Gradske prometnice, parkovi, planine i priroda odavno su igralište rekreativnih trkača. Gdje god je moguće uvijek se pronađe bar netko tko na tom području pronalazi izazov i ideju da odradi trening. Tako je na zapadu, posebno u Americi, već desetljećima, a u Hrvatskoj (i regiji) ta pošast trčanja tek uzima maha. Prvi trkački koraci, samostalni ili u nekoj od škola trčanja, vrlo brzo prerastu u ambiciju trčanja kakve kraće cestovne utrke, pa se ta duljina s vremenom produlji na 10 i 21 kilometar, a za godinu, dvije odjednom su ljudi koji su redovito preskakali tjelesni odgoj u školi i na bilo kakav spomen tjelesne aktivnosti nezainteresirano (pa i s gađenjem) odmahivali rukom, postali maratonci. Izazovi koje pred sebe stavljaju, a postaju pravilo kao definicija u školskom udžbeniku, sve su veći, pa se ljudi ohrabruju na trčanje Trailova, trekinga, orijentacijskog trčanja… Odjednom, ono što je doslovce do nedavno izgledalo nemoguće postala je stvarnost, pa se višak energije potroši u bazenu ili na biciklu, teretana se pohodi barem jednom tjedno i gotovo neprimjetno bankovni račun ostane siromašniji za par stotina eura, koliko košta startnina za Ironmana.

Ta priča nije bajka, ako već mi nismo glavni glumci, oko nas postoje ljudi koji prolaze upravo takav ili sličan put u svojevrsnoj opsesiji trčanjem. U pravilu to nije ništa loše, premda ima i onih koje rekreacija doslovce prebaci u neki drugi, paralelni svemir, pa doslovce podrede život trčanju na stazi od 100 i više milja, penju se po Mont Blancu i troše ogromne količine novca ne bi li pronašli novi izazov. Dok većina nas izazove traži mnogo umjerenije, ako se tako može nazvati planiranje obiteljskog putovanja recimo u Prag, Barcelonu ili London, uz nadu da će baš u to vrijeme tamo biti organiziran neki polumaraton, pa eto, kad smo već tamo, bilo bi šteta propustiti priliku, postoje i oni ljudi kojima to jednostavno više nije dovoljno. Ne, oni neće otići na Safari maraton i trčati pored divljih zvijeri u nadi da će ih naoružani čuvari zaštiti od napada pregladnjelog geparda, neće otići ni na Mt. Everest i na visini od 5.000 metara startati jednu od relativno rijetkih maratona koji se trče nizbrdo boreći se sa strahom od lavine i nedostatkom kisika (ima ga 15-tak posto manje u odnosu na uobičajenu nadmorsku visinu), a sigurno neće iskušavati sreću na područjima vječnog snijega i leda na Antarktici ili Sibiru, gdje se ledene ploče pomiču i stvaraju duboke smrtonosne kanjone u koje neiskusni trkači itekako lako mogu upasti. Ne, 99 posto ljudi koje znamo to neće učiniti, no postoje oni koji ipak traže neuobičajene izazove o kakvima nismo ni razmišljali.

Pokušat ćemo vas zaštiti

U Americi je unazad nekoliko godina postalo pomalo mondeno trčati u – zatvoru. Dakako, pritom ne morate biti ludi ubojica ili gramzljivi bankar s Wall Streeta da bi došli u priliku ući u neke od najopasnijih i najbolje čuvanih zatvora u SAD-u, nego je organizacija utrka unutar zatvorskih zidova dio plana rehabilitacije zatvorenika. Možda vam se to čini pomalo bizarno, no velik je broj ljudi koji dobrovoljno ulaze u te zatvore ne bi li, zaista uz rame višestrukih ubojica, dilera, silovatelja i lopova, trčali utrke i zaradili medalju na kojoj piše recimo San Quentin Marathon ili ime neke zabiti u Oregonu pored koje se nalazi kaznionica.

Ako ste mislili da ste 100 posto sigurni jer će duž staze koja se u pravilu proteže uz unutrašnji dio zida koji odvaja zatvorenike od slobode, stajati naoružani čuvari spremni riskirati i svoj život da bi vas zaštitili od napada nekog luđaka koji robila 4 ili 5 doživotnih kazni, prevarili ste se. Prvu stvar koju rekreativci čuju na preuzimanju startnog broja je ‘pokušat ćemo vas zaštiti, ali uvijek postoji mogućnost da ne uspijemo’. S takvim saznanjem trebate stati na startnu crtu i čekati start. Okruženi stotinama ljudi baš poput vas, osvrtat ćete se u nadi da ćete osujetiti napad nekog tipa kojem se jednostavno ne sviđa vaša boja kose ili misli da su vam tenisice za trčanje previše fancy, tražit ćete nabildane tipove prekrivene tetovažama i nastojati već u prvim metrima pobjeći od takvih.

Podložni holivudskim filmovima na temu zatvora i zatvorenika ili legendarne serije OZ, bit ćete uvjereni da ćete svoj maratonski PB ostvariti baš zato što će vas naganjati krvoloci. Ipak, to jednostavno nije istina. Napadi na takvim utrkama su nevjerojatno rijetki i u pravilu ne rezultiraju ozljedama opasnim po život. Istina, uz vas će doista trčati nabildani frajeri s tko zna kojom zatvorskom dijagnozom i prepuni tetovaža specifičnih za tamošnje bande, no riječ je o ljudima koji nisu slučajno na startnoj listi, nego su dugo i mukotrpno trenirali, nerijetko u zatvor i ušli s osvojenim učesničkim medaljama nekih od najvećih američkih utrka.

Dobro vladanje uvjet za utrku

Prema statističkim podacima američkog ministarstva koje se bavi zatvorskim sustavom, u svakoj iole većoj kaznionici postoje skupine u kojima se nalazi i nekoliko stotina zatvorenika koji se redoviti bave rekreativnim trčanjem i čija se rehabilitacija, bez obzira na duljinu kazne, jednim dijelom temelji upravo na resocijalizaciji sudjelovanjem na utrkama unutar zatvornih zidova i uz rame s ljudima koji vrlo vjerojatno nikad nisu državu prevarili ni za 25 centa poreza, a kamoli napravili neko teže kazneno djelo.

‘Prvo sam se pitala što mi sve to treba u životu, no onda su mi 20-tak minuta prije starta, dok sam se zagrijavala, prišla nekolicina zatvorenika i počeli neobavezni razgovor o utrci i trčanju. Oko nas su prolazili zatvorenici zaduženi za pripremu utrke, čuvari su bili gotovo nevidljivi. Znam da su bili na oprezu i da su nas čuvali, no nisam ih baš puno vidjela. U jednom trenutku sam shvatila da zapravo nema veće razlike uoči starta utrke u zatvoru u odnosu na bilo koju drugu utrku na kojoj sam sudjelovala. Zapravo je sve bilo vrlo ugodno, strah je odjednom posve nestao i bio je gušt trčati i zaslužiti zatvorsku medalju’, svjedočanstvo je jedne od sudionica utrke najvećem zatvoru države Oregonu u kojem se utrke različitih duljina održavaju čak osam puta godišnje. Usput rečeno, utrka na kojoj je trčala spomenuta dama održana je tek nekoliko mjeseci nakon nemira u zatvoru koji su rezultirali mini pobunom i talačkom krizom.

Zatvor u Oregonu važan je u ovoj priči jer je baš u njemu, još davne 1970. godine, poznati američki olimpijac Steve Prefontaine, započeo s predavanjima zatvorenicima na temu trčanja, što je na kraju rezultiralo utrkama na 5 i 10 kilometara, atletskim klubom s više od 300 članova i s prosječno 60-tak zatvorenika na utrkama. Nije na odmet naglasiti i da zatvorenici moraju ostvariti uvjet od 18 mjeseci savršenog vladanja da bi im bilo dopušteno trčati na ‘svojoj’ utrci.

Maraton u San Quentinu

Istodobno, u poznatom zatvoru San Quentin trčanje je tek jedan mali dio plana rekreacije čiji je cilj resocijalizacija zatvorenika. Joga, trčanje i jahanje električnih bikova (vjerovali ili ne) najpopularniji su vidovi rekreacije koje koriste zatvorenici. Da bi sve bilo još zanimljivije, sportski program rehabilitacije vodi zatvorenik koji već 12 godina služi kaznu za dvostruko ubojstvo. Osuđen je na 55 godina do doživotne kazne. On je osmislio trkački krug uz zid zatvora na kojem svakodnevno trče njegovi kolege. Krug je toliko kratak da ih je potrebno istrčati točno 105 za maratonsku duljinu.

Naravno, svi znamo koliko treba da bi se treningom stiglo do maratona, pa je zato uprava zatvora, najstarijeg u Americi i jedinog u Kaliforniji u kojem se provodi smrtna kazna (jedan od najpoznatijih zatvorenika bio je zloglasni Charles Manson, koji je u San Quentinu stanovao do 1989. godine), dopustila da zatvorenicima treninge osmišljavaju i vode treneri iz jednog trkačkog kluba u San Franciscu. Istini za volju, taj dio civilnog društva jedini je koji se tijekom maratonske utrke uključuje u život osuđenika. Očito je procjena da bi bilo preopasno pustiti ‘obične’ ljude među zatvoreničku populaciju. Nije ni čudno, jer prema službenim rezultatima posljednjih utrka certifikat o uspješno završenom maratonu (pripremljenom u Power Pointu) zaslužili su među ostalim 49-godišnjak koji će s 99 godina ostvariti prvo pravo na traženje uvjetnog otpusta, nekolicina onih koji čak ni nemaju pravo na uvjetni otpust i život će završiti iza rešetaka, čovjek koji je nožem iskasapio vlastitu ženu, zatim ju zapalio i onda za događaj ‘okrivio’ voodoo ritual, te Markelle Taylor, još jedan u niski onih koji će slobodu čekati najmanje još pola stoljeća, koji drži rekord staze u vremenu 3 sata, 16 minuta.

I u ovom slučaju zatvorenici moraju zaslužiti sudjelovanje u maratonu dobrim ponašanjem. Nažalost, premda su Amerikanci opsjednuti sportskim statistikama, nismo pronašli podatak koliko je zatvorenika-maratonaca odslužilo kaznu i nakon povratka u civilno društvo nastavilo s treninzima i sudjelovanjem u utrkama.

Dobra stara Europa (i Hrvatska)

U Americi je ta praksa, u kojoj se trčanjem nudi mogućnost brže resocijalizacije, puno češća nego u ostatku svijeta, no i u dobroj staroj Europi postoje kaznene ustanove koje dopuštaju zatvorenicima trčanje i natjecanje. Prag je samo jedan od velikih europskih gradova koji to omogućavaju.

U Hrvatskoj, naravno, takva praksa ne postoji. Istina, i u muškim i ženskim kaznionicama i zatvorima može se trenirati trčanje, no treninzi se svode na sat vremena trčkaranja na nekom krugu i to obavezno uz nadzor pravosudnog policajca. Ne treba ni reći da po lošem vremenu, recimo snijegu i zimskim hladnoćama, tako nešto nije dopušteno, ponajprije jer se djelatnicima pravosudne policije ne smrzava sat, dva ili tri dok jedan ili nekolicina zatvorenika ili zatvorenica odrađuje svoj trening. No isto tako je činjenica da su neke štićenice ženske kaznionice u Požegi svoje prve trkačke korake napravile upravo ispred zgrade u kojoj su izdržavale kaznu, a nakon izlaska na slobodu ostvarile vrlo dobre rezultate na polumaratonima. Jednu takvu priču objavili smo u jednom od prvih izdanja magazina Trčanje. Možda da imaju bolju priliku, da je sustav kvalitetnije posložen i da to okolnosti dopuštaju, možda bi neki od hrvatskih zatvorenika mogli s narukvicama trčati tradicionalni polumaraton u Požegi ili utrku u nekom drugom gradu u kojem postoji kaznionica. Ili bi se u nekim od naših zatvora mogla organizirati utrka. No to je već neka sasvim druga priča.

Dakle, ako vam ponestaje izazova jer vam je prašnjava vinska cesta kod Jaske već dosadila, razni ceneri i cestovni polumaratoni su uspavljujući, a maratoni i 100-miljerice po Velebitu i Istri vam nisu zanimljivi, posjetite Prag ili neki od američkih zatvora, uplatite startninu i trčite s ljudima o čijim sudbinama se snimaju dokumentarne serije i igrani filmovi. Svjedočanstva onih koji su to već napravili su vrlo pozitivna. Sretno!

Neven Miladin