Ako ste ikada u životu odradili barem jedan kvalitetni trening ili možda samo pomogli prijatelju koji se seli spustiti prekrasan kauč od punog drveta s trećeg kata, dobro znate što znači pojam muskulfiber (u drugom slučaju ste možda i čuli za pojam zacvikana leđa, ali to je tema za neki drugi broj). Ta grozna bol u mišićima koja se javlja drugi i treći dan nakon fizičke aktivnosti posljedica je nagomilavanja mliječne kiseline u mišićima i znak je da ste stavili u pogon dijelove tijela koje ste do sada štedjeli.
Dobra stvar je da je to sve skupa potpuno normalno i da će proći za koji dan, a još bolja stvar je gledati ljude kako se nose s njim. Njih, naravno, kao i sve u životu možemo podijeliti u nekoliko skupina, pa ajmo baciti pogled kakve sve tipove trkača/sportaša imamo prema tome kako se nose s ovim prirodnim mišićno-zglobnim fenomenom.
‘Nijeminišta’ tip
Prepoznat ćete ga po tome što dan nakon utrke dolazi na trening kao da je jahao od Verone da Zagreba, a ne vozio se u busu – noge raširene, korak pažljiv i usporen… ali samo dok ne skuži da ga promatra netko poznat. Tada slijedi transformacija, ramena se uspravljaju hod postaje siguran, jedino neuspješno skrivena grimasa na licu otkriva svu borbu koja mu se odvija u glavi.
– Ej, di si? Bole noge od maratona jučer?
– Ma kakvi, možda čisto malo bolucccka (ovo ‘ccc’ nije tipfeler nego tako zvuči ‘nijeminišta’ tip jer suzbija agoniju bolova u kvadrima)
– Ozbiljno? Jesi popio nešto protiv bolova?
– Ma kakvi. Ne treba meni tooo (‘ooo’)
– A dobro, trčiš danas?
Tu se zacrveni kao da ste ga pitali dolazi li mu financijska u firmu za pola sata.
– A ne, ne… samo sam došao na pivu, bolje da se organizam odmori…
Znanstvenici još uvijek pokušaju doprijeti do viših moždanih funkcija ovog tipa trkača ne bi li otkrili što se krije iza tako upornog skrivanja (sasvim normalne) boli, ali vjerojatno je u pitanju strah od narušavanja statusa jakog momka i ozbiljnog trkača kakvim misli da ga smatraju u klubu. Misli.
‘Svemeboli’ tip
Klikni za sadržaj u novom broju Trčanja
Lahko prepoznatljiv po tome što će vam na prvoj pivi nakon (polu)maratona održati malo predavanje iz anatomije kako bi što bolje shvatili što ga boli. Ukratko sve. Boli ga list, boli ga koljeno, boli ga kapak kad trepće, boli ga kosa kad se češlja. To su uglavnom tipovi i inače željni pažnje koji koriste svaku priliku da ispričaju ponešto o sebi i preuveličaju apsolutno sve vezano uz njegov bitak. Ljubazno će vas zamoliti da mu donesete cugu sa šanka jer je njemu teško (boli tetiva za popizdit), ali kad treba otići za susjedni stol ispričati sve što je vama već ispričao, skače kao leopard na antilopu. Preporučujemo bijeg od takvog smora čim se sagne zasukati nogavicu da vam pokaže natečeni zglob.
‘Bolialibašmebolibriga’ tip
Tu spadaju svi koliko toliko normalni ljudi s tek blažim F dijagnozama koji su prihvatili da mišići bole i da će, jebiga, prestati. U tu grupu također ubrajamo i one koji su popili neki analgetik i ne rade od te normalne posljedice naporne fizičke aktivnosti temu o kojoj se treba tjedan dana raspravljati po cugama i društvenim mrežama. Dapače, ima nas koji volimo tu bol jer znamo da smo aktivirali mišiće koje smo zapustili. Light Mazohisti, rekli bi neki.
Da muskulfiber nije ništa strašno, dokazuju i brojne smiješne situacije koje su ljudi prolazili s bolovima u mišićima kad su pokušavali obavljati jednostavne svakodnevne zadatke poput sjedanja na zahodsku školjku, no meni osobno najdraža je zgoda iz autobusa kada smo se nakon našeg prvog maratona vraćali iz Ferrare u Zagreb. Na jednoj zaustavnoj stanici stali smo se malo odmoriti i popiti kavu i jedna od curka koja je taj dan isto trčala 42 i kusur kilometara prespavala je trenutak kada smo se razmiljeli po odmorištu. Probudila se točno kad smo se vraćali u bus i spustila niz stepenice.
– Janko, oprosti, zaspala sam. Mogu samo na wc na brzinu?
– Ajde
– Hvala ti puno, požurit ću!
Okrenula se od njega i korakom kornjače na antidepresivima krenula prema 100 metara udaljenom toaletu. Teorija relativnosti u praktičnom smislu – njoj je to bila jurnjava, a nama koji smo ju gledali jedan nevjerojatno simpatično-smiješan prizor.
Sve je prošlo u najboljem redu, Marijana se vratila i krenuli smo natrag za Zagreb. Trebalo joj je samo pola sata.
Siniša Mareković
