe i obavezan su dio opreme koju u svakom trenutku morate imati uz sebe. Posebna vojna postrojba koja bi eventualno trebala krenuti u traganje i spašavanje nije predviđena, što znači da se na neki način prepušteni sami sebi, svojim kolegama iz grupe i onom specijalcu koji vam služi kao zaštita.

Ukupno, predviđa se 40 grupa s po maksimalno šest članova, što predstavlja svojevrsnu ekskluzivnost ako se na vrijeme prijavite i uplatite startninu. Premda je više riječ o avanturističkoj utrci, a ne treking natjecanju s jasno izraženim pobjednicima, cijela priča čini se jako dobro posložena i definitivno je izazovna. Na startu ćete dobiti broj, 2 kilograma riže i 3 litre vode, kartu i specijalca, a sve ostalo, uključujući i mačetu, morate nabaviti sami. I onda još samo krenuti u avanturu života…

Neven Miladin

Belize i opasnosti

Dolazak u srce srednjoameričke džungle pretpostavlja da ćete prethodno stići u Belize City. Gledano iz europske perspektive, do tamo je najbrže i najjeftinije stići preko SAD-a, recimo Miamija, no problem je što je riječ o državici s visokom stopom kriminala kao rezultatom prilične neimaštine. Premda je Belize meka za američke turiste koji najvećim dijelom tamo stižu velikim kruzerima, sigurnost nije zajamčena baš nikome tko se izdvoji iz grupe koje najčešće prate ljudi iz osiguranja ili policije. Puno malih razbojničkih bandi ‘operira’ danju i noću, pa je preporuka da odmah po slijetanju u zračnu luku potražite transfer avionom prema svom odredištu (Placencia). Prije odlaska u Srednju Ameriku bilo bi dobro cijepiti se protiv malarije i tropskih bolesti.

Paprene cijene

Premda se Jungle maraton održava već dugo vremena i zapravo na neki način čini sukus onoga što natjecatelje čeka na ultra trekingu Bijeg iz džungle, ipak ni organizatori još ne znaju na kakve će sve prepreke u organizaciji naići. Ideja je toliko nova da utrka još nema ni sponzora ni objavljenih nagrada za najbrže natjecatelje. Dogovoreni su tek kamp za obuku preživljavanja u džungli i volonteri u unutrašnjosti džungle. No s obzirom na to da je maksimalan broj natjecatelja oko 240, nema sumnje da će se startna lista vrlo brzo popuniti unatoč skupim aranžmanima za dolazak na utrku i paprenu cijenu startnine.

Ta priča nije bajka, ako već mi nismo glavni glumci, oko nas postoje ljudi koji prolaze upravo takav ili sličan put u svojevrsnoj opsesiji trčanjem. U pravilu to nije ništa loše, premda ima i onih koje rekreacija doslovce prebaci u neki drugi, paralelni svemir, pa doslovce podrede život trčanju na stazi od 100 i više milja, penju se po Mont Blancu i troše ogromne količine novca ne bi li pronašli novi izazov. Dok većina nas izazove traži mnogo umjerenije, ako se tako može nazvati planiranje obiteljskog putovanja recimo u Prag, Barcelonu ili London, uz nadu da će baš u to vrijeme tamo biti organiziran neki polumaraton, pa eto, kad smo već tamo, bilo bi šteta propustiti priliku, postoje i oni ljudi kojima to jednostavno više nije dovoljno. Ne, oni neće otići na Safari maraton i trčati pored divljih zvijeri u nadi da će ih naoružani čuvari zaštiti od napada pregladnjelog geparda, neće otići ni na Mt. Everest i na visini od 5.000 metara startati jednu od relativno rijetkih maratona koji se trče nizbrdo boreći se sa strahom od lavine i nedostatkom kisika (ima ga 15-tak posto manje u odnosu na uobičajenu nadmorsku visinu), a sigurno neće iskušavati sreću na područjima vječnog snijega i leda na Antarktici ili Sibiru, gdje se ledene ploče pomiču i stvaraju duboke smrtonosne kanjone u koje neiskusni trkači itekako lako mogu upasti. Ne, 99 posto ljudi koje znamo to neće učiniti, no postoje oni koji ipak traže neuobičajene izazove o kakvima nismo ni razmišljali.

Pokušat ćemo vas zaštiti

U Americi je unazad nekoliko godina postalo pomalo mondeno trčati u – zatvoru. Dakako, pritom ne morate biti ludi ubojica ili gramzljivi bankar s Wall Streeta da bi došli u priliku ući u neke od najopasnijih i najbolje čuvanih zatvora u SAD-u, nego je organizacija utrka unutar zatvorskih zidova dio plana rehabilitacije zatvorenika. Možda vam se to čini pomalo bizarno, no velik je broj ljudi koji dobrovoljno ulaze u te zatvore ne bi li, zaista uz rame višestrukih ubojica, dilera, silovatelja i lopova, trčali utrke i zaradili medalju na kojoj piše recimo San Quentin Marathon ili ime neke zabiti u Oregonu pored koje se nalazi kaznionica.

Ako ste mislili da ste 100 posto sigurni jer će duž staze koja se u pravilu proteže uz unutrašnji dio zida koji odvaja zatvorenike od slobode, stajati naoružani čuvari spremni riskirati i svoj život da bi vas zaštitili od napada nekog luđaka koji robila 4 ili 5 doživotnih kazni, prevarili ste se. Prvu stvar koju rekreativci čuju na preuzimanju startnog broja je ‘pokušat ćemo vas zaštiti, ali uvijek postoji mogućnost da ne uspijemo’. S takvim saznanjem trebate stati na startnu crtu i čekati start. Okruženi stotinama ljudi baš poput vas, osvrtat ćete se u nadi da ćete osujetiti napad nekog tipa kojem se jednostavno ne sviđa vaša boja kose ili misli da su vam tenisice za trčanje previše fancy, tražit ćete nabildane tipove prekrivene tetovažama i nastojati već u prvim metrima pobjeći od takvih.

Podložni holivudskim filmovima na temu zatvora i zatvorenika ili legendarne serije OZ, bit ćete uvjereni da ćete svoj maratonski PB ostvariti baš zato što će vas naganjati krvoloci. Ipak, to jednostavno nije istina. Napadi na takvim utrkama su nevjerojatno rijetki i u pravilu ne rezultiraju ozljedama opasnim po život. Istina, uz vas će doista trčati nabildani frajeri s tko zna kojom zatvorskom dijagnozom i prepuni tetovaža specifičnih za tamošnje bande, no riječ je o ljudima koji nisu slučajno na startnoj listi, nego su dugo i mukotrpno trenirali, nerijetko u zatvor i ušli s osvojenim učesničkim medaljama nekih od najvećih američkih utrka.

Dobro vladanje uvjet za utrku

Prema statističkim podacima američkog ministarstva koje se bavi zatvorskim sustavom, u svakoj iole većoj kaznionici postoje skupine u kojima se nalazi i nekoliko stotina zatvorenika koji se redoviti bave rekreativnim trčanjem i čija se rehabilitacija, bez obzira na duljinu kazne, jednim dijelom temelji upravo na resocijalizaciji sudjelovanjem na utrkama unutar zatvornih zidova i uz rame s ljudima koji vrlo vjerojatno nikad nisu državu prevarili ni za 25 centa poreza, a kamoli napravili neko teže kazneno djelo.

‘Prvo sam se pitala što mi sve to treba u životu, no onda su mi 20-tak minuta prije starta, dok sam se zagrijavala, prišla nekolicina zatvorenika i počeli neobavezni razgovor o utrci i trčanju. Oko nas su prolazili zatvorenici zaduženi za pripremu utrke, čuvari su bili gotovo nevidljivi. Znam da su bili na oprezu i da su nas čuvali, no nisam ih baš puno vidjela. U jednom trenutku sam shvatila da zapravo nema veće razlike uoči starta utrke u zatvoru u odnosu na bilo koju drugu utrku na kojoj sam sudjelovala. Zapravo je sve bilo vrlo ugodno, strah je odjednom posve nestao i bio je gušt trčati i zaslužiti zatvorsku medalju’, svjedočanstvo je jedne od sudionica utrke najvećem zatvoru države Oregonu u kojem se utrke različitih duljina održavaju čak osam puta godišnje. Usput rečeno, utrka na kojoj je trčala spomenuta dama održana je tek nekoliko mjeseci nakon nemira u zatvoru koji su rezultirali mini pobunom i talačkom krizom.

Zatvor u Oregonu važan je u ovoj priči jer je baš u njemu, još davne 1970. godine, poznati američki olimpijac Steve Prefontaine, započeo s predavanjima zatvorenicima na temu trčanja, što je na kraju rezultiralo utrkama na 5 i 10 kilometara, atletskim klubom s više od 300 članova i s prosječno 60-tak zatvorenika na utrkama. Nije na odmet naglasiti i da zatvorenici moraju ostvariti uvjet od 18 mjeseci savršenog vladanja da bi im bilo dopušteno trčati na ‘svojoj’ utrci.

Maraton u San Quentinu

Istodobno, u poznatom zatvoru San Quentin trčanje je tek jedan mali dio plana rekreacije čiji je cilj resocijalizacija zatvorenika. Joga, trčanje i jahanje električnih bikova (vjerovali ili ne) najpopularniji su vidovi rekreacije koje koriste zatvorenici. Da bi sve bilo još zanimljivije, sportski program rehabilitacije vodi zatvorenik koji već 12 godina služi kaznu za dvostruko ubojstvo. Osuđen je na 55 godina do doživotne kazne. On je osmislio trkački krug uz zid zatvora na kojem svakodnevno trče njegovi kolege. Krug je toliko kratak da ih je potrebno istrčati točno 105 za maratonsku duljinu.

Naravno, svi znamo koliko treba da bi se treningom stiglo do maratona, pa je zato uprava zatvora, najstarijeg u Americi i jedinog u Kaliforniji u kojem se provodi smrtna kazna (jedan od najpoznatijih zatvorenika bio je zloglasni Charles Manson, koji je u San Quentinu stanovao do 1989. godine), dopustila da zatvorenicima treninge osmišljavaju i vode treneri iz jednog trkačkog kluba u San Franciscu. Istini za volju, taj dio civilnog društva jedini je koji se tijekom maratonske utrke uključuje u život osuđenika. Očito je procjena da bi bilo preopasno pustiti ‘obične’ ljude među zatvoreničku populaciju. Nije ni čudno, jer prema službenim rezultatima posljednjih utrka certifikat o uspješno završenom maratonu (pripremljenom u Power Pointu) zaslužili su među ostalim 49-godišnjak koji će s 99 godina ostvariti prvo pravo na traženje uvjetnog otpusta, nekolicina onih koji čak ni nemaju pravo na uvjetni otpust i život će završiti iza rešetaka, čovjek koji je nožem iskasapio vlastitu ženu, zatim ju zapalio i onda za događaj ‘okrivio’ voodoo ritual, te Markelle Taylor, još jedan u niski onih koji će slobodu čekati najmanje još pola stoljeća, koji drži rekord staze u vremenu 3 sata, 16 minuta.

I u ovom slučaju zatvorenici moraju zaslužiti sudjelovanje u maratonu dobrim ponašanjem. Nažalost, premda su Amerikanci opsjednuti sportskim statistikama, nismo pronašli podatak koliko je zatvorenika-maratonaca odslužilo kaznu i nakon povratka u civilno društvo nastavilo s treninzima i sudjelovanjem u utrkama.

Dobra stara Europa (i Hrvatska)

U Americi je ta praksa, u kojoj se trčanjem nudi mogućnost brže resocijalizacije, puno češća nego u ostatku svijeta, no i u dobroj staroj Europi postoje kaznene ustanove koje dopuštaju zatvorenicima trčanje i natjecanje. Prag je samo jedan od velikih europskih gradova koji to omogućavaju.

U Hrvatskoj, naravno, takva praksa ne postoji. Istina, i u muškim i ženskim kaznionicama i zatvorima može se trenirati trčanje, no treninzi se svode na sat vremena trčkaranja na nekom krugu i to obavezno uz nadzor pravosudnog policajca. Ne treba ni reći da po lošem vremenu, recimo snijegu i zimskim hladnoćama, tako nešto nije dopušteno, ponajprije jer se djelatnicima pravosudne policije ne smrzava sat, dva ili tri dok jedan ili nekolicina zatvorenika ili zatvorenica odrađuje svoj trening. No isto tako je činjenica da su neke štićenice ženske kaznionice u Požegi svoje prve trkačke korake napravile upravo ispred zgrade u kojoj su izdržavale kaznu, a nakon izlaska na slobodu ostvarile vrlo dobre rezultate na polumaratonima. Jednu takvu priču objavili smo u jednom od prvih izdanja magazina Trčanje. Možda da imaju bolju priliku, da je sustav kvalitetnije posložen i da to okolnosti dopuštaju, možda bi neki od hrvatskih zatvorenika mogli s narukvicama trčati tradicionalni polumaraton u Požegi ili utrku u nekom drugom gradu u kojem postoji kaznionica. Ili bi se u nekim od naših zatvora mogla organizirati utrka. No to je već neka sasvim druga priča.

Dakle, ako vam ponestaje izazova jer vam je prašnjava vinska cesta kod Jaske već dosadila, razni ceneri i cestovni polumaratoni su uspavljujući, a maratoni i 100-miljerice po Velebitu i Istri vam nisu zanimljivi, posjetite Prag ili neki od američkih zatvora, uplatite startninu i trčite s ljudima o čijim sudbinama se snimaju dokumentarne serije i igrani filmovi. Svjedočanstva onih koji su to već napravili su vrlo pozitivna. Sretno!

Neven Miladin