Mislila sam da nikad neću upisati Školu trčanja, jer eto, znam i hodati i trčati, ali onda sam sasvim slučajno naišla na obavijest da naša olimpijka Marija Vrajić Trošić otvara Školu trčanja za odrasle u sklopu Atletskog kluba Zagreb. Mariju do tada nisam upoznala, znala sam je samo po sportskim uspjesima na trkama na kojima sam i sama bila. Znala sam da je netko i nešto u trčanju, no onda malo sam ju malo istražila i kad sam vidjela što je sve postigla znala sam da je to – to. Odluka je pala, javljam se Mariji pa što bude…

Moja konkretnija priča s trčanjem započela je negdje početkom 2015. godine. Iako sam poprilično sportski tim i volim sve sportove (igrati i gledati), čak i curling, od prvog razreda srednje škole nisam se bavila ikakvom aktivnošću. Rukomet je bio moja prva ljubav, a plivanje druga. Godine mirovanja (cca 2 desetljeća) i neizostavna kutija cigareta na dnevnoj bazi učinile su da moja pluća nakon prvog kilometra i pol umalo iskoče iz tijela i legnu ispod mosta Mladosti. Mislila sam si što je meni ovo uopće trebalo, ali sam odlučila nešto promijeniti pa makar kutija katrana i nikotina ostala kao potreba, navika ili nešto treće.

Što se tiče Škole trčanja, nije mi padalo na pamet da bih ju mogla upisati, jer , razmišljala sam, glupo mi je plaćati kad već znam trčati. Nastavila sam tako sama, malo po malo, ostavljati iza sebe kilometar po kilometar te sam u lipnju istrčala svoju prvu utrku, 5 kilometara na trci Volim trčanje i ulaskom u cilj dobila finišersku medalju. Taj osjećaj međusobnog bodrenja, adrenalina na samom startu, prolaska kroz cilj kao da sam svjetski prvak produbio je u meni želju da trčim i dalje.

Narednih godinu dana sam izbivala iz Hrvatske, a u Tanzaniji gdje sam tada boravila nisam imala baš idealne uvjete za treniranje (prije svega manjak vremena). No, ipak sam se trudila da barem jednom ili dva puta tjedno odem pored obližnje ceste i istrčim 5 do 10 kilometara. Po povratku u Hrvatsku nastavila sam sa samostalnim treniranjem, isključivo je to bilo trčanje različite kilometraže po Nasipu. Fartlek, dionice, intervalni treninzi i slično bili su mi nepoznanica, barem što se praktičnog dijela tiče. Što se teoretskog dijela tiče, pročitala sam članaka i članaka, x savjeta renomiranih trenera, ali individualna motivacija je bila usmjerena samo na kilometražu (naravno, potpuno krivo).

Prvi polumaraton sam istračala na Savskom nasipu u travnju 2017. godine (vrijeme oko 2:25). Tu moram naglasiti da sam nažalost zadobila ozljedu (problemi s nožnim prstima) koja me i danas prati na dužinama iznad 10 kilometara pa obično kod polumaratona zadnjih 5 ili 6 kilometara moram trčati bez tenisica. No, nije me to spriječilo da nastavim dalje, a i dalje sam čvrsto odbijala mogućnost upisa u jednu od škola trčanja jer sam mislila da mogu sama. Iz sadašnje perspektive me sramota to uopće i spomenuti, ali hajde, valjda je sve trebalo biti baš tako da bi se sve na kraju lijepo posložilo.

Ukupno gledajući, od travnja 2017. u neredne dvije godine istrčala sam nekih 10-tak polumaratona (PB 2:03) i 15-tak cenera (PB 56:46). Frustriralo me što polumaraton nikako ne mogu istrčati ispod dva sata i zbog toga je valjda moja motivacija za redovitijim treninzima posljednju godinu jenjavala. Samu sebe nisam mogla više ni motivirati ni pokrenuti, a onih 20 cigareta dnevno zbog životnih okolnosti se popelo i na 30. I onda se u rujnu 2019. godine opet nešto u meni preokrenulo. Odlučila sam ono što sam mislila da nikad neću (još jednom ona poznata nikad ne reci nikad), upisala sam Školu trčanja za odrasle pri Atletskom klubu Zagreb. Mazohist kakav inače jesam u životu (za samu sebe, naravno), prvo sam razmišljala o školi triatlona i čak se prvo javila jednom klubu u Zagrebu. Međutim kada sam dobila povratni odgovor da ću šest puta u tjednu trebati putovati javnim prijevozom do Jaruna (em ne vozim, em živim na istočnom dijelu Novog Zagreba), ta opcija mi je brzo ‘pala’ za neka druga vremena.

Paralelno dok sam čekala odgovor od triatlon kluba, sasvim slučajno preko društvenih mreža naišla sam na obavijest da naša olimpijka i nekadašnja svjetska i europska prvakinja u ultramaratonima (50 i 100 km) Marija Vrajić Trošić u sklopu Atletskog kluba Zagreb otvara Školu trčanja za odrasle. Mariju do tada nisam upoznala. Znala sam je samo po sportskim uspjesima na trkama na kojima sam i sama bila. Znala sam da je netko i nešto u trčanju, no tek nakon što sam vidjela objavu da kreće sa Školom, malo sam je istraživala i kada sam vidjela što je sve postigla to je bilo to! Odluka je pala, javljam se Mariji pa što bude da bude.

Već iz prvog maila stekla sam pozitivan dojam, a da sam na pravom mjestu definitivno sam se uvjerila na prvom treningu. Sve ostalo bio je bonus! Od njezinog sveobuhvatnog znanja i stručnosti, pozitivizma, motivirajućeg treninga (što je meni jedna od nužnih karakteristika kod trenera) do brige koja se očituje i izvan treninga, savjeta, a mogu slobodno reći i dobrote koja zrači oko nje. Od prvog dana ušla sam u to da me netko disciplinira u redovitosti i pravilnijim treninzima. Čvrsto sam odlučila biti kontinuirana i otpočetka se iznimno veselim svakom novom treningu. Ono što mi je bilo nezamislivo ranije, a to je da prilikom vikend izbijanja van Zagreba treniram, sada mi je postalo normalno.

Osim treninga s Marijom koji se odvijaju na Sveticama i Maksimiru tri puta tjedno, nakon mjesec i pol dana ubacila sam (za početak) i lagano plivanje dva puta tjedno. S obzirom na to da sam u to vrijeme prijavila Zagrebački i Ljubljanski (polu)maraton, čekala sam te osobne testove s popriličnom nervozom. Nažalost, Zagrebački sam s puno tuge i razočaranja morala preskočiti jer me subotu prije trke uhvatila tetiva u desnom skočnom zglobu, pa nisam htjela riskirati neku jaču ozljedu kako ne bih preskočila i Ljubljanu. Potonja mi je bila značajnija jer sam tamo htjela skinuti PB od 2:03 koji sam na istom mjestu postigla godinu dana ranije. To mi je bio prvi cilj, a nekako sam se potiho nadala i prvom polumaratonu ispod dva sata.

U Ljubljanu sam otišla dan ranije kako bih imala dovoljno vremena za odmor i zadnje tehničke pripreme za trku, a kako su sati odmicali, nervoza je bila sve veća. Sama sam si nabila (sada vidim) nepotrebni pritisak, ali natjecatelju u sebi ne možeš reći da se zadovolji bilo kakvim rezultatom i samim završetkom utrke. Jutro na dan utrke imala sam probavne smetnje, osjećaj težine u nogama i glavobolju. Kako bih izbjegla onu neizdržljivu pulsirajuću bol u nožnim prstima izrezala sam gornjište tenisice da prsti imaju više pokretljivosti.

Napetost je dostigla vrhunac u startnoj zoni i samo sam čekala taj zvuk pištolja da napokon krenem i prepustim se kilometrima ispred sebe. Imala sam u glavi koji otprilike pace trebam držati da bih postigla osobni rekord, a naravno da sam izračunala koliko mi treba i za 1:59:59. Krenula sam po osjećaju, mekano i nakon otprilike pola kilometra Garmin je pokazivao 4:50. Znala sam da u tom vremenu nema šanse da trčim ni 10 kilometara, a kamoli polumaraton, pogotovo što je već na startu bilo dosta vruće. Spustila sam pace na 5:30 (to je prema računici bilo i više nego dovoljno za ispod 2 sata) i prvih 10 kilometara, unatoč vrućini, odradila s prosječnim paceom oko 5:20. Već mi je tad srce kucalo kao da osvajam ne znam što, a ne polumaraton unutar 2 sata, i znala sam ako ne bude neke ozljede da rekord sigurno imam.

Tako je i bilo na kraju, uz prosječni pace od 5:26 istrčala sam polumaraton za 1:55:40, što je bilo za 7 minuta i 20 sekundi brže od dotadašnjeg osobnog rekorda. Psihološka granica je prijeđena, a sve u budućnosti će biti bonus.

Ono u što sam sigurna jest da je upis u AK Zagreb i školu koju vodi trenerica Marija definitivno bila jedna od pametnijih odluka u mom sportskom životu.

Lidija Erceg