Ovog proljeća se navršilo punih 50 godina od snimanja jednog od najznačajnijih albuma u povijesti rocka. Najjednostavnije rečeno – muzičko remek djelo svoga vremena, pojam konceptualnog albuma. Neću sad uspoređivati s Mozartovim simfonijama ili Straussovim Dunavom, al’ tu je negdje. No, to je ionako stvar osobnog ukusa, sluha i količine vremena provedenog uz glazbu. Kako nisam glazbeni kritičar, čak bih rekao i glazbeno poluobrazovan jer me korijeni s okovima vuku u prve dane punka, već najosporavaniji i istovremeno najuspješniji trkački trener, što je u skladu s kontradiktornošću albuma, a što i jest lajt motiv, dao sam si za domaći zadatak da povučem nekoliko paralela između ovog albuma i trčanja.
Kao prvo, rijetko koji umjetnik će objašnjavati svoje djelo, to mu dođe nešto slično kao kad moraš nekome pojasniti vic. Razlikuje se samo u tome što umjetnost može (ako može) svako doživjeti i vidjeti na svoj način. Pinkići nisu nikada objasnili zašto su snimili ovaj album i što se krije u pozadini istog, to je ostavljeno svakome ponaosob da ga protumači onako kako može i zna, fora i jeste u tome da je višesmislenost opće primjenjiva.
Uglavnom, ključna metafora albuma je trčanje. OK, to sam shvatio, trčanje u njihovim pjesmama simbolizira pejsanje urbanog, općim napretkom nametnutog životnog tempa koji će nas prije ili kasnije samljeti na ovaj ili onaj način, ali zašto ja ne bi shvatio to upravo naopako – trčanje kao jedini pravi način da pobjegneš iz te centrifuge? Brijem da Pinkići nisu bili trkači, u to vrijeme ljudi nisu trčali zbog viših, nižih ili bilo kakvih životnih ideala, već isključivo radi rezultata, a to oni nisu garant, bavili su se muzikom i opijatima, sve pet. Da je vremeplov malo okasnio i da su Watters i Gilmour povremeno joggali i bili svjesni suštine današnje trkačke doktrine, sigurno bi masu dvosmislenosti s Tamne strane mjeseca drugačije interpretirali. Gotovo sam siguran da ovaj album ne bi nikada ni snimili, barem ne ideološki. Tako da je i bolje što nisu trčali J. Elem, da se ne pogubim u katakombama moždanih vijuga, ajmo redom:
- Samo ime albuma se već na neki način može povezati s trčanjem. Tamnu stranu mjeseca nitko nikada nije vidio (osim možda Neil Amstronga i njegove posade, pod uvjetom da su fakat bili gore, ali kao štovatelj lika i djela Stanleya Kubricka, vjerujem da nisu), što je manje važno, koliko činjenica da ona simbolizira na neki način otuđenost ili pak osobnost ljudi koje smatramo idiotima i trpamo ih u umobolnice… ono, kao za njihovo dobro. Oni su za nas normalne nenormalni, tretiramo ih društvenim otpadom i luđacima, međutim iz njihove perspektive je slika proporcionalno obrnuta. Mi smo u svojoj manijakalnoj jurnjavi ka uspjehu, novcu i blagostanju za njih luđaci. Oni su za nas debili, mi smo za njih, naša riječ protiv njihove i obrnuto… ono što je meni žuto, policajcu je uvijek crveno.
Ljudi koji se tako strastveno odaju trkačkom porivu, dobrim dijelom i s punim pravom zanemaruju stvarnost koja nas guši i vodi ka istrebljenju, na neki svoj čudan način žive baš na toj tamnoj strani mjeseca, neshvaćeni od onih na svjetlijoj životnoj pozornici. After all, samo trkač razumije trkača, zar ne? - Album počinje s pjesmom Speak to me. Uvodni dio je srčani puls, mislim da nema ljudi koji su više opsjednuti njime od trkača. Uglavnom, gomila specijalnih efekata, neartikuliranih buncanja, manijakalnog smijeha, s vrlo malo teksta koji sasvim dovoljno govori o konceptu albuma: „I’ve always been mad, I know I’ve been mad, like the most of us… very hard to explain why you’re mad, even if you’re not mad…”
- Druga pjesma se zove Breathe… da sam svaki put dobio kunu kad bi me trkač pitao kako treba disati, danas bi vozio Mercedes Sedan! Jedna od strofa kaže “Run, rabbit run…”, i mada ima podrugljivu notu ka onima koji trče tj. prate tempo mašine u kojoj se manje/više svi vrtimo, jedini pravi način izlaska iz nje ustvari i jeste da zec, ali zaista – trči!
- Treća stvar je očiti nastavak i posve (ne)simbolično se zove On the Run! Instrumental, opet s dosta specijalnih efekata koji ukazuju na manijakalno trčanje ili metaforu istog.
- Slijedi istinsko remek djelo – Time! Po meni njihova najkarizmatičnija pjesma, i kad bi ovaj band trebalo predstaviti samo s jednom pjesmom, onda je to to. Fenomenalan vokal Davida Gilmoura svojski dočarava apokaliptičnu pozadinu pjesme, bezvezan život bez života, protraćen na glupe, sebične i male stvari. Pjesnik je htio reći da većina ljudi nije svjesna da propušta jednu jedinu priliku da živi uzbudljiv život na najjače, a ključna strofa kaže:
“And you run and you run to catch up with the sun but it’s sinking
Racing around to come up behind you again”
Iza toga slijedi možda najjača rečenica u povijesti Rock’n’Rolla:
„The sun is the same in a relative way, but you’re older
Shorter of breath and one day closer to death“
Toliko simbolike s trčanjem (run, catch, racing, shorter of breath) nećete naći ni u jednoj drugoj pjesmi ikad snimljenoj.
Još se jedan dio pjesme striktno, u ovom slučaju čak i na tehničkom nivou, veže uz trčanje ili još bolje – uz trku:
„And then the one day you find, Ten years have got behind you
No one told you when to run, You missed the starting gun”
Rogers veli da ako si omašio startni pištolj, praktički život teče bez veze… a nemaš trenera da ti kaže gdje, što i kad treba trčati. OK, shvaćam da nije baš mislio da je život nastup na maratonima i trailovima, ali zar nas nešto košta da, s punim pravom, vjerujemo da je naš starting gun upravo – starting gun!
Koliko puta svako od nas nije omašio start trke? Ja, da se pohvalim, do današnjeg dana točno 1586 puta. Istina, dva puta jesam: jednom sam došao na Turopoljsku trku sat vremena prekasno (fucking pomicanje vremena), a jednom sam u Ferrari bio u tojtoju kad je pištolj grunuo… zadnjeg učesnika sam stigao tek negdje na početku trećeg kilometra, nažalost tad još nije bilo neto mjerenje vremena, sve je bilo „gun time“, ušto je ušlo i sranje
Nakon srčanog pulsa, sljedeća trkačka opsjednutost je vrijeme, a kombiniranjem ta dva pojma dobiva se uvid u vlastitu formu, ali isto tako i u urođenu (maksimalan) i stečenu (minimalan) predisponiranost.
- Slijedi još jednom Breathe, ili bolje rečeno njezin drugi dio. Pjesma je kratka i opuštajuća, nakon visokog tempa u pjesmama On the Run i Time, baš kako i treba biti u dobro odmjerenom fartleku (ili životu) u kojem treba doći do daha
- Great gig in the Sky govori o smrti. Pjesma je vrlo neobična, teksta gotovo da i nema, ali piano i horor ženski vokal dočaravaju ljudski strah od smrti. Minijaturni tračak genijalnosti, Mona Lisa Rock’n’Rolla, pjesma koju je nemoguće shvatiti i objasniti.. ili napraviti još jednom.
- Slijedi Money, njihov veliki hit, rekao bih ne ciljano. Naime, Pinkići nikad nisu snimali ritmične, komercijalne pjesme, ali smisao ove jeste da dočara automatizam svakodnevnice kroz jednoličnu bezličnost ili ponavljajući naglašeni ritam. Money je posveta ljudskoj pohlepi i zabludi da bolji život dolazi s više bogatstva. Oda potrošačkom vremenu i društvu u kojem živimo i bezumnoj trci ka novcu koji sjedi na pijedestalu svega. Uglavnom, filozofska trabunjanja o štetnom utjecaju novca, koji je korijen svog zla ovog svijeta, karakteristična za mlade ljude sklone idealima. Kontradiktorno je to da je ovaj album, možda baš najviše zahvaljujući ovoj pjesmi, treći najprodavaniji album u povijesti muzike, pa je uzročno posljedično članovima grupe donio običnom čovjeku nezamislivo bogatstvo koje je nemoguće potrošiti za jednog života.
Smatra se da Dark Side ima svaki osmi stanovnik Zemlje, a bolje od njega su se prodali samo Michael Jacksonov Thriller i AC-DC Back in Black. OK za AC-DC, mada mislim da su imali i bolje albume (prvenstveno Highway to Hell, al dobro sad…), ali Miki Maus se obogatio na bijele čarapice, ljubavni bulšit i ritam kojeg je pokupio od Clasha. Konkretno na Simononovu bas liniju u Guns of Brixton je nabacio barem 3-4 megahita.. pustite to i Billie Jean na YouTube i sve će vam biti jasno.
Elem, Floydi nikada nisu imali ljubavne pjesme. Za njih je to trivijalna tema, savršena za komercijalnu pozadinu. Mislim ono.. ljubav i jeste nešto poput rose, al tko se namlatio para pjevajući o tome kako je trava u podne suha? Prava, velika, supersonična, nuklearna i ne znam kakva već ljubav u biti i ne postoji, dok traje traje i ustvari, cijela zajebancija se vrti oko datuma na deklaraciji isteka roka trajanja. „Danas jeste sutra nije“ je uglavnom stvar potrebe onih slabijih da se vežu uz nekog tko će im dati čvrstinu i sigurnost. Što je potreba veća, razmjere naknadne katastrofe su šire, a pjesme tipa Ne mogu bez tebe ili Ti si meni sve su nenadjebive i pune blagajnu, a ritam njezinog rada tako simbolično otvara ovu pjesmu.
- Predzadnja stvar je Us and Them, pjesma o sukobu i borbi. Temeljna ideja borbe/sukoba je da se borba obično dešava između dva izbora ili dvije strane, ili filozofski rečeno, ono što se može nazvati crnim i bijelim tipom mentaliteta. Pjesma ismijava i crni ili bijeli mentalitet (i nas i njih) koji postoji u društvu i sugerira da je izbor višestruk. Uz najbolju volju, ovdje nisam našao neku konkretniju poveznicu s trčanjem, ali negdje u dubini sigurno leži… kao uostalom u svemu
- Brain Damage, meni najdraža stvar s albuma, izvrsna gitara, odličan tekst o ludilu. Svojevremeno sam u srednjoj školi imao bend koji se zvao „Ispiranje mozga“, vrlo zahvalna tema. Umjesto šireg opisa pjesma dovoljan je samo ovaj stih:
“You lock the door And throw away the key
There’s someone in my head but it’s not me”
Negdje pri kraju Pinkići s izvjesnom dozom sarkazma poručuju – Vidimo se na mračnoj strani Mjeseca. Tamna strana mjeseca u ovoj pjesmi je mjesto za ludilo i ideje koje su destruktivne. Naravno, budući da je Mjesec uvijek mračan, na svojstven način kažu da je svatko u biti na određen način lud.
Zanimljivo je da za luđaka u ovoj pjesmi koriste izraz Lunatic (is in my head), a Luna je isto tako izraz za mjesec. Zadnji stih albuma priča o mentalnom slomu, s tekstom: Ako vaš bend počne svirati „različite“ melodije onda se uskoro vidimo na mračnoj strani Mjeseca! Ludilo je uzrokovano neprilagođavanjem vaših stavova sa stavovima drugih, ili konkretnije – društva općenito. Na kraju krajeva, sve upućuje na to da ljudi postaju ludi baš zato što se odupiru onome što im se govori da trebaju raditi cijelo vrijeme… ili život.
So… let’s go outside and run.
Dragan Janković