Kažu da se ljudi uglavnom zaljube u New York kad ga posjete prvi put. Meni se grad sviđa, nevjerojatan je, nisam se zaljubila u njega, ali sam dobila priliku tamo se zaljubiti. U rujnu prošle godine napokon sam smogla hrabrosti, sjela u avion i otputovala na drugi kraj svijeta u posjet bratu Nikoli i njegovoj djevojci Leoni. Prvo što sam primijetila kad me taxi ostavio ispred njihovog stana u Queensu bio je veličanstven pogled na Manhattan. Blještav, ogroman, kao na filmu predivan. Drugo što sam uočila kasnije u šetnji da ljudi trče, ne zato što im se nekud žuri, nego treniraju i očito to žele.
‘Nikola, pa ovdje svi trče’, rekla sam. ‘Pa da’, rekao je brat i pogledao me iznenađeno.
Znala sam da on i Leona također trče, da sudjeluju u utrkama, slali su mi fotke, donosili i ponosno pokazivali medalje, slali su mi svoje treninge iznad 15-20 km na nekoj stravi i Endomondu (aplikacije za koje nikad nisam čula). Znala sam i da je moja sestrična ozbiljna trkačica s nekoliko maratona u nogama i s vrlo dobrim rezultatima. Ali svi ti podaci su prolazili mimo mene onako usput. Dobro ljudi, drago mi je zbog vas i to je to.
Dani u New Yorku su letjeli. Svatko tko je bio zna o čemu pričam. Dvadeset i četiri sata dnevno tamo nije dovoljno. Ali 30. rujna 2018. po nečemu ostaje posebno značajan za mene. Naime, tog dana su buraz i Leona imali utrku u Bronxu, 10 milja (16 km). Ja sam naravno trebala biti podrška i pratnja. No dogodilo se da je Leona zbog obiteljskih razloga morala otputovati i tada je buraz došao na suludu ideju: ‘Seko trčat ćeš umjesto nje’.
‘Ma ti nisi normalan’, rekla sam. ‘Dvije godine nebavljenja ikakvim sportom, 15 kg viška i još k tome pušač. Nema šanse, 16 km, ti si poludio! Osim toga nije u redu da trčim umjesto Leone’.
Uvjeravao me da moram probati, da otrčim 2-3 km i onda se vratim, govorio mi da postoji autobus koji pokupi trkače koji odustanu, ne mogu dalje ili trče izvan vremenskog limita. Da će mi to biti super uspomena i kako ću žaliti ako ne probam. I tako je to trajalo danima dok nisam pristala, više popustila da me prestane gnjaviti.
Dan, dva prije utrke kreće, meni tada potpuno suludo i nerazumljivo šopanje ugljikohidratima, proteinskim shakeovima i onim maca prahom užasnog okusa. Trema, nespavanje… Iz moje današnje perspektive sve ono što pred utrku ne treba. A onda 30. rujna, nešto prije 8 sati ujutro, stižemo u Bronx i ja postajem Leona. Imam njezin broj, stojim u njezinoj skupini, koja ima pace 5:00. Kakva ironija! Kilometar za 5 minuta! Imam čak i njezine tenisice i kapicu i mislim si ovo mi zaista nije trebalo. Ispred, iza i oko mene 15 tisuća trkača. Srce udara kao ludo. I shvatim da sam krenula, da trčim…
Nemam pametan sat, nemam mobitel, ništa. Samo oznake milja na putu. Prešla sam prvu, pa drugu, još uvijek sam bila živa i trčala. Tada kreću emocije. U meni se istovremeno izmjenjuju uzbuđenje, sreća, pa sam na rubu suza, pa me opet lovi panika. Trče svi kao jedno. Sve nacije, rase, kulture, stari, mladi, djeca, trče invalidi, smiju se, brbljaju, neki kostimirani, neki nose balone s oznakama svojeg pacea. Gomile navijača na ulicama koji nas bodre, puštaju muziku, drže transparente. Tako sam potpuno nesvjesna svog trčanja prešla pola puta i shvatila da se vraćamo.
U jednom trenutku me spazio Nikola i povikao ‘Ajmo seko, možeš ti to!’. Odluka je pala. Trčim do kraja, makar puzala kroz cilj. I istrčala sam to. Svaka od 10 okrepnih stanica bila je moja. Pojela sam sve ponuđeno voće, sve kocke šećera, popila vode i energetskih napitaka. Dobro da i gel za opuštanje mišića nisam stavila u usta. Ali stigla sam do cilja. Nakon 1:50 dobila sam svoju medalju. Tijelo više nije moje, noge su otkazale poslušnost, ali glava je bila savršeno moja i sretna. I zaljubila sam se. Ne na prvi pogled, već na prvih 100 metara.
Ta ljubav traje već 10 mjeseci. Iza mene su dva polumaratona, zadarski Wingsi, nekoliko cenera i ostalih utrka. Nadam se da ću im uskoro pridružiti i maraton. Kile su se istopile, što je manje važno. Ma lažem, važno mi je jer sam postala brža i time još motiviranija. Ali najvažniji je osjećaj koji obožavam. Obožavam adrenalin, natjecanja, treninge od kojih na neke odem ljuta, bijesna ili tužna, a vraćam se potpuno opuštena i sretna.
Obožavam humanitarne utrke kad se osjećam još bolje jer sam nečemu pridonijela. Super mi je i što sam zimus prvi puta bila živčana, ne zato što sam bolesna i prehlađena, nego zato što ne mogu trčati. I obožavam tu emociju koja je u meni cijeli dan nakon utrke. Ponekad i drugi dan. Nadam se da ću trčati ostatak života. Želim. To je vrijeme samo moje i samo za mene. Tih pola sata, sat ili par puta tjedno. To je vrijeme koje svatko bez izgovora može izdvojiti za sebe. Ne mora to biti trčanje. Bilo što, što nas veseli i čini sretnima. Ja sam sigurna da me trčanje čini boljom osobom. I sigurna sam da je najbolja stvar koja mi se dogodila u New Yorku.
Ova priča je posvećena mojem bratu i Leoni jer su mi promijenili život. I još samo nešto za kraj. Već 10 mjeseci nisam zapalila ni jednu cigaretu.
Jelena Mikuš