Zadnjih nekoliko godina svaki trkač namjernik mogao je primijetiti da je na domaće utrke, na mala vrata ušao trend dijeljenja finišerskih medalja na utrkama, prvo na onim dužim, a onda polako i na onim kraćima, tako da nije rijetkost da vam čak i za neku otrčanu peticu u cilju objese komad metala oko vrata. Internet zajednica, u svom svojem sjaju, dočekala je taj trend ugodno polarizirana kao i kod svega – jedni takav trend odobravaju i vesele im se, dok drugi nemilice brane stav kako se radi o čistoj komercijalizaciji utrka koje su nekada davno ‘imale neki poseban štih, a danas se sve vrti oko love’.

Ajmo malo sjesti u vremeplov.

Davnih osamdesetih kupnja televizora bila je događaj od važnosti za cijelu obitelj – mjesecima se gledao uređaj koji bi se kupio i kada je napokon donesena ta užasno važna odluka za cijelu obitelj, posudio si kombi od susjeda jer novi TV ne stane u tvoj Yugo i kupio se ‘ekran u svijet’ koji će krasiti novu vitrinu puno sljedećih godina koje dolaze. Nakon što ste s još dva susjeda donijeli 70 kila elektronike na treći kat, cijeli dan ste proveli tražeći tri kanala koje ste imali i kad ste ih našli bili ste presretni ako je šum na signalu bio dovoljno mali da barem razabireš likove na ekranu. Daljinski smo bili mi, klinci koji su svako malo trčali do televizora promijeniti kanal. I sve je to bilo lijepo, veselo i imalo je ‘neki poseban štih’.

Ili nije?

Događaj koji povezuje

Klikni za sadržaj u novom broju magazina Trčanje

Vidi ove budale, pomislit ćeš ti čitaoče ovog teksta, ovaj počeo pričati o medaljama, a sad laprda nešto o televizorima. Da, potpuno nepovezivo na prvu loptu (mada su neke medalje danas veličine manjih televizora), ali pokušavam iz petnih žila dokazati da to što je nekad bilo dobro i normalno, ne mora značiti da je bilo bolje nego što je danas – ljudi su čudna bića, sklona zaboravu i kada se danas sa sjetom sjećaju ‘nekih boljih vremena’, često zaborave da je i u tim boljim vremenima bilo stvari koje bi rado zaboravili, tipa čekanje u redovima za prašak i kavu, bonovima za benzin i par/nepar vožnjom. Vi stariji ćete se sjetiti, a mlađarija neka malo progugla.

Politiku i ekonomiju na stranu, vratimo se mi na pravi kolosijek.

Trke su danas drugačije nego što su bile nekad, kao što je svijet danas drugačiji nego što je bio nekad. Prije smo dolazili na start utrke, nije bilo online prijava, prijavio si se teti ili stričeku za stolom, dobio startni broj i trčao. Danas je situacija drugačija – puno ljudi želi trčati utrke i nekog reda mora biti. Zato postoje online prijave, plaćanje unaprijed i striktna pravila koja onemogućavaju onu nekadašnju ležernost kada si odluku o odlasku na utrku donosio nakon prve ispijene kave na dan starta. S druge strane, organizatori se trude od utrke napraviti nešto više od samog natjecanja – doživljaj koji će biti poseban i zanimljiv, događaj koji će ljude povezivati prije, za vrijeme i nakon utrke i događaj koji će vam ostaviti za uspomenu nešto lijepo što će vas podsjećati na te pretrčane metre – prigodnu majicu, finišersku medalju, buff ili neki prigodni utrkom obojeni poklon.

Ima još jedna mantra koju određena skupina trkača pokušava progurati – sve su to događaji napravljeni samo da organizator zaradi. To je zanimljiva filozofija koja bi se mogla sažeti u jednu rečenicu – možeš raditi što god hoćeš, koliko god to dobro bilo, samo dok ne zarađuješ na meni! Naravno, svi mi jako volimo volontirati i činjenica je da špeceraj u dućanu dobivamo na lijepe oči, samo zato što volimo organizirati utrke.

Zarada je bitna svakome od nas jer zaradom plaćamo režije, kredite i nove tenisice. Ono što nije u redu je zarađivanje na nekom, a da mu pritom ne daš ništa ili manje od onoga što čovjek misli da je zaslužio za svoj novac. Iskreno, ne sjećam se da je itko na Expo sajmu u Berlinu kad sam tamo trčao maraton, hodao naokolo sa sponzorskom vrećicom koja je koštala 100 eura i sadržavala startni broj i hrpu promo materijala i jamrao kako je opljačkan. Možda zato što su znali što plaćaju i što će dobiti i njihova odluka je bila ta da je samo sudjelovanje na takvom događaju vrijedno tih para.

Atmosfera, staza, priča

Da zaključim – iako prilično pristran jer sam osobno uključen u organizaciju dosta utrka u organizaciji svog kluba, slobodno mogu tvrditi da su utrke danas puno bolje nego nekad. Čak i kada pustimo onaj materijalni dio sadržaja startnih paketa, danas se na utrkama nalazi puno običnih ljudi, naspram nekad kada su okupljale mali broj (polu)profesionalnih trkača i najveći dokaz toga mi je pogledati onaj muving nakon utrke kad se ljudi vesele, druže, naslikavaju sa svojim medaljama i sretni prepričavaju doživljaje sa staze. Da odem čak i korak dalje, reći ću da mi je u zadnjih godina upravo cilj bio sudjelovati u stvaranju utrka na kakvima bih se i ja dobro osjećao, utrkama u kojima ne gledam jesam li dao 10 kuna više za startninu jer ono što plaćam to i dobijem – atmosferu, stazu, priču.

I finišersku medalju.

A svima koji i dalje gruntaju o tome ‘kako se sve promijenilo’, ‘da su se ljudi udaljili zbog tehnologije’ i ‘da smo mi kao klinci uživali u napucavanju lopte po vani’, reći ću vam samo jedno – moj 17 godišnji sin danas provodi više vremena vani nego ja i moja ekipa kad smo osamdeset i neke dobili Commodore 64 i pripadajući kazetofon uz njega – nije bilo te lopte i te igre skrivača koja nas je mogla odvratiti od Manic Minera i Decathlona uz koje smo probdjeli dane i noći pokušavajući prijeći još jedan nivo. I eto nas, odrasli, relativno normalni, zdravi i debeli.

I ako mislite da je nekad bilo bolje, ne znači da je stvarno tako i bilo. Možda vi samo imate loše pamćenje.

Siniša Mareković
Foto Ivica Drusany