Odlazak u prirodu, bilo da je riječ samo o šetnji s obitelji ili prijateljima, kajakarenju divljim vodama, trčanju proplancima i gorskim vrhovima ili rođendanskom izletu s roštiljem pored nekog gradskog jezera, uvijek je dobrodošla odluka. Realno, sve je bolje od sjedenja u dnevnom boravku. Tu priču shvaća apsolutno svaki rekreativac i zaljubljenik u prirodu i svježi zrak. I dok je velika većina tih ljudi ekološki osviještena, postoje i oni koji tvrde da obožavaju prirodu, ali eto, očito ne dovoljno da iza sebe ne bi ostavili tragove ljudske civilizacije koji ne pripadaju šumskom putu, grebenu na Velebitu ili podmorju predivnog Jadrana.

Na žalost, sve češće na našim omiljenim stazama nalazimo prazne plastične boce u kojima je bila voda ili neki sok, limenke energetskih pića, ostatke celofana u koji su bile omotane energetske pločice i slično. Očigledno postoji neka vrsta ljudi koju uopće nije briga za prirodu. Od nje uzima, ali ništa ne vraća, nema čak niti onaj minimum pristojnosti i dobrog odgoja da za sobom pokupi smeće.

Svojedobno je Šimun Cimerman diskvalificirao najbržeg sudionika jednog traila iz koncepta Treking lige ‘samo’ zato što je čovjek negdje usput bacio plastičnu bocu s vodom. Imao ju je na zadnjoj okrijepi, a u cilj je ušao bez nje. Neki su se zgražavali nad Šimunovom odlukom, no direktor utrke je bio savršeno u pravu. I u pravu će biti svi drugi organizatori koji će ubuduće tako postupiti. Nije, dakako, problem nakon trke proći stazu i pokupiti smeće koje se tamo nađe, uostalom ljudi koji organiziraju trail i treking utrke očiste više šume i planine nego planinarska društva, lovočuvari i djelatnici ustanova koje čuvaju neko zaštićeno područje – zajedno, no problem je ako je trkač ‘zafitiljio’ praznu plastičnu bocu u neki nepristupačni kanjon, na plažu ili u grmlje. Ma problem je i da ju nježno odloži uz prvo drvo na stazi kojom trči. Smatramo da je posve nepotrebno ljubiteljima trčanja i prirode u 21. stoljeću objašnjavati proces raspada plastike i naglašavati probleme koje plastika i smeće stvaraju biljnoj i životinjskoj zajednici. Onaj tko to do sad nije naučio, vjerojatno niti neće.

Ako se možemo – s pravom – zgražavati nad plažama prepunima smeća koje donosi more, ako možemo žaliti morski svijet uhvaćen u smrtonosne ostatke ribarskih mreža, onda se i još više moramo zgražavati nad ostavljanjem stare vešmašine i karoserije Fićeka na Sljemenu, bacanju praznih vrećica Čipsa na Papuku ili odlaganjima šute sa staklenom vunom u podnožju Velebita ili kanjonu Zrmanje. Ma da je bilo što od toga i u ‘običnom’ gradskom parku, previše je!

Zašto o tome pišemo? Zašto se opet otvara takva tema? Zato što oni koji redovito pohode planine i šume svjedoče da se svaki tjedan nedaleko prohodnih puteva istovaruje smeće, da se po parkovima poput Maksimira sve češće mogu pronaći odbačene plastične boce, a neki skriveni kutevi splitskog Marjana, s obzirom na količinu plastike koju su odbacili rekreativci, katkad više sliče na mini divlje deponije nego na uređeno brdo idealno za užitak i rekreaciju. Nemojmo se zavaravati i zatvarati oči pred očiglednim. Ako okrenemo glavu od tog problema, ne znači da problem ne postoji. (Pročitajte koliko vremena treba otpadu da se posve razgradi u prirodi)

Činjenica je i da su neke škole trčanja, pa i klubovi, već organizirali čišćenje Sljemena i sličnih rekreativnih oaza i to su hvale vrijedne akcije koje se trebaju dodatno promovirati. Baš kao što zagađivače treba kažnjavati. Na zakonodavcu je da odredi kako, no kazna za takve stvari mora postojati i biti primjenjiva. U suprotnom, vrlo brzo ćemo vjeverice, ježeve i druge šumske životinje zamijeniti veš mašinama, a umjesto pored starih hrastova i kestena trčat ćemo pored prastarih miješalica za cement. A to ne želimo, zar ne!

Neven Miladin

‘Naša ideja vodilja je zaštita prirode. U pravilniku serijala Kvarner Trailsa posebno se osvrćemo upravo na ekologiju i odgovorno ponašanje trkača. Redovito nakon svake utrke prolazimo sve staze i čistimo ako ima što za očistiti, no od sudionika naših utrka očekujemo da poštuju prirodu, da ju štite i da ni pod koju cijenu ne bacaju smeće na stazu ili oko nje. Uostalom, naša krilatica je Just nature & Running. Priroda je uvijek na prvom mjestu. Budimo pažljivi prema prirodi, sačuvajmo je i uživajmo u njenom najljepšem obliku’, kazao nam je Elvir Sulić, prvi čovjek Kvarner Trailsa koji se, među ostalim, održavaju u Parku prirode Učka i Nacionalnom parku Risnjak.

‘Odgoj dolazi od kuće i koliko god mi tupili uvijek će se naći neka seljačina. Problem je kad cestovni trkač dođe na trail i misli da će netko na Velebitu proći sa šmrkom i očistiti plastiku kao na Zagrebačkom maratonu, pa se cestovnjaci moraju presvičati u glavi. Nosi sve sa sobom i vrati se sa svime što si ponio, pravilo je traila i boravka u prirodi, a kazna za bilo kakvo bacanje je diskvalifikacija. Na Zrmanja trailu 2019 prvoplasirani je bacio bočicu i diskvalificirali smo ga’, čvrst je u stavu oko ekološkog pristupa i zaštite prirode Šimun Cimerman, osnivač Treking lige i jedan od pionira outdoor pokreta i avanturističkih utrka u Hrvatskoj.

‘Najkraće rečeno, ako nisi sposoban čuvati prirodu, razmisli trebaš li uopće uživati u njoj. Što se nas tiče, tolerancija je nula kad je u pitanju bilo koja naša utrka i bacanje smeća. Nema veze je li utrka duboko u šumi ili po glavnim prometnicama u centru Novske. Mi ne samo da provjeravamo svaki metar staze nakon utrke, nego čistimo šumu i prirodu i dok pripremamo stazu i kad treniramo. Ideja da netko baci plastičnu bocu ili celofan energetske pločice u šumi ne samo da je užasna, nego i nespojiva s temeljnim vrijednostima trkačkog pokreta’, jasan je bio Josip Fabijanić, predsjednik AK NoGa i organizator više trail i cestovnih utrka u Novskoj i okolici.

‘Mi ulažemo puno truda u očuvanje i zaštitu okoliša. Na svakoj našoj utrci angažiramo dodatne ljude koji čiste stazu, posebno prostor oko okrjepa na kojem, posve logično, ima najviše odbačenog otpada. Naravno, na našim stazama je zabranjeno bacanje bilo kakvog otpada, ali ipak se ponegdje nađe koja plastična boca ili neko drugo smeće koje odbace trkači ne razmišljajući o posljedicama po prirodu. Ne zaboravimo i da uređivanjem staza također brinemo o prirodi. Vjerujte, svašta se može pronaći u šumi. Manji dio smeća raznose životinje, no za veći dio su odgovorni ljudi’, kazao nam je Leonard Špehar, predsjednik AK Plitvica i direktor Plitvičkog maratona i Rastoka Traila.