Uspješni sportaši znaju koliko je za postizanje rezultata važan kvalitetan trener. On je taj koji čini nemoguće mogućim i gura preko granica koje smo si u pravilu sami postavili, na pogrešnom mjestu. Nedavno sam s jednim takvim trenerom razgovarala. On je Vladimir Žic, čovjek kojemu je sport oduvijek na prvom mjestu. Bivši profesionalni nogometaš, a danas triatlonac sa završenih više od sto utrka, 20-tak utrka Half Ironman distance te dvije utrke Ironman distance i mnoštva maratona i polumaratona. Osobni sportski uspjesi itekako su mu koristili u njegovoj zavidnoj trenerskoj karijeri u kojoj je do sjajnih rezultata doveo brojne triatlonce i trkače, poput Matije Kriveca i Sonje Škevin, sudionika 1. Europskih igara, Željke Šaban Miličić, sudionice Svjetskog prvenstva u Ironmanu, Tile Ocvirk reprezentativke s odličnim nastupima u juniorskoj kategoriji na Europskim kupovima, Matije Avirovića, triatlonca s mnogostrukim uspjesima na državnim prvenstvima i međunarodnim utrkama te mnoge druge triatlonce i trkače.

Zanimalo nas je što ga pokreće, koja je tajna njegovih odličnih rezultata, kako to da se vratio iz Švicarske u Hrvatsku u vrijeme kada većina putuje s kartom u jednom smjeru? Koje su mu ambicije sa Školom trčanja Sisak i tamošnjim triatlonskim klubom gdje je odnedavna trener? Vladimir Žic cilja visoko, s pravom. Ima što ponuditi i u njegove buduće uspjehe ne sumnjamo.

Jedan ste od najboljih hrvatskih triatlonskih trenera i trenera trčanja, Vaši puleni Vas izuzetno cijene, imate sjajne rezultate iza sebe. U čemu je tajna?

Najvažnija misao koja me pokreće je ta da se želim kao osoba i kao trener stalno razvijati. To naravno zahtijeva odlučnost u situacijama kada se ukaže prilika ili stvore uvjeti za takav napredak. Često ljudi i treneri žele nešto, no ne pokazuju dovoljno odlučnosti za napraviti određene korake. Meni je to lagano jer sam cijeli život u sportu, dosta toga sam prošao kao sportaš, a sada već mogu reći i kao trener. Što se tiče mojih pulena i rezultata uvijek nastojim na prvom mjestu ljudski pristupiti svim sportašima bez obzira koje su dobne skupine, uvjerenja, spola i slično. Svakako, jako puno sam naučio iz grešaka i loših rezultata, jer bilo je i takvih te sam davno odlučio da neću takve situacije brisati iz memorije već pokušati nešto izvući iz tih iskustava. Ono što, pak, moju trenersku filozofiju najviše karakterizira je praktičnost i jednostavnost. Takvim pristupom postiže se mnogo, pogotovo u današnjem svijetu dezinformacija, gadgeta i znanosti koja rijetko prihvaća rezultate, odnosno praksu kao temeljnu osnovicu treninga. Ne može se trenirati prema predikcijama iz laboratorija.

Tajne nema, kod mene je sve uvijek otvoreno i moji sportaši mogu komunicirati gotovo svakodnevno sa mnom. Poštovanjem prema sportašima uvažavajući njihove situacije, strahove, želje i volju dobivam puno, a najviše povratno poštovanje, što smatram krucijalnim. Uz takav odnos rezultat dolazi prije ili kasnije.

Proveli ste tri godine u Švicarskoj gdje ste radili kao voditelj sportskog programa u jednom ekskluzivnom hotelu. Kako to da ste se odlučili vratiti u Hrvatsku? Naši ljudi uglavnom idu u suprotnom smjeru bez planova za povratak. Jeste li u startu znali da se vraćate kući?

Proveo sam tri lijepe godine u Švicarskoj i ispočetka nisam mislio da ću se vratiti tako brzo, ali uvijek je postojala ta opcija u mojoj glavi. Činjenica je da sam radio u svojoj struci, no na potpuno drukčijem mjestu i u drukčijim uvjetima. Hotelska grupa za koju sam radio je uistinu ekskluzivna i svakako sam naučio mnogo o vrhunskoj usluzi i ophođenju. No, svakako to nije bio posao iz snova, barem za mene, jer ipak nisam radio s kvalitetnim sportašima i mladima, nego s gostima hotelima. Ta činjenica i činjenica da sam bio odvojen od svog sina u Hrvatskoj, presudila je da se vratim kući. Iskustvo rada u Švicarskoj donijelo mi je mnogo toga dobrog u životu, shvatio sam da se kvaliteta rada ipak može cijeniti na pravi način te smatram da se to isto može ostvariti i u Hrvatskoj. Također, jako mi je važno bilo da usavršim znanje njemačkog i talijanskog te počnem učiti još par stranih jezika. Imam veliki afinitet za učenjem jezika pa mi je s te strane boravak u Švicarskoj bio idealan.

Na kraju, u te tri godine sam shvatio koliko volim trenerski posao, pogotovo u triatlonu i trčanju te sam zapravo bio sretan što se mogu vratiti u Hrvatsku i pokušati ponovo stvoriti nove kvalitetne sportaše i pokazati da se ipak može svašta napraviti u Hrvatskoj. U Švicarsku ću se uvijek povremeno vraćati jer osjećam da je to moja druga domovina i imam nekolicinu divnih prijatelja tamo. Ono što je sigurno je to da ću svake godine u ljeti organizirati kamp za triatlonce i trkače te ću tako održavati kontakt sa Švicarskom.

Možete li nam usporediti život u Švicarskoj i Hrvatskoj, mentalitet Švicaraca i Hrvata, odnos prema rekreaciji? S kakvim iskustvom ste se vratili, što Vas je najviše dojmilo kod Švicaraca?

Život je vrlo sličan u Hrvatskoj i Švicarskoj, no postoje određene razlike. Smatram da Švicarci imaju pošteniji odnos prema rekreaciji i sportu te su definitivno aktivniji od Hrvata. Mislim da imaju veće poštovanje prema sportu i trudu koji se ulaže u njega te bolje cijene rad u sportu. Također, ako se bave određenim sportom ne zamaraju se pretjerano izvedbom i rezultatom, svjesni su da je za uspjeh potrebno dosta rada i vremena, manje se oslanjaju na talent, a više na rad. Dojmilo me se najviše što su izuzetni radnici pa makar im nešto i smeta na poslu. Rekao bih da su odani i više disciplinirani u poslu, bez obzira na to što rade. No, isto tako nemaju straha od promjene posla, sto je u Hrvatskoj prilično izraženo. Posao sam u Švicarskoj našao relativno lako i to staromodnom metodom. Dakle, došao sam do poslodavca i pitao imaju li posla za mene. Na razgovor sam pozvan u roku jednog dana te sam nakon intervjua dobio informaciju da postoje šanse da me zaposle. Nakon par mjeseci i odrađenih procedura oko provjere moje edukacije i dobivanja dozvole za rad, dobio sam posao i potpisao ugovor na neodređeno.

Danas ste trener u Školi trčanja Sisak i Triatlon klubu Sisak. Koje su ambicije, koji su ciljevi postavljeni?

Stalno govorim kako mi je vrijeme u Švicarskoj pomoglo da saberem misli i ponovno otkrijem što zapravo želim raditi u životu. Ponovo sam osjetio veliku želju raditi kao trener u triatlonu. Nakon par tjedana traženja posla u Hrvatskoj otvorila se mogućnost da probam ponovo stvarati triatlonski klub po isključivo mojim uvjetima. Upoznajući triatlonce iz Siska mogu slobodno reći da imam ogromnu podršku u stvaranju istog. Škola trčanja Sisak je dio triatlon kluba Sisak i uvijek će biti integralni dio kluba. To je idealna platforma za razvoj rekreacije u ovoj sredini.

Ambicije s triatlon klubom su visoke i tome ćemo svi zajedno težiti. Smatram da mogu opet (prije TK Swibir) stvoriti vrlo uspješan klub praktički od početka te jednog dana pozicionirati TK Sisak među tri najuspješnija kluba u Hrvatskoj. Također, postoji ogromna želja za dokazivanjem sportskim rezultatima te stvaranjem kvalitetnih triatlonaca na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Iz današnje perspektive to zvuči prilično zahtjevno i pomalo nerealno, no kad pogledam unazad desetak godina i plodove mojeg rada, naravno s ostalim kolegama, motivacija raste te se ciljevi ne čine nemogućima.

Otac ste malenog djeteta. Vjerujemo da mu nastojite usaditi ljubav prema sportu. Na koje to načine činite? Imate li kakav savjet za roditelje?

Da roditelj sam izuzetnog djeteta (tko to ne misli o svojem djetetu). Liam je od početka vezan uz sport gledajući majku kako svakodnevno radi treninge s klijentima i kako otac radi s triatloncima i trkačima. Uz treninge, pripreme i natjecanja na koja smo ga vodili imao je priliku gledati sportaše kako treniraju svakodnevno po dva ili tri puta na dan. Također, svaki dan gleda mene kako treniram i to mu je normalan način života. Mislim da roditelji mogu najbolje svojim primjerom pokazati djeci sto zapravo znači biti sportaš. Meni je sport uvijek bio život i kad sam bio profesionalni sportaš i sada kad sam profesionalni trener te će Liam uvijek imati uvid u ono što je sport i rekreacija.

Je li u Školi trčanja u Sisku cilj privući djecu, kako to uopće funkcionira? Kako motivirati klince u vrijeme kada se igra preselila na društvene mreže i malo tko se odvaja od pametnih telefona i računala?

Cilj Škole trčanja je pokazati svima bez obzira na dob da je trčanje prekrasna i vrlo jednostavna aktivnost. Trčanje je esencija gotovo svakog sporta, a pogotovo triatlona. Svakako da želimo privući i djecu kako u Školu trčanja tako i u Triatlon klub, no moramo i roditelje aktivirati kako bi djeca imala uzore. Ne možete djecu motivirati ako stalno ležite na kauču i niste sportski aktivni. Svima nama treba odmak od društvenih mreža. Smatram da ipak više odrasli provode sate udubljeni u ekrane, djeca samo ponavljaju viđeno. Ako želite djecu maknuti od ekrana, počnite od sebe. To si i ja stalno govorim. Sportovi kao triatlon i trčanje su idealni za skretanje fokusa na kvalitetne stvari u našim životima.

Kao uzora ističete Bretta Suttona. Što ste od njega naučili?

Brett Sutton je najuspješniji triatlon trener na svijetu, stoga nije mi bilo teško pronaći trenerskog uzora. Od njega sam u vrlo kratko vrijeme naučio mnogo o sportovima izdržljivosti. U odnosu na prethodno naučeno na fakultetu, Brett je trener koji nudi izuzetan pristup treniranju koji se zasniva na praktičnim činjenicama i isprobanim metodama treninga. Ono što fascinira je sposobnost individualnog pristupa svakom sportašu i prepoznavanju sportaševih mogućnosti. U vrlo kratkom roku naučio sam kako jednostavnijim pristupom dobiti željeno od sportaša. Također, tu je i mnoštvo konkretnih informacija o treningu, utrkama i opremi koje sam dobio od njega.

Koje su kvalitete dobrog trenera, a koje dobrog sportaša? Što smatrate svojim najvećim uspjehom u trenerskoj karijeri?

Kvalitete dobrog trenera su stav i mogućnost prilagodbe sportašu te raznim uvjetima kako bi trener dobio od sportaša točno ono što želi. Gledam većinu trenera koji neprestano inzistiraju na tome da sportaši daju stalno više od sebe, a sami nisu spremni to učiniti na trenerskoj razini. Dobar trener je onaj koji razumije potrebu da mora više uložiti sebe u proces. Odlike dobrog sportaša su strpljenje, sposobnost prilagodbe te sposobnost fokusiranja na rad, a ne na talent. Talent nema veze s uspjehom, a pogotovo u ovim sportovima. Najveći uspjeh je to što sam trenirao izuzetne ljude u prvom redu, koji su bili i odlični sportaši. Mnogi od njih su danas odrasli ljudi koji uspijevaju na svim razinama života. Uz sportski rezultat važno je da su postali izuzetni ljudi, a ako sam ih ja nešto naučio pritom, zadovoljan sam i to smatram uspjehom.

Završili ste jednu od najtežih triatlonskih disciplina – Ironman distancu. Što ste otkrio o sebi kroz to iskustvo i je li ono pomoglo u trenerskom poslu? Gdje pronaći motivaciju kada je najteže?

Ironman je disciplina koja traži previše od čovjeka, u svakom smislu. To je ono što sam naučio. Isto tako tu leži i ta ogromna privlačnost prema toj disciplini. Stremljenje prema velikom, pomalo nemogućem. Smatram da u triatlonu ima puno disciplina kojima treba posvetiti pozornost, ne samo Ironmanu. Kroz moje iskustvo naučio sam da Ironman ne može i ne smije biti jedini cilj bavljenja triatlonom. Triatlon je mnogo više od Ironmana iako mnogi koji sjede po cijele dan u uredima razmišljaju samo o Ironmanu. Motivacija ne ovisi o Ironmanu, motivacija dolazi od svakodnevnog treninga. Uspjeh svakodnevnog treninga je mnogo veći uspjeh od završavanja tamo nekog Ironmana. Upornost se razvija treningom i to je ono što te može izvući u težim trenucima Ironmana. No, nedostatak redovitosti i nedovoljnog treninga te nikad neće moći izvući iz rupe u Ironmanu. Pa ni velika motivacija. Kad je gotovo onda si gotov. No, kad si spreman onda si spreman, bez iznimke.

Koja je razlika između rekreativaca i profesionalaca koji idu na half Ironman?

Vjerojatno na opće veliko iznenađenje, razlika jako malo. Ljudsko tijelo je ljudsko tijelo, bilo ono rekreativaca ili profesionalaca. Vidio sam mnogo rekreativaca koji se ozbiljniji u pristupu od profesionalaca. Razlika je uvijek bila i uvijek će biti u brzini kretanja. Sve ostalo je promjenjivo.

Što bi savjetovali rekreativcima koji se odlučuju na ovako zahtjevne podvige? Koja je najčešća greška koju rade?

Rekreativcima bih savjetovao strpljenje. Mnogi se prerano odlučuju na duge utrke, potrebno je vrijeme da organizam i mozak apsorbiraju kilometražu te ojačaju tjelesno i mentalno za duge distance. Ironmani, maratoni i trailovi iznad 50 kilometara su prezahtjevne utrke za ljude koji se dvije – tri godine bave ovim sportovima. Prije ili kasnije se to manifestira ozljedama ili zasićenjem. Ono što ja i dalje ne mogu razumjeti je to što mene traže za savjete i treninge i onda kad im to kažem oni nastave dalje po svom. Dakle, najčešća greška je prerano i preintenzivno krenuti na duge utrke ili na previše utrka odjednom. Čemu žurba? Ističem činjenicu da su rekreativci došli u ove sportove kako bi se osjećali bolje, podigli zdravlje i kvalitetu života na višu razinu. Zar nije dovoljno što svakodnevno trenirate? Čemu onda navala? Mislim da nije svejedno jesi li završio maraton s 50 (jer je to okrugli rođendan) pokidan, ozlijeđen i mentalno prazan ili s 52 godine spreman, mentalno jak i zadovoljan…

Hrvatska trkačka scena u proteklih je 20-ak godina doživjela procvat, a time se populariziralo trčanje kao vid rekreacije. Koje su prve lekcije kojima učite svoje polaznike u školi trčanja, odnosno što nama, rekreativnim trkačima, možete savjetovati?

Prva lekcija je da zavole tu aktivnost i doživljavaju je kao zabavu i druženje s istomišljenicima. Činjenica da su se na par sati maknuli od ekrana je već ogromno postignuće. Lako je za rezultat. Sljedeće lekcije su da polako i strpljivo grade svoj organizam te ne žure.

I dok će se mnogi u slobodno vrijeme baviti rekreacijom i sportom, kako ga provodi onaj kojemu je sport poziv? Kako se opuštate i bistrite glavu?

Meni je sport oduvijek bio prva opcija u životu. Sport mi je također služio kao odmak od svih onih obaveza koje sam smatrao nepotrebnima. Uz sport imam veliki afinitet prema jezicima te prirodi. Stoga je idealan odmor i opuštanje za moju glavu, boravak u trenažnom kampu u stranoj zemlji okružen prirodnim ljepotama. Ponekad pogledam i film, a ponekad i pročitam nešto.

I za kraj, vratimo se samim počecima. Odakle ljubav prema trčanju i triatlonu?

Ljubav prema triatlonu je došla negdje na fakultetu kad sam tražio aktivnost koja je raznovrsna te u kojoj sam odgovoran za rezultat. Prije, dok sam igrao nogomet, ponekad me smetalo okruženje gdje rezultat pati zato što se netko ne trudi dovoljno. Triatlon mi je pružio ogroman izazov s jedne strane, dok sam se s druge strane osjećao mirnije i staloženije. Ponekad ga shvaćam i kao svojevrsnu meditaciju. Triatlon spaja tri fantastična sporta u cjelinu. To se mora doživjeti. Trčanje je oduvijek bilo u mom životu te sam ga uvijek shvaćao kao nešto što svatko mora raditi. Ono je baza svih sportova. Boksači trče, jedriličari trče, tenisači trče, skijaši trče, dakle gotovo svi sportaši trče. Trčanje je za mene normalna radnja, kao disanje. Kasnije sam naučio koliko god je trčanje jednostavno, jako brzo se stvari mogu pošteno zakomplicirati. Shvatio sam da jako malo znam o toj aktivnosti. Tu raste moja fascinacija i ljubav prema trčanju. Koliko volim trčati, toliko volim i druge gledati kako trče. Odoh ja na trčanje!

Marijana Markelić