Odaberi jedan put, sigurno ćeš pogriješiti, razmišljam u sebi dok se ispred mene nalaze tri različita šumska puta od kojih svaki u grubo vodi u istom smjeru. Međutim, gledao sam previše filmova i igrao previše igrica da ne znam kako je jedan od tih puteva pravi, a ostali vode do davno zaboravljenih zamki i čudovišta. Uzimam duboki dah i opredjeljujem se za onaj lijevi put, ipak se moj cilj i odredište prema kojemu sam se sat vremena ranije zaputio nalazi u tom pravcu. Nadam se!

Naravno, oko mene nema žive duše, a jedinu buku stvaraju sramežljive biljke koje se bude ispod mokrog proljetnog snijega i moje teško disanje jer više ne znam ni sam koliko kilometara ova šumska staza vodi uzbrdo. Ah, znao sam da mi je kondicija pala, mrmljam sebi u bradu dok razmišljam kako bi prije par mjeseci takvu uzbrdicu savladao bez napora, no tu sam gdje jesam i ne preostaje mi ništa drugo nego protrčati lijevim šumskim puteljkom u nadi da me vlastite orijentacijske sposobnosti nisu u potpunosti napustile.

O tome na kakve me izazove bacio taj put bit će više riječi malo kasnije, a sada da razjasnimo što se točno događa u ovom scenariju. Mjesto radnje je Njemačka, okolica Freiburga. Preciznije brda i šume između mjestašca Pfaffenweiler i prvog kvarta na ulasku u Freiburg, Sankt Georgen. Zašto sam pobogu tamo, usred ničega? Zato što volim brda, šume, prirodu i imam neobjašnjivu potrebu za lutanjem koje često završi tako da se privremeno izgubim u nekom prirodnom staništu medvjeda. Dodajte na to višak energije i želju za trčanjem te vam postaje jasno zašto sam jedno jutro odbio frendovu ponudu da me odbaci od Pfaffenweilera do Freiburga gdje sam kasnije trebao biti. Umjesto toga, bacio sam u njegov auto sve svoje stvari i rekao da me čeka kod sebe doma za nekih 2 sata (ambiciozna procjena). Za to vrijeme ću se zaputiti na lagani šumski trk od (koliko je google maps rekao) 12 kilometara. Figure su na svojim mjestima, tenisice na nogama, cilj je postavljen, sat je spreman, 3, 2, 1, kreni!

Glavni put je siguran put?

Zanimljivost okolice Freiburga je to da su većina brda koja ga okružuju ukrašena brojnim vinogradima. Odlično za ljubitelje vina, malo manje odlično za nekoga tko pokušava naći ulaz u šumu među morem cesta i puteva koje dotične vinograde ispresijecaju. Zbog toga sam već u prvim kilometrima svoje avanture mogao zaboraviti na unaprijed isplaniranu rutu i krenuo sam se oslanjati na vlastiti osjećaj orijentacije (loša odluka). Nakon nekoliko pogrešnih skretanja te barem kilometar i pol nepotrebno pretrčanih kilometara nalazim glavni ulaz u šumu te pravo trail trčanje počinje. Što se više penjem u brdo to se oko mene počinju pojavljivati snježne nakupine te nije dugo prošlo do trenutka kada je ovo postala zimska avantura. Ha, svoj na svome opet, pomišljam i nastavljam dalje u brdo ne primjećujući brojne male puteljke koji se svako malo otvaraju s obje strane mojih ramena. Glavni put je siguran put, barem sam tako mislio.

Nedugo zatim glavni put skreće naglo u desno i spušta se u totalno kontra stranu od onog smjera gdje bih trebao ići. Nakon kratkog konzultiranja sa samim sobom (odvio se vrlo intelektualan razgovor) odlučio sam se vratiti u rikverc te potražiti alternativni put u obliku malog odvojka. Ta se ideja ispostavila dobrom, barem na kratko. Nakon duge, lijepe i iscrpljujuće uzbrdice stigao sam do križanja s početka priče i moje odluke da biram lijevi šumski put. Nažalost, orijentacijske sposobnosti duboko u šumi koju ne poznajem nisu se ispostavile najpouzdanijima te je famozni lijevi put išao u nepoželjni krug od kojih dva kilometra. Ali kako u svakom zlu ima nekog dobroga, trčeći izašao sam na predivnu čistinu s koje se pružao pogled Schoenberg brdo, najviši vrh i jednu od najbitnijih postaja moje ekspedicije. S novom dozom samopouzdanja i energije vratio sam se na mjesto križanja te odabrao novi put jer sam napokon shvatio gdje trebam ići.

Krenuo sam na kratko spuštanje u jedno mjestašce (imena se ne sjećam točno) te na moju sreću počinju planinarske staze s putokazima i udaljenostima do određenih točaka te se moj zadatak snalaženja upola smanjio. Zbog toga sam mogao neopterećeno uživati u bajkovitom prizoru koji mi je svaki novi kilometar pružao. Od predivnog, mahovinom pokrivenog šumskog puta, preko snježnih tunela i zapanjujuće zelenih livada, brda u okolici Freiburga kao da su ispala iz neke fantastične priče. Ubrzo dolazim do kapelice Berghauser smještene usred najzelenije livade koje su moje oči vidjele. Scena koja je uključivala drveće u ranoproljetnom cvatu, kristalni snijeg, rosnu travu i bijela brda u udaljenosti gotovo je djelovala kao san te bih bez kamere mobitela (koja je bila blizu da zabilježi brojne magične prizore) dobro razmislio jesam li u snu ili na stvarnoj lokaciji. Od kapelice do snijegom prekrivenog Schoenberg vrha djelila su me tri kilometra šumskog puta i uzbrdice.

Blaga nevjerica u očima

Uspon do njega pretvorio se u pravu snježnu priču. Još ne procvale krošnje drveća bile su prekrivene debelim slojem snijega dok je single track zemljani put bio zaleđen. Probijanje kroz snježne tunele nije mi teško palo jer su noge same znale kako je ovo zadnja uzbrdica, zadnji veći napor i kako je tortura uskoro gotova. Nakon hrabrog trka stigao sam do vrha i zastao s blagom nevjericom u očima. Već sam jednom posjetio Schoenberg no tada nije bilo niti sunčano niti snježno, te sam sada po prvi puta doživio njegovu stvarnu ljepotu. Izašao sam na veliku, mirnu čistinu s koje se pruža pogled na Freiburg i snijegom pokrivene vrhove koji ga okružuju dok toplo sunce pojačava sve prisutne boje ranog proljeća. Na vrhu sam se zadržao dobrih pola sata, nije mi se žurilo, a noge su bile zahvalne uhvatiti predah.

Na završnoj etapi svoje ekspedicije spuštao sam se prema ruševini Schneeburg koja pod snijegom ostavlja poseban i moćan dojam. Od nje do krajnjeg cilja ostalo je još 3,5 dobro poznatih kilometara i na moju sreću uglavnom nizbrdice. Moram priznati kako mi je bilo teško napustiti taj predivan snijeg i vratiti se nazad u blatne šumske puteve no glad me već polako hvatala, a bilo je i vrijeme da se pojavim kod prijatelja prije nego što organizira akciju spašavanja. Ulazak u predgrađe Freiburga opet su obilježili vinogradi no ovu mrežu cesta i cestica već sam poznavao te sam vrlo brzo otkrio najkraći mogući put i izašao samo 500 metara od svog krajnjeg cilja.

Cijela ruta narasla je s prvotnih 12 na ukupno 18.5 kilometara. I to genijalnih, opuštajućih, izazovnih i avanturističkih kilometara. Ni u jednom trenutku osmijeh mi nije nestao s lica jer predivna priroda, genijalni pogledi, čist zrak i osjećaj predivne ispunjenosti cijelo su vrijeme bili prisutni. Ima nešto u toj prirodi i lutanju, nikada ne znate na kakve ćete ljepote, mir i poglede naići. Za sve one koji traže jednostavnu i uzbudljivu avanturu i trening, dobre tenisice na noge, osmjeh na lice i pravac na prvo brdo i u šumu!

Maroje Ćuk