Trudim se zadnjih godina smanjiti razinu stresa i nervoze. No, koliko god bio svjestan da ću se svakog dana, kako reče Marko Aurelije, ‘susresti s protivljenjem, nezahvalnošću, drskošću, izdajstvom, mržnjom i sebičnošću ljudskom’, nekad mi je teško, ako ne i nemoguće, ostati hladne glave. Tako se opet iznerviram; s bahatim vozačima, kratkim rokovima i presingom na poslu, klijentima, s nedostatkom vremena, jurnjavom, gužvama, obavezama, računima, politikom i čime sve ne. Malo po malo, svi ti stresovi se gomilaju i sustavno mi nagrizaju živce i kvare san, a kortizol i noradrenalin mi divljaju u krvotoku.

Prijatelji, obitelj, dobra knjiga, a ponekad i poduži posjet birtiji i tamošnja degustacija pokojeg piva pomognu, ali prečesto je sve to nemoćno nad nagomilanim stresom i općom napetošću. Nikad nisam bio religiozan niti se mogu pohvaliti nekom spiritualnošću ili new age vjerovanjima; nisam na ‘ti’ ni s kristalima, čakrama niti zakonom privlačenja. U svjetlu toga, kao lijek za svakodnevno nagrizanje mojih živaca su automatski diskvalificirane molitve, meditacija, akupunktura, tai chi, a ni superhrana ni antioksidansi nisu polučili nikakve mjerljive benefite. I sad, kako si pomoći? Činilo se da je bitka unaprijed izgubljena…

I onda sam otkrio trčanje.

Iako sam ispod oka gledao na sport (kako na pasivno praćenje istog, tako i na aktivno sudjelovanje), prije kojih osam godina mi je ‘iz vedra neba’ na pamet pala ideja da odem malo trčati i tako prisiliti svoje sjedalačko, lijeno, tjestasto tijelo na nekakvu tjelovježbu. Potiskivao sam tu ideju, rugajući se sam sebi i glupostima što mi padaju na pamet. No, kako se i nekakav pjesmuljak zavuče u glavu i ne izlazi, tako se i ta ideja zadržala u mom umu, danima se pojavljujući, istiskujući pritom ideje o višesatnim posjetima krčmi.

Popustio sam i izašao trčati. Kako je i bilo za očekivati, precijenio sam se i ispustio dušu, vrativši se s kraćeg trčanja izgledajući kao žrtva srčanog udara; s plućima koja su htjela iskočiti iz tijela, bolnom slezenom i drvenim nogama. Bilo je to uvjerljivo najgorih tri kilometra posrtanja, lovljenja zraka, pretjeranog znojenja i guranja krvožilnog sustava do granice kolapsa. Fast forward tih osam godina: moje se tijelo, unatoč obeshrabrujućem početku, s vremenom adaptiralo na trčanje i više ne izgledam kao netko kome je prekasno za hitnu medicinsku pomoć. Dapače, nakon inicijalnog poraza nisam odustao, već nastavio i ustrajao, što je dovelo do toga da sam do sad pretrčao više od 3.500 kilometara što uključuje jedan maraton, skoro 30 polumaratona i hrpu raznih kraćih dionica. Nije to povijest odricanja i sustavnog treniranja (moji rezultati su prosječni za jednog rekreativca), već više nuspojava moje ustrajnosti; ono što je William Blake opisao u izreci ‘kad bi luda bila uporna u svojoj ludosti, postala bi mudra’.

Upravo su nuspojave presudna stvar za moje višegodišnje trčanje i za buduće pretrčane kilometre, kao i za ovaj tekst. Naime, odmah s mojim prvim, gorespomenutim trkaćim debaklom, kroz patnju mojih mišića i vezivnog tkiva, izdigle su se i pozitivne ‘nuspojave’ – glava mi je bila čista, misli jasne, a stres, napetost i mrzovolja su netragom nestale. Otkrio sam vid meditacije.

Dok trčim, ne pomičem svoje granice, niti se borim sam sa sobom ili s drugim natjecateljima, ne trijumfiram nad uzbrdicom ili teškom dionicom; jednostavno trčim i uživam u tome. Uživam u samoći, u (naoko) stupidnom, beskonačnom ponavljanju jednih te istih pokreta. Uživam u sporosti kojom se krećem (u usporedbi s autima, biciklima i glupavim električnim romobilima), u samonametnutoj izoliranosti od okoline. Ponekad sam izoliran s glazbom, obično rockom ili metalom koji mi daje ritam; drugi put sam bez muzike, uz zvuk vlastitog disanja, škripanja kamena zaglavljenog u tenisici ili povremenog krckanja u lijevom koljenu. Katkad pogledam na sat, no u pravilu gledam u daljinu, u neku zamišljenu točku na obzoru (u stilu kakvog Weltschmerz romantičarskog pjesnika). Ponekad gledam rijeku, drvo, rubni kamen, travu pored koje trčim, gledam u oblake koji su uvijek daleko, koliko god brzo trčao. Trčim sam sa svojim mislima, ili češće, nedostatkom misli, prateći samo svoje disanje. Upravo ta praznina, izostanak događanja mi donosi mir i opuštenost, omogućuje mi fokusiranost na trenutak, na sadašnjost, na vlastiti dah, znoj i suha usta te zamjenjuje kortizol s endorfinom. Ta praznina me opušta, provodi neurodetoksikaciju, brišući sav nagomilani stres i nervozu.

Ponekad odem na organizirane utrke i, iako mi ne treba društvo za trčanje, ne slikam selfieje, ne šeram sudioničke medalje po fejsu, ipak mi se sviđa osjećaj stotina ili tisuća ljudi koji zaista uživaju u utrci, u fotografiranju, u svojim dostignućima. Ne volim gužvu, guranje na startu i nabrijanu, kompetitivnu ekipu u full opremi kompresijske odjeće i kinezio-traka, no svaki put se nasmiješim na ozarena lica koja utrčavaju u cilj, na ekipu koja se iskreno veseli svojim postignućima, svojim osobnim rekordima koji su popravljeni za par sekundi, uživanjem što sudjeluju u utrci. Uživam i ja; uživam što sam dio svega toga, što sam trčao sa svim tim ljudima.

Ne ide uvijek se po planu. Dok je trčanje u vlastitom aranžmanu i pod vlastitim uvjetima lako za kontrolirati, tijekom utrke se mnoge stvari otmu kontroli: tetive se upale, noge postanu drvene, zatim olovne, stražnjica pojede rublje, žuljevi iskoče, a glikogen se potroši, ali ipak tvrdoglavo završim utrku (dopustite da se ispravim: u tim nekim slučajevima ipak pobijedim samog sebe i pomaknem granice), nekad čak i hodajući, podvijena repa. Kako Haruki Murakami reče ‘bol je neizbježna, patnja je opcija’. No, nikad me takav debakl nije obeshrabrio niti mi uklonio terapeutski učinak trčanja. Završim utrku, ponovno uhvatim dah, popijem pivo da se nagradim, nasmijem se svojoj gluposti i tome kako sam se precijenio, udario prejak tempo i svisnuo, te na kraju opet budem zadovoljan svojim bijednim rezultatom, smiren i opušten. Utrka, tj. trčanje je učinilo svoju čaroliju i ponovno pokazalo pozitivno djelovanje, a ja sam ponovno skupio snagu za svakodnevne borbe. Vidimo se na idućoj utrci, gdje ću biti jednako loš (ili tek neznatno bolji), no i dalje zadovoljan.

Iako mi je, kao i većini ljudi koji nikad nisu probali trčati, trčanje djelovalo kao dosadna i besmislena aktivnost, otkrio sam da to ne može biti dalje od istine. Otkrio sam meditaciju u pokretu, lijek za stres i svakodnevne frustracije. Recept je jednostavan: obuci tenisice i kreni, bez obzira na brzinu i udaljenost; osjeti prazninu, isključenost i ljekovitost trčanja.

Ninoslav Vitorac