100 milja Istre – najveća, svjetski organizirana manifestacija trail trčanja. Moja druga Istra. Prošle sam godine završila zelenu stazu (Green course) od 67 km (moja je imala 70 km jer sam baš namjerno željela zaokružiti na deseticu). Ove godine sam željela završiti onu najveću, kraljevsku dionicu- stomajlericu. Stazu dugu 168 km i 6539 metara visinske razlike. Baš impresivne brojke. Mogu li ja to? Mogu. Završila sam nekoliko ultri od 105 km, 70 km, 50 km i mislim da si mogu zamisliti koliko snage i truda zahtjeva takva staza. Bar mislim da mogu. Mogu li? Što se je više približavao datum starta to sam ja sve manje bila sigurna, a onda opet nekoliko minuta u danu sam bila čvrsto uvjerena da to mogu. Radila sam cijelu zimu štreberski i predano na treninzima, prošla mnoštvo kilometara i brda, otrčala utrku od 100 km u Beogradu, otrčala Čazmu, Hendrix, Kontinental ligu dva kola duge staze… mislim da sam otrčala sve što je bilo za prijaviti samo da budem što spremnija. I bila sam. Prespremna.

Jutro prije starta osjećam se čudno, temperaturno i provodim ga mirno, u najboljem mogućem društvu iskusnih trailera i najdraže stomajlerice. Ona mi daje da pročitam ‘recept za prvu stomajlericu’ koju je dobila od legende traila i trekka. Detaljno opisano po etapama, korisni, jasni, konkretni savjeti kako preživjeti i proživjeti prvih 100 milja. Čitam, pamtim, čitam, pamtim…jbte zašto nisam ovo prije pročitala i bolje popamtila.

Vozimo se na start i ja u busu ponavljam gradivo, a jedino što sam zapamtila je ovo: ‘nije ovo zajebancija, imat ćeš kol’ko jednu, dvije, malsimum 10 stomajlerica u životu i svaka je posebna – zato je trebaš završiti – osjećaj između završavanja i odustajanja je nebo i zemlja, zato – polako’. Zato trebaš završiti, odzvanja u mojoj glavi.

Na startu nervoza do bola. Bubnjari su mi pomogli da tih zadnjih pola sata prođe brže. Kiša pada, zima je…nema veze. Ja startam svoju stomajlericu! Ne moram ni reći da svi koji znaju za mene, znaju da trčim i prate, navijaju (za i protiv) i očekuju maestralan osvrt. Eh… Krenuli smo. Znam da je prvih 20-tak kilometara lagano, više nizbrdo i ravno. Mene boli sve – ali sve! Stopala, potkoljenice, dupe, glava hoće eksplodirati, a pluća gore. Mislim si da je sve to od uzbuđenja i netrčanja (čak) pet dana. No, nakon prve okrepe kreće uzbrdo. Spremana sam. Nisam se obeshrabrila ni što su nas upozorili na snijeg- ja volim ta trail vremenska uzbuđenja. Bura na hrptu Učke je toliko jaka da me ruši u tri navrata. Opremu sam dobro pripremila. I jakna i rukavice, buff… sve imam, ali imam osjećaj da mi se baterija u meni prazni kao na Startak Nokii. Na 20. sam kilometru, treba još dvije noći proživjeti. Želim to, mazohistički se tome veselim, ali razum u meni zna da je nemoguće. Temperatura me sve više omamljuje, nije mi dobro i odluka je odustati. Isuse, odustat ću? Da. A što će svi misliti o meni? Smijat će mi se! Reći će: jesmo ti rekli! Platila sam tu kotizaciju i sad odustajem? Da. Pet kilometara sam trčala, borila se s tom odlukom i plakala. Kad smo došli na drugu okrepu doslovno sam se zaletjela među GSS-ovce i panično kroz suze izmucala: ‘Nije mi dobro. Molim vas zapišite da odustajem i nemojte me pustiti dalje.’ Stišćem na satu stop, čekam minutu i stisnem ‘završi’. Strašno. Osjećaj je doslovno kao da mi čupaju srce. Znam da je razumna odluka, ali boli. Razočarala sam samu sebe, a to boli.

Sjedim u autu i čekam da me vrate u Umag. Ima još odustalih, ali ništa me ne može utješiti. U jednom trenutku dolazim na fantastičnu ideju kako bar djelomično utješiti samu sebe: sad ću doći u apartman, istuširam se, naspavam i sutra stignem startati zelenu stazu u podne iz Buzeta! Taj tren kad sam to smislila, prestala sam ridati, na opće zadovoljstvo trojce muškaraca u autu. Dovoze me u Umag neki Francuzi i odoše. Tko su, što su, pojma nemam. Pola jedan je u noći, kiša pada, a ja gacam preko nekog gradilišta do apartmana i zamišljam kako se bacam na pod pred Paliskom da mi dozvoli startati i da mi da broj (uspijevam u tome, naravno). Dolazim pred zgradu – a ključa nema. Nema! Jebote! Izgubila sam ga u preseljavanju iz auta u auto, ili negdje na Poklonu. Mrak. Kiša. Nigdje psa. Svi koji trče i brinu se o trkačima su 100 kilometara daleko. Svi koji ne trče spavaju i ne želim nikog buditi. Što da radim? Odlazim na cilj jer jedino to mjesto znam. Sjedam pod šator i uhvati me neka mirnoća i poniznost. Nema panike. Nema straha. Shvatila sam poruku. Neke stvari u životu imaju, ali većina nema reprizu. Ugledam noćnog čuvara u autu i pokucam mu na prozor te zamolim da sjednem k njemu. Malo je bio u čudu, ali kad sam se konačno ugrijala u autu, ispričala sam mu sve.

Klikni za više sadržaja u novom broju Trčanja

Provela sam noć s potpunim neznancem u autu na cilju svoje utrke života kao DNF. Da sam zamišljala neki filmski scenarij, ovo mi sigurno ne bi palo na pamet. Ujutro sam nazvala vlasnike apartmana, dobila druge ključeve i provela dan plješćući finišerima i plačući zbog njihove sreće, ali i svoje tuge.

Što sam naučila? Puno. Naučila sam da se za ozbiljne utrke treba ozbiljno pripremati, ali ne pretjerivati u tome. Naučila sam da naš um možda nema granica, ali naše tijelo ima. Naučila sam da treba poštivati sebe i pravilno postaviti prioritete (zdravlje u ovom slučaju prvo, a ego drugi). Dugo dugo ću ovo bolovati u srcu, no sigurno ne toliko dugo koliko bi mi trebalo da se oporavim da sam nastavila utrku i na osamdesetom kilometru skrahirala. Srce bi bilo zadovoljnije da sam junački izginula pokušavajući, možda bi neki segment na Stravi nazvali po meni… možda. Razum zna da sam odlučila dobro. Ipak sam ja samo rekreativka, zaljubljena u trčanje, no prije svega toga sam mama troje djece koji me trebaju, baš kao što me treba i partner i prijatelji čije poruke lijeće dušu. Nije sramota odustati. Sramota je ne usuditi se ni pokušati.

A za 360 dana čeka me revanš. I bit ću spremna taman, prestravljena da se ne ponovi scenarij, no odlučnija nego ove godine.

Danijela Horvat