Kada ljudi saznaju da se baviš trčanjem vrlo često pitaju zašto se bavimo baš s tim. Tada me sjećanje uvijek odnese u osnovnoškolsko doba. Kao trinaestogodišnjakinja osjetila sam nešto dok sam trčala što me kasnije cijeli život zvalo dok se nisam odazvala.

Otišla sam s prijateljicom na trčanje da budemo fit za nadolazeće provođenje vremena na sunčanoj plaži uz more. Trčale smo ujutro na atletskoj stazi i nije mi se to uopće sviđalo. U jednom trenutku, prijateljica je stala, a ja sam nastavila. Tako sam trčala neko vrijeme dok me neki glas sa strane nije prekinuo. „Koliko ti još misliš trčati? Trčiš već 20 minuta, ja bih išla doma“. Odgovorila sam da bih još malo i nastavila. Kako opisati osjećaj koji sam tada osjećala dok sam trčala? Savršena usklađenost pokreta nogu i disanja, imala sam osjećaj da mogu trčati vječno. Nisam bila umorna, nisam bila žedna, nisam bila gladna, samo sam trčala. To je bio moj prvi susret s trčanjem. I od tada se više nisam bavila tim, osim na satima tjelesnog i u tome sam bila jako loša.

Dvadeset godina poslije trčanje me napokon uspjelo dozvati i krenula sam. Naravno, bila sam očajna, nisam mogla istrčati ni 200 metara. Mrzila sam svaki aspekt tog sporta, ali me nešto tjeralo da idem s treninga na trening. Dvoje manje djece, psihički zahtjevan posao, obitelj, sve se skupljalo i trčanje mi je postala terapija, moj ispušni ventil. Žudjela sam za onim osjećajem kojeg sam osjetila onog jutra na trčanju – stanje bez ikakvog umora i bez ijedne jedine misli u glavi osim lijeva, desna, lijeva, desna, lijeva, desna…

Krenuli su se nizati kilometri. Bili su to spori kilometri, ali su bili moji. Jednog prohladnog ponedjeljka trčali smo dužinu, do Markovog polja i natrag. Ruta prema tamo je išla super, noge lagane, izvrsna ekipa oko mene. Kada smo krenuli natrag, presjeklo me nešto – vratio mi se onaj osjećaj. Vratila sam se u djetinjstvo i opet sam osjetila da bih mogla trčati vječno. Koji savršen osjećaj! Svijet oko vas ne postoji, postoji samo taj trenutak u kojem trčite i postojite. Ne postoje brige, ne postoje problemi, ne postoji ništa osim vas. Nakon toga su se počele događati promjene u mom životu. Nastala je ljubav prema trčanju koju sam oduvijek gajila i zatomila. Nastala je nova osoba i život mi je postao lakši.

Trčanje mi je pomoglo u svim segmentima života. Počela sam biti tolerantnija, otpornija, trčati kilometar po kilometar, i na cesti i u životu. Jedna od najboljih odluka u životu mi je bila ta kad sam se odlučila javiti Sanji i pitati za termine treninga. A trkačka ekipa? To je ekipa iz snova. Toliko pozitive, toliko potpore, toliko dobrote, mjesto gdje se zbilja može rasti. Jednom kad se navučete na trčanje i osjećaj da vi to zbilja možete, znajte da ćete u sljedećem trenutku davati zadnje novce na još jedan par novih tenisica. Dobro došli u Omegino pleme!

Mirela Pakšec