Jesen 2003., nakon prvog hrvatskog, samo pojedinačnog nastupa na 18. prvenstvu svijeta u Innsbrucku, naredne godine, skup najboljih planinskih trkača je održan u mjestu Girdwood, 50-tak kilometara od Anchoragea na Aljaski.

Tijekom ljeta sam s Veronikom i Antonijom skoro svaki vikend divljao po Alpama, pohodili smo najveće svjetske planinske trke tog vremena: Grossglockner, Bergen, Drei Zinnen, Susa, Grintavec, Matterhorn, Šmarna Gora, Telfes i Jungfrau, na kojima smo upoznali kompletnu svjetsku elitu, tako da smo dobro znali što i tko nas čeka na prvenstvu. Većina tih trka se u kasnijim godinama ugasila i prebacila na trailove, kojih u to doba još nije bilo. Poveznica s trailom postoji i danas s obzirom na to da je dosta vrhunskih planinskih trkača tog doba kasnije evoluiralo u izvrsne trail trkače.

Prvenstvo na Aljaski je imalo svoju specifičnu uvertiru. Trošak putovanja je dobrim dijelom subvencionirao IAAF (300$ po trkaču), a pomogao je dodatno i WMRA (50$ po trkaču). Zahvaljujući tome, unatoč rezerviranom stavu na početku, na prvenstvo je došlo 27 zemalja s blizu 300 natjecatelja. Drugi problem su bili vremenski uvjeti, ali organizatori su uspjeli uvjeriti IAAF i WMRA da na samom jugu Aljaske sredinom rujna nikada ne pada snijeg i da je temperatura u pravilu oko 15 stupnjeva, pa su na temelju toga ipak dobili organizaciju prvenstva. Naravno, snježna mećava je zasula Girdwood samo tri sata pred start prve trke…

Problemi s vizama

Naš tim je u polasku stalno ulazio u probleme i neočekivane situacije. Prvo, američka viza nije odobrena za nekoliko naših najboljih trkača, tako da se ekipa formirala na temelju onih koji su je dobili i onih koji su si mogli priuštiti troškove natjecanja, koji su uz sve subvencije iznosili preko 1000 eura po osobi. Pravi cirkus se ipak desio prilikom odlaska. Naime, sve europske reprezentacije su imale rezervirani čarter let iz Frankfurta od strane jedne njemačke putničke agencije. No, kad smo došli u Frankfurt, sat vremena prije polijetanja čekalo nas je prvo u nizu iznenađenja: Za let su naš i slovački tim trebali imati i kanadske vize (ostale zemlje nisu podlijegale kanadskom viznom režimu), koje naravno nismo imali. Stvar je bila u tome da avion do Aljaske nema dovoljno goriva i mora sletjeti na dotankavanje u zračnu luku Silver City u kanadskoj pokrajini Yukon. Bez obzira na to što se neće izlaziti iz aviona, za to je potrebno imati vizu?! I tako, ostajemo dodatnih pet sati u zračnoj luci u Frankfurtu, jer su nas prebacili na drugu liniju preko New Yorka.

Nakon 9 sati leta, novi problemi u zračnoj luci John F. Kennedy. Ne možemo ni na taj let jer Anchorage nije krajnja destinacija, već Kina, i za nju treba imati viza, koju naravno, isto tako nemamo. Trpaju nas u aerodromski hotel na spavanje, a jutrom hvatamo novu liniju preko Salt Lake Cityja. Tamo još dodatnih 5 sati čekanja, da bi na kraju, nakon puna dva dana (48 sati puta), konačno stigli na odredište, sa Slovacima koje smo non stop šlepali za sobom, s obzirom na to da ni jedan njihov član nije znao engleski.

No, ni tu nije bio kraj problemima. Kad smo došli na tehnički sastanak, saznali smo da se za ekipni muški plasman na Svjetskom prvenstvu računaju 4 trkača (za razliku od europskog, gdje je bilo potrebno 3). Nekako smo uspjeli nategnuti rukovodstvo WMRA da mi dozvole da ja, koji sam na prvenstvo doputovao kao i inače u svojstvu team leadera, budem taj nesretni četvrti.

Sjajni Slovenci i nepobijedivi Talijani

Dakle, 3 sata prije prvog starta prava zimska mećava i prvih par trka je održano u gotovo neregularnim uvjetima, ali nikog od sudionika to nije previše pogodilo, već dapače, kakva bi to bila aljaška avantura bez snijega do koljena. Staza je bila po principu gore/dole, krug od 4 kilometra s 2 kilometra uspona i 2 kilometra nizbrdice. Muškarci su imali 3 (12 kilometara), a žene 2 kruga (8 kilometara). Juniorske trke je poharala fenomenalna mlada generacija slovenskih trkača: Prvo i drugo mjesto za Mitju Kosovelja i Petera Lamovca kod juniora, te treće i četvrto za Mateju Kosovelj i Luciju Krkoč kod juniorki, te posljedično – dva ekipna zlata! To je izazvalo veliku reakciju slovenske sportske javnosti, pa su na povratku u deželu dočekani na aerodromu kao nacionalni heroji. Brat i sestra Kosovelj su kasnije imali dosta uspješne seniorske atletske karijere: Mitja je postao dva puta svjetski prvak u disciplini planinskog trčanja na duge staze, koja je uvedena sljedeće godine, polumaraton je trčao za 1:04, a maraton 2:17; Mateja je pak na europskim prvenstvima uzela dvije medalje (srebro i bronca), uz par četvrtih mjesta, a polumaraton je išla 1:15, dok se u maratonu spustila na solidnih 2:43.

Glavnu mušku trku je dobio Marco De Gasperi, jedan od najtrofejnijih planinskih trkača svih vremena. Peterostruki svjetski prvak, pravi specijalista za spust, s obzirom na to da je svih pet titula osvojio na downhill prvenstvima (neparne godine), na koja pak nije dolazio kralj uspona Jonathan Wyatt, koji isto ima pet titula svjetskog prvaka s uphill prvenstava (parne godine), ali i jedno s downhill, kad je 2995. održano u njegovom Novom Zelandu. Inače, De Gasperi ima polumaraton 1:05, i naravno fenomenalnih 55 kilograma. Prije par godina u Portugalu sam ga ponovo sreo nakon dugo vremena, tad već kao 42-godišnju veteransku legendu, na zadnjem svjetskom prvenstvu u trailu, na kojem je osvojio 18. mjesto sa zaostatkom za pobjednikom od 15 minuta (usporedbe radi, naši najbolji traileri su zaostajali preko sat vremena).

Ekipna pobjeda je pripala Italiji, daleko najtrofejnijoj naciji planinskog trčanja. Njihov muški tim je na dosadašnjih 35 svjetskih prvenstava svaki put osvajao medalju, od čega čak 24 puta zlatnu, a gubili su je tek u zadnjih 10-tak godina kad su na prvenstva počele dolaziti afričke reprezentacije Eritreja i Uganda, obje s visoravni Rift Valley. Najzaslužniji za nevjerojatan niz talijanskih planinskih trkača je njihov legendarni trener Raimondo Balico, koji je vodio njihov tim punih 28 godina (od 1985. do 2012.) i pri tom osvojio 23 titule ekipnih svjetskih prvaka. Nakon njegovog odlaska, Italija se popela na pobjedničko postolje još samo jednom (2015.), dok se za njegovog mandata samo jednom nije popela. Nažalost, Balico je 18. ožujka 2020. godine postao jedna od prvih i najpoznatijih žrtava koronavirusa u svijetu trčanja.

Nezaboravno iskustvo

Naša muška ekipa se nije proslavila, shodno izbornom ključu, kojeg na kraju gotovo da nije bilo, s obzirom na to da su Aljasku vidjeli samo oni koji su uspjeli dobiti vize i imali sredstva za put. Osvojili smo debelo zadnje mjesto (18.), ali je zato upisan prvi pionirski nastup hrvatske planinske reprezentacije na nekom svjetskom prvenstvu. Nakon toga nismo bili puno bolji ni narednih godina, ali više nikada nismo bili zadnji. Najvrjedniji nastup smo zabilježili 2007. u švicarskom Ovronnazu, kad smo osvojili 19. mjesto u konkurenciji 25 zemalja. Nažalost, pojavom i ekspanzijom traila, gotovo potpuno se izgubio i onaj mali postojeći interes za planinsko trčanje, pa smo zadnji nastup na svjetskim prvenstvima zabilježili 2013. u Poljskoj, u mjestu Krynica-Zdroj. Uglavnom, u Girdwoodu su u konkurenciji od 115 natjecatelja, naši zauzeli sljedeće pozicije: 103. Damir Černić, 107. Predrag Bošnjak, 111. Željko Pale, 114. Dragan Janković (uspio sam dobiti jednog Slovaka, ni do dan danas mi nije jasno na koju je on foru upao u reprezentaciju, sigurno ima zanimljivu priču).

Žensku trku je dobila Novozelanđanka Melissa Moon, koja je na vrh uspona stigla sa Škotlanđankom Angelom Mudge, koju je dobila na dugačkom i strmoglavom spustu ka cilju. To joj je bila druga titula svjetske prvakinje u planinskom trčanju, prvu je osvojila dvije godine ranije, nakon čega je izabrana za sportaša godine Novog Zelanda. Imala je dugu i relativno uspješnu karijeru (polumaraton 1:13, maraton 2:41), a uz to bih dodao i pobjedu na Empire State Building 2010. godine, s vremenom 13:13 za 86 katova! Njezin rekord je popravila tri godine kasnije Austrijanka Andrea Mayr (11:23).

Hrvatske cure su nešto bolje prošle, ekipno su osvojile 13. mjesto od 15 reprezentacija. Veronika Jurišić je zauzela 27. mjesto i to je sljedećih 10 godina bio najbolji naš plasman na svjetskim prvenstvima, kojeg je popravila Barbara Belušić u Poljskoj, kada je bila 17. Uglavnom, ostao je najbolji na up&down prvenstvima, jer je u Krynici bilo po rasporedu uphill. Inače smo uvijek lošije prolazili na prvenstvima s nizbrdicama, s obzirom na to da u hrvatskom kalendaru planinskog trčanja uopće nije bila takvih trka. U konkurenciji 65 natjecateljica, naše su osvojile sljedeće pozicije: 27. Veronika Jurišić, 56. Antonija Orlić, 62. Jelena Lukšić (tada 18-godišnja članica splitskog Marjana).

Sve u svemu, nezaboravno iskustvo za sve nas. Deset dana smo boravili na Aljaski, rentali kombi i proputovali dobar dio obalnog dijela ove neobično lijepe zemlje s nepreglednim prostranstvima. Za usporedbu, Aljaska je površinom 30 puta veća od Hrvatske. Povratak je bio sasvim druga priča. Avion nije kružio oko zemlje zapad-istok, već ju je preletio okomito, točno preko Sjevernog pola. Kad smo ga nadlijetali pilot je obavijestio putnike da upravo prelazimo najsjeverniju točku naše planete. Putnici u desnom redu su kroz prozor gledali dan, a ovi u lijevom noć.

Dragan Janković