Razni mediji, bez obzira bave li se samo tematikom trčanja ili su tzv. News i lifestyle orijentacije, elektronički, tiskani ili online, već godinama provode ankete i propitkuju koja je utrka najteža na svijetu. Rezultati su svakakvi, novinari i čitatelji predlažu liste s kojima se možete i ne morate složiti, no nekoliko je utrka uvijek na vrhu svih popisa. Barkleys Marathon i Marathon de Sables u pravilu zauzimaju jedno od prva tri mjesta, staze i uvjeti koje na njima moraju proći natjecatelji toliko su zahtjevni da nikoga ne čudi kad netko unatoč dugim pripremama jednostavno odustane usred utrke. Uostalom, Barkleys Marathon, koji se održava u gustim šumama američke države Tennessee, završilo je tek 15 ljudi, a utrka se održava od 1986. godine.

Marathon de Sables ipak je jedna druga dimenzija ultramaratona i njega ipak redovito završava puno više ljudi, no vrući pijesak najveće pustinje na Zemlji i općenito uvjeti za trčanje 160 i nešto kilometara utrci daju obilježje super teškog natjecanja za koje treba biti itekako dobro spreman. Na sve! Da je tome tako svjedoči sudbina talijanskog ultramaratonca Maura Prosperija koji je prvi put stigao na start trke 1994. godine i – izgubio se.

Mauro definitivno nije bio nepripremljen i neiskusan ultraš. Po zanimanju policajac i vrhunski sportaš, osvajač zlatne medalje u modernom petoboju na Olimpijskim igrama 1984. u Los Angelesu, po završetku atletske karijere odvažio se na odlazak na Marathon de Sables. Ideju mu je dao bliski prijatelj Giovanni Manzo s kojim je i otputovao u Maroko. Obojica su jako dobro znali u što se upuštaju, imali su ruksake s dovoljnom količinom svega što bi im na putu do cilja moglo zatrebati. Obavezna oprema koju propisuje organizator se podrazumijeva. U Saharu se ne ide bez kompasa, dovoljno vode, suhe hrane, zamjenske odjeće, obuće i općenito zaštite od sunca. Dakle, dečki su stigli na start ultramaratona koji je već tada slovio kao jako težak, no sigurnosne mjere bile su daleko od današnjih minimuma.

Pola litre vode usred Sahare

Ideja talijanskog dvojca bila je da zajedno trče barem neko vrijeme, pomažu si u orijentaciji, a tek nakon isteka prvog dana možda se razdvoje. Tako je i bilo, dečki su trčali, hodali, uspinjali se po dinama i pratili oznake staze i druge trkače do trenutka kad je Mauro odlučio držati jaki tempo ne bi li možda na kraju stigao do pobjedničkog postolja. Naime, u trenutku odvajanja od Giovannija bio je sedmi u poretku. No nezgodna ćud prirode, pogotovo u saharskom području, odredila je posve drugačiju Maurovu sudbinu.

Usred dana i temperature od 46 stupnjeva Celzijusa naglo se podigla jaka pješčana oluja i Mauro je, umjesto da stane i pričeka da vjetrovi barem malo smanje brzinu, nastavio trčati iako nije vidio niti dva metra ispred sebe. Bio je uvjeren da ide dobrim smjerom, ali i da će oluja vrlo brzo prestati. U oba slučaja se prevario. Pješčana oluja trajala je punih osam sati, a smjer Maurovog napredovanja bio je nepoznat. Vjetar je promijenio o okoliš, pa dine koje je prije vidio više nisu bile na istom mjestu. Uz to, počeo je osjećati posljedice gutanja pijeska. U tom pustinjskom vitlanju u usta mu je ulazio pijesak i grebao grlo pa je sve teže pio vodu.

Da bi stvar bila gora, počeo je padati mrak, a iz nosa mu je krenula krv. I to je bila posljedica udara vjetra i pijeska. Oko njega nije bilo niti jednog trkača, bio je potpuno sam usred pustinje. Tek tada je pronašao zaklon u nekom niskom raslinju i ručnikom zaštitio glavu od novih, sad već umjerenih udara vjetra.

Ujutro je krenuo dalje, uvjeren da mu suparnici nisu daleko. Relativno odmoran trčao je puna četiri sata, no od drugih trkača nije bilo ni traga ni glasa. Orijentacija prema karti postala je nemoguće jer je vjetar promijenio okoliš, pa je odlučio popeti se na jednu dinu, nadajući se da će s visine bolje vidjeti druge natjecatelje i put kojim treba nastaviti. No od toga nije bilo ništa. Štoviše, ostalo mu je samo pola litre vode koju je štedio koliko je god mogao, no vrlo brzo je počeo osjećati prve znakove dehidracije. U tom trenutku je donio vrlo hrabru odluku da potpunu dehidraciju spriječi ispijanjem vlastite mokraće.

Slasni šišmiši i rezanje vena

Premda je u uputstvima organizatora posebno naglašeno da u slučaju bilo kakvog problema, pogotovo ako se izgube u pustinji, trkači moraju zaustaviti i čekati pomoć, Mauro to nije poslušao. Ipak, u jednom trenutku na horizontu je vidio helikopter marokanske policije, zapalio je i baklju da bi ga spasioci lakše vidjeli, no na žalost, helikopter je promijenio smjer i od spašavanja nije bilo ništa.

Vrlo brzo prošao je još jedan ‘izgubljeni’ dan i ujutro je odlučio čuvati energiju koliko god je to moguće. Postao je svjestan da je izgubljen u Sahari i da se mora maknuti s pijeska i pronaći hlad. Više nije trčao nego hodao i nakon nekoliko sati stigao je do napuštene kamene kuće, vjerojatno nekadašnjeg obitavališta muslimanskih učitelja Islama koji su u pustinji tražili svoj mir i molitvu ili prenoćišta Beduina na njihovu putu preko pustinje. Nadao se da će nekoga zateći u kući, no osim jednog pokojnika u lijesu, kuća je bila prazna. Napuštena. Ipak, Mauro je iskoristio novu situaciju da malo dođe k sebi, da se makne sa sunca i pokuša pronaći izlaz iz problema. Dosjetio se da bi na krov kuće mogao staviti talijansku zastavu koju je nosio u ruksaku, pa ako kakav helikopter ili avion sa spasiocima nadleti kuću, znat će da je on unutra. Živ ili mrtav.

‘Vodio sam se idejom da ako ne preživim, da će me barem pronaći i dati mojoj supruzi šansu da dobije policijsku mirovinu. Naime, u Italiji je tad bilo pravilo da se u slučaju nestanka osobe čeka 10 godina prije nego se tu osobu proglasi mrtvom. Moja supruga bi, dakle, trebala čekati 10 godina na moju mirovinu. To mi je bilo neprihvatljivo, morao sam učiniti nešto da ako ne preživim barem moja supruga može lakše nastaviti sa životom’, ispričao je kasnije Mauro.

Popeo se, dakle, na krov koji se uzdizao u toranj, a ispod kamenih izbočina pronašao je koloniju malih pustinjskih šišmiša. Ulovio je nekoliko i počeo preživljavati pijući njihovu krv i jedući šišmišje meso. U ostacima kuće pronašao je i ptičja jaja, lovio je guštere, čak i manje zmije, svaki dan ispisujući SOS na pijesku ispred kuće. U jednom trenutku je vidio kako mu se približava mali avion, zapalio je najlonski dio ruksaka ne bi li dim bio gušći, no opet je sve bilo bezuspješno. Pilot ga nije primijetio. Novi neuspjeh ga je prilično pogodio i depresija se pojačavala. Na kraju je na komadu kože napisao oproštajno pismo i lovačkim nožem koji je imao kao dio obavezne opreme zarezao žile na zapešćima. Zaspao je uvjeren da se više nikad neće probuditi. Jednostavno više nije htio proživljavati sporu i bolnu smrt od dehidracije i gladi.

Pronalazak oaze

No sudbina je opet imala druge planove. Radi dehidracije njegova krv nije bila tako tečna kao u zdravog čovjeka, pa se vrlo brzo zgrušala i zatvorila rane. Mauro se ujutro probudio živ i relativno zdrav, ali svakako iznenađen što nije otišao s ovog svijeta. To ga je potaknulo da preispita svoju odluku o samoubojstvu te na kraju ipak ustraje i pokuša pronaći način da se spasi. Odlučio je krenuti prema planinama koje je vidio u daljini.

Hodanje pustinjom po danu nije mudra odluka, shvatio je to odavno i Mauro, pa je u vrijeme najvećih vrućina boravio u hladu nekog manjeg drveta ili stijene, a čim bi temperature malo pale, nastavio bi s hodnjom. Dani su prolazili, energije je bilo sve manje, a onda, osmi dan od nestanka naišao je na oazu. Malo jezero nudilo je toliko potrebno osvježenje, no pojavio se problem: nije mogao gutati. Grlo se uslijed teške dehidracije doslovce stegnulo. Jedino što mu je preostalo bilo je leći uz vodu u i s vremena na vrijeme vodom osvježavati usne. Nakon par sati ipak je uspio progutati prve gutljaje vode, a iduće jutro napunio boce i krenuo dalje.

Pomalo osvježen, ali još uvijek u očajnom fizičkom stanju, Mauro je do popodneva gotovo beznadno lunjao pustinjom, držeći se smjera planina kad je ispred sebe ugledao kozji izmet. Bio je to prvi znak kakve-takve civilizacije, jer je pretpostavka da u pustinji nema divljih koza. U tom slučaju je i pastir blizu, a zatim i njegovo selo. Pratio je trag životinje i u jednom trenutku u daljini ugledao djevojčicu. Kasnije se ispostavilo da je bila riječ o pripadnici naroda Tuareg. No kad je vidjela Maura djevojčica je uz vrisak pobjegla. Mauro ju je pokušao slijediti, no ona je doslovno nestala nakon što se popela na vrh jedne dine. Ponovno je ostao sam, ali ovog puta ipak preplavljen optimizmom da je blizu spasa.

Špijun ili trkač?

Tako je i bilo. Preplašena djevojčica otrčala je do kuće, baki ispričala što je vidjela i na kraju odvela staricu do Maura. Talijanski policajac začudio se zašto ga i starica gleda sa svojevrsnim strahom, izvadio je svoje malo priručno signalno ogledalo i shvatio zašto ga se djevojčica prepala.

‘Izgledao sam poput smrti. Od dehidracije i gladi bio sam posve izmožden, a oči kao da su mi se uvukle u očne duplje. Jedva sam ih pronalazio na licu. Izgledao sam strašno, nije ni čudno da se djevojčica prepala’.

Premda bi čovjek pomislio da je konačno stigao kraj Maurovih nevolja, to se ipak nije u potpunosti dogodilo. Istina, starica ga je odvela u svoj Barberski šator, pripremila mu tradicionalni čaj od mente, dala mu kozjeg mlijeka i pripremila ga za put do idućeg konačišta. Ponudila mu je i hranu, no nije ju mogao jesti. Grlo i dalje bilo previše zatvoreno.

Nakon kratke okrijepe sjeo je na devu i starica ga je odvela do najbližeg sela. Tamo ga je preuzela vojna policija, stavila mu povez preko očiju i odvela ga u najbližu vojnu bazu. Vojnici su bili uvjereni da su uhvatili marokanskog špijuna i započeli su ispitivanje. Naime, Mauro je u svojim pustinjskim lutanjima niti ne znajući iz Maroka prešao u Alžir. Ipak, relativno brzo alžirski vojnici shvatili su o kome je riječ pa je odvezen u bolnicu u Tindoufu. Tijekom sedmodnevnog boravka u bolnici konačno je nazvao suprugu koja je bila uvjerena da joj je muž poginuo u Sahari, a onda je i saznao da je odlutao nevjerojatnih 289 kilometara (180 milja) od maratonske staze i da je ukupno izgubio oko 15 kilograma.

Do kakvog-takvog oporavka u alžirskoj bolnici primio je intravenozno 16 litara tekućine i tek onda je odveden na avion za Rim. U domovini je dočekan poput heroja, no golgota sa zdravljem se nastavila. Talijanski liječnici dijagnosticirali su mu teško oštećenje jetre i prilično uništene bubrege, duboke rane na nogama koje su zacijelile tek nakon godinu dana, a krutu hranu nije mogao jesti još mjesecima. Živio je od domaće juhe i blendiranog povrća. Do značajnijeg tjelesnog oporavka došao je tek nakon dvije godine.

U domaćim medijima portretiran je kao osoba koja je uspjela prevariti smrt, saharski Robinson Crusoe, istinski heroj koji je snagom volje i uz zrnce sreće preživio užasnu pustinju. Najzanimljivije je da je na kraju ipak otrčao Marathon de Sables. I to ne jednom, nego čak šest puta. Godine 2001. ostvario je najbolji rezultat, završivši na 13. mjestu.

Neven Miladin

Sumnje u istinitost Maurove priče

Organizatori utrke nisu s oduševljenjem pratili Maurove priče koje su objavljivali talijanski mediji. Smatrali su ih preuveličanim, pa čak i lažnim. Utemeljitelj utrke Patrick Bauer 1998. godine je otvoreno Maura nazvao lašcem, nalazeći argumente u činjenici da je nemoguće preživjeti Saharu onako kako ju je navodno preživio Mauro Prosperi.

‘Nemojte slušati gospodina Prosperija, njegova priča je izmišljena. Ostavit će vas u uvjerenju da je on Supermen. Fizički je nemoguće za čovjeka da propješači 200 milja pustinje bez vode. To bi bio nadnaravni čin. Vjerojatnije je da je bio izgubljen par dana, a ostalo je priča za malu djecu. Vjerujemo da ga je netko pronašao, a on se odlučio malo skrivati vjerujući kako ima super priču koju može prodati tabloidima. On je zapravo glavni i jedini glumac filma koji je sam osmislio i snimio u svojoj glavi’.

Bauer i njegova ekipa iz najužeg vodstva utrke potvrdili su da su organizirali opsežnu potragu za Maurom, te u suradnji s njegovim bratom i šogorom u pustinju poslali priličan broj Land Rovera, dogovorili pretragu Sahare s Beduinskim tragačima i marokanskom vojskom, a iznajmljene su i ultralake letjelice koje su iz zraka pretraživale široko područje oko ultramaratonske staze. U par navrata pronašli su znakove koje je iza sebe ostavljao Mauro, no u kojem bi god na kraju smjeru krenuli, potraga se pokazala bezuspješnom. Upravo zato je Bauerov komentar oko Maurovog lutanja bio tako silovit.

Nakon svega Mauro je najavio da će tužiti Patricka Bauera i to na osnovi izrečenih uvreda i loše organizacije ultramaratona, no formalno tužba nikad nije podignuta.

No što god bila istina i tko god bio u pravu, činjenica je da je Marathon de Sables upravo radi sudbine Maura Prosperija značajno podigao sigurnosne kriterije za vrijeme utrke. Njima su uostalom svjedočila i nekolicina hrvatskih ultraša koji su u proteklom desetljeću uspješno istrčali Marathon de Sables.

Dokumentarci o preživljavanju u Sahari

Par godina nakon Maurovog lutanja po Sahari talijanski filmaši krenuli su s pripremama za snimanje dokumentarnog filma o njegovoj golgoti. Godine 1995. posjetili su i Maroko, pronašli kuću u kojoj se navodno zadržao, a njegove stvari su još bile tamo, baš kao i kosti šišmiša.

I National Geographic je pokazao zanimanje za Maurovo preživljavanje u pustinji, pa je 2004. objavljen dokumentarac o njemu u okviru serijala Expeditions To The Edge. Deset godina kasnije Bear Grylls je snimio epizodu svog preživljavanja u Sahari pokušavajući rekonstruirati smjer Maurovog lutanja Saharom.

Na kraju, do danas je snimljeno još nekoliko dokumentaraca za Netflix i YouTube potrebe, a Mauro je u suradnji sa Cinzijom pagliarom napisao knjigu pod naslovom Tih 10 dana s one strane života (u talijanskom originalu Quei 10 Giorni Oltre la Vita).