Sve je počelo prije nekoliko godina. Uz redovne funkcionalne treninge u teretani, vikendom bih malo trčkarala za gušt. Po nekoliko kilometara, ništa pretenciozno ali sam uživala u tom laganom trčanju. Onda sam zatrudnjela i nastavila trčati, naravno još sporije. I tako do kraja trudnoće. Već za vrijeme trudnoće počela sam razmišljati o kupnji kolica s kojima bih mogla trčati s djetetom, zato što sam htjela nastaviti tu aktivnost ali se nisam htjela odvajati od bebe. Nakon pomnog istraživanja po internetu odlučila sam se za Bob stroller revolution SE model. Kolica namijenjena za trkače, prilagođena za maratone.

Svi su me gledali u čudu i zapitkivali zar ja doista mislim trčati s bebom. Vjerovali su da je to samo hir i da sam uzalud bacila novac. Kada je beba navršila četiri mjeseca krenule smo pomalo prvo u lagane šetnje a potom malo pomalo počela sam zaista trčati. Beba je bila nespavalica i jedino mjesto gdje bi se ona baš opustila i spavala dugo su bila ta kolica. To me je natjeralo da prelazimo kilometre i kilometre. Počele smo sve više i više trčati. Uživale smo obje! Kada je navršila osam mjeseci odlučila sam se početi pripremati za polumaraton, ujedno moj prvi polumaraton u životu! Trenirala sam oko dva mjeseca. S tim da  se posljednjih mjesec dana  moja beba budila po osam puta tijekom noći. Bila sam prilično iscrpljena ali želja je bila jača od svega. Noć prije polumaratona nisam spavala takoreći ništa. Bila sam uvjerena da neću uspjeti otrčati niti nekoliko kilometara.

Došao je i taj dan. Puna volje, ali fizički nikakva, krenula sam. Za Lošinjski polumaraton su mi govorili da je dosta težak.

Spasilo me je to što je okoliš predivan, i puno ljudi je navijalo za mene kad su vidjeli da guram bebu u kolicima. Nevjerojatne su bile reakcije ljudi, svi su vikali: ”Vidi ovu s kolicima”, neki su pak dobacili, ”Ova treba pobijediti”. To mi je dalo poseban vjetar u leđa. Nije bilo lako izgurati 21 kilometar s 18 kilorama tereta (10 kg kolica, plus 8 kg dijete). Ali nekako smo uspjele! Uz mene je veliki dio utrke išao jedan volonter na biciklu, valjda se čovjek sažalio jer je vidio da mi nije nimalo lako. Bodrio me je cijelo vrijeme. Na trenutke sam htjela odustati ali zahvaljujući njemu nisam. Trebalo mi je 2 i pol sata, što je vremenski puno ali ja došla sam do cilja. To mi je jedino bilo bitno! Predivan osjećaj je bio dobiti medalju. Potrefilo se da sam osvojila i 3. mjesto u kategoriji što me je posebno razveselilo. Moja kćer je prespavala cijelu utrku, a ja sam nakon te utrke shvatila da se želim malo više posvetiti trčanju. S kolicima sam istrčala još nekoliko utrka, dok se malena htjela voziti. Nakon toga sam krenula trčati sama. Zaljubila sam se u trčanje i trenutno dosta intenzivno treniram. Sada sam zahvalna na djetetu koje nije htjelo spavati. Otkrila sam jedan novi svijet. Trčanje je odmor za dušu. Svojevrsna meditacija. Pogotovo za zaposlene majke. Svima koji imaju malu djecu a bave se trčanjem savjetovala bih da isprobaju trčanje s kolicima.

Moja curica pak, sada skoro trogodišnjakinja pohađa Atletsku igraonicu za djecu, i već je sudjelovala na nekoliko utrka za djecu. Na svakoj utrci na kojoj sudjelujem me prati i navija, svaka medalja koju osvojim je njena, i ona se tome posebno veseli. A još ako se desi da osvojim neku nagradicu sreći nema kraja. A kad je netko pita gdje joj je mama, ona kaže, Mama trči.

Martina Mičić Luštica