Završetak ljeta i praćakanja u plićacima najljepšeg nam Jadrana na kojem smo proveli dva tjedna godišnjeg kojeg smo jedva dočekali i kojeg ćemo otplaćivati sljedećih 6 mjeseci, donio nam je početak trkačke sezone – dane u kojima ćemo ili naplatiti mjesece ustrajnih priprema novim PB-om na nekoj od predstojećih utrka (u vašem slučaju) ili razmišljati kako se vratiti u formu nakon 3 mjeseca trkačke pauze (u mom slučaju). U kakvoj god formi bili ili ne bili, trkački kalendar je na jesen pun kao oproštajni koncert Prljavaca i jednostavno vas mami da prijavite neku od utrka bez obzira koliko vam tenisice bile dugo obješene o klin.

S festivalima trčanja, finišerskim medaljama i trkačkim majicama kreće i nova generacija školica trčanja diljem Lijepe Naše – već smo davno ustanovili da svako mjesto s mesnicom i crkvom u Hrvatskoj ima svoju školu trčanja, a ako nema, trebalo bi imati. Toliko duša željnih patnje da je to čudo, gotovo mi ih bude žao kad krenu onako nadobudni u prve metre trčanja i nakon 6 minuta najgore muke na tempu 7:30 pitaju hoće li ikada postati lakše – neće buraz, bit će uvijek teško, samo ćeš onda ići brže – u trčanju nije pitanje hoćeš li objesiti jezik nego samo kojom brzinom će taj jezik sjeći zrak kojim trčiš. Patnja je konstantna.

Neću sada pričati o svojim počecima trčanja jer mislim da sam taj bolni proces prepričao više nego predsjednički kandidat mantru o preseljenju u Visoku ulicu, ali ne mogu se ne osvrnuti na jedan trkački paradoks vezan uz tjelesnu težinu duše koja se odlučila početi baviti trčanjem i vječnim pitanjem – hoću li smršaviti od trčanja i ako da – kada?

Prije nego dam odgovor na to pitanje, red je da temu malo razradimo iz dva razloga – prvi je taj što odgovor nije jednostavan, a drugi, puno bitniji je taj što mi urednik neće platiti članak ako mu pošaljem pola kartice teksta. Prvi razlog bitan je vama, drugi meni pa da pošteno riješimo oba.

Počeo sam trčati i ne mršavim. Zašto, pobogu?!

Na ovo pitanje mogu s punim pravom odgovoriti jer sam ga prošao sam, a i nagledao sam se trkačkih pitomaca koji su se mučili s ovim fenomenom. Sve je objašnjeno jednostavnom formulom m = s * O gdje je ‘m’ vaša masa, ‘s’ put prema frižideru i ‘O’ broj njegovog otvaranja. Vas koji ste studirali na tehničkim fakultetima ne treba brinuti što ove jedinice nisu dio SI sustava, i dalje su primjenjive.

U praksi to izgleda ovako – odete na trening i tamo malo trčkarate i spržite nekih 300 kcal. Onda dođete doma onako umorni od pretrčana 2 kilometra, znate da morate vratiti tu izgubljenu energiju i krenete tamaniti sve iz frižidera abecedno i prema roku trajanja. Rezultat je da ste unijeli 1.500 kcal, što vam čini plus od soma i nešto odvratnih malih kilokalorijskih stvorenja koje vam svaku noć sužavaju robu iz ormara.

Matematika je u po pitanju kilaže neumoljiva – ako više trošite nego što unosite, na dobrom ste putu da se otarasite tih ormarskih nametnika. Naravno, nije sve tako crno bijelo, pa tako možete kile naslagivati i ako unosite manje od potrošenog (računajući bazalni metabolizam), naročito ako vam je cijeli kalorijski unos u toku dana sveden na fast food i 300 gramsku Milku u ponoć pred televizorom. Svako daljnje palamuđenje o tome kako jesti prepustio bih nutricionistima, ali smanjenje količine ugljikohidrata u korist proteina svakako je korak u dobrom smjeru.

Izgubio sam 5 kila u tjedan dana!

Tipičan primjer Eureka trenutka osobe koja je krenula na dijetu i počela s tjelovježbom. Dobra vijest je da ste stvarno izgubili 5 kila, a loša je da je to voda koju ste imali vezanu u organizmu. Tekst o tome proguglajte na internetovima, ali kad organizmu skrešete ugljikohidrate, brzo nestane i ta voda pa je sretna vaga, sretni vi… svi su sretni osim vaših hlača čiji gumb i dalje vrišti pod vašim obujmom. Ne shvatite krivo – ovo je sjajan put i svaki dekagram manje kasnije, bit će vrlo vjerojatno i manje masti u vama, ali nikako se ne prepustite starom sjedelačko-jedelačkom načinu života kad vidite ovaj drop na vagi.

Teško mi se penjati na Sljeme!

A zamislite kako je jadnom Sljemenu pod vama? Šalu nastranu, lagana šetnja uzbrdo jedan je od boljih način za pripremiti svoje odojcima izmučeno tijelo na početak trkačkih priprema. Naravno da ćete na putu prema Puntijarki sretati one odvratne mršave spodobe koji trče pored vas i doći će vam prirodni poriv da ih popiknete onakve žilave i nejake… ali nemojte. Tri šetnje uzbrdo uz pridržavanja zdravorazumskih prehrambenih savjeta pretvorit će i vas za pola godine u takvu brzu spodobu. I sigurno vam ne bi bilo drago da vas tada netko popikne, jelda?

I eto nas opet na onom pitanju s početka – hoću li smršaviti i ako da, kada. Odgovor je – ne tako brzo, ali ako budete uporni, hoćete. Ja vam iz vlastitog iskustva mogu reći da kretanje i manje kruha, šećera i pive postepeno korigira cifru na vagi, ali ju isto tako brzo vraća kad se opustite. A sad, hoćete li ikada biti tako brzi i lijepi kao vaš trener ili trenerica iz kluba… vjerojatno ne. Ali dovoljno je da sebi budete lijepi, da možete pratiti tempo grupe i da dođete u formu da se do Puntijarke popnete bez poriva za izbacivanjem ručka u obližnji grm.

Osim toga, već nakon prvog uspona na Puntijarku shvatit ćete kako je loš signal na toj stazi. Jako loše mjesto za zvanje hitne ako mene pitate.

Siniša Mareković