Nakon više od četiri godine trčanja, nakon brojnih utrka, zašto sam na kraju 29. zagrebačkog (polu)maratona plakala? Nije mi bilo jasno u tom trenutku… Sad kad razmišljam, prvi razlog je – lakoća. Popravila sam osobni rekord za četiri minute. Trčala sam cijelu utrku na tempu bržem od planiranog. Krenula sam namjerno tako, misleći – dok ide, ide. Ako izdržim pola ili dvije trećine utrke, super, znam da mogu, pa ću ubuduće probati izdržati i cijelu utrku.
Kilometri su nekako brzo i lagano prolazili: 10, pa 15 i ja još držim tempo. Na 18. kilometru, uz cestu se pojavio moj najvjerniji navijač. U tom sam trenutku već znala da imam osobni rekord u rukama (ili nogama), na 19. kilometru moje navijačice koje su nasmijane navijale i fotografirale… I onda finiš s takvom lakoćom da nisam mogla vjerovati. Istrčala sam cijelu utrku bez ijedne krize. Možda sam i znala negdje u podsvijesti da to mogu, ali baš da će biti tako lako, da neću na kraju pasti od umora, da neću završiti u Manduševcu na hlađenju mišića i da neću pomisliti kako mi je ovo zadnja utrka u životu… To nisam očekivala.
Drugi razlog radi kojeg sam plakala je taj što sam shvatila koliko sam vremena i strpljenja uložila u rezultat. Stvarno sam puno trenirala. Nije to bio samo poneki trening. Bila je to konstanta kroz godine, a pogotovo u zadnjih godinu dana. Nije prošao niti jedan dan bez treninga. Baš niti jedan. Ljeti bih ustajala u 4 ujutro ako je na rasporedu bio trening dužine. Ako sam bila na moru, plivala bih najmanje jedan sat dnevno, bez obzira na trkačke treninge. Pa vježbe snage, pa bicikl… Niti zimi nisam razmišljala o odustajanju, čak i kada su temperature pale ispod nule (a nisu radile teretane pa nije bilo moje omiljene trake za trčanje na kojoj nema zime i uz koju se može gledati film dok se vrte kilometri). Treninzi su postali dio mene, dio mog života, nešto što odrađujem baš kao što ujutro ustanem iz kreveta, kao što odem na posao. Treninzi su postali nešto neupitno.
Bilo je trčanja na plus 35 kada su me sve paške ovce u čudu gledale sakrivene u hladu suhozida. Bilo je plivanja po 3 kilometra kada više ne znaš o čemu razmišljati pa ti se počnu po glavi motati mogući načini bijega od morskoga psa. Bilo je hodanja po kiši i snijegu jer sam si baš zamislila deset dana za redom hodati po deset kilometara kako bih napravila malu pauzu od trčanja. Bilo je i treninga u ugodnom društvu kada te ekipa povuče iznad granica. Kad se samo sjetim svih brda koja sam si zadavala, na kojima me ohrabrivala pomisao da za svaku uzbrdicu postoji i nizbrdica. Bilo je i treninga koji nisu baš išli prema planu, ali sve sam ih odradila, baš sve.
Nije to uvijek zahtijevalo jako puno vremena. Ponekad samo jedan sat dnevno. Oblačenje, trčanje 5-6 kilometara, tuširanje – sve gotovo za jedan sat. Ili odlazak na bazen, pola sata plivanja, povratak – jedan sat. To stvarno nije puno. Ali svaki dan u godini. Bez obzira na sve, 365 treninga. 365 sati. 365 zagrijavanja. 365 istezanja. I to sam valjda osvijestila u trenutku prolaska kroz cilj. Zato suze. Ne zato što je bilo teško. Ne, uživala sam u svakom treningu, u onom osjećaju nakon treninga. Uživala sam i u utrci, u svakom koraku, u svakom pogledu na tempo, uživala sam jer to je moj grad, moji navijači. Suze su bile zbog spoznaje da zapravo ne poznajem svoje granice i da mogu puno više nego što mislim da mogu, samo ako sam dovoljno uporna. To me sustiglo u cilju utrke. Cijeli život učimo o sebi, a da se nikada do kraja ne upoznamo. Misliš da si u zrelim godinama, da si ostvario sve, a onda shvatiš da zapravo ne znaš ništa. Ne poznaješ ni samoga sebe. A to je dobro jer shvatiš da možeš još nešto otkriti i naučiti. I ponadaš se da ima vremena za nova pomicanja granica.
Ivana Hebrang Grgić
P.S. Dobro, možda je zaslužno i vrijeme koje je bilo savršeno za trčanje, možda i prijatelj koji me nagovorio da trčim bez mobitela (ipak je to dodatna težina), možda je zaslužna i moja dijeta u kojoj sam izbacila čokolade i sladolede, i tako patila cijelo ljeto pa se par kilograma nekako istopilo.
P.P.S. Istu metodu tvrdoglavosti i upornosti možete primijeniti i u drugim područjima. Npr. učenje stranog jezika 20-tak minuta dnevno (svaki, svaki dan) dovest će vas do toga da nakon godine dana nešto i razumijete. A možete to spojiti s trčanjem pa trčeći slušati raznorazne jezične youtubere.
