Kada život obuzmu teški dani, klaunovi s crvenim nosom otvaraju vrata svijeta u kojem tugu pretvaraju u radost, a strah i nemoć u snagu. U najneočekivanijim trenutcima bude nadu u djeci na liječenju i njihovim roditeljima, starijima u domovima, u ljudima onda kad im je to najpotrebnije.

Biti klaun u Crvenim nosovima znači prihvatiti put konstantnih edukacija iz područja komunikologije, sociologije, pedagogije, bolničkih procedura te različitih umjetničkih vještina i znanja. Rad klaunova s najranjivijim skupinama društva specifičan je i kombinira humor, igru i empatiju kako bi im pružili emocionalnu podršku i olakšanje.

Crveni nosovi posjećuju 118 dječjih odjela bolnica diljem Hrvatske gdje djeci na liječenju i njihovim roditeljima donose predah od teških trenutaka. Svaka posjeta donosi nove priče i daje poseban smisao misiji ove udruge koju omogućuju njihovi donatori.

Ovo je priča klaundoktora Čarlija koja je nastala zahvaljujući dragocjenoj podršci donatora.

Od trenutka kada na svoj nos stavimo crveni nos, više nismo isti. Drukčije hodamo, govorimo, drukčije gledamo na svijet. Ovo je ozbiljan posao. Odgovoran. Ali ruku na srce, i mi smo tada djeca koja idu djeci. Prolazimo hodnicima, pozdravljamo užurbane ljude u kutama, ljude zabrinutog pogleda. Netko kimne uzvrativši pozdrav, netko gleda u daljinu i vrti tužne misli, netko plače, netko se smije. Bolnica je svijet u malom u kojemu svaka soba priča za sebe.

‘Kuc, kuc, kuc’.

Na krevetu, u poluležećem položaju sjedi divan mladić bez kose, blijed. Ne gleda nas i imam dojam da se nikad neće okrenuti prema nama klaunovima.

‘Smijemo li kratko k vama’, upitam. Vidno umorna majka s blagim osmjehom na licu kimne potvrdno, smogla je snage.

Kolegica klaunesa i ja, pjesmom i trikovima sa šarenim maramama i rupčićima koji su netragom nestajali, uspjeli smo polako doprijeti do njega. U početku je sramežljivo pogledavao što se to zbiva, a onda se bolničkom sobom zaorio pljesak. Naklanjamo se sa zahvalnošću. U tom se trenutku mladić zagonetno i dramski polako licem okrenuo prema nama i vidimo kako si je maminom olovkom za oči nacrtao Poirot uvijene brkove te rekao:

‘Nemam kosu, ali mi zato ovi izvrsno stoje’.

Bio je to trenutak veći od svih. Poklonio nam je najljepši široki osmijeh i pogledao nas smeđim očima duboko kao da nam gleda u dušu, sretan što smo trenutak zabrinutosti i tuge zajedno pretvorili u radost, sreću i lakoću prihvaćanja.

Podržite i vi Crvene nosove svojom donacijom i omogućite da djeca koja borave u bolnici svoje dane provedu u radosti i veselju. Aplikacijom internet bankarstva skenirajte ovaj barkod, upišite iznos donacije i postanite dio priče o osmijehu djece u bolnicama.