Ne treba mi kristalna kugla kako bih znala što donosi budućnost, i to ne zato što sam vidovita, nego zato što vjerujem u snagu energije i robujem rutinama. Posljednjih deset godina za doručak jedem zobenu kašu (kad se osjećam posebno inspirirano, ispečem si i zobene palačinke s javorovim sirupom). Ta rutina daje mi energiju da svakog jutra trčim kroz park oko prvog i trećeg jezera, osluškujući jedino škripu tenisica na šljunku i svoje otkucaje srca. U prolazu pored kioska sa sladoledima i balonima obavezno mahnem crvenokosoj prodavačici. Iako se viđamo gotovo svakog jutra, sigurna sam da me ne bi prepoznala izvan parka i bez opreme za trening.

Otkako sam napunila tridesetu, osim obroka (u trgovinu ne idem bez popisa za kupnju), unaprijed planiram i sve svoje vikende. U kalendar upisujem i ‘druženje s Anom’ i ‘pranje prozora’, spremno ignorirajući sve one koji me zbog toga zadirkuju.

Odgovor na pitanje gdje ću biti prve nedjelje u svibnju znam čak i ako me se na prepad probudi usred noći (to i koliko heksametara ima Ilijada, zahvaljujući svojoj srednjoškolskoj profesorici iz hrvatskog jezika). Bit ću u Zadru na Liburnskoj obali s koje starta Wings for Life World Run globalna utrka, baš kao i svake prve nedjelje tog najljepšeg mjeseca u godini. Trebam samo zatvoriti oči da bih bila tamo i osjetila uzbuđenje koje se tog dana osjeća u zraku: rekreativci, početnici i profesionalci svi zajedno brišu znoj s čela rukavom i nestrpljivo pogledavaju prema satu. Uskoro će 13 sati, trenutak u kojem se više stotina tisuća trkača diljem svijeta počinje kretati prema istome cilju. Svi trčimo za one koji ne mogu.

Još.

Za one koji ‘još’ ne mogu trčati.

Kao netko tko s tolikom jasnoćom vidi budućnost, opipljiva je i znam da nije pitanje hoće li se pronaći lijek za ozljede leđne moždine, nego kad će se to dogoditi. Napredak u znanosti sličan je trkačkom napredovanju prema željenom cilju; treba biti redovit, svakoga dana pojesti zobenu kašu i dati sve od sebe – pa čak i onda kad nam se čini da nema pomaka. Sjećam se kad sam tek krenula trčati koliko mi se pomisao da sudjelujem u nekoj od utrka činila nevjerojatnom.

Danas, kad otvorim oči stojim na startu. Okružuje me nekoliko tisuća sličnih meni, svi gledamo prema naprijed, prema velikom cilju i prema budućnosti u kojoj jesmo ono što smo bili zajedno sve ove godine.

Više ne mislim, sada znam da ću jednoga dana prvu svibanjsku nedjelju provesti rame uz rame s onima koji dotad, ili sad, još ne mogu trčati. Svi ćemo se međusobno ohrabrivati, ponosni na činjenicu da smo svojim koracima oblikovali budućnost u kakvoj želimo živjeti.

~ jedna od stotine tisuća sudionica… ili svi mi