Osmi Proljetni cener bio je po svemu poseban, u pojedinim trenucima i pomalo dramatičan. Srećom, zahvaljujući volonterima, sponzorima i partnerima, dragim humanitarcima iz Crvenih nosova i senzibilnim trkačima, sve je ispalo fantastično. Utrka je održana unatoč nevjerojatno lošem stanju Savskog nasipa kojeg je „ubila“ kiša, ali i radovi na biciklističkoj stazi koji su trebali biti završeni tjednima prije starta utrke

Nabujala Sava, blato do koljena, premda s temperaturom u laganom plusu, osjećaj je bio kao da je vjetrovitih minus 5, tako je to izgledalo druge subote u ožujku tek koji sat uoči starta osmog izdanja Zagrebačkog proljetnog cenera. Jasno je da bi neki organizatori traila ili trekinga sve dali za takve uvjete, no kad je u pitanju cestovna utrka, k tome i s dječjim natjecanjima, uvjeti su bili sve samo ne normalni. Pa ipak, krenimo od početka…

Radi radova na Savskom nasipu, Proljetni cener je ove godine trebao startati ispod Nasipa, na onom travnjaku koji se proteže do korita Save, no puno toga nije bilo kako bi čovjek očekivao. Tek koji tjedan prije starta bilo je savršeno jasno da se pretpostavljene faze izgradnje biciklističke staze neće ostvariti (štoviše, čak ni prva faza nije bila niti blizu završetka), pa je vlasnik Savskog nasipa – Hrvatske vode, u dogovoru s gradom Zagrebom, odlučio ne dopustiti start na uobičajenom mjestu, na platou s klupicama ispred Boćarskog doma. Srećom, godinama u uredu koji odobrava utrke na Nasipu rade ljudi s integritetom i stavom, s kojima je moguće sjesti i pronaći rješenje problema, pa je tako za 2025. odlučeno da se uopće ne trči po sjevernoj strani Nasipa, nego ispod njega, što je pretpostavljalo i start na već spomenutom travnjaku.

Ništa strašno, pomislit ćete. I mi smo tako rezonirali. Jednostavno, katkad postoji viša sila i treba se prilagoditi. Više od 650 prijavljenih trkača i 70-tak nordijskih hodača, plus roditelje više od 120 djece dobili su obavijesti o promjenama trase i nitko se nije bunio. Realno, takve promjene u zadnji čas nekima ne „sjednu“ kako treba, no ovog puta je sve bilo idealno. A onda je stigao kišni četvrtak, slijedio je kišni petak, a noć do subotnjeg jutra parao je pljusak.

‘Bilo je teško zaspati po tom pljusku znajući da ujutro treba startati utrka, no kasno navečer jedna naša trkačica poslala nam je video snimljen dok je šetala psa ispod Nasipa i ništa, ali baš ništa nije najavljivalo takav vodeni Armagedon koji je uslijedio’, evociraju događaj organizatori Proljetnog cenera.

‘Iskreno, kad nam je fotograf u cik zore, nešto prije 6 sati, poslao fotografiju Save koja ne da se izlila iz korita, nego je došla i opasno blizu ruba Nasipa, ostali smo smo bez teksta. Nijemi. Ukočeni, s pitanjem što sad. A ta fotka, naime, nije bila najgora stvar koju nam je fotograf poslao. Poslao je i tekstualnu poruku da je radi blata na Nasipu gotovo nemoguće trčati. Kako je on odradio svoj trening, nemojte ni pitati. Vjerojatno je bio blatnjav od glave do pete’.

Ideja o odgodi utrke gotovo da i nije dolazila u obzir; na Proljetnom ceneru se trebala održati i prva ovosezonska utrka Prvenstva Hrvatske za nordijske hodače, ljudi su u Zagreb stigli iz svih krajeva Lijepe naše i poslati ih doma bez pokušaja da se spasi što se spasit može, nije dolazilo u obzir.

Oko 6:35 stigli smo na Nasip, kombi je solidno prošao sve blatnjave bare duž trase kojom se trebalo trčati, no bilo je jasno da se tu ne mogu natjecati djeca. Zato smo brzinski osmislili trasu po asfaltu, tri duljine za tri dobne kategorije djece, uz Boćarski dom i makar se to nekim roditeljima nije svidjelo, jednostavno nije bilo drugog načina da djeca budu na suhom i sigurnom.

Djecu smo, dakle riješili. Odredili smo koliko nam volontera treba za sigurnost djece, podijelili reflektirajuće prsluke, objasnili promjenu voditelju Tomislavu Ćurkoviću i bacili se na osmišljavanje prostora za Expo i trase kojom će se trčati. Premda nam nije bilo dopušteno biti na sjevernoj strani Nasipa, u dogovoru s policijom koja je već oko 8 sati stigla u redoviti obilazak eventa, ipak smo odlučili ostati i održati utrku. Bilo je ili ćemo osigurati sigurnost trase i na njoj održati utrku ili ćemo ljudima javiti da uzmu peraje jer će umjesto trkačkog Proljetnog cenera biti održan duatlon – prvo plivanje na startu, pa trčanje preko mostova i južnim dijelom Nasipa, a onda opet plivanje do cilja.

Nakon konzultacija s policijom (jer Hrvatske vode i gradski uredi ne rade subotom ujutro) bilo je lakše, kao da nam je pao kamen sa srca. Naravno, to nije značilo da smo riješili sve probleme, pred nama je bilo puno prepreka kako osigurati što bolje uvjete za trkače i nordijske hodače, no sve je bilo bolje od ukidanja utrke.

Na kraju, vrijeme se proljepšalo, Sava je do završetka utrke još malo narasla, a ekipa koja se ohrabrila doći na Nasip zaslužila je naš vječni respekt. Sigurno nisu svi bili sretni sa situacijom u kojoj smo se nalazili, ali nitko nije protestirao, žalio se, bunio, njurgao… Nitko!

‘Sredinom utrke javio nam se jedan prijatelj koji u Austriji boravi cijelu zimu kao instruktor skijanja, zabrinuto je pitao kakvo je stanje sa Savom. Naime, na 2500 metara visokim Alpama gdje je on radio temperatura je dan i pol bila gotovo 7 stupnjeva Celzijusa, pa je otapanje snijega napunilo lokalne rijeke koje su se pak slile prema Sloveniji, u Savu i u konačnici stigle u Zagreb. Otud tako visok vodostaj Save’, prisjećaju se organizatori.

Osmi Proljetni cener bio je po svemu poseban. Prvo izdanje utrke, još tamo 2018. godine, bilo je super hladno zahvaljujući jakom hladnom vjetru, dvije godine dok su trajale kovid mjere utrka je održana u svibanjskom terminu, po ljetnim temperaturama, prije dvije godine pljusak je stao u 7:30, a staza se – makar je to izgledalo nemoguće – stigla najvećim dijelom osušiti. I u preostalim godinama vrijeme je bilo nestabilno, baš onakvo kakvo se i očekuje u Zagrebu s prijelaza iz zime u proljeće, no nikad nije bilo ovako dramatično. Srećom, zahvaljujući volonterima, sponzorima i partnerima, dragim humanitarcima iz Crvenih nosova i senzibilnim trkačima, sve je ispalo fantastično.

Neven Miladin