Ime Slavice Brčić zlatnim je slovima upisano u povijest Zagrebačkog maratona. Bila je prva pobjednica našeg nacionalnog maratona, obranila je naslov i u drugom izdanju utrke te do danas ostala jedina Hrvatica koja je pobijedila na Zagrebačkom maratonu (u muškoj konkurenciji to je tri puta uspjelo samo Dragi Paripoviću).

Polako prolaze tri puna desetljeća od prvog izdanja Zagrebačkog maratona i Vaše pobjede.

Puno je vremena prošlo od tog prvog, povijesnog Zagrebačkog maratona. Sjećam se da sam ga trčala nedugo nakon poroda, pa nisam baš bila u savršenoj formi. I pobjedničko vrijeme je bilo daleko od mojih najboljih rezultata, i općenito na maratonima i na Zagrebačkom maratonu. Bilo je baš lijepo biti dijelom tako važnog događaja. I narednih godina sam s užitkom trčala u Zagrebu. Tada je bilo neko drugo vrijeme, sjećam se da je HTV redovito pratio utrku, njihovi novinari su pripremali reportaže o hrvatskim trkačima.

Organizacija i trasa Zagrebačkog maratona bili su puno drugačiji nego je to danas slučaj.

Ruta kojom smo trčali bila je drugačija od ove današnje. Ako se dobro sjećam, prvi maraton je startao kod Doma sportova i staza je jednim dijelom išla Starom Samoborskom. Bila je to neravna cesta, puna rupa, čak je bilo i onih kockica koje su nekad bile popularne na cesti. Kasnije se trčalo prema Mihaljevcu, što je fini, dugi uspon, pa po hladnoći i gustoj magli na Jarunu… Danas je ipak druga priča, i organizacijski i s obzirom na trasu. Oduševljena sam kad vidim koliko ljudi danas trči Zagrebački maraton. Baš divno! Jako mi je drago da i nakon 30 godina Zagrebački maraton još postoji, da je sve veći, masovniji i bolji.

I dalje ste jedina domaća trkačica koja je pobijedila na Zagrebačkom maratonu.

Istina, ali to nije čudno. U godinama nakon mojih pobjeda u Zagrebu su trčale izvrsne Ruskinje, u zadnje vrijeme stižu Kenijke i Etiopljanke, pa našim djevojkama unatoč sasvim solidnim postignutim vremenima nije bilo nimalo lako doći do pobjede. S popularnošću raste i kvaliteta natjecatelja, pa je i sve teže popeti se na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja.

Trčite li još uvijek, barem rekreativno?

Treniram za svoju dušu, u trčanju nalazim onaj unutarnji mir koji nam svima treba. Volim svoj Maksimir i tamo sam često jer blizu stanujem. Čak i treniram onako kako sam nekad trenirala, samo, naravno, u drugačijem tempu. Godine ipak čine svoje. Ne idem više na utrke, ali od treninga ne odustajem.

Neven Miladin
Foto Ivica Drusany