Premda živimo u nekim čudnim vremenima u kojima nam ritam određuju razni Stožeri, političari upitnih kvalifikacija i činovnici Civilne zaštite koji povremeno preuzimaju ulogu lokalnih šerifa, činjenica je da život ide dalje. Malo usporeno, katkad i uzrujavajuće krivim putem, no ipak se kreće. Utrka malo ima, pa malo ipak nema, danas je Delta soj najopasniji, a već sutra ‘plešemo’ s Lamb(a)dom, jučer su trebale biti održane Olimpijske igre, no ipak su odgođene za idući mjesec… Mislite da pojednostavljujemo i banaliziramo? Teško!
Olimpijske igre u Tokiju trebale su biti održane prošle godine, no iz razumljivih razloga odgođene su za 2021. U vrijeme originalnog termina spoznaje o korona virusu bile su vrlo slabe, a prva cjepiva tek su bila u najavi. Tristo šezdeset i nešto dana kasnije u glavnom gradu Japana zaista je održan najveći i po mnogima najvažniji sportski događaja otkad je ljudi i svijeta, no u uvjetima nedostojnim najboljih sportaša svijeta. Uostalom, Igre predviđene za 2020. godinu održane su u 2021., ali pod logotipom prethodne godine. Zašto? Vjerojatno zato da se ne poremeti statistički olimpijski četverogodišnji slijed. Drugim riječima, da se neki klinac za 20 godina ne zbuni kad shvati da je između Olimpijskih igara u Rio de Janeiru i Tokija prošlo pet godina, a između Tokija i Pariza samo tri godine.
Tokio je unatoč dramatiziranju Japanaca ugostio svjetske olimpijce te u uvjetima polulockdowna organizirao sve zamišljeno. Je li sve to baš tako trebalo biti riješeno ili nije, ne znamo, više nije ni važno, ali svjedočanstva naših sportaša nisu baš blistava. Na stranu medalje i odlični rezultati, pričamo o najvećem sportskom tulumu na svijetu, zabavi, druženju i upoznavanju najboljih od najboljih. To je isto toliko važno kao i natjecanje na sportskom borilištu. A to je izostalo. Šteta!
Hrvatsku atletiku u Zemlji izlazećeg sunca predstavljalo je 10-tak sportaš(ic)a, među njima i naše dvije izvrsne trkačice – Bojana Bjeljac i Matea Parlov Koštro. Obje su, naravno, trčale maraton i tako se pridružile trima damama koje su Hrvatsku predstavljale u Londonu 2012. i Riju 2016. godine. Bile su to Lisa Nemec (danas Stublić) u Engleskoj te Marija Vrajić Trošić i Matea Matošević u Brazilu. Na žalost, muških predstavnika na maratonu dosad nismo imali.
Bojana i Matea, dakle, bile su u Tokiju, obje sa svojim trenerima, doživjele Olimpijske igre iz jedne sasvim drugačije perspektive, te se nakon odlične utrke vratile u Hrvatsku i s nama podijelile iskustva i doživljaje.
‘Završiti maraton na Olimpijskim igrama i s ponosom reći ja sam olimpijka, to je ono s čim se ponosim. Utrka je bila jako teška i ekstremno naporna. Već nakon polovine utrke sam se počela osjećati slabo i jako loše. Vručina i ja baš i nismo najbolji prijatelji. Na sve sam bila spremna osim na vrućinu. Tijelo možemo istrenirati i pripremiti na najbolji mogući način osim na to da radi kako treba kad je vruće i k tome s visokom koncentracijom vlage. Većina djevojaka trčala je sporije od svojih osobnih rekorda, od 8 do 10 minuta slabije, ja čak 12 minuta. Bila je to sigurno najteža utrka u mom životu’, kazala nam je Bojana i dodala riječ, dvije o atmosferi u olimpijskom selu.
‘Atmosfera je bila specifična i posebna. Boravili smo u hotelu u Saporu koji smo smjeli napuštati samo kad smo išli na trening, a i on je bio izoliran, u krugu od 900 metara gdje smo mogli trčati. Svaki dan su nas testirali na covid i nije bilo druženja između reprezentacija. Provela sam dva dana u Olimpijskom selu. Biti među najboljim sportašima na svijetu, to je bilo zaista predivno iskustvo. Tokijom nisam prošetala, mogla sam ga vidjeti samo kad nas je autobus vozio na aerodrom. Bile su to jako neobične Olimpijske igre, bez publike, gledatelja i navijača’.
Slično je promišljala i Matea kojoj su trebala dva, tri dana prilagodbe nakon što je iz Zagreba stigla u Tokio.
‘Jako sam zadovoljna utrkom i plasmanom. Od trenutka kad sam u Valenciji ispunila normu za Olimpijske igre spremala sam se upravo za olimpijski maraton i mislim da sam svoju zemlju predstavila dostojanstveno. Utrka je bila jako teška zbog visoke temperature i vlage. Koristila sam svaku okrepnu stanicu kako bi se rashladila i maksimalno si pomogla u takvim uvjetima. Po treninzima vrijedim brže od trenutnog osobnog rekorda, ali sam znala da vremenski uvjeti neće biti povoljni za rušenje osobnih rekorda, tako da sam zadovoljna što nisam puno odstupila od PB-a. Plasmanom sam više nego zadovoljna. Mislim da je 21. mjesto u tako jakoj konkurenciji odlično’, naglasila je Matea i onda se osvrnula na organizaciju natjecanja:
‘Iskreno, zbog restrikcija Olimpijske igre me nisu pretjerano oduševile. Većinu vremena sam provela u hotelu i nisam nažalost uspjela vidjeti Japan. Japanci su jako ljubazni i uslužni i htjeli su udovoljiti svakom našem zahtjevu. Konkretno, jednom sam konobara zamolila za malo mlijeka za kavu i doslovno je otrčao u kuhinju po mlijeko. Nadam se da će za tri godine u Parizu natjecanje biti u pravom olimpijskom duhu’.
Obje naše olimpijke vratile su se sretno u Zagreb, ne zadržavajući se previše u Japanu. Slijedi im malo odmora, a onda povratak natjecanjima i jurnjava za novim rekordima i pobjedama. Uostalom, ni Pariz više nije tako daleko. Samo tri godine…
Neven Miladin
Foto HOO
Maraton u Sapporu umjesto u Tokiju
Kako bi se izbjegle ljetne vrućine u glavnom japanskom gradu, Međunarodni olimpijski odbor odlučio je pomaknuti maratonske i hodačke utrke iz Tokija u sjeverniji Sapporo. No, u Sapporu je na kraju izmjerena temperatura od 35 stupnjeva Celzijusa, ista kao i u Tokiju. Zbog toga je odlučeno da se start označi točno u 6 sati po lokalnom vremenu, međutim unatoč pomicanju početka utrke nedugo nakon svitanja, na startu je izmjereno nevjerojatnih 25 stupnjeva i 84 posto vlage, a dva sata kasnije, u osam sati, već je bilo 29 stupnjeva sa 69 posto vlage.
Na startu se pojavilo 88 djevojaka među kojima i dvije hrvatske predstavnice, Matea Parlov Koštro i Bojana Bjeljac. Staza je bila kružna i trčala su se tri kruga, jedan od 22 i dva od 10 kilometara.
Bjeljac je s rezultatom 2:27:42 iz Valencije 2019. imala 47. prijavljeni rezultat, a Matea Parlov-Koštro s 2:28:52, također iz Valencije, ali ostvaren godinu dana kasnije, 72. rezultat među 88 djevojaka. Dodajmo kako je olimpijska norma bila je 2:29:30.
Bjeljac je bolje krenula i do polovice staze je bila ispred Parlov Koštro, a obje su bile između 40. i 50. pozicije. No, Matea je u drugom dijelu utrke bila sjajna. U jednom trenutku probila se do 18. mjesta, a na koncu je završila maraton na 21. mjestu s rezultatom 2:33.18, dok je Bjeljac zauzela 53. mjesto s vremenom 2:39.32.
Zlato je osvojila Kenijka Peres Jepchirchir s rezultatom 2:27.20, 16 sekundi ispred sunarodnjakinje Brigid Kosgei, dok je treća bila Amerikanka Molly Seidel s 26 sekundi zaostatka.
Hrvatske maratonke na Olimpijskim igrama
London 2012. | Lisa Christina Nemec | 2:34:03 |
Rio de Janeiro 2016. | Matea Matošević | 2:50:00 |
Rio de Janeiro 2016. | Marija Vrajić Trošić | 2:59:24 |
Tokio 2020. | Matea Parlov Koštro | 2:33.18 |
Tokio 2020. | Bojana Bjeljac | 2:39.32 |