Zadnjih mjesec dana svjedoci smo svjetske virusne krize koju nam je podarila jedna tržnica u Kini (prema sada dostupnim podacima) odnosno šišmiši koji su koronavirus ljubomorno nosili u sebi, sve dok ih neki ljudi nisu stavili u sendvič (šišmiše) i tako na sebe preuzeli boleštinu koja će nam u 2020. na ovaj ili onaj način svima utjecati na život.

Nećemo se ovdje baviti temom je li medijska haranga oko korone opravdana ili ne – niti smo medicinski časopis, niti nas to u ovom trenutku pretjerano interesira, ali osim ako glavne face znaju nešto što mi ne znamo (tipa – ako oboliš od korone, tek za godinu dana iscurit će ti mozak kroz uši), činjenica je da smo malo previše opsjednuti situacijom, i to ponašanjem koje je sve samo ne racionalno.

A kako to utječe na nas trkače?

Pa, kao prvo, ako ste planirali neku utrku u Italiji u ožujku, a ima klubova koji religiozno pohode maratone u Ferari, Brescii i Palmanovi u proljeće, imate svako pravo brinuti da će vaša startnina otići u vjetar ili, u boljoj varijanti, biti prebačena na 2021. godinu. Ako nam svima ne iscuri mozak kroz uši, naravno. Oni optimističniji mogu se nadati da će se u tjednima koji slijede situacija smiriti i da će se stvari vratiti u normalu, što, letimičnim pogledom na dnevne vijesti nije baš izgledno, ali ostaje da vidimo. Niti vi koji ste rezervirali svoje mjesto na utrkama na drugim lokacijama, ne možete spavati mirno jer se situacija mijenja iz dana u dan i već sutra možete očekivati da će se vaš planirani maraton u Patagoniji za koji ste štedili dvije godine, lagano otkazati i prebaciti na neku od sljedećih godina. Ako nam mozak ostane u glavi, jel.

Kao drugo, lagano se u ljude uvlači histerija pa je tako treniranje u zatvorenom prostoru postao pravi socijalni izazov – ne dao vam bog da ste malo prehlađeni jer ćete se nakon prvog kašlja osjećati kao Afroamerikanci koji se voze u tramvaju u Americi dvadesetih godina prošlog stoljeća.

Ostaje vam treniranje na otvorenom što je sada, kada su dani sve ljepši, lakše i ugodnije nego po tmurnoj zimetini, ali vodite računa da ste uvijek na metar od drugih kako preporuča HZZO. To, naravno, znači da ćete svako malo skakati u stranu kako neki prolaznik prođe, ali možete na to gledati kao trening agilnosti pa nije sve tako strašno.

Zaključno, što je zapravo i tema ovog članka, možete odrađivati supersigurne treninge na nekoliko nivoa težine, ovisno o vašoj trenutnoj spremi.

Trening pod medicinskom maskom

Ovo je odličan trening za trkače početnike koji se žele osjećati sigurnije. Okej, činjenica jest da nećete biti ništa sigurniji jer su te maske namijenjene potpuno drugoj svrsi, ali vi ćete se osjećati bolje. Osim vaše mirnoće, bit će vam dosta teško disati pod maskom pa računajte da ćete već nakon 5 treninga poboljšati svoj VO2 kapacitet, ako prije toga ne roknete negdje u nesvijest zbog pomanjkanja kisika. Ali nema veze – sretni ste vi, sretni su paranoični ljudi oko vas i sretni su normalni trkači koji se smiju vašoj pojavi na nasipu. Zapravo, svi su sretni.

Trening pod gas maskom

Ovaj trening nikako ne preporučamo početnicima, što zbog kompliciranog sistema stavljanja maske, što zbog zaista male količine kisika koji prolazi kroz filter s aktivnim ugljenom. Ako to sve stavimo na stranu i ako zanemarimo da ćete već nakon par koraka disati kao netom izvađeni smuđ iz jezera, možete računati na praznu stazu ispred vas jer ćete izgledati kao statist iz serije Černobil i time ukloniti svakog šetača, trkača i psa ispred sebe. Zvukovi pištanja koje ćete ispuštati čut će se na kilometre, a zrak koji ćete udahnuti nakon što skinete masku sa sebe bit će bolji osjećaj nego hladno pivo nakon maratona. I dalje nećete biti zaštićeni od korone ništa više nego bez nje, ali zar je to uopće bitno? Vaš duševni mir je jedini koji se računa.

Trening u punom zaštitnom odijelu – Hazmat Suit

Ovaj intenzivni i zahtjevni trening namijenjen je samo profesionalcima i dobro utreniram/hiperparanoičnim trkačima. Za razliku od prethodna dva, ova vas opravica zapravo i štiti od virusa i u ovom odijelu sigurni ste od većine virusnih zala na svijetu. Ako bi morali nabrojati još prednosti ovog outfita, onda bi to definitivno bila činjenica da vas baš briga imate li dryfit majicu i dres ili nemate ili koje vam je boje buff – vi postajete samo jedna velika žuta fleka koja pokušava odraditi trening. Da – pokušava, jer je hodanje u ovom skafanderu sport za sebe, kamoli trčanje, ali vi to možete jer želite biti sigurni. Najveći nedostatak ovog odijela na treningu jest ograničeni periferni vid, tako da nećete moći primjetiti ekipu iz dežurnog odjela bolnice u Jankomiru kako vam prilazi i u rukama drži jedan drugi odjevni predmet koji se kopča na leđima. Ne dajte da vas to obeshrabri – i ćelije u spomenutoj bolnici su dobra izolacija. Najbolja, čak.

I što reći za kraj? Živite i trenirajte dalje i jedino što vam preporučamo da radite jest ono što ste trebali apsolvirati još u vrtiću – perite ruke! Već to bit će dovoljno da rizik od zaraze smanjite na najmanju moguću mjeru i, ako baš nemate prijatelja koji vas je zapljuvao dan prije za vrijeme prepričavanja svog puta u Lombardiju, šanse da se zarazite su male.

Ako se to pak dogodi, preboljet ćete koronu i nastaviti trčati kao prije, uz jednu dobru anegdotu za prepričavati unucima – kako je deda u borbi s najgorim virusom 21. stoljeća izašao kao pobjednik.

Odnosno, možda ćete prepričavati.

Ako vam mozak ne iscuri.

Siniša Mareković