Priča prva – Trkač

Nakon što sam tri mjeseca prije samog otvaranja prijava za Cener stavio alarm na mobitel kako ne bih zaboravio, taj datum došao je i prije nego sam mislio. Panika jer ne znam hoću li se prijaviti na vrijeme, a nema šanse da propustim ovu utrku. Osim što je ‘moja’, zagrebačka još je i 10-tka koja savršeno odgovara mojim nogama, noćna i svojevrsni završetak trkačke sezone barem što se utrka tiče. Pada mi kamen sa srca nakon što sam uspio prijaviti sebe i frenda i sada mogu mirno čekati start. U komentare ispod linka na Facebooku tagira me moja trkačka frendica i kolegica, a u tekstu ona – nova majica ZG cenera i to crna! Uz to stoji i trkačka marama, ili kako ju mi zovemo ‘buff’, jednako tako savršena. OK, ovaj Cener je već sad krenuo bolje od očekivanog. Jučer smo sjeli na cugu nakon treninga i bacali ideje što možemo napraviti kako bi dodatno ‘začinili’ ovogodišnju utrku. Maskiranje – hm i ne baš, lude majice – nema šanse nosim novu Cener majicu što ti je čovječe… Nismo došli do nekog konsenzusa ali znamo da će biti nešto fora. Mogli bi zadužiti muževe i žene da drže transparent ‘Lupi za Cenera’. Kako god niti jednoj se utrci ne veselimo kao ovoj, baš nekako našoj s vrhunskom atmosferom i u centru grada. Brine me jedino hoću li i ovaj put ispasti jednako dobro na ulaznoj fotki uz visoko uzdignute ruke i onaj osmijeh zadovoljstva. Skoro sam zaboravio pa u srijedu idem i na Mrak trening zagrijavanja. Da uspijem upiknuti i jednu Ledlenser lampu uplatio bi odmah i listić za loto jer ovakva godina ne ponavlja se često.

Priča druga – Navijačica

Nisam baš neki tip od navijanja, a još manje od trčanja ali kad ti pola ekipe počne trčati onda velik dio vremena odlazi na priču o naravno trčanju. Kakva oprema, gdje je sad popust, ne ove tenisice, koja utrka je fora. Ponavljam nisam trkač, ali znam o trčanju i utrkama više od prosječnog rekreativca trkača. Tako je jedne večeri na temu došao Zagrebački noćni cener. Čula sam više puta za tu utrku i gledala oduševljeno fotke ali nisam nikada bila. Zašto i bi kad ne trčim. Tu su me moji prijatelji glatko presjekli i rekli da nema šanse da nisam nikada bila na Ceneru bez obzira na trčanje jer Cener je poznat upravo po navijanju. Stotine ljudi stoji uz stazu i navija, i to ne samo svojim poznatima već svima! Trube, legendarni transparenti, konfeti pa čak su se i baklje palile u Ilici. Atmosfera koju navijači naprave zapravo je ono što ovu utrku čini doista posebnijom od ostalih, a uz to si u samom centru. Vratila sam se doma i odmah bacila na istraživanje. Prošla sam nekoliko galerija s fotkama na njihovoj Facebook stranici i zaljubila se. Iako nisam nikada bila tamo već sam preko tih fotografija mogla osjetiti atmosferu. To je onda to, 3. studenoga sam na Ceneru iako nemam startni broj i ne trčim, ali u rukama ću imati transparent (već znam i što će pisati) i navijam sve dok me grlo služi. Ne samo za svoju ekipu već za svih 3000 trkačica i trkača koji će proći pored mene, uh i to dva puta!

Priča treća – Prolaznik

Klikni za sadržaj u novom broju magazina Trčanje

Opet zatvoren centar Zagreba zbog utrke. Opet mi ne vozi tramvaj po Ilici, ali ok toplo je i ne pada kiša pa ću prošetati. Taman dok sam bio negdje između Deželićeve i Kačićeve ulice, evo njih. Nepregledna hrpa ljudi slijevala se niz ulicu. Koliko ih je, 20.000? Taman dok su mi se približavali od znatiželje sam se okrenuo i stao. OK, hajde da vidim tko to trči u 7 navečer po centru grada i za to još plati. Prvo su doslovno projurili ovi brzi, nisam ni stigao bolje promotriti kad već su otišli i onda moooore ljudi. Trčali su to i mladi i stari i s kolicima i oni za koje baš nikada ne bih rekao da mogu trčati. Najneobičnije od svega bilo mi je što su se okretali prema meni i smiješili. Molim? Okretao sam se iza sebe i nema nikoga. Zašto se svi ti trkači meni smješkaju i mašu. Nakon što mi je 50-ak ljudi mahnulo jednostavno sam počeo mahati natrag. Ispočetka je bilo čudno ali nakon nekog vremena uhvatio sam se kako mi baš godi ta interakcija. Čak sam mahanje nadopunio s jednim ili dva ‘bravo’. Mahao sam tako sve dok nije i zadnja osoba prošla pored mene, a iza nje policijski automobil. Osjećao sam se neobično poletno. Nasmiješio sam se sam sebi i ovoj čudnoj situaciji i taman kad sam htio krenuti dalje osvrnem se lijevo od sebe kad tamo ugledam dječaka kako drži transparent s natpisom ‘Mahni ako si SuperTrkač’. Sada sam se već smijao na sav glas jer to znači kako se trkači uopće nisu smijali i mahali meni već ovom malom navijaču. U tom trenutku dodirnuo sam transparent, onako za sreću, pozdravio dječaka i njegovu mamu i zadovoljno otišao kući. Iduće godine vraćam se na isto mjesto. Nadam se kako će tamo opet biti taj dječak i njegov super transparent, čisto da se pozitivom napunim i za 2020. godinu.

Priča četvrta – Organizator

Zagrebački noćni cener posebna je utrka u svakom pogledu. Osim što je najveća koju organiziramo, toliko ju svojatamo i toliko je postala dio cijelog tima koji na njoj radi da ponekad mislim da joj se veselimo više od bilo kojeg trkača. Osim što jedva čekamo start Cenera, toliko nervoza oko same organizacije krene mjesecima ranije. Za niti jedan projekt koji radimo, a imamo ih poprilično, nismo toliko na iglama. Hoće li sve biti savršeno, hoće li biti na vrijeme, svi će dobiti brojeve, hoće li se trkačima svidjeli naš novi vizualni identitet na kojem smo radili gotovo godinu dana, a majice… Tisuću je pitanja i upitnika prije tog starta 3. studenoga na koje želimo pronaći odgovor što prije. Cener je utrka koju ako ne organiziramo, želimo trčati i to je glavna nit vodilja. Od trase do atmosfere i medalja, okrepe, sve je to uređeno tako da bi i sami rekli ‘Ok ovo je utrka koju ne smijem propustiti’. Posljednjih nekoliko godina taj pritisak postao je veći jer smo uvidjeli kako trkači jednako kao i mi vole ovu utrku i razgrabe startne brojeve u svega nekoliko sati. 2019., nakon što smo otvorili prijave, i dalje nismo bili sigurni hoće li se dogoditi ista stvar kao i prošle godine. Oni koji trče ovu utrku zapravo ne vide taj dio prije i za vrijeme utrke, ovdje mislim na ovaj organizacijski dio. Ne vide krv, znoj i poneku suzu koji uložimo u Cener baš svake godine i to ne samo zato što nam je to posao, već zato što tu utrku živimo 365 dana u godini. Možda netko obrati pozornost ove godine pa ugleda kolegicu koja je zadužena za ‘komunikacije’, ali zapravo radi sve i ono najvažnije potpuno iskreno u cilju dočekuje trkače te ih grli, hvali, daje vodu, priča s njima i veseli se. Tu je i druga kolegica, osoba koja neće spavati samo da na vrijeme i točno svima dodijeli startne brojeve i pakete te koja zna odgovore na baš sva pitanja, a nakon što završi podjelu brojeva dijeli medalje s jednakim žarom. Tu je još i velik broj vanjskih suradnika i volontera koji se svake godine iznova vraćaju na Cener jer im je atmosfera važnija od poklon paketa koji dobiju na kraju. Osobe koje se samo pojave na okrepnim stanicama i pomognu oko podjele jer osjećaju to kao svoju dužnost. Ovo je ipak njihov grad! I ostajem ja kao glavni organizator, s titulom koja zvuči baš nekako čudno – Direktor utrke jer nema tu ništa posebno ‘direktorski’. Slažem ograde, nosim vodu i pređem više od 40 kilometara prije i za vrijeme utrke kako bi sve bilo na svom mjestu. Čvrsto vjerujem kako Cener nikada ne bi bio to što je bez Zagreba te sjajnih trkača i navijača. Jednako tako vjerujem kako ga ne bi bilo da ga ne organiziraju ljudi koji tu utrku iskreno vole i smatraju je najboljim dijelom godine. Upravo to daje mi dodatnu snagu za godine koje slijede, ali hajdemo se prvo koncentrirati na osmo izdanje 3. studenoga i neka bude najbolja do sada.

Tea Gvardijan