Prije godinu dana, nekako iz šale, počela sam trčati. Najprije jedan kilometar, pa dva i nakon par mjeseci već sam bila na petici. Cilj je bila humanitarna utrka Mliječna staza u rujnu. S puno ljudi. I da budem zadnja, neće biti važno.
Kada je došao taj dan osjećala sam nervozu i neprekidno sam si postavljala pitanje zašto si to radim. Zar mi nije bolje samo navijati? No, čim sam prošla cilj, sve se izmijenilo; osjećala sam se fantastično, moćno i već sam pretraživala kalendar narednih utrka. Uslijedili su Europa Donna, Advent Run, a krajem godine javila se i ideja zašto ne spojiti svoja dva hobija – putovanje i trčanje. Toliko je utrka po Hrvatskoj i svijetu, mogla bih nekamo otputovati za vikend, odraditi utrku, a ostatak vremena razgledavati.
Nakon Advent Runa, kao svojevrsno zagrijavanje tijekom zime, odlučila sam se s prijateljima prijaviti na utrku u Splitu. Nikada nisam bila u Splitu zimi i zanimalo me kako je šetati Rivom, odnosno Marjanom, bez turista i gužvi. Organizacija je bila vrhunska, trkači brojni, sreća golema, a zapuhala je i jaka bura uz koju se jedva trčalo. No, onaj osjećaj da i ovaj put daješ sve od sebe i da jedva čekaš sljedeću utrku ni tu me nije napustio.
Nakon Splita istraživanje utrka odvelo me u travnju u NP Krka. Startnina je uključivala i ulaznicu za Nacionalni park tako da nisam predugo oklijevala. Najprije ću stazu istrčati, a zatim će mi ostati cijeli dan za razgledavanje i uživanje. I ovdje je organizacija bila vrhunska, navijači su pristigli sa svih strana, a sam je ulazak u arenu bio nezaboravan. Nakon utrke imala sam cijelo popodne za uživanje u Nacionalnom Parku, a i idući sam dan i posjetila Drniš.
I da mi travanj ne bi bio dosadan, ‘skoknula’ sam i do Chicaga. Riječ je bila o jednom poslovnom zadatku koji se baš poklopio s humanitarnom utrkom Wrigley Field. Startnina nije bila jeftina (oko 50 dolara), ali samo jednom se živi… Otići na utrku izvan Hrvatske, a pogotovo negdje gdje nisam nikada bila, iziskuje dobru organizaciju. Kod njih se paketi/brojevi podižu unaprijed, i to ne svaki dan i samo u određenim trgovinama. Ali ako se dobro informiraš i dogovoriš, sve će biti u redu. Druga stvar je kako doći do startnog mjesta. Toga su dana sve pristupne ulice bile zatvorene, taksi nije dolazio u obzir, a javni prijevoz me samu nije inspirirao. Na kraju sam se prepustila i nadala da će se odnekuda pojaviti ta masa ljudi koja se prijavila na utrku. Tako je i bilo – cijeli je metro bio preplavljen plavo-bijelim majicama. Bilo je puno volontera, svirala se himna prije početka, skandirali su nam navijači, bodrila nas je limena glazba i poznati sportaši. Zaista nezaboravan doživljaj.
U kolovozu planiram na utrku u Novsku gdje će prvi put otrčati 9 kilometara i prvi put posjetila Lonjsko Polje (naša Omega škola trčanja organizira nam posebnu ponudu za utrku, smještaj i razgledavanje). Naravno da nisam trebala dvaput razmišljati. Prijavila sam se i vjerujem da će ta utrka biti posebna, da ću se, po običaju, prije početka zapitati što mi je to trebalo, ali da ću na kraju biti i više nego zadovoljna.
Zadnje, ali ne manje važno, bude li sve išlo po planu u rujnu me čeka utrka kanjonom rijeke Cetine u Omišu i možda još jedna prekooceanska. Spojiti moja dva hobija bio je pun pogodak. Sada duplo uživam!
Lia Fioranti