Unazad nekoliko godine ugašeno je nekoliko velikih i dosta manjih utrka. Nekad su razlozi bili financijske prirode, katkad je pohlepa lokalnih političara uvjetovala gašenje utrke, a događalo se i da radi sigurnosti natjecatelja određene utrke moraju biti ugašene. Neke od utrka ugašene su trajno, a za neke se ipak još nadamo da bi se mogle pojaviti u trkačkim kalendarima

Popularnost rekreativnog trčanja nije nikakva novost u svijetu, čak više nije ni u Hrvatskoj u kojoj je svoj vrhunac doživjela u mjesecima uoči nesretnog lockdowna za koji je bila zaslužna epidemija Covid-19. U kasnim mjesecima 2019. broj trkača vjerojatno je bio najveći, a utrke najposjećenije. Na žalost, puno se toga promijenilo pojavom korone, a čak i u narednim godinama, kad je virus stavljen pod kontrolu, neke stvari su se nepovratno izgubile.

Možda i najveća utrka koja je nestala s karte domaćih rekreativnih natjecanja je Istrian Wine Run koja je, istina za volju, ugašena upravo već spomenute 2019. i to radi nedostatka sponzora. Financiranje tako velikog eventa treba shvatiti itekako ozbiljno, pogotovo ako se organizacijski želi dovesti do savršenstva. Istrian Wine Run bila je zaista odlična utrka, puna duha, veselja i radosti, i to ne (samo) zato što su trkači mogli na stazi kušati slavna istarska vina.

Na stazi se vjenčavalo, plesalo, trčalo u maskama, pa i pila koja kapljica više nego bi možda trebalo. U svakom slučaju, gašenje Istrian Wine Runa bilo je vijest koja je šokirala ljubitelje trčanja i prava je šteta da lokalni istarski klubovi nisu dali inicijativu da se organizira barem nešto slično.

Gašenje atraktivnog AAM-a

Ništa manje poznat nije i Adria Advent Marathon koji je godinama predstavljao posljednju ozbiljnu maratonsku utrku u regiji, pa su u Crikvenicu početkom prosinca stizali ozbiljni i malo manje ozbiljni trkači iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine, a redovito su trčali neki od domaćih najboljih trkača i trkačica, poput Roberta Radojkovića, Marije Vrajić i Maje Urban. Službeno Adria Advent Marathon još nije potpuno ugašen, no nije održao ni 2022. ni 2023. godine, a razlog koje je objavljen na društvenim mrežama vezan je uz previsoke organizacijske troškove.

U objavi su se, bez previše samokritike, spominjale visoke startnine, skupi startni paketi, šutnja gradskih vlasti… Kao da na ostalim utrkama u Hrvatskoj nije slična situacija. Štoviše, startni paket Adria Advent Marathona nikad nije bio ekstra bogat, a ako je zatvaranje prometnica bio preveliki financijski izazov vjerojatno se mogla pronaći alternativna, manje prometna staza. Kako bilo, AAM-a zasad nema, a hoće li se ponovno trčati u 2024. tek nam ostaje za vidjeti.

Popularna Holjevka održava se od 2015. i radi atraktivne staze prilično je dobro popunjena startu. Inicijator i organizator je bio Zagrebački atletski savez, no u jednom trenutku, nakon završetka epidemije korone, pojavilo se pitanje opstanka popularne utrke. S obzirom na to da se doslovce u zadnji čas organizacije primio Atletski klub Sljeme, čije se kancelarije nalaze 100-tinjak metara od Mosta Slobode s kojeg kreće start, utrka je ipak opstala.

Kao zanimljivost valja naglasiti da je Holjevka svojedobno bila jedna od rijetkih utrka čiji je start namjerno označen gotovo punih pet minuta prije predviđenog vremena. S obzirom na to da je padala kiša, jedan dio trkača, a među njima i neki od favorita za pobjedu, zagrijavali su se ispod Mosta Slobode, pa nisu stigli na start. Što se dogodilo? Tadašnji zagrebački gradonačelnik Milan Bandić nije imao vremena čekati pravo vrijeme za start, pa su organizatori opalili iz pištolja ne mareći pritom što je barem 50-tak ljudi još bilo na stepenicama koje vode na most, a ispod njega još barem 20.

Velika Gorica zaslužuje Turopoljsku trku

Za razliku od Holjevke, slavni Hvar Halfmarathon ipak nije preživio sve izazove koji su bili postavljeni pred organizatore. Utrka se smatrala jednom od najljepših, ali i najtežih kad je u pitanju polumaratonska staza, no i prije epidemije korone bila je organizacijski vrlo izazovna. Dok se održavala u lipnju bila je i vrlo dobro popunjena, no prebacivanjem na kraj kolovoza očito je izgubila na važnosti kod rekreativaca. Na kraju nije doživjela jubilarnu desetu obljetnicu. Posljednje izdanje Hvar Halfmarathona održano je 2019. godine i to s tek stotinjak polumaratonaca na startu.

Turopoljska trka se trčala gotovo tri desetljeća, a staza je prolazila središtem Velike Gorice i bila je vrlo cijenjena među trkačima. Na žalost, nakon otkazivanja radi Covid-19 epidemije otišla je u povijest. Na web stranici utrke i danas piše da je otkazana među ostalim i radi nesigurne financijske strukture. Šteta, baš šteta… Velika Gorica je šesti po veličini grad u Hrvatskoj i svakako zaslužuje (barem) jednu veliku cestovnu utrku godišnje.

Ljetna kros utrka Volim trčanje također je svoj kraj doživjela u 2020. godini. Vrlo popularna utrka okupljala je i puno djece na zabavnim radionicama na otvorenom, Nasip je u vrijeme utrke bio prepun trkača, nordijskih hodača, roditelja, baka i djedova… i baš je bio gušt trčati u tako pozitivnoj atmosferi. Pa ipak, organizatori su odlučili ugasiti natjecanje i posvetiti se novim izazovima.

Nove staze, novi ljudi

Naravno, unazad nekoliko godine ugašeno je još dosta manjih utrka, jedna od njih bila je vrlo popularna i dugovječna Dolinom kardinala u Krašiću, ugašena je i jako popularna mini liga Zagreb 5×5, pa zatim noćna utrka Ilica i nekoliko odličnih sljemenskih trailova, jedna izvrsna trail utrka u Rijeci (u organizaciji Kvarner Trailsa), ludi trail u Lici (bio je poseban po tome što je dio staze prolazio kroz špilje), Sinjski polumaraton i Zagreb Trail. Ugašeni su polumaratoni u Bjelovaru, na Pašmanu, u Jurjevu, planinske trke Kamešnica, Visočica, Vila Rebar… Nekad su razlozi bili financijske prirode, katkad je pohlepa lokalnih političara uvjetovala gašenje utrke, a događalo se i da radi sigurnosti natjecatelja određene utrke moraju biti ugašene.

S druge strane, treba biti pošten i ustvrditi da je nestanak nekih utrka otvorio mogućnost nastanka novih, kvalitetnih natjecanja. Među ostalim danas u Hrvatskoj postoji i nekoliko ultramaratona, osmišljene su nove staze, pojavili su se i neki novi ljudi sa zdravim ambicijama organizacije vrhunskih trkačkih evenata. Tu su i sponzori koji su kroz godine suradnje s raznim utrkama imali priliku ostvariti svoje ciljeve i na kraju se odlučiti za podržavanje samo najboljih organizatora.

U jednom trenutku 2019. godine pojavila se informacija da u Hrvatskoj postoji više od 400 utrka, mahom cestovnih i trailova, pa kad tako velik broj podijelite na broj vikenda u godini, shvatit ćete kako su trkači imali priliku za dobar odabir, ali i kako je bila velika konkurencija. Tek desetak ili dvadesetak tisuća redovitih sudionika utrka nije moglo napuniti sva natjecanja i neka su, logično, morala ili pronaći bolje termine ili kvalitetniji način financiranja. Osim te dvije opcije preostalo je samo gašenje utrke.

Opstaju samo najjači? Ne nužno, ne uvijek. Opstaju i oni koji su snalažljivi, strpljivi i/ili hrabri, koji znaju kako promovirati utrku, kako u moderno digitalno vrijeme doprijeti do trkača i sponzora. U životu nikome ne ide baš onako kako si je zamislio, uvijek postoje odstupanja. Baš zato ljute izgovori da se utrke gase jer su trkači prezahtjevni i traže tko zna kako bogate startne pakete. Čak i da je tomu tako (a nije!), uvijek postoje opcije kako smanjiti troškove startnog paketa i kompletne organizacije. U suprotnom, nemojmo se lagati da se utrke organiziraju iz ljubavi prema trčanju. Sasvim je legitimno od toga i živjeti, no onda su i pravila malo drugačija…

Neven Miladin