Magazin Trčanje
TekstoviŠetnje sa psom umjesto zimske baze

Šetnje sa psom umjesto zimske baze

Najdraži čitatelju, ako krećeš u čitanje ovog tekst shvaćajući naslov doslovno, možda bi ovo bilo dobro vrijeme da staneš jer, ne – maraton ni polumaraton ne mogu se spremiti tako što ćete se šetati kvartom, to zahtijeva malo ozbiljniji pristup trčanju i planiranju treninga. Redovi koji slijede odnose se na prosječnog trkača koji je zapeo u krizu oblačenja tenisica u svrhu odlaska na trening koji više nije visoko na njegovoj listi prioriteta (ako uopće jest) i zapravo ćemo se baviti temom – što kad mi se trči, a ne trči mi se.

Volim zakomplicirati na početku… što i nije loša stvar, barem napravim filter za one koji očekuju nešto zabavno. Moji tekstovi nikad nisu zabavni.

Studeni 2020. je na izmaku, uvedene su nam nove ‘Mjere Light’. I osim što ne možemo u birtije niti trenirati skupa niti putovati niti ići bilo kuda bez maske niti računati hoćemo li imati posao sutra niti hoće li sutra djeca u samoizolaciju jer je netko iz razreda obolio od korone – sve je zapravo po starom. Još jedna zimska baza je pred vratima i još jedna u nizu koju neću odraditi. Ovom temom bavio sam se u jednom od starih tekstova u kojem sam pokušao opisati koliko organski ne volim trčanje zimi pa ću sada samo spomenuti da me slojevito oblačenje i smrzavanje do pola treninga nikada nije privlačilo. A kada ćeš se pripremiti ako ne zimi? Ne valjda preko ljeta kad su temperature iznad 30? Ne znam… vjerojatno zato nikad nisam bio neki trkač.

Ajme kako je slatki

Kada se uzmu u obzir sve navedene stavke, lako je zaključiti da se zimi kile primaju lakše, a kondicija lagano tone do dubina kada 5 kilometara ispod 30 minuta postaje izazov. Kile sam vremenom naučio obuzdavati vrlo jednostavnom metodom koju bih preporučio svima – manje žderem. Problem s kondicijom je ostao…

U siječnju prošle godine, nakon 20 godina kontempliranja je li to dobro ili ne, napokon sam uzeo psa. Odluka je donesena manjim dijelom zato što su mi već klinci dovoljno veliki da razumiju pročitati raspored šetnja obješen s unutarnje strane ulaznih vrata, a većim jer je meni već bio pun k(ufer) čekanja ‘dobrog trenutka’ za nabavku psa jer, složit ćete se, taj ‘dobar trenutak’ može nikada ne doći. Hoću li za njega imati vremena? Hoću li mu moći posvetiti dovoljno pažnje? Hoću li imati strpljenja. Hoću li… Ukratko – da, hoću.

Tako je Luks 14. siječnja 2020. godine koja će zauvijek ostati zabilježena u svim našim životima, stigao u našu obitelj. Malo štene njemačkog ovčara uskoro je postalo veliko štene i onda tamo negdje krajem ljeta i pravo malo tele čiji su se susreti sa slučajnim prolaznicima pretvorili iz ‘ajme kako je slatki, mogu li ga podragati’ u veljači do u ‘sine, idemo na drugu stranu ceste’ u studenome. Totalno fora, naročito ako, kao ja, niste ludi za neobaveznim čavrljanjem s ostalim vlasnicima dok šetate cucka.

Da bih poentirao poantu ove priče, sada se moram vratiti na kasno ljeto ove godine kad sam shvatio da je moja kondicija na niskim granama za što mi nije trebalo puno – jedna šetnja na Sljeme po mrcini bila je dovoljna da vidim da moj VO2 nije kakav je bio. Bilo je stajanja, bilo je dahtanja, bilo je oporavka na vrhu. A treniranja ni u tragovima. Ali su došle duge šetnje.

Uvijek neka zgoda

Zajedno s njegovom veličinom, rasla je i Luksova volja i želja za dugim šetnjama pa sam tako svaki dan s njim odlazio ili na duže šetnje/istrčavanje po kvartu ili povremeno na Sljeme da se Prasence kvalitetno izmori (a i ja skupa s njim). Malo po malo, shvatio sam da imam svakodnevnu fizičku aktivnost za koju zapravo nemam izbora hoću li je odraditi ili ne – Luksa ne zanima imam li koju epizodu nove serije za pogledati ili posao za završiti – on treba obaviti svoje fiziološke i fizičke potrebe i tu nema odgađanja. Mjesec dana kasnije i 5-7 kilometara svakodnevne žustre šetnje plus sljemenarenje polako je počelo davati male, ali primjetne rezultate – uspon mrcinom, iako i dalje težak, sad se radi dugačkim korakom bez pauze i predaha. Šetnje s pesom kao održavanje kondicije? Pa kako to? Zapravo jednostavno.

Davno sam pisao o tome kako šetanje dobro čini tijelu jer vam diže puls točno onoliko da srčeko brže zakuca, a da ne odete u crveno. A šetnja s psom nije ništa drugo nego isto to, ali obavezno i ponekad malo žustrije, ovisno kakav pas ima dan i koliko vrana vidi putem. I mogu vam reći da je puno zanimljivije nego samostalno bauljanje sa slušalicama u ušima – uvijek imamo neku zgodu, neki incident, neku kaljužu… nešto što učini da sve prođe brzo i da jedva čekaš sutrašnju novu avanturu. Kile su okej, kondicija dovoljna da idem 5 km ispod 30 minuta. Ja sretan.

Ali, čitatelju, nemoj se zavarati. Kako sam napomenuo na početku teksta, ovo je odličan način da se tijekom zime ne pretvoriš u couch potato, ali ni blizu dovoljno za odrađivanje dobrih priprema koje će te sistematskim treninzima dovesti do super rezultata neke utrke za koju se spremaš sljedeće proljeće!

Hahaha… da. Koje utrke?

Siniša Mareković

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

[email protected]

Impresum

Nakladnik: Europa Media Marketing
Glavni urednik: Neven Miladin

Suradnici/Kolumnisti: Dragan Janković, Asja Petersen, Danijel Lacko, Maroje Ćuk, Darko Mršnik, Tihana Kunštek, Lana Bunjevac, Marijana Markelić

Marketing: Sanja Miladin 091/9730656

CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top