Nikada nisam bio u Novskoj do prošle godine. Vidio sam da se ljudima sviđa, pogotovo mojim forumašima, pa sam se odlučio uvjeriti da priča drži vodu. Drži. Bilo mi je odlično, pa sam odlučio ponoviti gradivo i ove godine. Trče se dvije trke: kraća Run the Woods (8 km) i Spartana (16 km). Ne volem nešto ove kraće trke, pa sam odabrao Spartanu. Čušpajz staza. Uglavnom je većina staze izvan naselja. Šuma, malo uz jezero. Prva polovica se ide uglavnom uzbrdo, a druga polovica uglavnom nizbrdo. Trči se po asfaltu (oko 6 km), po makadamu (oko 4 km), po šumi (planinarska staza, imaju neke kružiće po drveću, oko 6 km). Za svakog ponešto, a sve moraš konzumirati. Kako trčati takvu trku? A, kajjaznam, možda je najbolje trčat parolno, run with your heart, razdalje premagujemo s srcem i slično.

Show na nizbrdicama

Volim doći ranije na trku, barem sat i pol. Naravno, najvažniji razlog je ritualno ispijanje kave. Kako bih inače mogao trčati? U ritualu mi je pomogla brodska ekipa Marina, Sanja i Dejan. Lilja nam je donijela i startne pakete. Bogat paket. Težak paket. Dobro da redovito radim vježbe snage, ne znam kako bih to donio do auta. Lani se moglo birati hoćeš majicu, šorc ili oboje, ove godine majica i(li) čarape. Lani sam uzeo šorc (zakon je), ove godine majicu. Fakat mi ne treba i dvajstdeveti par čarapa za trčanje. Ne znam kako ostale, ali mene je najviše razveselila teglica meda.

Veli voditelj, mijenja se nešto trasa kraće trke zbog poplave kod jezera. Poplave?! Odradio i zagrijavanje s Dejanom. Pa sretnem Matiju, Ozrena, Ivu. Oni su došli ranije, oko pola tri, vele, potoci su tekli po cesti. Ajde! Pratio sam prognozu i radare, i znao sam da je bio pljusak, ali baš toliko? Kao i lani, i ove godine su bile preporuke da se uzmu trail tenisice. Imam ih doma. Crne. Neka ih tamo. Uzeo sam cestovne tenisice. Crvene. Lani po kiši sam također trčao u cestovnim. Žutim. Malo je bilo sklisko po šumi, pa neće ni ove godine biti puno gore. Valjda.

Krene trka. Nisam imao neki plan. Očekivao sam da ću biti sporiji nego lani, ipak je deset stupnjeva viša temperatura, a bilo je i dosta vlage u zraku. I tako trčimo, a već nakon drugog kilometra skrećemo malo u šumu, pa se nakon kilometra vraćamo na asfalt. Lani nismo tuda išli. Možda je i to zbog poplave. Skoro na polovici ulazimo pošteno u šumu. I odmah na prvom usponu mi se počelo sklizat. Bit će show na nizbrdicama. Malo sam si trumpav na njima. Za one koje nisu bili, uzbrdice i nizbrdice su po desetak metara, prilično strme i u kombinaciji s mokrom podlogom i drvećem okolo, veselo, veselo…

Nisam više mlad i spor

I tak, onda sam se jako pazio na stazi, hodao svaku nizbrdicu i poneku uzbrdicu. Sklanjao se bržima od sebe. Mogli su se vidjeti i mostići koje je bujica odnijela. Bilo je mjestimice i nešto malo blata, pa ako se netko htio valjati po blatu, eto mu prilike. Naravno, zaobilazio sam ga. Pa nisam više mlad i spor. Bilo sam iznenađen vlažnošću šume. Ne znam kakvo je bilo ljeto u Novskoj i okolici, ali ako se ovoliko sve navlažilo samo od pljuska, onda je mama priroda bilo nešto grdo nadrkana. Negdje oko 12 kilometra, kod jezera, kad sam se napokon dočepao asfalta velim Matiji: Civilizacija! Odmah me to podsjetilo na Erica Cartmana. Vjerojatno se i on tako blaženo osjećao kad je izašao iz prašume u Kostariki. Nije da ne volim trail, ali sve ima svoju mjeru. Volim ja i pivu. Jednu, a ne pet. Onda sam i malo dodao gasa. Tek toliko, da nešto i otrčim. Trčalo je i nekoliko pasa ove godine, ako se tako nastavi, trebat će uvest i pseću kategoriju.

Nakon utrke roštilj: tjestenina, piletina, povrće, odmah s vatre. Tikvice su bile odlične i naravno: lagaaaano pivica niz grlo kliiizi… Usput proćaskao s par ljudi, zapljeskao najbržima. Za kraj još i rock koncert.

Zahvaljujem AK Noga i svima ostalima koji su sudjelovali u organizaciji i provedbi na odlično provedenom poslijepodnevu i večeri. Ove godine utrka je imala i humanitarni karakter te je održana pod geslom Tisuću koraka za jedan tvoj u svrhu podizanja svijesti o spinalnoj mišićnoj atrofiji, s tim da je organizator sav prihod koji je prikupio dijelom od startnina te od donacija odlučio donirati Udruzi Kolibrić.

Naravno, dolazim i iduće godine bez trail tenisica (ako kupim crvene, morat ću dobro razmislit). Neće valjda opet nešto padati.

Dubravko Ferberuš