Oni koji su bili u Nepalu tvrde da su Himalaje najljepše iskustvo koje su doživjeli. Divlje, surove, nepredvidive, a opet, upravo tako nedodirljivo fantastične da oduzimaju dah i da im se čovjek iznova želi vratiti. Himalaje su sa svojim nebesko visokim vrhovima oduvijek maštarija hrabrih avanturista, no nažalost one i uzimaju danak tom istom avanturizmu. Samo ispod najvišeg vrha Svijeta, veličanstvenog Mt. Everesta, dosad je život izgubilo tek nešto manje od 300 ljudi, a jedan dio njih na području koje tek prethodi usponu.

Upravo nedaleko ledenjaka Khumbu, jednog od najopasnijih dijelova uspona dugog 8.840 metara postavljen je trajni bazni logor iz kojeg kreće velika većina avantura prema Mt. Everestu. Naime, taj jugoistočni greben kojim do vrha vodi staza iz Nepala najčešći je izbor ekspedicija kojima je krajnji cilj uspon na vrh Svijeta. Tamo, u toj dolini ispred ledenjaka koji se kreće i stvara duboke uske provalije čije je dno i na 100 metara od površine kojom hodamo, osim avanturista i profesionalnih penjača na Mt. Everest, jednom godišnje stižu i trkači željni nevjerojatnog doživljaja trčanja po Himalaji uz pogled na veličanstveni Mt. Everest.

Maraton koji nosi naziv najvišeg vrha na svijetu jedinstvena je utrka koja je svoje mjesto pronašla i u glasovitoj knjizi Guinnessovih rekorda. Naime, Everest maraton ima start na najvišoj nadmorskoj visini od svih ostalih utrka (na oko 5200 metara), a poznat je i kao jedna od rijetkih trka čija je staza gotovo isključivo nizbrdica.

Jak kao brzi vlak

Ako vam je Everest maraton na tzv. Bucket listi, u tom slučaju morate znati nekoliko stvari o utrci. Za razliku od ostalih utrka, na Everest maraton nećete doći autom, autobusom ili lagano prošetati do starta. Do startne linije ćete pješačiti danima, usput se aklimatizirati na uvjete koji su sve samo ne idealni za trčanje. Manjak kisika i hladnoću ćete najteže podnijeti, no tu su i iznenadne oluje koje se stvaraju kad ih najmanje očekujete. U jednom trenutku divite se prizoru, Mt. Everestu ispod plavog neba, a već u narednom nećete vidjeti metar, dva od sebe, hladnoća će vam se uvlačiti u kosti, a ideja o trčanju nestati poput naglo prekinutog najslađeg sna. Upravo radi tih oluja start Everest maratona je nekoliko puta tijekom proteklog desetljeća odgađan na dan ili dva.

Za razliku od uobičajenih utrka, na Everest maratonu nema problema s prometom, nervoznim vozačima, zatvaranjem prometnica, nesavjesnim vozačima i ludim motoristima koji se uvijek nekako provuku na stazu. Trčeći stazom, uz pogled na neke od najviših vrhova svijeta, vidjet ćete samo jakove, životinje velikih rogova i gustog krzna koje su jedine kadre podnijeti surove uvjete na Himalaji. Iskusni planinari koji su već posjetili Nepal tvrde da se jaku treba maknuti s puta, pogotovo ako ih je više u krdu. Riječ je o vrlo snažnoj (pripitomljenoj) životinji, najčešće natovarenoj teretom lokalnih stanovnika, koja se kreće pravocrtno, točnije, jednom kad uhvati pravac i brzinu, neće se maknuti čovjeku s puta. To naravno može završiti jako loše po čovjeka.

Kad nestane apetita

Zapadnjaci koji su sudjelovali na Everest maratonu tvrde i da carboloading ne pomaže kao priprema za utrku. Naime, problem je u tome što se nalazite na visini na kojoj neke uobičajene tvari jednostavno ne funkcioniraju.

‘Problem na visokoj nadmorskoj visini je nedostatak kisika i iz nekog razloga naš mozak smatra da je važnije da dišemo, nego da se hranimo. Apetit jednostavno ne postoji. Što smo se više penjali, imali smo osjećaj da smo manje gladni. Na toj visini tijelo kao da se prilagodilo sve težem disanju i čuvanju od smrzavanja. Za to je potrebna energija – hrana i kalorije, no apetit je doslovce nestao. U samo nekoliko dana izgubio sam četiri kilograma i u jednom trenutku pomislio da će mi biti lakše trčati. Istina, nakon starta sam imao osjećaj kao da letim stazom, a onda sam odjednom osjetio da nemam energije. To je posljedica problema s manjkom kisika’, napisao je na svom blogu Richard St. John, čovjek koji je otrčao više od 50 maratona i popeo se na vrh Kilimandžara i Aconcague (što je samo po sebi fantastičan doseg).

Prema procjenama stručnjaka, na visini na kojoj starta maraton ima 50 posto manje kisika nego je to slučaj na uobičajenim utrkama. Tu leži srž problema za sve koji se dovoljno ne prilagode uvjetima.

‘Istog dana kad smo stigli u Base Camp sjeo sam u svoj šator i pokušavao čitati knjigu. Trebao mi je odmor, a nema boljeg od čitanja. No od početka sam se borio s koncentracijom da bi mi se u jednom trenutku činilo kao da čitam redove, ali baš ništa ne razumijem. Vrlo brzo sam shvatio da sam, ni sam ne znam kad, okrenuo knjigu naopako. To je bila posljedica nedovoljno priviknutog tijela na život iznad 5000 metara’, vrlo slikovito je objasnio situaciju St. John.

E sad, zamislite kompletnu situaciju: upravo radi što boljeg privikavanja na niži postotak kisika do starta ste putovali danima, umorni ste ne toliko zbog dnevnih trekinga od 20 ili 30 kilometara, koliko zbog jako teškog terena kojim prolazi staza do Base Campa, a onda kad jednom i stignete, a pred sobom imate tek par dana odmora do starta, shvatite da ne možete jesti, spavati, disati, općenito govoreći, ne možete funkcionirati onako kako ste navikli. U takvom stanju čekate početak utrke koju, gle slučaja, redovito pobjeđuju Nepalci.

Postoji pričao Poljaku koji već nekoliko godina dolazi na maraton, svaki put sve bolje pripremljen, u želji da pobijedi. Nije pritom riječ o novcu i nagradama, nego zaista samo o slavi. Njegova želja, motivacija i upornost inspiriraju i ostale sudionike, pogotovo strance; Europljane i Amerikance, no pomoći (zasad) nema, najdalje je stigao do sedmog mjesta. S obzirom na sve i to je velik doseg jer je uobičajeno da prvih 10 ili 15 mjesta osvajaju samo Nepalci. Najbliže pobjedniku spomenuti Poljak, ime mu je Pitor Hercog, bio je prošle godine kad je za pobjednikom zaostao 50-tak minuta.

Teške ozljede neopreznih trkača

Staza Everest maratona je sve samo ne ono što prosječni maratonac priželjkuje. Stranci se šale da Nepalci u svom jeziku vjerojatno nemaju riječ čije je značenje ‘ravno’. Doslovce svaki metar trase je uspon ili pad, možda ne veliki, ali znatno usporava i oduzima koncentraciju. Oštre stijene, zaleđene ako su u sjeni, veliko kamenje koje se pomiče kad trkač stane na njih te viseći mostovi koji podsjećaju na filmove o Indiani Jonesu, na fotografijama se doimlju fantastičnim doživljajem, no trčati u takvim uvjetima je sve samo ne lako.

Uz sve to, staza je generalno gledajući od starta do cilja jedna duga nizbrdica, a znamo da je nizbrdo teže trčati nego uzbrdo. Noge lete same, a podloga kao da priziva ozljedu mišića ili zglobova.

‘Za vrijeme utrke dostigao sam Britanku Judith koja je šepala nakon što je opako uganula zglob, a nakon toga pala niz strminu. Na žalost, morala je stisnuti zube i unatoč boli i ozljedi hodati šest ili sedam kilometara do naredne okrjepne stanice na kojoj se nalazila i medicinska pomoć. Nešto kasnije sreo sam i Petera s Novog Zelanda kojemu je nakon male neopreznosti iskočilo koljeno. Njegov kolega mu je pronašao treking štapove i, vjerovali ili ne, Peter je unatoč teškoj ozljedi stigao do cilja. No ne zato što je žarko želio takvo postignuće, nego zato što nije imao druge mogućnosti. Od mjesta nezgode do cilja nije više bilo nijednog mjesta na kojem bi mu mogla biti pružena medicinska pomoć’, jedno je od svjedočanstava zapadnjaka koji su sudjelovali na Everest maratonu.

Prijateljstvo za sva vremena

Nakon svih loših vijesti i problema, na redu je i pokoja dobra. Prva je, recimo, da nema vremenskog limita. Uobičajeno, najbrži Nepalci savladavaju maratonsku stazu za nešto više od četiri sata, no većini Zapadnjaka do cilja treba 10-tak i više sati. Prvi razlog za tako slabo maratonsko vrijeme je kisikom prorijeđeni zrak, a drugi opreznost da ne dođe do ozljede. Nepalci su naviknuti na takve uvjete i zato pobjeđuju s lakoćom. Čak ih ni Kinezi i Indijci, oni koji također žive u sličnim uvjetima, ne mogu pobijediti.

Druga dobra vijest je da tijekom boravka u podnožju Mt. Everesta nećete imati problema s dosadnim kukcima koji vas zujanjem uobičajeno izluđuju od proljeća do jeseni, a ubodima vam prijete raznim bolestima. Štoviše, na toj visini nema komaraca, stonoga, muha i sličnih beštija. Znanstvenici tvrde da postoji tek neki majušni pauk, no on živi čak i na većoj visini. Čime se hrani, kako preživljava hladnoću i mećave, još se ne zna. No u Base Campu ga nećete sresti. Jeti? Premda su mu navodno baš Himalaje stanište, još nije posjetio Bae Camp i okolicu.

Postoji još jedna dobra vijest. Kad jednom skupite desetak tisuća dolara za tu maratonsku avanturu, pa živi i zdravi stignete do cilja, moći ćete se pohvaliti da ste jedni od rijetkih kojima je to uspjelo. Naime, svake godine utrku završi tek oko 150 trkača, od čega su pola domaći Nepalci. Istodobno, za razliku od velikih maratona kakav je u New Yorku ili Berlinu, Londonu, Ljubljani i Zagrebu, gdje je masa trkača tolika da nakon utrke nemate pojma koga ste vidjeli i koga upoznali, na Everest maratonu upoznat ćete razne ljude, razne kulture i stvoriti prijateljstva za cijeli život. Čitajući svjedočanstva maratonaca sa Zapada, jedna riječ se proteže kroz sve tekstove – prijateljstvo. Utrka je opako teška, na trenutke i vrlo opasna, i ljudi se zbližavaju u takvim trenucima.

Ugodni dani, hladne noći

Za kraj, riječ dvije o vremenski uvjetima koji su uobičajeni tijekom svibnja, dakle, u vrijeme kad se održava utrka. Travanj i svibanj su dva mjeseca kad se najviše pustolova odlučuje na uspon na Mt. Everest. To nije slučajno. U to doba godine vremenski uvjeti su najbolji, dnevne temperature od 20 do 22 stupnja Celzija, dok po noći padaju na 5 do 10 stupnjeva. Lavine su rijetke, pogotovo one koje dosežu Base Camp, a nagle oluje i snježne mećave relativno slabe. Ako se kojim slučajem nađete na startu Everest maratona po takvom vremenu, smatrajte se sretnim i budite zadovoljni uvjetima. Iako rijetko, temperature katkad znaju jako pasti, a mećave trajati i nekoliko dana. U takvim slučajevima se start odgađa i čeka se smirivanje vremenskih uvjeta.

Ipak, unatoč svemu organizatori kao obavezan dio opreme kojom dolazite na start preporučuju kremu za sunce. Nemojte da vas zavara 20-tak ugodnih stupnjeva, na velikoj ste visini, s riješim zrakom i posve drugačijim kutem ulaska sunčevih zraka. Čak i ako je oblačno možete dobiti opekline ako vam je koža manje otporna na Sunce.

Startnina je ne dramatično velikih 500 dolara, no troškovi dolaska u Nepal i boravka tamo 20-tak dana povećavaju ukupnu cijenu na pet do 10 tisuća dolara. Realno, za trčanje ispod Mt. Everesta, uz vizuru nekih od najviših vrhova na Globusu, to i nije baš tako puno. Većina onih koji su već sudjelovali na Everest maratonu tvrdi da više nikad neće tamo doći, ali im istovremeno nije žao što su se ohrabrili na avanturu života. Prolazak ciljem u Namche Bazaaru ostao im je jedan od najvećih dana u trkačkom životu…

Neven Miladin

Zašto se Mt. Everest zove baš tako

Uobičajeno je da vrhovi najviših planina dobivaju nazive iz rječnika lokalnih ljudi. No s Mt. Everestom nije bio takav slučaj. Najviši vrh svijeta dobio je ime po pukovniku Georgeu Everestu koji nosi i titulu Sir, a koji nema gotovo nikakve veze s Himalajama. Prijedlog o imenu vrha dao je Andrew Waugh 1857. godine, a unatoč protivljenju Sir Everesta taj prijedlog je odobrilo englesko Kraljevsko Geografsko Društvo.

Inače, vrh je dobio ime po Britancu i radi toga jer u Nepalu nije postojala imenica koja bi označavala najviši vrh koji danas znamo kao Mt. Everest. Tek je u Tibetu pronađeno ime Chomolungma, no ono se spominje vrlo rijetko, a prvi puta u povijesnim spisima koji datiraju iz 1723. čiji je autor francuski kartograf Jean-Baptiste Bourguignon d’Anville.

Maraton je, dakle, također imenovan po Georgeu Everestu, no s vremenom se sve češće upotrebljava ime Tenzing-Hillary maraton, u čast velikog dvojca, Sir Edmunda Hillarya i Tenzinga Norgaya, koji je 29. svibnja 1053. prvi kročio na najviši vrh svijeta. Upravo je taj datum predviđen za start maratona svake godine.

Osim Everest maratona koji se trči krajem svibnja, postoji još jedna slična utrka, Original Everest Maraton, koji je na rasporedu krajem studenoga, no s drugačijom stazom te startom i ciljem na drugom mjestu. Kako ne bi došlo do zabune Everest maraton se sve češće naziva i Tenzing-Hillary maraton.