Sjedimo tako nas četvero nakon uspona po Bikčevićevoj stazi u restoranu kod tornja i razgovaramo o tome kako nam nekako cestovne utrke nisu više napete. Zavoljeli smo ta brda, šumu, svjež zrak. I baš u tom trenu stigne mi poruka od frendice: Hej, trčiš Splitski? Jesam, razmišljala sam o Splitskom maratonu, no sjetivši se priča i slika sa lanjskog, kada se ekipa držala za ograde i gelendere da ih bura ne otpuše na drugu stranu Marjana i kako su pričali da težu trku nisu imali, nekako me prošla volja. I tako, bez obzira na sve, pogledamo se i zaključimo – ma da su ne znam kakvi uvjeti, 10 kilometara štafetnog maratona će svatko od nas izdržati. Bacamo se na plan i program. U sljedećih 10 minuta smo imali uplaćene startnine, plaćen smještaj i razrađenu taktiku. Zadovoljno siđemo Leustekom, izgrlimo se, raziđemo i vjerojatno svi u sebi pomislimo – ok, što je ovo sad bilo. Kad smo se krenuli penjati na ovo brdo, nije nam bilo ni u mislima da ćemo sići kao registrirani trkači Splitskog maratona.

Vrlo brzo je stigla ta subota pred trku, potrpali smo se u auto i krenuli za Split. Željka je rezervirala genijalan apartman na Bačvicama, sa jacuzzijem nasred dvorišta. Neven se pobrinuo za stajling, pa smo tako od Sporticoola dobili genijalne kompresijske čarape, Kristijan, moj zakoniti je kao i obično cendrao da kaj je to njemu trebalo i da će on trčati u hrvatskom dresu, Andrea koja je prijavila maraton je slagala kockice u glavi o tehnici kojom će ga najbolje istrčati, a ja sam se samo veselila moru, jacuzziju i pivi na Rivi. Mi smo vam onaj tip trkača kojima je to prvenstveno prilika za zabavu i druženje. Ganjanje rezultata nam nije baš primarni đir.

Kada smo ušli u apartman koji nas je nas petero za 3 dana i 2 noćenja koštao ukupno 65 eura, opali smo na dupence. Gazda nam je pokazao kako se služiti i održavati jacuzzi i vjerujem da čovjek nije došao ni do kraja ulice, mi smo već sa pivama bili u njemu. Treba se dobro opustiti dan prije važne utrke. Kasnije smo pokupili na Gripama startne brojeve, podružili se malo sa poznatom ekipom koju uvijek srećemo po trkama, prošetali. Navečer nam je Željka pripremila najbolju carbonaru ikada, jer carb-loading je bitan, popili svaki koju pivicu, jer i hidratacija je bitna i u 9 bili u krpama.

Gdje je narukvica?

Nedjelja ujutro. OK, sad je vrijeme da proučimo kako se uopće štafeta trči. Na brzaka proučili stazu, dogovorili taktiku. Lagani doručak, odijevanje, trpanje stvari u ruksak. Stavljamo jedan drugom startne brojeve i krećemo prema Rivi na start. Dogovor je pao. Neven trči prvu dionicu do Vranjica. Od Vranjica do Lore trči Kristijan, ja trčim od Lore, pa preko Poljuda i Marjana, gdje me kad se spustim sa Marjana čeka Željka i trči zadnju dionicu centar i Bačvice. Izgrlimo Andreu koja je lagano pogubljena od uzbuđenja u toj maratonskoj euforiji, poželimo joj sreću i ona i Neven krenu na start. Kristijan i ja krenemo autobusima prema svojim točkama predaje štafete. Željka ima još poprilično vremena do starta zadnje dionice, pa sretni pajcek ostane kafenisati na suncu. I sada kreću one prave dogodovštine po kojima ćemo zaista uvijek pamtiti taj predivan Splitski maraton.

U jednom trenu vidim neke štafetare kako se dogovaraju na koji način će si dodavati štafetnu narukvicu. Nasmijem se i gurnem Kristijana: Gle, amateri! Haj’mo prema našim autobusima! Ne znam što se dogodi mozgu kad shvatite da imate trenutak prosvjetljenja. Je li to kratki spoj, da li neuroni plešu havajsko hula-hula kolo, možda neki hormon pliva u bazenu sreće, ne znam. Znam da ponekad prijelaz iz tog stanja izgleda kao da vas vatrogasac oplete šmrkom, a vani je -25.

Kristijan, gdje je naša narukvica? Nitko nema narukvicu! Ja nisam našla nikakvu narukvicu u ruksacima! – dreknem krajnje užasnuto. Dakle, Neven stoji na startu, do starta je 15 minuta, narukvicu nitko nema. Zovem Željku, paničarim, znojim se. Urlam da nemamo narukvicu, da ćemo biti diskvalificirani, ona viče: Smisliti ću nešto, smisliti ću nešto, budem, budem! Poklapa mi slušalicu.

Autobus. Nas dvadesetak koji smo treća izmjena štafete sjedi u njemu. Znojim se k’o konj. Za tri minute je start, Željka se ne javlja. Minutu prije starta stiže poruka. Sve OK, Neven kreće s narukvicom.

• Gdje si je nabavila?
• Ugledala nekog štafetara kako žuri na start, ubila ga i sa mrtvog tijela skinula narukvicu!

Odahnem. Uh, hvala Bogu, sve je pod kontrolom.

Frka u Lori

Dakle. Autobus. ‘Oću vas izbaciti kod Spaladiuma? – drekne vozač. Pitanje bi bilo vjerojatno sasvim na mjestu da u busu sjedi bar jedan Splićanin. Objasnimo mu da se ne snalazimo baš najbolje u Splitu.

Izbacit’ ću vas ovdi! Lora je ono 200 metara niže! – drekne, stane, otvori vrata. Izađemo u nekoj ulici, na cesti nema žive duše, niže se vidi netko. Vojnik. Odemo do njega, čovjek nas pogleda kao da smo pali s Neptuna. Dvadeset osoba u zategnutim tajicama, označeni sa nekim brojevima. Jesu l’ logoraše doveli ili tko su ovi – vjerojatno pomisli. Objasnimo mu tko smo i da nam je Lora stanica za izmjenu štafete. Vojnik zove nekoga i nakon razgovora nas propusti u ratnu luku. Hodamo mi, ni sami ne znamo kuda moramo, ali rekao nam je da propješačimo skroz preko na drugi kraj, da je tamo navodno nekakav događaj. U jednom trenu, netko se zadere – Stoj! Okrenemo se i ukočimo. Vojnik sa puškom trči prema nama. Srećom, uvijek kakim prije trke. Doleti do nas i drekne: Tko je vas pustio ovdje? Ovo je vojni objekt! Objasnimo mu smireno tko smo i što smo i tko nas je pustio. Uzme on voki-toki, obavi razgovor i objasni nam da smo u području u kojem ne smiju civili i pokaže nam gdje da izađemo i gdje je mjesto gdje misli da ćemo imati izmjenu. Napokon izađemo iz luke Lora i vidim uz cestu oznaku 20 km i traku za očitavanje čipova. Jupi, napokon smo našli našu točku.

U među vremenu je Neven otrčao prvu dionicu i Kristijan preuzeo narukvicu istrgnutu sa nečijeg mrtvog tijela. Napeto čekam na svojoj poziciji. Po cesti prolaze polumaratonci. Bodrimo ih. Vidim i mnoga poznata lica. Dajem im peticu za snagu i mašem i šaljem poljupce za sreću. Polako nailaze i prvi maratonci. I tu vidim poznata lica i drago mi je da su među boljima. Pogledam na sat i znam da će za koju minutu naići Kristijan. Niz ulicu vidim poznatu majicu na kockice i stanem 10 metara prije kontrolne trake, spremna preuzeti narukvicu. On dotrči do mene i krene me gurati, a ja njemu krenem čupati narukvicu, no on je na da. Ljudi, moj zakoniti mi ne da narukvicu. Drži je kao svežanj novčanica od 100 eura i ne da. Pomislim, OK, sad stvarno nije vrijeme za neko osobno prepucavanje i da, oprosti što sam ti presolila doručak. Dreknem: Pusti narukvicu! On drekne: Moram preći s tobom kontrolnu traku! Ja dreknem: Daj mi hebenu narukvicu! On drekne: Moram preći s tobom kontrolnu traku! Ja dreknem: Hebeno je svejedno kad će faking prokleta narukvica preći traku! Preći će s tobom ili sa mnom, slone! To je valjda bio taj trenutak kad ga je prosvijetlilo i napokon pusti narukvicu. Već sam mislila da ćemo se očito morati potući. I tako istovremeno pređemo kontrolnu traku, dok me začuđeni i šokirani pogledi zaostalih štafetara ispraćaju. Fućka mi se, njemu nek’ bude neugodno.

Noćna mora svakog trkača

Ne znam što su ljudi u tom trenu mislili, no ja sam toliko popi_dila, da sam prvi kilometar istrčala za manje od 5 minuta. I tada kreće moja avantura kroz Split. Poljud. Osjetila sam baš navalu endorfina. Jedna Dinamovka trči kroz Poljud. Predivan osjećaj, genijalna atmosfera. Bubnjevi na ulazu i izlazu sa stadiona. Ritam koraka. Pogledam u Hajdukov grb, osjetim respekt, mahnem u kameru, projurim dalje. Uskoro dolazim do Marjana. Znam da je ovo najteži dio svih dionica, ali ne dam se smesti. Prestižem nekoliko već poprilično umornih maratonaca, prestižem i dvije, tri štafete. Pogledam na svoj Garmin, vidim da sam negdje oko 05:45, što je dobro s obzirom da idem u brdo. Na vrhu me dočekaju vesele tete u zboru i krenu pjevati Dani od Zdenke Vučković, pjesmicu koju sam još u vrtiću pjevušila. U toj predivnoj atmosferi se krenem polako spuštati, pa ponovno penjati. Na 8. kilometru me krene boljeti slezena. Noćna mora svakog trkača. Bolovi i grčevi. Uspijem je malo stisnuti onako u trku, malo samo usporim i bude mi bolje.

Na izlazu sa Marjana začujem graju, pjesmu, ciku i shvatim da sam još samo kilometar od Željke. Naravno, mi žene smo puno jednostavnija bića od muškaraca, pa sam joj narukvicu sa nečijeg mrtvog tijela bez beda predala 10 metara prije kontrolne linije i zajedno smo je pretrčale. Narukvica se vratila zločincu i prešla je ciljnu liniju u vremenu od 4 sata i 16 minuta. Jesmo! Istrčali smo maratonsku štafetu. Nedugo iza nas, ciljnu liniju je prošla i naša Andrea. Jednakom svježinom sa kojom je i krenula. Svih 42 km je otrčala sa smiješkom na licu. Stvarno moram pohvaliti svu tu energiju Splita i zahvaliti gradu na gostoprimstvu, organizaciji i toplini. I onom stričeku gore što nam je priuštio genijalno vrijeme. Mislim da sam vidjela samo jednu osobu koja nije bila euforično dobre volje. Nekog sirotog Talijana, koji je sjedio iza velikog crvenog DM balona, držao se za glavu i bolno stenjao. Pomislim: Dobro je, ipak nije mrtav!

Slijedilo je 24-satno opuštanje u jacuzziju, šetnja Splitom, pregledavanje fotografija, smijeh oko svega što smo prošli. Od moguće diskvalifikacije zbog trčanja bez narukvice, do beskrajnog veselja zbog genijalno provedenog produženog vikenda. Pakiramo se za Zagreb i dogovaramo da ćemo još stati i u Rastokama, da malo pogledamo gdje ćemo u rujnu trčati Rastoke trail.

Zagreb. Sjedim na radnom mjestu i pregledavam tisuće fotografija. Nađem nas na nekoliko i pošaljem ekipi na Wapp, pa onako usput…

• Željka, nećeš mi otkriti gdje si nabavila narukvicu?
• Pa rekla sam ti. Skinula sam je sa nečijeg mrtvog tijela!

Dakle, ovo će ostati misterij još neko vrijeme s obzirom da nije bilo mrtvih na ulicama Splita za vrijeme Splitskog maratona. Mada, smrdjelo je nešto u podrumu kada smo izlazili iz apartmana…

Tihana Kunštek
Foto Splitski maraton