critical thinking what it is and why it counts sample argumentative essay conclusion for essays nursing school application essay
Magazin Trčanje
TekstoviFenomen Lockdown: Zašto sada trčimo manje?

Fenomen Lockdown: Zašto sada trčimo manje?

Osjećam se užasno glupo kad svaki tekst započinjem rečenicom s nečim poput ‘u ovim čudnim vremenima…’ jer, iskreno, više mi tu ništa nije čudno – niti svaki dan nova zabrana, niti činjenica da prije ulaska u Bipu moram kopati po džepovima i tražiti masku, a bogami ni to da svaki puta s nekim prije pozdrava pitam – rukuješ li se? Ako da, onda ta osoba spada u onaj odabrani krug okej ljudi koji smatraju da je pozdravljanje laktom najgluplja vrsta pozdrava otkad je izmišljen kotač. Ne shvatite me krivo, veliki sam fan održavanja higijene i tužno je da se morala dogoditi korona da bi neki ljudi počeli prati ruke, ali diranje laktovima bi trebalo ostati isključiva privilegija Mata i Pata iz crtića A je to, a ne način započinjanja susreta s dragim ljudima.

Dakle vremena su takva kakva jesu i kako se čini ostat će takva neko vrijeme i red je da im se prestanemo čuditi, no svakako se možemo pozabaviti jednim malim apsurdom koji nam se dogodio zadnjih mjeseci, a to je zamjetan pad fizičke aktivnosti kod ljudi nakon što su nam se ponovno otvorile birtije i dućani i ne tjeraju nas doma kad se okupimo u grupi većoj od pet ljudi.

Kao početak ove priče iskoristio bih jedan događaj koji se dogodio u prvom tjednu famoznog lockdowna i početka korištenja hashtaga #ostanidoma. Tu večer krenuo sam na trening po obližnjem potoku (dobro, pored njega, trčanje po vodi rezervirano je za neke puno bolje ljude od mene) i na kraju prvog kruga primjetio sam u parku veselo društvo kako pjeva. U normalnim okolnostima bila bi to normalna scena jednog petka navečer, no sada je to izgledalo užasno ilegalno – ‘kako se usude’, pomislio sam i nastavio dalje. Na kraju drugog kruga i dalje su pjevali, a na kraju trećeg bila je tišina, a policijski kombi bio je sparkiran nedaleko od njih. Prijateljica Andrea, s kojom odrađujem skoro svaki mogući trening, bicikliranje ili planinarenje, i ja pogledali smo se ispod oka – hoće li zaustaviti i nas? Zadržali smo dah kad smo prolazili pored stričeka i tete u plavom da ne bismo bili optuženi za širenje prevelikog broja kapljica dok trčimo i nesmetano nastavili trening.

Kako blesav osjećaj… trčiš, a osjećaš se kao da radiš nešto loše – totalno inverzno normalnom.

Kozmički plan lagano se okreće

Naravno, trening smo završili bez problema, stali i zaključili da smo na ruti kojom inače trčimo susreli barem tri puta više trkača nego što ih ima inače. Zašto, pobogu, u ove dane zaključavanja? Osim tog malecnog fenomena, nije bilo teško ne uočiti da se po klupicama skupljaju male grupice ljudi, od troje maksimalno, koliko je bilo dozvoljeno… skoro kao neki inat ili pokret otpora, ali koji god razlog bio, činjenica je bila neosporiva – ljudi su u te prve mlačne travanjske večeri bili vani više nego ikad.

Nadolazeći dani potvrdili su sumnju od te večeri – Nasip je bio pun trkača, Maksimir pun šetača, Medvednica planinara i gotovo nije bilo klupice gdje barem dvoje ljudi nije sjedilo, pričalo i pilo kavu iz termosice jer birtije nisu radile.

I u tih mjesec i nešto koliko je trajao #ostanidoma, svi smo trčali, biciklirali i rolali kao budale! Što su nam više govorili da ostanemo doma, mi smo se sve više bavili fizičkom aktivnošću – naravno, ne ugrožavajući ostale i ne kontra preporuka stožera jer smo svi trčali po dvoje ili sami – ali smo se kretali! Da, naravno, slobodno možete pomisliti da je ovo izdvojeni slučaj i da je ovo bio slučaj samo kod mene, ali prevarili biste se – moj Facebook profil koji broji oko 1.500 ljudi bio je preplavljen Garminima, Stravama, Endomondima i bedževima koje su šetači, biciklisti, trkači i roleri zaradili. Nikad nacija nije bila zdravija – birtije nisu radile, šoping centri bili su zatvoreni i mi smo se okrenuli onome što nam je bilo pod nosom – rekreaciji. Nevjerojatno korisna nuspojava ove cijele preloše situacije.

No, već prvi tjedan kako su frizeri izvadili svoje škare iz ladica, trgovački centri podignule svoje metalne rolete ispred izloga, a konobari počeli nositi veliku kavu s hladnim i čašu vode, aktivnost na mom potoku je utihnula. Poneka mama s djetetom i mladi par, ali uglavnom pesi sa svojim ljudskim ljubimcima sada kroče stazom koja je u tih nekoliko tjedana izgledala kao trešnjevački Central Park.

Što se dogodilo?

Rutina se dogodila.

Pročitao sam negdje da je prirodno stanje čovjeka da teži prema boljem, ali lakši put je onaj prema dolje – i ako ovu situaciju gledamo iz filozofske perspektive i kažemo da je doba rekreacija bilo ‘bolje’, a doba nakon otvaranja birtija ‘lošije’, kozmički plan lagano se okreće tome da radije oblačimo tenisice za odlazak na kavu, nego za odlazak na trening. Prije nismo imali izbora, sada ga imamo.

I ne, nemam rješenje.

Treba nam samo malo mozga

Naravno da opcija nije da pozatvaramo sve moguće djelatnosti koje bi nam mogle odvući pažnju od fizičke aktivnosti jer onda stvarno nismo daleko od majmuna u laboratoriju kojem moraš dati bananu svaki puta kada točno pritisne gumb koji je trebao pritisnuti, već je način da sami sa sobom malo sjednemo i popričamo… i uvjerimo se da izlazak na lokalnu peticu (a petica nije ime stajačice u kvartu, nego krug od 5 kilometara) nije ništa lošiji od odlaska na terasu birtije na pivu. Možda bi početak bio taj da sami sebi kažemo da sad imamo priliku otići na pivu nakon treninga pa zašto onda ne odraditi trening pa pivo? Možda trčati do pive? A možda lupetam, ne znam.

Ako je ono generalno sranje kada smo pljeskali po balkonima i slušali lokalne svirače kako sa svojih balkona zabavljaju cijeli kvart, vrijeme kada smo klince gledali kako se muče sa spajanjem na Lumen, a partnere kako odrađuju sastanke na Zoomu, vrijedilo ičemu, vrijedilo je da shvatimo da je kretanje genijalan način provođenja vremena izvan stana i odličan način koncentracije bez potrebe da sat vremena sjedimo pored šalice kave i buljimo u mobitel.

I kada bi nam barem (pusti snovi, znam) iz tog perioda ostala u nasljeđe ta navika i dišpet da se dignemo i odemo pola sata protegnuti noge jer smo cijeli dan u stanu, mislim da bi dugoročno napravili više za vlastito zdravlje nego svo dezinficiranje ruku ikad (koje, da se razumijemo, i dalje treba prakticirati, kao i tuširati se što je super kad jednom probate).

Ali to se neće dogoditi jer ćemo se mi poput elektrona bez pobude spustiti u nižu orbitalu i zadržati se tamo jer su tamo Netflix, Playstation i čips. I tu je dobro i ugodno.

Sigurno ste pomislili da nam možda opet treba neko izvanredno stanje ili represija, pa da opet počnemo uživati u nekim lijepim i zdravim stvarima. Ne s time se ne slažem. Jer ne treba nam puno da shvatimo da nam za te stvari ne treba niti represija niti izvanredno stanje niti naredbe stožera.

Treba nam samo malo mozga.

Siniša Mareković

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

[email protected]

Impresum

Nakladnik: Europa Media Marketing
Glavni urednik: Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
Doris Mujagić 091/7638057

CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top