U našoj firmi je objavljeno da ćemo sudjelovati u 1. utrci B2B run. Mogli smo se prijaviti tko je želio sudjelovati. Prijavila sam se. Odaziv je bio sjajan. Zbog velikog interesa, odlučeno je da postanemo sponzori utrke. Imala sam par mjeseci za pripremu. Nisam do tad trčala, izuzev davnih tjelesnih aktivnosti u osnovnoj i srednjoj školi.

Kad sam se već prijavila, bio bi red da krenem trenirati. Hoću li moći istrčati 5 km? Prehodati bez problema da, ali istrčati?

Utrka se približavala. Bio je kolovoz, a u rujnu je bila utrka.

Još nisam krenula. Što čekam? Nemam nikakvih iskustva, ne znam kako se počinje, kako se trenira. Odlučila sam krenuti, pa kako bude. Bila sam na godišnjem odmoru. Djeca su još bila mala i budila sam kćer pred jutro da sačuvam suh krevet. Kad sam se probudila u 5, teško je bilo ponovno zaspati. Prelazak noći u dan, svi još spavaju. Idealno vrijeme! Mogu odraditi trening. Odlučila sam krenuti polako, lagano, al bez hodanja pa koliko izdržim. Počela sam s deset minuta, pa petnaest, dvadeset… Za tri tjedna sam uspjela trčati trideset minuta u komadu. Polako, al bez hodanja. Trčala sam pet dana u tjednu, radne dane, a vikendom spavala i odmarala.

Turističko mjesto ljeti je prepuno ljudi, gužva na svakom koraku, danju jedva da se nađe mjesto za ručnik na plaži.

U zoru je sasvim drugi ugođaj. Mir, tišina, nigdje nikog. Na moru bonaca, vidi se svaki kamenčić, sve je čisto i bistro. Trčim uz more i uživam u njegovom mirisu. Još je lagan sumrak, tek rudi zora. Trčim do omiljene plaže, pa okret i povratak nazad. Na povratku se bistri dan, ponekad istrčim prije izlaska sunca, a nekad me taman dočekaju prve zrake na povratku.

Nisam mislila da je trčanje u zoru tako divno. Počinje mi se sviđati, počinjem ga voljeti iako sam mislila da je teško i naporno.

17. rujna 2015.

Odlazim s  posla lagano šetuckajući do Maksimira.

Silna je sparina. Pijuckam vodu. Dolazim u Maksimir. Koliko toliko se lakše diše, drveće ublažava vrućinu i sparinu. Okupljaju se trkači i trkačice. Osjećam uzbuđenje. Sjajan je osjećaj! Vidim mnoge kolege, neke nisam vidjela godinama. Odlična prilika za druženje i obnavljanje uspomena. Fotkamo se smijemo, grlimo… Kreće zagrijavanje. Uzbuđenje raste.

Vrijeme je! Utrka je krenula. Trčim svojim tempom, al utrka me vuče brže, adrenalin raste. Staza je povremeno šira, povremeno uža. Većinom šljunčana, dijelom asfaltirana, dijelom zemljana. Negdje nam hrastovo korijenje radi prepreke. Penjemo se prema jezeru, lagana uzbrdica me usporava. Nije lako, al obećah si neću hodati. Makar sporo, al ne prestajem trčati. Pred kraj me svladava uzbrdica, počinjem hodati. O ne, teško se vratiti trčanju, al borim se i prisiljavam: Kreni! Trči! Još malo do kraja!

Tooooo! Pokrenula sam se ponovo iz hoda u trk, dajem sve od sebe i koristim posljednje atome snage da utrčim u cilj. Uspjela sam! Pobijedila sam samu sebe. Rezultat čak i nije tako loš. Ipak je to moja prva utrka.

Prva utrka je iza mene. Što i kako sada dalje?

Stati i prestati ili nastaviti?

Definitivno nastaviti! Ali kako se prisiliti?

Odlučujem se prijaviti na neku utrku da si dam poticaj za trening. Kad znam da trčim na utrci, prisilit ću se trenirati.

I tako se prijavljujem iz utrke u utrku i nastavljam trčati, nekad navečer, al najviše ranom zorom prije posla. Treba smoći snage i volje i prisiliti se ustati u pet. Probudim se bez budilice i nagovaram se par minuta. Teško mi je krenuti, al kasnije sam zahvalna sama sebi što sam se nagovorila, što sam izašla u rano jutro, nekad vedro, nekad tmurno i maglovito, nekad još po mraku. Nikad ne požalim. Uvijek si zahvalim što sam se nagovorila i divno započela dan. Razbudila se, provela zoru trčeći i razmišljajući o danu, aktivnostima, obavezama…

Najljepše mi trčati u mom gradiću. Dobar dio moje trase je u šumi. Najljepše mi je kad izađem iz šume na livadu i dočeka me izlazak sunca iza brda. Kad me osunča i zabljesne.

U šumi uživam u cvrkutu ptica i mirisu jutra, srijemuša u proljeće, u pupanju lišća, dijamantnim kapljicama na lišću, bijelim šumaricama, plavom procjepku, crvenoljubičastoplavom plućnjaku, ljubičastoj šupaljki…

Najljepši prizor mi je bio kad sam istrčala iz šume na livadu obavijenu maglom koja se dizala iz jezerca. Siva čaplja se taman dizala s jezerca dok su ju obasjavale prve zrake sunca.

Još mi je draži susret s mladim srndaćem koji mi je pretrčao stazu.

Uživam u prirodi, mirisu, zvukovima i pogledu, u buđenju jutra i divnom početku dana.

Nisam stala niti odustala već 3 godine. Samouko trčim i polako upijam znanja i iskustva iskusnijih.

Ove godine nam je firma organizirala Omega školu trčanja. To je pravi pogodak! Počeli smo trenirati pod vodstvom stručnjaka, sjajnih trenera, majstora svog zanata.

Tu ispravljam krive Drine. Slušam mudre savjete i iskustva našeg cijenjenog Drage Paripovića. Priprema nas za utrku, trenira, brusi brzinu, snagu, dijeli savjete o vježbama, prehrani…

Nakon 3 godine nikad mi nije bilo ljepše i bolje trčati. Sad imam ekipu s posla s kojom ne propuštam treninge. Počeli smo se dogovarati za zajedničke utrke. Draga su nam zajednička druženja, zajedničke aktivnosti i zajednički uspjesi.

Sretna sam što me B2B run pokrenuo, što nisam odustala i što sam ustrajala.

Svakim danom malo po malo napredujem i ubrzavam.  Zaključila sam da nikad nije kasno. Godine nisu prepreka, bitno se pokrenuti!

Palmina Ružić