Ja sam Amalija, imam 17 godina i do nedavno sam bila prilično tjelesno neaktivna. Izbjegavala sam trčanje od kad sam pred nekoliko godina trčeći na tjelesnom u školi doživjela prvi teški napad astme. Profesori tjelesnog,  upozoreni na moju astmu, nikada kasnije nisu inzistirali na trčanju, a ja se nisam bunila. Ipak, mislim da sam se kod trčanja zapravo više bojala pada i neuspjeha nego napada astme.

Na moju prvu utrku dospjela sam slučajno, kao zamjena. Moja sestra i njezina prijateljica, iskusne trkačice, prijavile su se na humanitarnu utrku. Prijateljica je u zadnjem trenutku odustala zbog neodgodivih obaveza, a zamjenu nisu mogle pronaći među poznanicima jer nitko taj vikend nije htio ili mogao pretrčati 4,2 kilometra. Konačno su nagovorile mene ‘astmatičnu netrkačicu’. Nisam mogla odbiti uslugu pratnje starijoj sestri.  Uz to, prihvatila sam izazov i odlučila iskoračiti iz svoje zone komfora.

Zbog mog očito prenapuhanog ega i nepopravljivog optimizma mislila sam da mi pripreme za utrku od pišljivih 4,2 kilometra nisu potrebne. Pomislila sam da ako netko može otrčati 42 kilometra onda ja, ovako mlada i jaka, sigurno mogu desetinu toga.

Mama i seka su mi rekle da za uspješno trčanje moram dan prije utrke jesti ugljikohidrate i izbjegavati vlakna pa sam poslušno pojela veliku zdjelu tjestenine. Na dan utrke sam zaboravila na savjete i samo sat vremena prije utrke pojela jabuku koja mi nije dobro sjela.

Shvatila sam da nemam tenisice za trčanje i obula sestrine stare tenisice za teretanu. Bile su mi broj prevelike i preširoke iako sam ih najjače zavezala. Ostatak sportske opreme, hlačice i top, bio je pomno odabrani i sigurno bih izgledala kao prava trkačica da tenisice nisu kvarile dojam i odavale moj amaterizam.

Upozorili su me da moram trčati lagano i u vlastitom tempu, ali sam krenula prebrzo, kao da trčim sprint na 200 metara, a ne dugu utrku. Prva dva kilometra sam ipak uspjela otrčati bez većih problema, ali onda odjednom više nisam mogla dalje jer se dogodilo sve što se nije smjelo dogoditi. Zabolio me trbuh, svakim korakom mi je ona jabuka kao kamen poskakivala po želucu, nisam mogla disati jer me peklo u plućima, noge su postale trome i neposlušne, stopala su trnula, a listovi gorjeli. Bilo mi je vruće kao nikada do tada, znojila sam se na mjestima za koja nisam znala da se mogu oznojiti. Ipak, nisam odustala. Dahtala sam i dijelom hodala, pomalo se oporavljala u naredna dva kilometra utrke. U cilj sam utrčala kao uvjerljivo zadnja, ali u sprintu. Na stolu iza cilja uzela sam plastičnu čašu vode i polila se po licu, udahnula zrak četiri puta, duboko kao nikada do tada i osjetila veliko olakšanje i zadovoljstvo. Nije bilo ni traga astmi. Činilo mi se da mogu ponovno otrčati utrku jer je adrenalin nadvladao svu bol, (ne)uspjeh i zavist jer je seka mnogo ranije stigla do cilja. Preplavio me ponos jer sam izdržala, nisam odustala iako mi je bilo jako teško. Nije mi bilo bitno što sam stigla zadnja jer sam se osjećala kao pobjednica. Pobijedila sam svoja ograničenja!

Nakon utrke shvatila sam koliko je truda, volje i rada potrebno da bi se postao pravi sportaš, trkač na duge staze. Osjetila samo iznimno poštovanje prema tim ljudima i poželjela postati jedna od njih. Zadovoljstvo nakon utrke podiglo mi je samopouzdanje. Shvatila sam da treninzi trčanja čine čovjeka izdržljivijim, hrabrijim, staloženijim, koncentriranijim  i uspješnijim. Odlučila sam redovito trčati i trenirati, prijavljivati se na utrke i svaki put sebi potvrditi da čovjek može sve ako se usudi i potrudi.

Prošla su tri mjeseca, a ja još uvijek u starim tenisicama koje me podsjećaju na posebne trenutke, lagano treniram za drugu utrku. Zarazila sam se trčanjem i sljedeći korak će biti trčanje u novim prikladnim tenisicama, po asfaltu bez napora za zglobove, po zemlji bez straha da ću krivo stati i ozlijediti stopalo. Mnoge utrke slijede, treba krenuti i hrabro ih dovršiti!

Amalija Danjek